Podlistak

Izdajica, protuha ili prorok? Uz 80. obljetnicu smrti dr. Josipa Franka

Fašizam i nacionalsocijalizam u demokratskoj Europi 1919.-1945.

Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država

Na kraju stoljeća nasilja i terora: Crna knjiga komunizma, I.-V. 

Britansko izvješće o stradanju Hrvata u Jugoslaviji: Hrvati pod jugoslavenskom vlašću

Bruno Bušić: Od «opsesije» do hrvatske države

Ante Jurjević-Baja o pokolju Dubrovčana u jesen 1944.

Milan Šufflay: Jugoslavenstvo nam je veći neprijatelj nego srpstvo

Misli o totalitarizmu: sloboda se ne brani zabranama

MISLI O TOTALITARIZMU: SLOBODA SE NE BRANI ZABRANAMA

Priredio i preveo: Tomislav JONJIĆ

PRILOZI

1. Obilježja totalitarne diktature

"Iz činjenica kojima raspolažemo nameće se zaključak da su fašistička i komunistička diktatura u biti slične ili da u svakom slučaju više nalikuju jedna drugoj nego bilo kojemu drugom sustavu vladavine, uključujući starije oblike autokracije. (...) Doista je točno da je u talijanskome fašističkom društvu preživjelo više institucija ranijega liberalnoga i konstitucionalnog društva, nego u ruskome ili kineskom komunističkom društvu. No, dio uzroka leži i u tome da ruskomu ili kineskom komunizmu nije prethodilo ranije konstitucionalno društvo. (...)

Sve totalitarne diktature imaju sljedeća obilježja:

            1. Razrađenu službenu idelogiju, koja se sastoji od službenog sustava doktrine koji obuhvaća sve bitne oblike ljudskog postojanja i u odnosu na kojega se svi koji žive u tom sustavu moraju držati u najmanju ruku pasivno; karakteristično je da je ova idelogija upravljena i projicirana na idealno konačno stanje čovječanstva, tj. ona sadrži hilijastički zahtjev da se radikalno otkloni postojeće i svijet pokori za novo društvo ;

            2. Jedna jedina masovna stranka koju redovito vodi jedan čovjek, 'diktator', a koja se sastoji od relativno malog postotka ukupnog pučanstva (do deset posto), a u kojoj postoji jezgra koja se strasno i bez zadrške drži ideologije, te je spremna na svaki način podupirati njezinu pobjedu. Ta je stranka organizirana hijerarhijski i oligarhijski, te je karakteristično da je državnoj birokraciji ili nadređena ili je s njom potpuno stopljena;

            3. Sustav terora na fizičkoj ili psihičkoj osnovi, koji se ostvaruje partijskim nadzorom i kontrolom tajne policije, ali koji istodobno nadzire partiju za potrebe vođe te je karakteristično upravljen ne samo protiv dokazanih 'neprijatelja' režima, nego i protiv manje ili više ovlaš odabranih slojeva pučanstva; teror kojim se pritišće stanovništvo - bez obzira na to vrši li ga tajna policija ili partija - sustavno se koristi modernom znanošću, napose dostignućima psihologije;

            4. Tehnološki uvjetovan, skoro potpuni partijski i državni monopol nadzora svih sredstava djelotvornoga masovnog priopćavanja, poput tiska, radija i filma;

            5. Podjednako tehnološki uvjetovan, skoro potpuni monopol nad djelotvornom upotrebom oružja;

            6. Središnji nadzor i upravljanje ukupnoga gospodarstva birokratskim usklađivanjem ranije neovisnih pravnih osoba podvrgnutih utjecaju drugih pravnih osoba i koncerna.

            Nabrajanje ovih šest obilježja ili skupina obilježja ne smije stvoriti predodžbu da ne postoje i druga, makar nedovoljno spoznata obilježja. Upozorava se prije svega na to da je administrativni nadzor prava i sudova mogao biti sastavnim obilježjem, ali evolucija totalitarizma posljednjih godina pokazuje da takvo administrativno upravljanje pravosuđem može biti podvrgnuto znatnim ograničenjima. Spomenut ćemo i problem ekspanzionističke politike, koja se smatra karakterističnom značajkom totalitarizma. Ovdje ocrtana obilježja se smatraju općenito priznatim značajkama totalitarne diktature, o čemu svjedoče tekstovi stručnjaka najrazličitijeg podrijetla, uključujući i one totalitarno usmjerene."

(Carl Joachim Friedrich - Zbigniew Brzezinski, Totalitarian Dictatorship and Autocracy, Cambridge/Mass. 2. ed., 1965)

* * *

2. Nacionalsocijalizam i boljševizam imaju iste bitne značajke

            "Tri temeljna shvaćanja obilježavaju teorije totalitarizma:

            1. Kad je riječ o totalitarizmu, onda se misli na historijski novi oblik vladavine, kojega valja razlikovati od starijih oblika autokracije;

 Za jednog od vodećih egzistencijalističkih filozofa nema dvojbe o totalitarnoj naravi komunizma: Jaspersova knjiga iz 1961.

             2. Unatoč svih različitosti, prije svega u pogledu cilja i samovrednovanja, nacionalsocijalizam i boljševizam imaju bitna zajednička obilježja;

            3. Za totalitarne diktature 20. stoljeća tipično je da one, pozivanjem na ideologije napretka s utopijski postavljenim ciljevima, pokušavaju mobilizirati mase i pritom sustavno povrjeđuju ne samo građanska, nego uopće ljudska prava. To jest, one se ne zadovoljavaju time da građane isključe od slobodnog sudjelovanja u političkom životu, nego su upravljena na to da ujednače i vlastitim svrhama podvrgnu sav društveni život, do najintimnijih područja privatnoga i osobnih uvjerenja."

(Karl Graf Ballestrem, Aporien der Totalitarismus-Theorie, 1991.)

* * *

3. Staljinizam je neminovna posljedica marksističke utopije.

            "Moja se znatiželja može bolje izraziti na sljedeći način: je li karakteristična staljinistička ideologija, stvorena u svrhu opravdavanja staljinističkog sistema društvene organizacije legitimna (premda ne i jedina) interpretacija marksističke filozofije povijesti? To je lakša verzija mog pitanja. Jača glasi: mora li svaki pokušaj primjene svih osnovnih vrijednosti Marxova socijalizma stvoriti političku organizaciju koja nosi obilježja potpuno analogna staljinističkima? Pokušat ću dokazati da je odgovor na oba pitanja potvrdan, premda shvaćam da potvrdan odgovor na prvo pitanje logički ne povlači za sobom potvrdan odgovor na drugo (može se, naime, logički konzistentno tvrditi kako je staljinizam samo jedna od mnogih varijanti marksizma ili pak poricati da sam sadržaj marksističke filozofije potvrđuje tu verziju bolje od drugih). (...)

            Mislim da je Marxova anticipacija savršenog jedinstva čovječanstva i njegova mitologija historijski privilegirane proleterske svijesti odgovorna za pretvaranje te teorije u ideologiju totalitarnog poretka: ne zato što je bila tako zamišljena, nego zato što se njene temeljne vrijednosti inače teško mogu ostvariti.

            Da cijelu teoriju komunizma možemo sažeti u jednoj jedinoj frazi: 'ukidanje privatnog vlasništva', da najamnog rada ne može biti bez kapitala, da država mora centralizirati vladavinu nad sredstvima za proizvodnju, da će nacionalna neprijateljstva nestati s klasnim antagonizmima, sve to nisu bili Staljinovi izumi. Sve te ideje, kao što znamo, jasno su izražene u Komunističkom manifestu. Zajednički, one ne samo da nagoviještaju nego doista i impliciraju da će društvo biti istinski oslobođeno kad država postane vlasnik tvornica i zemlje, a to se u Rusiji zaista i dogodilo. Upravo su to bili zahtjevi Lenjina, Staljina i Trockoga. Stvar je u tome da je Marx zaista konzistentno vjerovao da društvo ne može biti 'oslobođeno' bez postizanja jedinstva. No nema nijedne poznate tehnike koja može proizvesti jedinstvo društva osim despotizma, nema drugog načina da se ukinu suprotnosti između civilnog i političkog društva osim ukidanja civilnog društva, nema drugog načina ukidanja konflikta između pojedinaca i cjeline osim uništenja pojedinaca, nema drugog puta prema višoj, pozitivnoj slobodi, prema suprotnosti 'negativne' buržoaske slobode, osim likvidacija te, tobože 'buržoaske', slobode".

(Leszek Kolakowski, Marksistički korijeni staljinizma, Treći program Hrvatskog radija, br. 30/1990)

* * *

4. Totalitarni komunizam smrtna je prijetnja tromom Zapadu

            "Da totalitarizam uništava slobodu, još nije doprlo u svijest mnogih ljudi. Mnogi zapadni intelektualci razmišljaju mlako i neutralistički. Snaga totalitarnoga, njezini predznaci i oni koji joj pripravljaju put, i u zapadnome svijetu pokazuju da je gubitak slobode u korist totalitarnoga mogućnost u čovjeku po sebi, čak i bez centralnoga ruskog planiranja. (...) Totalitarizam zahtijeva svjetski mir kako bi svijet mogao prigrabiti sebi. On se posvuda koristi mržnjom da bi uza se privezao potlačene, nezadovoljne, one bez nade. Prividno podupirući slobodu u strastima nezadovoljnika, preuzima vlast nad onim čime će kasnije teroristički vladati. Cilj nije savez naroda u slobodi, nego totalna vladavina terorističkog aparata nad podvrgnutima. (...)

            Totalna vladavina ne dopušta stranke. Ona se zasniva na jednoj jedinoj stranci, koja zadržava ime iz doba u kojem se u slobodi borila za osvajanje vlasti. Stranka ostaje manjinom, odabranom iz društva, i neprekidno iznutra nadziranom i čišćenom.

            Ona izjavljuje da je istovjetna radnicima i seljacima te čitavu narodu, pa je zbog toga svaki pokret protiv nje prokazan kao pokret protiv radnika i seljaka, odnosno protiv naroda. Radnici više nemaju pravo na štrajk. Budući da su oni kroz državu postali vlasnicima svih poduzeća, štrajkali bi protiv sebe, a to je suludo i zločinački. Ili: vođa je narod. Misliti i raditi protiv vođe, znači raditi protiv naroda, dakle, riječ je o veleizdaji.

            Vladavina partije ne dopušta oporbu, nego samo protivnike koji, zato što su nesposobni (zbog podrijetla ili urođenih sklonosti), ili zato što su zli, moraju biti istrijebljeni ('likvidirani'). Zbog toga teror, iako je on oblik vladavine po sebi, održava fikciju postojanja opasnih protivnika pod različitim nazivima, da bi tako difamirao stvarnu oporbu elementarne ljudske volje za slobodom (kontrarevolucionari, fašisti, kapitalisti, nacionalisti, imperijalisti).

            Sociologijska pojava novog stanja jest jedinstvo države i društva, ukidanje svake podjele vlasti u korist samovlasti partije iz koje proizlazi vlada. (...) Totalna vladavina je teror po sebi. Ona treba stalno 'čišćenje' i naizmjenično nasilje nad različitim društvenim skupinama..."

(Karl Jaspers, Die Atombombe und die Zukunft des Menschen, 1961)

* * *

5. Sovjetski je komunizam najbliži totalitarnom idealu.

            "U zbilji, vlast Mussolinijeve vlade nad Talijanima bila je daleko od totalne. Samo se u Hitlerovom Trećem Reichu ta zbilja najviše približila idealu totalitarizma povezanog s obožavanjem nacije. (...) U stvarnosti, vlast sovjetskog režima mnogo se više približila totalitarnom cilju nego vlast Trećeg Reicha. U Rusiji nije bilo institucionalnih otoka zaštićenih od partije kao što je bilo u Njemačkoj; ali ni u Rusiji, jednako kao ni u Njemačkoj, nije uspio pokušaj da se izbrišu obiteljska lojalnost i vjerska uvjerenja."

(Hugh Seton-Watson, Nacije i države. Ispitivanje porijekla nacije i politike nacionalizma, Zagreb, 1980.)

* * *

6. Nacizam, staljinizam i asimetrija oprosta

«Tijekom posljednjih pedeset godina, a posebno poslije nestanka SSSR-a, intelektualci u zapadnoj Europi i u anglosaksonskom svijetu raspravljali su o tome treba li se najgorim očitovanjem zla u nemirnom XX. stoljeću smatrati nacizam ili staljinizam. U načelu, velika većina njih zaključila je da je nacistički holokaust, u kojem je ubijeno između pet i šest milijuna ljudi, i to samo zato što su bili Židovi, bez obzira na njihove ideje ili djela, najgori primjer zla koje može počiniti ljudsko biće.

No, u Crnoj knjizi komunizma, o kojoj je u Francuskoj bilo dosta rasprava od trenutka njena objavljivanja prošle godine i o kojoj je u El Paisu već pisao Timothy Garton (u broju od 17. svibnja), spominju se brojni dokumenti koji potvrđuju činjenicu da je u lenjinističko-staljinističkom 'klasnom genocidu' koji je proveden u SSSR-u, u istočnoj Europi (pod sovjetskim nadzorom), u Maovoj Kini, Sjevernoj Koreji, Sjevernom Vijetnamu i Kambodži Pola Pota – umrlo 85 do 95 milijuna ljudi.

Komunističke čistke provedene su u više navrata, od 1918. do 1980., a nacistička vladavina u Europi trajala je samo 12 godina. Prema tome, može se tvrditi da je, u apsolutnim brojevima, komunistički teror bio gori od nacističkog. Isto tako, u mnogim se slučajevima, poput deportiranja ukrajinskih seljaka tridesetih godina, krimskih Tatara za vrijeme 2.svjetskog rata i luđačkih pokolja 'klasnih neprijatelja' koje je izvodio Pol Pot, može reći da su Staljin i njegovi oponašatelji isto tako ubili milijune ljudi samo zato što su bili to što su bili.

Autori Crne knjige pripisuju težnje tolikih zapadnih intelektualaca da jače osude nacizam nego staljinizam velikom utjecaju marksizma, i, posebno, naivnoj pretpostavci da su humanistički ideali Marxa i Engelsa u Sovjetskom Savezu provedeni u praksu. Ti su intelektualci bili svjesni nacističke okrutnosti, rasizma i primitivizma od trenutka kad je Hitler došao na vlast 1933. Budući da su boljševici bili njihovi kolege intelektualci i kako nisu znali ništa o tome što se događa malo dalje od hotela Metropola u Moskvi, zapadni komunisti i veliki dio njihovih saveznika iz Narodne fronte, mogli su filozofski razmišljati o činjenici da se 'ne može napraviti omlet, a da se prije toga ne razbiju jaja' (Staljin dixit).

U ovom bih članku želio analizirati razne čimbenike koji su u Crnoj knjizi samo spomenuti. Možda je najvažniji od njih endemični protuamerički stav većine ljevičarskih intelektualaca tijekom prvih desetljeća razdoblja hladnog rata. Kao student u Toulouseu i u Parizu, od 1950. do 1952., bio sam savršeno svjestan toga do koje su se mjere komunistički usmjereni studenti, a većina njih dolazila je iz dobro stojećih obitelji srednje klase, osjećali nadmoćnima u odnosu na one u SAD-u i u SSSR-u.

No, budući da je SAD bio tvrđava (zlobna) kapitalističkog imperijalizma, govorilo se da SSSR, na neizbježno okrutan način, stvara neku vrstu socijalističkog društva koje bi Francuska stvorila bez suđenja zbog izdaje i bez stvaranja 'logora za preodgoj'. Naravno, bilo je i jačih razloga od običnog i naivnog kulturnog snobizma u tom protuameričkom stavu. SAD je nacističke znanstvenike zaposlio na razvoju svojih raketnih programa, a nacističke dužnosnike i suce postavio u vladu okupirane Njemačke.

Uz Vatikan i Francov režim, sigurno je da je i SAD omogućio - da ne kažemo i olakšao - bijeg stotina nacističkih ratnih zločinaca prema Iberskom poluotoku i u Latinsku Ameriku. I Sovjeti su uključili njemačke znanstvenike u svoje programe naoružavanja, a mnoge preobraćene nacističke političare postavili su u diktatorsku vladu 'demokratske' republike u istočnoj Njemačkoj. Ali u tisku, pod jakim nadzorom SSSR-a, nikada se o tome nije pisalo, dok se, naprotiv, američko prljavo rublje stalno povlačilo po novinama.

Osim toga, komunističke stranke država na zapadnoj strani željezne zavjese povezivale su se s mnogim zaista naprednim stvarima: uništavanjem nacizma, borbom za poboljšanje socijalne zaštite siromašnih, sindikalnim udruživanjem, nuklearnim razoružavanjem, vodećom ulogom oporbe u represivnim režimima u Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj i Turskoj te suradnjom s postkolonijalnim vladama u Africi i Aziji. Mnogi su zaboravili svoje sumnje u vezi sa staljinističkim zločinima zato što su vjerovali da su komunističke stranke pozitivna snaga u njihovim državama. Nikakvo objašnjenje asimetrije oprosta ne može biti potpuno bez uzimanja u obzir tih čimbenika, s istom ozbiljnošću kojom i Crna knjiga piše o teroru i gulagu.

Vratimo se opet protuameričkom stavu. Tijekom razdoblja hladnog rata, američka vanjska politika više je voljela fašističke režime nego komunističke, tamo gdje se nije mogla uspostaviti kapitalistička demokracija. Drugim riječima, praktično u cijeloj Americi (Južnoj i Srednjoj), Africi i Aziji. Kao reakcija na brojnost takvih režima, dogodilo se da je zapadna ljevica prednost davala komunizmu, umjesto fašizmu, i sukladno tome osuđivala je mnogo više i energičnije nacističke nego staljinističke zločine.

Osim toga, sve do danas nitko nije mogao sa sigurnošću reći da li bi sporazumi o razoružanju, potpisani između 1945. i 1960., zaista bili potpisani da u SAD-u nisu sovjetske prijedloge unaprijed ocijenili kao dio obične promidžbe. Sasvim je sigurno da je takav stav pojačao protuameričke osjećaje kod ljevičara na Zapadu.

Iako se Crna knjiga poziva na istočnu Europu, Aziju i Treći svijet, njezina intelektualna podloga i tumačenje uglavnom su zapadnjački. No, za većinu ljudi s europskog istoka i za manji dio sovjetskih disidenata, dvojba je bila drugačije prirode od one na koju su nailazili na Zapadu. Oni su bili svjedoci nacističkog pokolja Židova, Roma i sovjetskih ratnih zarobljenika u razdoblju od 1941. do 1945. Zatim su 40 godina morali u tišini podnositi (ili glasno ponavljajući staljinističke promidžbene slogane, kao papige) krvave čistke s kraja četrdesetih godina, ukidanje svih intelektualnih i političkih sloboda, a i gospodarsko izrabljivanje i ekološke katastrofe kojih bi se stidjeli i mnogi kapitalistički poduzetnici.

Mnogi od tih ljudi s istoka bili su gorko razočarani kad SAD nije htio pomoći Mađarskoj 1956., Čehoslovačkoj 1968. i Poljskoj 1981. U svojoj tihoj patnji idealizirali su SAD onako kako je zapadna ljevica idealizirala SSSR. Njihova osobna iskustva i primjedbe nisu davale nikakav povod za pretpostavku da je komunističko tlačenje bilo manje okrutno od onog nacističkog. Nije bilo naprednih ideja s kojima bi se mogle povezivati komunističke stranke tih država. Prema tome, u istočnoj je Europi bilo vrlo malo te asimetrije oprosta. Nacizam i staljinizam bili su jednako odvratni i bilo bi gotovo besmisleno raspravljati o tome koji je od tih dvaju režima bio gori.»

(Gabriel Jackson, Nacizam, staljinizam i asimetrija oprosta, El Pais, Madrid, 1998. – Preneseno u Vjesniku, br.18186/LIX, od 13. lipnja1998.)

* * *

7. Zločine komunizma treba osuditi u ime demokratskih vrijednosti

            «I komunistički sustav ima, makar donekle različitu, načelno zločinačku dimenziju. (...) Zločine komunizma treba analizirati i osuditi u ime demokratskih vrijednosti, ne u ime nacionalfašističkih ideala.»

(Stéphane Courtois, Das Verbrechen des Kommunismus. Das Schwarzbuch des Kommunismus. Unterdrückung, Verbrechen und Terror, München-Zürich, 1998)

* * *

8. Vodeći ustavnopravni stručnjak u nacističkoj Njemačkoj, Carl Schmitt, o načelu vođe.   

            "Organizacijska provedba vođine misli zahtijeva ponajprije negativno, da otpadnu sve metode podobne liberalno-demokratskom načinu razmišljanja. Biranje odozdo, sa svim privjescima ranijih izbornih igara, prestaje. (Izbor Reichstaga od 12. studenoga 1933. može se, kao što je pokazano, shvaćati samo kao sastavni dio narodnog plebiscita.) Ni stari postupci glasovanja, uz čiju je pomoć kojekako sastavljena većina nadglasavala manjinu i glasovanje pretvarala u nadglasavanje i podglasavanje, u jednostranačkoj se državi ne smiju ponoviti ili nastaviti živjeti. Napokon, smisao postojanja gube i tipično liberalna razdvajanja i dualizmi legislative i egzekutive, odnosno u općinskim tijelima razlike između tijela koja odlučuju i onih koja upravljaju odnosno izvršavaju. Zakonodavno ovlaštenje vlade Reicha je prvi primjer i ujedno putokaz tog dokidanja umjetnih dioba. Posvuda sustav podjele i odgode odgovornosti mora biti zamijenjen jasnim odgovaranjem vođi, a biranje nadomješteno izborom."

(Carl Schmitt, Staat, Bewegung, Volk. Die Dreigliederung der politischen Einheit (Der deutsche Staat der Gegenwart), 2. Aufl., Hamburg, 1933.)

* * *

9. Pojedinac nema zasebnu egzistenciju; on ne postoji izvan totaliteta sustava.                

            "Totalna država mora biti država totalne odgovornosti. Ona predstavlja totalno preuzimanje dužnosti svakog pojedinca za naciju. To preuzimanje dužnosti dokida privatni značaj egzistencije pojedinca. U svemu i u svačemu, u svome javnom djelovanju i nastupanju, kao i unutar obitelji ili kućne zajednice, svaki pojedinac odgovara za sudbinu nacije. Nije pritom bitno da država izdaje zakone i zapovijedi koje prodiru i u najmanju stanicu narodnog života, nego to da ona može zatražiti polaganje računa, da može pozvati na odgovornost pojedinca koji vlastitu sudbinu nije potpuno podredio sudbini nacije. Taj totalni zahtjev države koji se postavlja pred svakog člana naroda, čini novu bit države."

(Ernst Forsthoff, Der totale Staat, Hamburg, 1933.)

* * *

10. Njemački parlament: nacionalsocijalistička  i komunistička diktatura imaju bitna zajednička obilježja.                                 

            "I diktatura SED-a ŠSozialistische Einheits-Partei, istočnonjemačka Socijalistička stranka jedinstva, op. prir.Ć je, jednako kao i nacionalsocijalistička diktatura, odgovarala sustavu u kojem se pojedinac i društvo ideološki, politički i organizacijski podvrgavaju monopolu jedne stranke. Obje su diktature bile neprijatelji otvorenog društva, a time i slobodarske demokracije. Obje su sustavno povrjeđivale ljudska i građanska prava, kod obje je nedostajalo ograničenje vlasti pravom i zakonima. Nijedna nije imala osiguranu relativnu autonomiju društvovnog djelovanja niti zaštitu privatnosti. Otvorena ili jedva prikrivena jednostranačka vladavina, ekskluzivitet jedne institucionalizirane ideologije i otklanjanje pluralizma u državi i društvu odlikuje oba ta sustava. Oba se režima služe suvremenim sredstvima utjecaja na mase i sredstvima za nadziranje masa, negiraju slobodu misli i sastajanja za one koji politički misle drugačije, tabuiziraju ili progone svaku opoziciju. Oba su sustava htjela preoblikovati društvo i stvoriti 'novog čovjeka', dakako s vrlo različitim ciljevima, metodama i posljedicama".

(Izvješće Anketnog povjerenstva Njemačkog parlamenta od 31. svibnja 1994., u: Materialien der Enquete-Kommision "Aufarbeitung von Geschichte und Folgen der SED-Diktatur in Deutschland, hrsg. vom Deutschen Bundestag, 1995)

* * *

11. Otpor državnom vlasništvu nad povijesnom prošlošću važan je dio anti-totalitarnih pokreta.

            "Idealni totalitarni sistem sastoji se u posvemašnjem razaranju civilnog društva, jer su država i njeni instrumenti organizacije jedini oblici društvenog života; sve vrste aktivnosti, ekonomske, intelektualne, političke, kulturne, dopuštene su i naređene (razlika između dopuštenog i naređenog postupno nestaje) samo ako su u službi državnih ciljeva (ponavljamo, i onih koje je država definirala). Svaki pojedinac (uključujući i same vlastodršce) smatra se državnim vlasništvom.

            Tako definiran pojam, koji je, vjerujem, u skladu s mišljenjem većine autora koji su se njime bavili, zahtijeva još nekoliko objašnjenja.

            Prvo, jasno je da za postizanje savršenstva totalitarni princip organizacije iziskuje državnu kontrolu sredstava za proizvodnju. Drugim riječima, država koja dopušta da neki važni dijelovi proizvodne djelatnosti i neke ekonomske inicijative ostanu u rukama pojedinaca i, shodno tome, da neki segmenti društva budu neovisni o državi, ne može postići idealan oblik. Tako totalitarizam najveće šanse da ispuni svoj ideal ima u okvirima socijalističke ekonomije.

            Drugo, moramo naglasiti da savršen totalitarni sistem nikada nije postojao; pa ipak, poznajemo društva s vrlo snažnom, stalno djelatnom, 'ugrađenom' težnjom k nacionaliziranju svih oblika zajedničkog i individualnog života. I sovjetsko i kinesko društvo u jednom su razdoblju bili vrlo blizu tom idealu; to također važi za nacističku Njemačku, premda to razdoblje nije trajalo dovoljno dugo da se potpuno razvije, i unatoč tome što se ona, umjesto sveopće nacionalizacije, zadovoljavala prinudnim podređivanjem ekonomskih aktivnosti državnim ciljevima. Druge fašističke države bile su (ili jesu) daleko iza Njemačke na tom putu; a evropske socijalističke države, unatoč neprekidnom kretanju u tom smjeru, nisu nikada dostigle sovjetsku razinu totalitarizma.

            Nevjerojatno je, ipak, da se 'entelechia' totalitarizma nikada ne može ostvariti u savršenom obliku. Stanoviti oblici života koji se tvrdoglavo opiru nasrtajima sistema - obiteljski, osjećajni i seksualni odnosi, naprimjer, bili su stalno izloženi svim vrstama državnog pritiska, ali očito nikad s potpunim uspjehom (to važi za sovjetsku državu, možda je u Kini postignuto više). Isto je i s individualnim i kolektivnim pamćenjem, koje totalitarni sustav stalno pokušava uništiti preoblikovanjem, ponovnim pisanjem i krivotvorenjem povijesti, u skladu s aktualnim političkim potrebama. Očito je lakše nacionalizirati tvornice i rad negoli osjećaje, i lakše je to učiniti s nadama negoli sa sjećanjima. Otpor državnom vlasništvu nad povijesnom prošlošću važan je dio anti-totalitarnih pokreta.

            Treće, navedena definicija ukazuje da ne postoji nužna povezanost terorističkih i despotskih sistema vladavine s onim totalitarnima. Neki, pa čak i najkrvaviji od njih mogu imati ograničene ciljeve i ne pokušavaju apsorbirati sve oblike ljudske djelatnosti koji se ne slažu s državnim ciljevima; najgori oblici i najgora razdoblja kolonijalne vladavine najčešće nisu bili totalitarni; cilj je bio ekonomska eksploatacija, a kako su mnoga područja života bila s tog stajališta nezanimljiva, nije ih se moralo dirati. I obratno, totalitarni sistem ne mora neprekidno upotrebljavati teroristička sredstva represije.

            Savršeni totalitarizam izuzetan je oblik ropstva bez gospodara. On pretvara sve ljude u robove i baš zbog toga nosi stanovite egalitarne osobine".

(Leszek Kolakowski, Marksistički korijeni staljinizma. Treći program Hrvatskog radija, sv. 30, Zagreb, 1990.)

* * *

12. Totalitarizam hoće oblikovati, nadzirati i istodobno mobilizirati.                        

            "Totalitarizam je istodobno antidemokratski, pseudodemokratski i postdemokratski. Totalitarnima se smatraju oni sustavi, koji građanina pokušavaju ideološki oblikovati, nadzorom i nasiljem posve obuhvatiti i istodobno mobilizirati. (...) Totalitarni se sustav odlikuje jednim središtem moći, dok autoritarni pokazuje stanoviti pluralizam; totalitarni sustav počiva na ekskluzivnoj ideologiji, dok se autoritarni temelji na tradicionalnom, ne uvijek jasno određenom svjetonazoru; dok totalitarni sustav forsira mobilizaciju masa, autoritarni odustaje od dirigirane participacije i zadovoljava se političkom apatijom."

(Eckhard Jesse, Die Totalitarismusforschung im Streit der Meinungen, 1999.)

* * *

13. Vladimir I. Lenjin: Masovni teror je pretpostavka uspješnosti revolucije!

            "Druže Zinovjev! Čuli smo da su u Piteru ŠSankt Peterburg, op. prir.Ć radnici htjeli odgovoriti masovnim terorom na ubojstvo Volodarskoga, a da ste vi to spriječili. Energično prosvjedujem! U našim rezolucijama prijetimo masovnim terorom, ali kad je trenutak da se to ozbiljno učini, kočimo revolucionarnu inicijativu koja je apsolutno opravdana..."

(Vladimir Iljič Lenjin, Pismo Zinovjevu od 26. lipnja 1918., prvi put objavljeno u Komsomolskoj pravdi 1992.)

14. Svjedočanstvo tzv. komunističkog čovjekoljublja

            «Radnici! Vrijeme uništenja građanstva je došlo. U protivnome će ono uništiti vas. Gradove treba nemilosrdno očistiti od svekolike građanske truleži. Svu tu gospodu treba srediti, a oni koji predstavljaju opasnost za revolucionarnu stvar, bit će istrijebljeni. (...) Himna radničke klase bit će pjesma mržnje i osvete!

Kuba, krajem veljače 2005. – unatoč tomu, komunizam je, tobože, pozitivna misao

 (Pravda, 31. kolovoza 1918., prema: Nicolas Werth, Ein Staat gegen sein Volk, u: Das Schwarzbuch des Kommunismus. Unterdrückung, Verbrechen und Terror, München-Zürich, 1998.)

* * *

15. Mi komunisti pogrješne ideje kažnjavamo onako kako ostali kažnjavaju zločin: smrću.            

            "Mi smo izučili povijest temeljitije od drugih. Ono čime se razlikujemo od svih ostalih je naša logička dosljednost. Mi znamo da povijest ne nagrađuje krepost, a prekršaj ostavlja nekažnjen; ali i to da svaki promašaj ima posljedice i osvećuje se sve do desetog koljena. Stoga smo usmjerili svoje snage na to da izbjegavamo greške i uklanjamo ih u zametku. Još nikada u povijesti nije bilo okupljeno toliko moći nad budućnošću čovječanstva u tako malo ruku kao ovdje. Svaka pogrešna ideja koja se pretvori u djelo predstavlja ovdje zločin izvršen nad budućim pokoljenjima. Zato kažnjavamo pogrešne ideje onako kako ostali kažnjavaju zločin: smrću. Smatraju nas ludima, jer svaku misao domišljamo do kraja i do kraja je provodimo u djelo. Uspoređivali su nas sa Svetom Ikvizicijom, jer smo, kao i inkvizitori, bili neprestano svjesni bremena odgovornosti za nadindivudualnu budućnost. Bili smo utoliko nalik velikim inkvizitorima što smo progonili klicu zla ne samo u djelima nego i u mislima naših bližnjih. Nismo dopuštali pojedincu nikakvu privatnu sferu, čak ni unutar njegove lubanje".

(Arthur Koestler, Pomračenje o podne (1940.), izd. Jutarnjeg lista, Zagreb, 2004.)

* * *

16. Ideologija propisuje značenje riječi: metajezik kao značajka totalitarizma.                         

            "Malo je značajki totalitarnih poredaka koje se površnom promatraču čine istodobno zbunjujuće, a ipak toliko karakteristične za cjelokupnu intelektualnu klimu, kao posvemašnja izopačenost jezika, iskrivljenost značenja riječi koje izražavaju ideale novih poredaka.

            U tom pogledu najgore je, naravno, prošla riječ sloboda. To je riječ koja se u totalitarnim državama rabi jednako slobodno kao i drugdje. I zaista, gotovo bi se moglo reći - i kao opomena da se čuvamo svih onih koji nam umjesto starih nude nove slobode - da je svagdje gdje je sloboda kakvu je mi poimamo, bila uništena, to učinjeno u ime nekakve nove slobode koja je obećana narodu. (...)

            Već smo vidjeli kako se to isto događa i s pojmom pravde i zakona, prava i jednakosti. Popis riječi mogao bi se proširiti toliko da bi obuhvaćao skoro sve moralne i političke pojmove u općoj upotrebi. (...) Ni riječ 'istina' više nema svoje staro značenje. Ona više ne označuje nešto što treba pronaći, pri čemu je individualna savjest jedini arbitar o tome, je li u konkretnom slučaju ono što se navodi kao dokaz (ili položaj onih koji ga iznose) zaslužuje povjerenje; 'istina' postaje nešto što određuje autoritet, nešto u što treba vjerovati u interesu jedinstva organiziranih napora, i što može biti izmijenjeno onako kako to budu zahtijevali organizirani napori."

(Friedrich Hayek, Put u ropstvo, 1943.)

* * *

17. Sličnosti i razlike između komunizma (socijalizma) i fašizma odnosno nacionalsocijalizma

            «Usporedba mora biti pragmatična – razraditi ono što je zajedničko, ono što je slično i ono što je različito, pa onda usporediti. U zajedničko i slično spadaju: socijalizam kao zajednički temelj, monolitna jednostranačka država, propaganda, patos revolucije, militariziranje društva, naglašavanje stalne borbe, mržnja na liberalnu pravnu i ustavnu državu, kult osobe i vođe, koncentracija moći dokidanjem diobe vlasti koja je nepogrješivo vodila do zloupotrebe prema vani i unutra, zahtjev za stvaranjem novoga društva s novim čovjekom, mesijansko-apokaliptičko shvaćanje povijesti u koju će upravo vlastita partija unijeti spas za čovječanstvo. Povijesno, oba sustava vuku korijen u ideološki dijametralno sekulariziranoj tradiciji europskih sekti i hereza.

            I razlike podsjećaju na sličnosti: međunarodni i nacionalni socijalizam, različite gospodarske i društvenopovijesne strukture u Rusiji (agrarna, nerazvijena) i Njemačkoj (visokoindustrijalizirana zemlja). U skladu s tim su napetosti i konflikti, koje je snažno potiskivala jednostranačka država, u Rusiji rezultirali jakom implozijom, dok je u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj došlo do eksplozije, što se vidi i po žrtvama državnoga zločina – u Njemačkom su Reichu to bili mahom stranci, u Sovjetskom Savezu sovjetski građani. Oba su režima izvršila masovne pomore; na njemačkoj je strani jedinstven po potpunosti i industrijskoj perfekciji, zločin nad zajednicama poput Židova kojima je samo zbog toga, a ne zbog nekih političkih ili društvenih obilježja, zanijekano pravo na fizičku egzistenciju. (...)

             Oba su ekstremna totalitarizma dio svoje legitimacije gradila iz postojanja i borbe protiv onoga drugog; štoviše, u kritici svoga protivnika imali su čak uvelike pravo, ali su se istodobno uzajamno dijalektički potvrđivali: komunisti su se u bitnim dijelovima svoje političke prakse ponašali kao nacionalsocijalisti i obrnuto. Sovjetski je komunizam prije izgradio državnu organizaciju i održao se dulje, čak 74 godine, dok je nacionalsocijalizam postojao svega dvanaest godina, što znači da je, povijesno gledano, prije izgorio. Posljedice su ostale dugotrajne. Materijalno i duhovno uništenje izazvano nacionalsocijalizmom, jednako kao i komunizmom, za sobom je ostavilo nepregledne ruševine – ekonomske, političke, ekološke, duševne i duhovne.»

Imanuel Geiss: Die Totalitarismen unseres Jahrhunderts. Kommunismus und Nationalsozialismus im historisch-politischen Vergleich (1993.)

K. D. Bracher, studija o nacionalsocijalističkoj diktaturi

18. Franz Neumann: Obilježja totalitarne diktature

            “Naše odbacivanje pojmova ’tiranija’ i ’despotizam’ ne znači, međutim, da ne postoje podtipovi unutar opće definicije diktature. Značajan je čitav niz distinkcija.

            Prva se odnosi na domet političke moći što ju diktator monopolizira. Diktator svoju vlast može izvršavati pomoću apsolutne kontrole nad tradicionalnim sredstvima prinude, to jest armije, policije, birokracije i sudstva. Taj tip možemo nazvati jednostavnom diktaturom.

            U nekim situacijama diktator može biti prinuđen da si izgradi javnu podršku, da si osigura masovnu bazu, bilo za podizanje svoje vlasti bilo za njezino izvršavanje. Taj tip diktature možemo nazvati cezarističkim; taj je tip, kao što govori ime, po obliku uvijek osoban.

            Čak i takva kombinacija monopolizirane prinude i podrške puka ne mora biti dostatno jamstvo vlasti. Može biti potrebno da se kontrolira odgoj, sredstva komunikacije i ekonomijske institucije, te se tako cjelina društva i privatni život građanina upregnu u sistem političke dominacije. Izraz za taj tip diktature jest totalitarna diktatura. Ona može biti bilo kolektivna bilo osobna, što će reći, može, ali ne mora, imati cezaristički element. (…)

            Za potrebe kratkog razmatranja, totalitarnu diktaturu možemo reducirati na pet bitnih faktora.

            Prvi je prijelaz od države koji se temelji na zakonima (njemačkog Rechtsstaat-a) u policijsku državu. Vladavina zakona znači pretpostavku u korist građanskih prava, a protiv državne prinude. U totalitarnoj državi ta je pretpostavka obrnuta. (…) Drugi faktor je prijelaz od raspršene vlasti u liberalnim državama u koncentraciju vlasti totalitarnih režima. (…)

Ta prva dva elementa nalazimo, međutim, i u apsolutnoj monarhiji. Totalitarizam se razlikuje po trećem elementu, postojanjem monopolističke državne partije. Takva partija je potrebna, budući tradicionalni instrumenti prinude nisu dostatni za kontroliranje industrijskog društva, pogotovo zato što birokracija i armija ne moraju uvijek biti pouzdani. Monopolistička partija je fleksibilan instrument koja pruža snagu za kontroliranje državne mašinerije i društva, te izvršava gigantski zadatak betoniranja autoritarnih elemenata društva u jednu cjelinu. Osim toga je monopolistička partija socijalnopsihologijski razumljiva posljedica takozvanog ’masovnog’ društva. Budući moderne totalitarne diktature skoro bez iznimki nastaju unutar i protiv demokracije (…), totalitarna je klika morala poprimiti izgled demokratskog pokreta i zadržati ga čak i nakon dolaska na vlast. Drugim riječima, prisiljena je na izvođenje rituala demokracije unatoč potpunom nijekanju njezine biti.

Uloga monopolističke partije implicira četvrti element totalitarne diktature: prijelaz od pluralističke u totalitarnu kontrolu nad društvom. Društvo se više ne razlikuje od države; ono je totalno prožeto političkom vlašću. Kontrola društva, koja je sada podjednako važna kao i kontrola nad državom, postiže se sljedećim metodama: (1) Princip vođe – time se nameće vodstvo vrha i odgovornost prema vrhu. (2) Sinkroniziranje svih društvenih organizacija ne smao u svrhu kontrole nad njima, nego i zato da bi ih država mogla bolje koristiti. (3) Stvaranje stupnjevane elite... (4) Atomiziranje i izoliranje pojedinca - to negativno znači destrukciju, ili barem slabljenje društvenih jedinica utemeljenih biologijom (obitelj), tradicijom, religijom ili sudjelovanjem u radu i razonodi; pozitivno znači nametanje ogromnih i nediferenciranih masovnih organizacija zbog kojih je individua još više izolirana, te se njome lakše manipulira. (5) Presudni faktor totalitarizma jest oslanjanje na teror, to jest upotreba neproračunljivog nasilja kao stalne prijetnje individui. Moramo, međutim, biti oprezni, te totalitarnu diktaturu ne smijemo jednostavno nazvati vladavinom nasilja. Istina je da takvi režimi ne mogu opstati bez nasilja. No, ne bi nmogli ostati na vlasti duže vrijeme bez stanovite identifikacije potlačenog puka sa svojim vođama.(…)

Apsolutizam (…) već sadrži glavne instutucionalne principe modernog liberalizma. Totalitarna diktatura je, međutim, apsolutna negacija tih principa, budući glavni represivni organi nisu sudovi i administrativna tijela, već tajna policija i partija. Do kraja razvijena totalitarna diktatura jest forma što ju industrijsko društvo može poprimiti ako postane potrebnim da se maksimiraju represivni, a eliminiraju liberalni elementi. Ali, totalitarna diktatura ne nastaje samo u modernom industrijalizmu. Spartu i Dioklecijanov režim možemo tretirati kao dva ranija vrlo poučna eksperimenta.

Franz Neumann: Bilješke uz teoriju diktature, u: Demokratska i autoritarna država. Studije o političkoj i pravnoj teoriji (1957., hrv. izd. 1974.)

19. Moskva i Beograd: 

      Kremaljski mauzolej ili Kuća cvijeća

            “’Lenjin je više živ od svih živućih!’ obznanjuju parole i plakati koji se vide na svakom koraku. ’Lenjin je najčovječniji od svih ljudi!’ obznanjuju drugi, i takvim postupanjem ljudskost uistinu uzdižu u božansko. (…) Tisuće i tisuće ljudi strpljivo čekaju da u pobožnom strahopoštovanju ugledaju mrtvi lik čovjeka koji je za života bio prorok i vođa revolucije, a nakon smrti temelj najmasovnije, najsilovitije i najsvestranije propagandne obrade razuma i čuvstava kojoj je ikada u povijesti bio izložen kakav narod. (…)

To je ono najsvetije – Velika Misterija Boga Ideologije. (…) Činjenica je, naime, da je Lenjin pretvoren u boga, a lenjinizam u religiju. U toj vjeri se dijete počinje odgajati već u jaslicama, i Lenjin je jedna od prvih riječi koje upoznaje i savladava novi sovjetski građanin. Lenjinov lik ga zatim prati kroz čitav život; to je nadnaravni lik najgenijalnijeg mislioca svih vremena, najvećeg revolucionara i vođe što ih je do sada rodilo čovječanstvo, najplemenitijeg humanista svih vremena, ukratko, uvijek i posvuda naj, naj, naj! (…) Tako je postao bog, partija se pretvorila u njegovu crkvu, a svaki generalni sekretar u Velikog svećenika.”

Janez Stanič, Bijele pjege socijalizma (1985.)

20. Zajednički ideološki korijeni socijalizma i fašizma

            «Htio bih najprije istaknuti različite dimenzije, a onda spomenuti važne skretnice totalitarne politike. Ona se od kraja 19. stoljeća širi u tri velike dimenzije: (1) nastanak totalitarnih ideologija zbiva se u sklopu mišljenja o rasnoj i klasnoj borbi; (2) uspon totalitarnih pokreta ubrzan je politčko-društvenim potresima modernizacije i Prvoga svjetskog rata; (3) izgradnja totalitarnih sustava vlasti događa se u vakuumu poratnog doba i zbog neuspjeha novoutemeljenih demokracija.

            Taj je razvitak vidljiv već u sedamdesetim i osamdesetim godinama 19. stoljeća. Idejno i duhovnopovijesno dolazi do burnih događaja poput francuske Komune 1871. i velike gospodarske krize koja za posljedicu ima radikalnu kritiku kapitalizma s dalekosežnim posljedicama. Jer to s jedne strane dovodi do zaoštravanja i radikaliziranja socijalizma u antiliberalnom smislu marksističke doktrine, s parolama o diktaturi proletarijata; s druge strane dolazi do rasističkog zaoštravanja nacionalizma i antisemitizma, što za posljedicu ima ekstremne biologijsko-darvinističke teorije o društvu, koje kao temeljno načelo političkoga uzdižu rat naroda umjesto klasne borbe, te odnos prijatelj-neprijatelj i 'pravo jačega'. Obje te ekstremne ideologije pozivaju se na prevratničke Darwinove spoznaje i suvremenu znanost, štoviše, obje nastupaju sa zahtjevom znanstvene nepogrješivosti. (...)

            Intelektualne babice totalitarnih ideologija djelovale su i prema lijevo i prema desno: Mussolini, koji je izvorno bio radikalni socijalist i tek je u ratu postao utemeljiteljem fašizma, ima snažne korijene u Marxu i Nietzscheu. Na drugoj se strani odvijao spor o reformističkome ili revolucionarnom shvaćanju socijalizma, koji je pred kraj 19. i početkom 20. stoljeća izrodio radikalnu, nasilničku verziju, koju su s dalekosežnim povijesnim posljedicama posebice zastupali francuski filozof nasilja Georges Sorel (1908.) i ruski prvoborac diktatorskoga jednopartijskog socijalizma, Lenjin.

Karl Dietrich Bracher: Das 20. Jahrhundert als Zeitalter der ideologischen Auseinandersetzungen zwischen demokratischen und totalitären Systemen (1987.)

21. Marksizam kao religija

            “Marksizam, odnosno marksizam-lenjinizam, u biti je vrlo zatvorena ideologija, uvjerena da poznaje jedinu i posljednju istinu, da je objektivna istina njezin isključivi posjed i da osim njezine drugih istina uopće nema. Svaka druga ili drugačija istina uopće ne može biti istina, već samo ovakva ili onakva zabluda proistekla iz ostataka prošlosti, iz premalene prosvijetljenosti ili iz kakvih drugih subjektivnih i objektivnih razloga - svakako, nije istina. Istina je samo jedna, i toj je jedinoj istini zbog zakonitosti društvenog razvoja objektivno suđeno da konačno i pobijedi”.

Janez Stanič, Bijele pjege socijalizma (1985.)

22. Marxova apologija revolucionarnog terorizma.

“Marx se u ’Neue Rheinische Zeitung’ u više navrata izjašnjavao u prilog terorizma. U broju od 13. siječnja 1849. pisao je o ustanku Madžara, čiju je revolucionarnu ulogu precjenjivao:

’Prvi put u revolucionarnom pokretu 1848., prvi put poslije 1793., usuđuje se jedna nacija okružena nadmoćnim snagama kontrarevolucije, da kukakvičkomu kontrarevolucionarnom bijesu suprotstavi revolucionarnu strast, bijelomu teroru crveni teror. Prvi put poslije dugo vremena nalazimo doista revolucionaran karakter, čovjeka koji se usuđuju prihvatiti rukavicu očajne borbe u ime svog naroda, koji je za svoju naciju i Danton i Carnot u jednom liku – liku Lajosza Kossutha’.

Već prije toga, u broju od 7. studenoga 1848., Marx je povodom pada Beča pisao: ’U Parizu će biti izboren uništavajući protuudar lipanjske revolucije. Pobjedom crvene republike u Parizu, armije iz unutrašnjosti zemlje bit će bačene na granicu i preko granice, te će se pokazati stvarna snaga partija koje se hrvu. Tad ćemo se sjetiti lipnja, listopada, i tad ćemo i mi uskliknuti: Vae victis!¨Uzaludni pokolji poslije lipanjskih i listopadskih dana, beskonačna žrtvena svečanost nakon veljače i ožujka, sam kanibalizam kontrarevolucije, uvjerit će narode da postoji samo jedno sredstvo da se skrate, pojednostave i koncentriraju užasna agonija starog i krvave porođajne muke novoga društva, samo jedno sredstvo – revolucionarni terorizam’.”

Karl Kautsky, Terrorismus und Kommunismus. Ein Beitrag zur Natursgeschichte der Revolution (1919.)

23. Nema komunističke revolucije bez diktature  proletarijata i crvenog terora!

            “Tko želi postići cilj, ne može zapostavljati sredstva. Borbu treba provoditi takvom silinom, da bi se doista omogućila samovlada proletarijata. Ako već zadaća socijalističkog prevrata traži diktaturu – ’jedini oblik u kojem proletarijat može ostvariti državnu vlast’ – onda se diktatura mora osigurati uz bilo koju cijenu. (…)

            Tko se iz načelnih razloga odriče terorizma, tj. mjera pritiska i zastrašivanja uperenih protiv razjarene i oružane kontrarevolucije, taj se mora odreći političke dominacije radničke klase, njezine revolucionarne diktature. Tko se odriče diktature proletarijata, taj se odriče socijalne revolucije i može prekrižiti socijalizam. (…)

            Revolucija traži od revolucionarne klase da ona ostvari svoj cilj svim sredstvima koja su joj na raspolaganju: ako je potrebno – oružanim ustankom, ako nema druge, terorom. Revolucionarna klasa koja je s oružjem u rukama osvojila vlast, dužna je i svakako će s oružjem u rukama gušiti sve pokušaje da joj se ona preotme iz ruku. (…) Teror može biti veoma djelotvoran protiv reakcionarne klase koja ne želi sići sa scene. (…) Isto tako postupa i revolucija: ona ubija pojedince, zastrašuje tisuće. U tom smislu crveni teror se načelno ne razlikuje od oružanog ustanka, na koji se izravno nastavlja. Državni teror revolucionarne klase može ’moralno’ osuđivati samo onaj tko načelno odbacuje (na riječima) uopće svako nasilje – dakle svaki rat i svaki ustanak. Za to je potrebno biti naprosto licemjeran kveker.

            ’Ta po čemu se u tom slučaju vaša taktika razlikuje od taktike carizma?’ – pitaju nas popovi liberalizma i kautskijanstva.

            Zar vi to ne razumijete, bogomoljci? Objasnit ćemo vam. Caristički teror bio je uperen protiv proletarijata. Carska žandarmerija proganjala je radnike koji su se borili za socijalistički poredak. Naši organi strijeljaju veleposjednike, kapitaliste, generale koji nastoje restaurirati kapitalistički poredak. Osjećate li ovu nijansu? Da? Za nas, komuniste, ona je posve dovoljna. (…)

            Crveni teror je oruđe koje se primjenjuje protiv klase koja je osuđena na propast, ali ne želi nestati.

Lav D. Trocki, Terorizam i komunizam (1925.), u: Lav Trocki: Iz revolucije, Rijeka 1971.

24. Ljudska bića kao robovi i stvari

            “Ideja da su dosadašnji buržuji postali bespravna stoka onih koji su im ranije bili podređeni kao radnici, urodila je sljedećim ukazom radničkog sovjeta Murzilovka: ’Sovjet daje ovim drugu Gregoriju Sarajevu punomoć da po vlastitom izboru i nahođenju, rekvirira i dovede u vojarnu 60 žena i djevojaka iz klase građana i mešetara, za upotrebu topničke divizije smještene u Murzilovki, područje Brianska’.”

Karl Kautsky, Terrorismus und Kommunismus. Ein Beitrag zur Naturgeschichte der Revolution (1919.)

* * *

25. Tri makrozločina: Auschwitz, Arhipelag Gulag, Hirošima.

            "Polazišna točka svih naših razmatranja o odnosu civilizacije i barbarstva u 20. stoljeću (...) treba uvijek iznova biti pokušaj da se ravnamo prema tri glavna makrozločina. Fenomenologija upućuje na potpuno različite oznake tih zločina koje je počinila nacionalna država;

            Auschwitz je bio ideološki nagoviješteno, sukcesivno planirano, birokratski vršeno i industrijski provedeno masovno uništenje; žrtve su bili pripadnici društva koji su se razlikovali rasom, te protivnici definirani ratom, oporbom i otporom;

            Arhipelag Gulag je bio ideološki neplanirani, birokratski vršeni i paranoidnom logikom provedeni uništavački pohod; žrtve nisu bili samo kulaci i drugi 'klasni neprijatelji', nego potencijalno svi članovi društva, a napose oni koji su se unutar Partije ili vojske mogli smatrati konkurentima u borbi za vlast;

            Hirošima je bila anonimna, visoko efikasna i precizna metoda uništenja, na temelju vrhunske tehničko-znanstvene aparature; žrtvom je bilo civilno stanovništo ratnog protivnika."

Wolfgang Kraushaar, Sich aufs Eis wagen. Plädoyer für eine Auseinandersetzung mit der Totalitarismustheorie (1993).

* * *

26. Za Marxa je pobjeda komunizma iznad načela demokracije.

            “Marx je prije svega želio revolucionarnu pobjedu. Nigdje niti jednom riječju on ne ističe princip demokracije koji bi kao načelo stajao iznad klasne borbe. Naprotiv, s punim prezirom revolucionara i komunista, Marx – ne mladi urednik ’Rajnskih novina’, već zreli autor ’Kapitala’ – naš pravi Marx snažne lavlje grive koja još nije doživjela obradu brijača iz škole Kautskoga – s kakvim koncentriranim prezirom on govori o ’umjetnoj atmosferi parlamentarizma’ u kojoj fizički i duhovni patuljci Thiersi izgledaju kao giganti. ’Građanski rat’ poslije besplodno suhe, spletkarski pedantne brošure Kautskog djeluje kao osvježavajuća oluja.”

Lav D. Trocki, Terorizam i komunizam (1925.), u: L. Trocki: Iz revolucije, Rijeka 1971.

 * * *

27. Sovjetski su logori bili strašniji od  nacionalsocijalističkih radnih logora.

            «Spomenimo kao primjer pitanje sovjetskih logora, što ga je malo prije 1950. potaknuo David Rousset i koje je doživljeno kao skandal. Sartreu nije bilo teško dokazati da je koncept logora u filozofskom smislu suprotan konceptu socijalizma i da zbog toga oni ne mogu niti postojati. Tijekom procesa Kravčenku, 1948., gospođa Buber-Neumann je izazvala revoltirane odgovore izjavom da su u njemačkim radnim logorima postojali barem krnji ostatci prava kakvih nije bilo u sovjetskom logoru, gdje je bila zatočena dok je Staljin nije predao Hitleru.

            U izvješću Hruščova nema ni najmanje kajanja zbog nekomunističkih žrtava komunizma. Jedini je stvarni zločin Staljinova režima, što ga ispunjava ogorčenjem, ubijanje velikog broja komunista koji su bili odani sustavu. (...) Prvi su logori u Rusiji otvoreni u lipnju 1918., otprilike šest mjeseci nakon što su Lenjin i njegova partija preuzeli vlast.»

Alain Besançon, Zla kob stoljeća. O komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti Šoaha (1998., hrv. izd. 2002.)

 * * *

28. U konc-logor po Lenjinovoj zapovijedi

            «Lenjin je 9. kolovoza 1918. brzojavio Izvršnom komitetu provincije Pensa, da se 'kulake, svećenike, bjelogardijce i druge sumnjive elemente strpa u koncentracoijski logor'».

Nicolas Werth, Ein Staat gegen sein Volk. Gewalt, Unterdrückung und Terror in der Sowjetunion, u: Schwarzbuch des Kommunismus, München-Zürich, 1998.

* * *

29. Sovjetska historija ne sadrži «negativne stranice»!

            “Povjesničari i sociolozi se još uvijek sjećaju da je sredinom sedamdesetih godina nacrt jednog od posljednjih svezaka Historije KPSS bio oštro kritiziran zbog navođenja nekih incidenata koji su se odigrali u doba staljinističkih represija od 1947. do 1949. godine. Tom je prilikom Sergej Trapeznikov, jedan od šefova ideološke službe neprekidno ponavljao kako ’sovjetska historija ne sadrži i nikad nije sadržavala negativne stranice’”.

Viktor Zaslavski, Neostaljinistička država. Društvene klase, etničko pitanje i konsenzus u sovjetskom društvu (1985.)

* * *

30. Pripovijest o antifašizmu klopka je za naivne.

            «Antifašizam, međutim, predlaže hemiplegičnu verziju demokracije, napola istinitu, napola lažnu. Napola istinitu s njezine negativne strane, jer je i više nego istina da je fašizam zakleti neprijatelj demokratske slobode. Ali napola lažnu, jer jer režim na koji se pozivaju oni koji sebe smatraju najradikalnijim protivnicima fašizma nije ništa manje diktatorski i tiranski od Hitlerovog.»

François Furet, Prošlost jedne iluzije: ogled o komunističkoj ideji u XX. stoljeću (hrv. izd. Zagreb, 1997.)

 * * *

31. Sustav službene laži u socijalizmu.

            “Među tipično socijalističke moralne slabosti možemo ubrojiti pojavu koju bi možda najprimjerenije mogli nazvati ’sistemom službene laži’. Radi se o činjenici da u svim socijalističkim državama – premda ne u svima u istoj mjeri – vlast u cjelini nadzire izvore informacija i puteve njihova širenja: sredstva informiranja, odgoj, propagandu, kulturu itd. (…) Premda je manipuliranje informacijama značajka svih društava i sistema, ono je u socijalističkim državama podignuto na razinu službene državne i partijske politike, a povrh toga je manipulacija informacijama najstroži monopol vlasti”.

Janez Stanič, Bijele pjege socijalizma (1985.)

* * *

32. Diktatura znači neograničenu primjenu nasilja

            "Znanstveni pojam diktature ne znači ništa drugo nego ničim ograničenu, nikakvim zakonima i apsolutno nikakvim pravilima omeđenu vlast, vlast koja se oslanja neposredno na nasilje."

Vladimir I. Lenjin, Geschichtliches zur Frage der Diktatur (1920), u: V. I. Lenjin, Werke, Bd. 31.

* * *

33. Mi istrjebljujemo buržoaziju kao klasu!

"Mi ne vodimo rat protiv pojedinaca, mi istrjebljujemo buržoaziju kao klasu; okrivljenika prvo treba upitati, kojoj klasi pripada, kojeg je podrijetla i kojim se pozivom bavi. Ta pitanja odlučit će o njegovoj sudbini."

Martin Latsis, jedan od šefova sovjetske političke policije (Čeke), prema: P. Scheibert, Lenin an der Macht. Der russische Volk in der Revolution 1918-1922 (1984)

  * * *

34. Samo su zločini komunizma usporedivi s

      nacionalsocijalističkim zločinima!

            "Historijska usporedba nacionalsocijalističkih i komunističkih zločina mora biti dopuštena kad to tema traži, i to već i zbog toga što usporedba ne znači poistovjećenje (što je česta pogrješka onih koji ne znaju razlučivati). Jedinstveni vrhunac čine NS-zločini, ali su oni istodobno usporedivi s komunističkim nedjelima".

Immanuel Geiss, Zum Historiker-.Streit, u: "Historikerstreit". Die Dokumentation der Kontroverse um Einzigartigkeit der nationalsozialistischen Judenvernichtung, (1987)

* * *

35. Boljševizam i fašizam srodne su ideologije.

            "Fašizam i boljševizam ne počivaju na suprotstavljenim načelima, oni oba znače negaciju istih načela slobode i reda."

Francesco Nitti, Bolschewismus und Faschismus, München, 1926, prema: W. Wimpermann, Faschismustheorien (1989)

* * *

36. Kult ličnosti prirodna je posljedica jednopartijskog  sustava.

            “Partijski birokratski aparat, koji u stvari sačinjava državu, dominira društvom organizirajući i usmjeravajući aktivnost inače potpuno izoliranih pojedinaca. Partijski aparat nipošto nije jednak zbroju individua koje u danom trenutku rješavaju određene zadatke; on je totalitet društvenih uloga, normi, odnosa, zakona, uključujući i zakone vlastitog održanja i obnavljanja. Načelo funkcioniranja tog sistema, demokratski centralizam – neizbježno vodi dominaciji najviše vladajuće garniture nad cijelim partijskim aparatom.

            Rađanje kulta ličnosti je prirodna posljedica djelovanja jednopartijskog sistema. Do njega dolazi koncentracijom moći u rukama određenog broja ljudi koji izabiru vođu, kojemu pripisuju umjetnu karizmu.”

Viktor Zaslavski, Neostaljinistička država. Društvene klase, etničko pitanje i konsenzus u sovjetskom društvu (1985.)

***

37. Znanstvenici su inženjeri duša.

            “Drugovi! Oblikovati i povećavati duhovne potrebe čovjeka, aktivno utjecati na idejno-politički i moralni lik ličnosti – to je najvažnije poslanstvo socijalističke kulture… Jedino partijski pristup omogućuje da se razumiju vodeće tendencije suvremenosti. (…) Najvažnije je to da se društvene znanosti neprestano ravnaju prema revolucionarnoj teoriji, da moraju spretno upotrebljavati marksističko-lenjinističku metodologiju u znanstvenom traganju. Razumije se da nove činjenice mogu prouzrokovati to da treba dopuniti i precizirati ranije poglede. Ali postoje istine koje se ne mogu mijenjati. Postoje problemi koji su bili riješeni već odavno i sasvim. Na području znanosti ne smije se ’zaboravljati’ na osnovna načela materijalističke dijalektike.”

Referat Konstantina Černjenka na ideološkom plenumu CK KPSS u lipnju 1983., u: Janez Stanič, Bijele pjege socijalizma (1985.)

***

38. Znanost i umjetnost u Jugoslaviji podređene su ciljevima revolucije.

            “Politiku Saveza komunista Jugoslavije u oblasti nauke, filozofije i umetnosti inspirišu težnja i napori za sve šire obrazovanje naroda u duhu marksističkog pogleda na svet, za što veći razmah naučne i umetničke delatnosti, razvijajući i usmeravajući borbu mišljenja i kulturno-umetničko takmičenje ka progresivnom razvijanju socijalističke idejnosti, oslobađajući na taj način i nauku i umetnost svih stega koje bi ih mogle kočiti u njihovom kretanju unapred.

            Razvitak socijalističke idejnosti umnogome je uslovljen razvitkom naučne socijalističke misli. Zbog toga, a u interesu samog novog čoveka i same slobode stvaralaštva, potrebni su stalni napori komunista za razvitak i teoretsko bogaćenje marksističke misli u oblasti stvaralaštva i kulture.

            Savez komunista, čiji je osnovni cilj borba za socijalizam, vodi ideološku borbu protiv svih pojava koje umanjuju veru u čovjeka i njegovu stvaralačku snagu i sposobnost da izmeni svet i da ljudski život učini razumnim, sadržajnim i čovečnim za sve, ili protiv pokušaja da se pod firmom slobode nauke i umetnosti, u stvari, afirmiraju reakcionarna i antisocijalistička shvatanja ili potkopavaju moralno-političlke osnove socijalističkog društva."

Politika Saveza komunista Jugoslavije u oblasti nauke, kulture i umetnosti, u: Program Saveza komunista Jugoslavije, usvojen na Sedmom kongresu SKJ 22.-26. travnja 1958., izd. Izdavački centar “Komunist”, Beograd, 1976.

***

39. Totalitarna ideologija nalazi opravdanje za najokrutnije zločine.

            "Marksističko-lenjinistička dogma o klasnoj borbi ili fašističko-nacionalsocijalističko crno-bijelo učenje o borbi naroda i rasa, bile su takve ideologije koje su opravdavale sve akte vlasti, uključujući masovne zločine i genocid, samo ako je to učinjeno u ime volje naroda, partije ili vođe, bez obzira na to je li to bila stilizirano pseudodemokratski ili pseudolegalno, ili pak revolucionarno-mesijansko-hilijastički, kao u mitovima o budućemu besklasnome radničkom raju ili 'tisućgodišnjem Reichu'. Pritom nije nevažno djelovanje pseudoreligijskih potreba i manipulacija u doba raspada i vakuuma religijskih vrijednosti, odnosno iskonska vjera u Adolfa Hitlera ili u simbole i obrede masovnih skupština, koje su imale posredovati iracionalno doživljaj zajedništva.

            Totalitarizam kao mogućnost i pokušaj nije nigdje posve dovršen, ali je bio ostvaren do mjere koja je običnom građaninu mogla nanijeti i najokrutnije zločine. On je smjerao za uklanjanjem svih osobnih, preddržavnih prava čovjeka i gušenje individue. Ali je istodobno budio dojam, da je u stanju bolje i djelotvornije od svih dosadašnjih državnih i društvenih oblika ostvariti pravo poslanje čovjeka, istinsku demokraciju i savršenu državu blagostanja. Tu je zavodničku snagu mogao provesti efikasnije nego ikad prije, jer je raspolagao sredstvima suvremene tehnike, propagande i komunikacije. Upravo u tom je smislu totalitarizam 'politički fenomen 20. stoljeća' (Gerhard Liebholz).

            Unatoč svih razlika između komunizma, fašizma i nacionalsocijalizma, u sva tri slučaja očite su velike karakteristične tendencije:

            (a) najveća moguća koncentracija totalne vlasti u rukama jedne jedine, sveobuhvatno organizirane stranke i njezina vodstva, koje je opskrbljeno atributima nepogrješivosti i polaže pravo na pseudoreligiozno obožavanje masa (...)

            (b) totalna jednostranačka država oslanja se pritom na jednu militantnu ideologiju, koja je ujedno 'zamjenska religija', nauk o iskupljenju sa zahtjevom na političku isključivost, koja potiskuje opoziciju i pokušava utemeljiti i opravdati 'usmjerenje' građanina na jednu utopijsku budućnost. (...)

            (c) bitan sastavni dio svake totalitarne vladavine jest mit o nadmoćnoj djelotvornosti jedne takve upravljane države u odnosu na kompliciranu demokratsku i pravnu državu, u koju su ugrađeni brojni mehanizmi nadzora i osiguranja.(...)"

Karl Dietrich Bracher: Das 20. Jahrhundert als Zeitalter der ideologischen Auseinandersetzungen zwischen demokratischen und totalitären Systemen (1987.)

***

40. U totalitarizmu pojmovi dobivaju novo značenje.

            "Lenjin je uvijek iznova kritizirao vulgarnoburžoasko gledište, prema kojemu se pojmovi 'diktature' i 'demokracije' promatraju kao međusobno isključivi. Radi toga je u jednoj polemici s Kautskym napisao: 'Diktatura ne znači neminovno ukidanje demokracije za klasu, koja vrši diktaturu nad drugom klasom; ali ona bezuvjetno znači dokidanje demokracije (ili njezino krajnje ograničenje, što je također oblik ukidanja) za klasu nad kojom se ili protiv koje se diktatura vrši".

Ernst Gottschling, Die Verkehrung der Demokratie- und Diktatur-Problematik (1987)

***

41. Stasi je imao više ljudi nego Gestapo.

            "U komunističkom režimu nije bilo filtriranja i obilježavanja kao u nacističkom režimu. U fizičkom smislu, nacisti su Židove smatrali nekom vrstom pojedinačnih žarišta infekcije. (...) Komunizam se je, pak, morao prihvatiti znatno opsežnijeg posla, manje preciznog i bez jasno određenih granica. Valjalo je uništiti 'neprijatelje socijalizma' i 'neprijatelje naroda'. (...) Riječ je, dakle, o trajnom i daleko obimnijem poslu. Zbog toga je u komunističkom režimu broj ljudi zaposlenih u policiji i onih zaduženih za represiju veći nego u nacističkim službama za otkrivanje Židova i njihovo odvođenje u sabirne logore. Gestapo nije trebao više od nekoliko tisuća policajaca, dok ih je KGB imao oko petsto tisuća. Samo u Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR) je Stasi zapošljavao više ljudi nego svojedobno Gestapo u cijeloj Njemačkoj.

Alain Besançon, Zla kob stoljeća. O komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti Šoaha (1998., hrv. izd. 2002.)

***

42. Komunistički je nasilni zahvat u društvene strukture dublji i dalekosežniji od fašističkoga i nacionalsocijalističkoga

            "Sličnosti između fašističkoga i komunističkog tipa diktature ipak ne smiju prekriti jednu važnu razliku. Fašističkim vlastodršcima zapravo nije bilo ozbiljno stalo do preoblikovanja društva i uvođenja novoga političkog poredka, nego su stvarali iluziju da će uspostavljanjem rasne homogenosti svi drugi problemi automatski biti riješeni. Ciljevi budućnosti o kojima su govorili Hitler i Mussolini, bio to 'tisućugodišnji Reich' ili uskrsnuće Imperii Romano, imali su primarno mobilizatorsku ulogu, pa bi bilo promašeno te političke vizije smatrati stvarnim programima, kao što se zna događati. (...)

            Za razliku od (istočnonjemačkog, op. prir.) SED-režima, NS-država (nacionalsocijalistička, op. prir.) nije temeljito izmijenila strukturu društva i gospodarstva, pa su unatoč dalekosežnoj nacifikaciji, 1945. postojale elite kojima se mogla povjeriti obnova..."

Hans Mommsen, Nationalsozialismus und Stalinismus. Diktaturen im Vergleich (1994)

***

43. Totalitarizmi uživaju u obredima.

            "Totalitarni sustav pokušava proširiti svoj utjecaj i u čovjekovu privatnu sferu. Ne smije postojati ni najmanja niša, u kojoj politička ideologija nije nazočna na određeni način. I religije naginju tomu, da čovjeku daju razrađene propise, odnosno naputke za svaku moguću situaciju. Na životnim prekretnicama, kao što su rođenje, vjenčanje, smrt, one instaliraju posebne običaje. Ovdje religijsko-fenomenološke analize uočavaju dodatnu sličnost religija i totalitarizma. Totalitarizam voli obrede. Primjer za to daju parade na moskovskome Crvenom trgu ili pompozno insceniranje partijskih kongresa u Nürnbergu. Prema Hannah Arendt, upravo je ritual ono što označava bliskost totalitarnih pokreta s tajnim društvima."

Hans Maier, "Totalitarisumus" und "Politische Religionen". Konzepte des Diktaturvergleichs, 1995.

* * *

44. Klasni značaj komunizma, fašizma i nacionalsocijalizma.

            "Nigdje u svijetu nije bilo teorije, koja je bila ostvarivana s takvom nesmiljenošću, usredotočenošću na cilj, stradanjem i žrtvama, kao što je to u slučaju marksističkoga socijalizma. Takva je dosljednost svjetonazorski uvjetovana: napadno je da se čovjek, poiman kao 'dio materije', racionalnije vrjednuje i koristi od čovjeka koji svoj osobni prostor slobode i svoje ljudsko dostojanstvo stavlja pred kolektivne ciljeve. Tako čovjek u području komunističke agitacije postaje gradivo, alat, a budući da su komunističke partije u čitavom svijetu - a one su borbeni nositelj marksističke teorije - izgrađene naglašeno hijerarhijski, pa i ako više ne ovise apsolutno o zaključcima moskovske partijske centrale, ne smije nas čuditi ako se to gradivo i taj alat bezobzirno koriste prema kriterijima svrsishodnosti u okviru cjelokupne komunističke strategije...

            A ne smije se zaboraviti ni to da je i nesocijalistički dio svijeta, paradoksalno, stvorio najbrutalnije oblike klasne diktature. Zar se smije previđati, da je fašizam talijanskoga i njemačkog usmjerenja prije svega oslanjao na jednu klasu, naime na radnike, 'proletere'? U Sovjetskom je Savezu 'diktatura proletarijata' bila željeni i proklamirani cilj revolucije; u Mussolinijevoj Italiji i u Hitlerovoj Njemačkoj klasni je karakter diktature rjeđe istican, jer je u partijskim programima bio prikriven pod pojmovima narodne zajednice i slično. Ali kod Mussolinija se pripadnost marksističkomu radničkom pokretu dade lako dokazati iz njegova podrijetla i izobrazbe. Uvođenje osmosatnoga radnog dana bila je jedna od prvih mjera koje je uveo kao predsjednik vlade, fašistički su sindikati živjeli na državnim jaslama i bili jednim od stupova režima, a da pritom nisu izgubili obilježje neprijateljske nastrojenosti prema poslodavcima. Slično je bilo i u Trećem Reichu: NSDAP (Njemačka socijalistička radnička stranka, op. prir.) klasnu je oznaku imala čak u svome imenu, a perverznost njezinih simpatija prema radništvu dokazivala je nizom poduzetih mjera; Hitler je 'boljševike' nazivao svojim učiteljima, te je baš kao i Mussolini, u teškim trenutcima svoga režima pokazivao sklonost proletarijatu...

Friedrich Salzmann: Mit der Freiheit leben, 1967.

***

45. U totalitarizmu su reforme upravljene na jačanje sustava, a ne na njegove promjene

            “U državama socijalističkog tabora (realnog socijalizma) privredne su reforme u razdoblju nakon Staljina dopuštene (premda stupanj njihove poželjnosti vrlo oscilira (…), dok na primjer reforme političkog sistema, ideologije ili slično nisu nikad bile dopuštene; pokušaji u tom pravcu uvijek su svršili kao desni ili lijevi otkloni. Čak ni najjača destaljinizacija u Sovjetskom Savezu u početku šezdesetih godina nije nikad bila mišljena ni razmatrana kao reforma političkog sistema (premda je u njoj bilo i nekoliko jakih elemenata toga), već samo kao popravljanje grešaka u inače besprijekornom sistemu. Takozvani kult ličnosti uvijek je, bar u okvirima partijske kritike, ostajao na razini pojedinih grešaka pojedinih ljudi…”

Janez Stanič, Bijele pjege socijalizma (1985.)

***

46. Jednopartijska je diktatura nalik crkvi.

            "Između fašizma i boljševizma nema nikakve razlike, kako u pogledu štovanja partije, tako i u pogledu obožavanja partijskoga vođe, zvao se on 'drug', 'Duce' ili 'Führer'.

            Samo je jedna vjeroispovijed dopuštena u tim diktaturama, a kao da i postoji samo jedna, pa je svaki građanin mora priznavati kao najviši zakon, bez dvojbi, rasprava i prosvjeda. Formulira je, nadzire, propovijeda i poučava jedina stranka koja poprima oznake crkve. Ta 'partija-crkva' jednopartijske države ne pokazuje nikakvu snošljivost prema drugačije mislećim članovima zajednice. Podjela članova zajednice na djelatne članove i pasivne suputnike, u klerike i laike, nije samo trpljena, nego je izrijekom poželjna. Klerici su oni pravi članovi partije, od kojih se očekuje fanatizam i ulaganje svih njihovih snaga i djelatnosti. Oni imaju zadaću boriti se i po potrebi prinositi žrtve, prije nego što dođu na vlast, pa i tijekom prijelaznog razdoblja, u vrijeme stabilizacije vlasti. Kasnije smiju sudjelovati u diobi povlastica koje donosi vladajući položaj, te iskusiti zadovoljstva koja sobom donosi čast i vlast. Budući da su oni elita, nova aristokracija i utjelovljenje vlasti, broj takvih članova partije mora biti ograničen. Partije u diktaturi nipošto ne teže omasovljenju članstva. Naprotiv, organizacije moraju ostati male, zbijene i iskušane. (...) Laici, koji predstavljaju pretežnu većinu stanovništva, prisiljeni su doduše na poslušnost, ali se od njih najviše očekuje to da budu simpatizeri. (...) Za njih je dovoljno da se oni - mrmljajući, ravnodušno, zadovoljno ili čak oduševljeno - podvrgavaju zapovijedima odozgo. (...) Ponašanje mase može, doduše, u određenoj mjeri utjecati na ograničene promjene shvaćanja, ali je jedno pravilo neprekršivo: 'protestantizam' i 'sektaštvo' najstrože su zabranjeni. Političke crkve jednopartijskih diktatura protiv svakog pokušaja prave 'reformacije' idu još odlučnije nego što je to nekad činila službena crkva u doba inkvizicije i spaljivanja vještica."

Arthur Feiler, Der totalitäre Staat (1937)

* * *

47. "Isus i Hitler" - u diktatu trećeškolca

            "Kao što je Isus ljude oslobodio grijeha i pakla, tako je Hitler spasio njemački narod od propasti. Isusa i Hitlera progone, ali dok je Isus razapet, Hitler je postao kancelarom. Dok su se Isusovi učenici svoga učitelja odrekli i ostavili ga na cjedilu, za Führera je palo 16 drugova. Apostoli dovršiše djelo Gospodinovo. Mi se nadamo, da će Hitler sam dovršiti svoje djelo. Isus je gradio za nebo, Hitler za njemačku zemlju."

(Diktat za učenike trećeg razreda Blumenschule u Münchenu, 16. ožujka 1934., u: Johan Neuhäusler, Kreuz und Hakenkreuz. Der Kampf des Nationalsozialismus gegen die katholische Kirche und der kirchliche Widerstand, 2. Aufl., München, 1946.)

***

48. Moderne su ideologije svjetovne religije.

            "Moderne su ideologije svjetovne religije. Oslanjaju se na laicizirane teološke koncepte. Ta se tvrdnja odnosi osobito na totalitarne sustave, čiju su milenarističku i mesijansku odrednicu u prošlosti provodile kršćanske hereze. Popuit nekih drugih autora (Waldemar Gurian, Eric Voegelin, Jean-Pierre Sironneau), Raymond Aron je moderne totalitarizme opisao kao 'političke religije' ili 'svjetovne religije', dakle kao 'doktrine koje u dušama naših suvremenika zauzimaju mjjesto vjere i ovdje duboko, u daljini sutrašnjice, i uz novo društveno uređenje koje valja stvoriti, smještaju spas čovječanstva'".

Alain Benoist, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.), Zagreb, 2005.

***

49. I nacionalsocijalisti su se, poput komunista, pozivali na "znanstvenu fundiranost" svoje ideologije

            Iz strogo povjerljive okružnice Martina Bormanna (1942.): "Nacionalsocijalističko i kršćansko shvaćanje su nepomirljivi. Kršćanske crkve grade svoju opstojnost na neznanju čovjeka i trude se to neznanje što više održavati u širokim slojevima pučanstva, jer samo na taj način mogu one ostati na vlasti. Nasuprot tomu, nacionalsocijalizam počiva na znanstvenim temeljima..."

* * *

50. Nacionalsocijalistička država mora preuzeti područje djelovanja vjerskih zajednica

            «Mi nacionalsocijalisti zahtijevamo dekonfesionalizaciju cjelokupnoga javnog života. Koji je smisao da i dalje postoje katolička službenička udruženja? Ne želimo katoličke ni protestantske službenike, mi hoćemo njemačke službenike. Čemu katolički dnevni tisak? Ne treba nam ni katolički ni protestantski, nego njemački dnevni tisak. Ni katolička strukovna udruženja, niti udruge katoličke mladeži ne spadaju više u naše doba. Te organizacije djeluju na područjima koja nacionalsocijalistička država mora u cijelosti zauzeti za sebe. Sve su te stvari prikladne da ometaju njemačku narodnu zajednicu. A mi više ne ćemo nikomu dati da ugrožava tu njemačku narodnu zajednicu koju je Adolf Hitler napravio u njemačkom duhu.

(Iz govora ministra unutarnjih poslova Wilhelma Fricka, Münster, 7. srpnja 1935.)

* * *

51. Mjere Gestapoa protiv enciklike Pija XI.

            «Papa Pio XI. uputio je njemačkim biskupima okružnicu o položaju Katoličke crkve u Njemačkom Reichu, koja je već 21. ožujka 1937. pročitana s propovjedaonica, a u međuvremenu je i tiskana.

            Budući da okružnica sadrži veleizdajničke napadaje na nacionalsocijalističku državu, nalaže se sljedeće:

            1. Zaplijeniti sve primjerke okružnica koji se nalaze izvan crkava i župskih ureda. Odnosi se i na primjerke koji se nalaze u posjedu privatnih osoba. Ne odnosi se na tiskane primjerke u rukama duhovnika.

            2. Sve osobe koje su se bavile raspačavanjem pisma izvan crkava i župskih ureda, ako se ne radi o duhovnicima, odmah uhititi i bezodvlačno predati sudu radi utvrđivanja kaznene odgovornosti. Potaknuti njihovo odstranjenje iz Stranke, njezinih ogranaka i pridruženih organizacija kao što je DAF, obrtnička komora i slično.

            3. Crkvene listove i službena glasila u kojima je okružnica otisnuta, zaplijeniti i zabraniti na rok od tri mjeseca.

            4. Tiskare i nakladnike u kojima je okružnica tiskana odnosno objavljena, odmah zatvoriti. Odgovorne osobe (nakladnike, tiskare, perovođe) bezodvlačno prijaviti, kako bi protiv njih mogle biti poduzete daljnje mjere.»

(Iz tajnoga naputka Gestapoa od 27. ožujka 1937.)

* * *

52. Himmler: Kršćanstvo je kuga povijesti

            «Himmler je tijekom rata održao brojne govore pred višim časnicima i šefovima SS-a. Njihov ton je uvijek obilježen tonom moralnog poticanja.

            Evo jednog teksta što se uzdiže iznad zahtjeva razdoblja, pa čak i iznad trenutačnih interesa Reicha i teži ka univerzalnom.: 'Za sve što činimo moramo naći opravdanje u odnosu na naše pretke. Ako ne nađemo tu moralnu sponu, što je najbolja i najtrajnija, jer je najprirodnija, ne ćemo biti u stanju pobijediti kršćanstvo i stvoriti željeni germanski Reich koji će biti blagoslov za cijeli svijet. Već tisućljećima je zadatak plave rase da vlada svijetom i da mu za svagda donese sreću i civilizaciju (9. lipnja 1942.)

            Prema nacističkoj ideologiji, dobro je u obnovi prirodnog poredka kojega je povijest iskvarila. Pravilnu hijerarhiju rasa poremetili su nesretni događaji kao što su kršćanstvo ('ta kuga, najgora bolest koja nas je zadesila tijekom, cijele povijesti'), demokracija, vladavina zlata, boljševizam, Židovi...»

Alain Besançon, Zla kob stoljeća. O komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti Šoaha (1998., hrv. izd. 2002.)

* * *

53. Crvena i smeđa diktatura dvije su strane iste medalje

            «Totalitarna diktatura znači dakle postignuće nepodijeljene moći i njezino specifično osiguranje najmodernijim sredstvima. Ona se upravljaju protiv građanske demokracije i političkih sloboda, a prije svega protiv podjele vlasti. O totalitarnoj vladavini možemo govoriti onda kad je u jednoj vladavini povezano nadilaženje diobe vlasti, uklanjanje političkog pluralizma i kontrole vlasti posredstvom tajnih izbora, te odstranjenje neovisnoga pravosuđa, sve uz istodobni nadzor sredstava vlasti, što legitimira određena ideologija koja je upravljena na radikalno ostvarenje novoga društvenog modela.

            Pritom je od posebnog značenja to što ta ideologija skoro u cijelosti ovisi o volji vođe, diktatora (npr. pakt Hitler – Staljin iz 1939.). Totalitarnog diktatora odlikuje to što on istodobno raspolaže ideologijom i komplementarnim sredstvima moći, pa nad objektima svoje vladivine u svako doba može proglasiti izvanredeno stanje. 'Sve je obvezno što nije zabranjeno' (Curzio Malaparte).

            Iz liberalno-demokratskoga, zapadnjačkog poimanja sustava vlasti, a ponajprije iz perspektive žrtve, crvena i smeđa diktatura bjelodano su dvije strane iste medalje.

(Manfred Funke, Braune und rote Diktaturen – Zwei seiten einer Medaille?: Historikerstreit und Totalitarismustheorie, 1988.)

* * *

54. «Staljingradski dokaz» protiv osude komunizma jeftin je promašaj.

             «Upravo zbog zajedničke borbe Sovjetskog saveza i zapadnih demokracija tijekom rata, ostaje neizbježno da je Hitler bio gori od Staljina, pa je dakle Staljin morao biti bolji. I obrnuto, ako je nacizam doista bio apsolutno zlo i ako mu se moglo stati na kraj samo povezivanjem sa Staljinom, staljinistički sustav bio je objektivno koristan, što umanjuje tolike zamjerke koje mu možemo pripisati. (...) Paradoksalno je da je Sovjetski savez tako mogao uživati svoj najjači moralni ugled u trenutku kad je staljinistički teror dosezao svoj vrhunac. Godine 1942., kad se odvijala i bitka za Staljingrad, smrtnost u Gulagu, gdje je svaki peti zatvorenik imirao od gladi, potukla je sve rekorde.»

Alain Benoist, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.), Zagreb, 2005.

* * *

55. Komunistička «pedagogija laži»

             «Broj Židova koje su nacisti pogubili je poznat, a zahvaljujući istraživanjima i židovskom poštovanju prema žrtvama, on je sve točniji. (...) Imena su marno prikupljena i očuvana. Nije poznat točan broj ljudi pogubljenih u komunističkim režimima, ali procjene govore o nekoliko desetaka milijuna. Ljestvica što je navodi Crna knjiga ima raspon od 85 do više od 100 milijuna.

            Ta strašna razlika, prema kojoj su jedni pogubljeni kao stoka i poslije poštovani kao ljudi, a drugi, koji su možda umrli na humaniji način (jer su, ako ništa drugo, imali status 'neprijatelja'), poslije su zaboravljeni kao stoka, nisu samo posljedica poštivanja ili nepoštivanja uspomena. Do nje je došlo i zato, jer su na gotovo cijelom području što je bilo ili je još pod komunističkom vlašću, istrage nemoguće ili zabranjene; ona je jednako tako posljedica opće potrebe za amnezijom komunizma i hiperamnezijom nacizma. (...)

            Sve komunističke vlade zatvaraju granice, što je jedan od prvih koraka. Služeći se ucjenom, nacisti su dopuštali odlazak do 1939. tako je Njemačka dobivala na 'čistoći'. Komunisti tako ne postupaju. Njima trebaju posve zatvorene granice, kako bi očuvali tajnu o svojim zločinima, neuspjehu; ali prije svega zato jer je zemlja postala ogromna škola u kojoj svi moraju dobiti odgoj kakav će iskorijeniti duh kapitalizma i na njegovo mjesto uvesti socijalistički.

            Sljedeći je korak nadzor nad informacijama. narod ne mora znati što se događa izvan socijalističkog bloka. Ne mora poznavati svoju vlastitu prošlost niti sadašnjost. Važna je samo budućnost jer je blistava.»

Alain Besançon, Zla kob stoljeća. O komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti Šoaha (1998., hrv. izd. 2002.)

* * *

56. Lijevi i desni totalitarizmi imaju zajedničke ciljeve i metode.

            «U vanjskopolitičkom je smislu staljinistički Sovjetski Savez kolaborirao s Trećim Reichom u obliku pakta Hitler-Staljin, dakako kao mlađi partner, ali još uvijek kao Hitlerov pomoćnik u stvaranju osnovnih pretpostavki za početak Drugoga svjetskog rata – izoliranju Poljske radi eliminiranja 'sezonske države' koju nijedan od partnera nije volio, u njemačkome munjevitom ratu. Potom se Staljin ponašao kao sudionik ili tajni saveznik Trećeg Reicha, sve dok ga Hitler nije oslobodio iz te dvoznačne pozicije, te ga napadom 22. lipnja 1941. gurnuo u položaj antifašističke nedužnosti.

            Oba su totalitarna sustava počinile zločine nečuvenih razmjera – Drugi svjetski rat i genocid kao jedinstveni masovni pokolj Židova, kojega Auschwitz simbolizira i konkretizira, na njemačkoj, te 'rat protiv vlastitog naroda' (Alan Bullock) i masovni teror kojega simbolizira Gulag, na sovjetskoj. I instrumenti su bili slični: tajna policija, koncentracijski logori kojima je zajednička bila i praksa masovnog ubijanja prisilnim radom pod neljudskim uvjetima kao i sustav kapoa, a onda i skrivanje pred svijetom. 'Rad oslobađa', taj cinični motto iz Auschwitza, bio je jednak i u Gulagu. (...)

            Propaganda, mimohodi, militariziranje i uniformiranje društva, kult vođe i zastave, indoktrinacija od dječjeg vrtića do groba, sve to i puno drugoga, bilo je vrlo slilčno ili čak istovjetno, do mjere da se može čak govoriti o uzajamnoj poduci i oponašanju. Jedno mračno poglavlje terorističkoga kontinuiteta od desnoga na lijevi totalitarizam, jest preuzimanje nacionalsocijalističkih koncentracijskih logora, ponajprije Buchenwalda, od strane Sovjeta u njihovoj okupacijskoj zoni.»

Immauel Geiss, Die Totalitarismen unseres Jahrhunderts. Kommunismus und Nationalsozialismum im historisch-politschen Vergleich (1993.)

(Priredio i preveo: Tomislav Jonjić)