Podlistak

ANTE JURJEVIĆ - BAJA O POKOLJU DUBROVČANA U JESEN 1944.

Priredio: Tomislav JONJIĆ

Partizani su u Dubrovnik ušli prije pedeset devet godina, 18. listopada 1944. Kako «osloboditelji» zamišljaju «oslobođenje», postalo je odmah jasno  već sutradan je na Orsuli, na tadašnjem istočnom izlazu iz grada, ubijeno najmanje jedanaest mladića. Nijedan nije bio stariji od dvadeset i dvije, ni mlađi od devetnaest godina. Od jedanaest poznatih žrtava, devetorica su Konavljani, listom braća i rođaci. Nitko od njih nije suđen, nikomu nije dokazana krivica. Nikoga se zapravo nije ni sumnjičilo za konkretan zločin: bilo je dovoljno da su bili Hrvati i da su, nekoliko mjeseci ranije, stupili u ustašku satniju koja je u Grudu došla u svibnju 1944. Nije sudjelovala u ozbiljnijim ratnim okršajima, pa se njezini pripadnici uglavnom nisu povlačili pred nadiranjem jugoslavenske armije.

Daksa nije jedino stratište

Spomen-ploča žrtvama na Orsuli
 
Krvavi kotač se time nije zaustavio. Na otočiću Daksi pred Rijekom Dubrovačkom nekoliko dana kasnije, 25. i 26. listopada 1944. noću je smaknuto nekoliko desetaka Dubrovčana, skoro bez iznimke Hrvata, uglavnom uglednih intelektualaca i svećenika. Smaknuti su bez suda, a javnost je o tome obaviještena plakatima kojima se htjelo kazati kako su pogubljeni kao «ustaše», «ustaški suradnici», «suradnici okupatora» i slično. Ubijanja su se nastavila idućih dana i tjedana. Zapravo nikakva dokaza za partizanske optužbe nije bilo. Znatan broj hrvatskih žrtava nije uopće pripadao ustaškom pokretu. Većinom su to bili pristaše HSSa koji su i nakon uspostave NDH nastavili obnašati svoje dotadašnje dužnosti, budući da tadašnje državne vlasti, unatoč spora s projugoslavenskim vodstvom stranke oko dr. Vladka Mačeka, u pokrajini nije poduzimalo mjere protiv članova HSSa, nego ih je, poglavito u anektiranim područjima ili u krajevima izloženima talijanskom presizanju, otvoreno pomagalo. Štoviše, ostalo je upamćeno kako su neki od ubijenih pomagali i partizane (pribavljajući im lijekove, poput fra Marijana Blažića) ili su simpatizirali s komunistima, ako su ovi za hrvatsku državu (ravnatelj dubrovačke gimnazije Maks Milošević). No, za ubilački stroj Jugoslavenske armije takve su razlike bile neznatne: XXIX. Hercegovačka divizija i njezine X. i XII. brigada, u savezu s II. Dalmatinskom brigadom nastavile su «čistiti» Dubrovnik i okolicu.

Daksa je samo jedno, danas svakako najpoznatije stratište. Na tom je otočiću ubijeno najmanje 79 Dubrovčana od ukupno njih više od 190 ubijenih nakon partizanskog ulaska u grad. Među ubijenima je jedanaest svećenika, ali mjesto na kojem se nalazi spomenobilježje nije jedino ubijalište na Daksi. Ne samo svjedoci tih događanja, nego i neki objavljeni izvori govore o tome kako su se ubijanja protegla duboko u studeni 1944., i kako su žrtve bacane u more i pokapane na više mjesta.
 


Otočić Daksa pred Dubrovnikom
 
Stravičnim masakrima na Orsuli i Daksi nije okončan obijesni ples krvoločnog pobjednika. Nedužni su ljudi ubijani na brdašcu Montovjerna, iz Slanoga je u hercegovačko zaleđe odvedena skupina muškaraca i žena i tamo okrutno, bez suda, pobijena. U stratišta se broje i domobransko vojno groblje u Gospinu polju i gradsko groblje Boninovo. Na otočiću Jakljanu pobijeno je između dvadeset i trideset ljudi, većim dijelom njemačkih ratnih zarobljenika. Dubrovčani su odvođeni i na Korčulu i tamo ubijani, baš kao i nad jamom Vraninom. U grad je 30. listopada 1944. dovedena veća skupina zatočenika iz različitih dijelova dubrovačke okolice, a iz dvije skupine s Pelješca samo je manji dio ubijen nakon prividnoga suđenja: ostali su smaknuti bez milosti, po kratkom postupku.
 


Staza prema stratištu na Daksi
 
Ni nekoliko mjeseci kasnije smrtonosni se žrvanj nije zaustavio: 1945. su suđeni dr. Dominik Barać, Mihaljević, Veramenta, a kosti uglednih Dubrovčana razasute su oko vile Rašica na Lapadu, na Mljetu i Lastovu, u Trogiru. Bacani su u more kroz kasnije zazidanu «bužu» na zidinama zatvora Karmen. Pamti se da je pred kraj 1944. u Dubrovnik dovezen kamion Imoćana kojima se se ovdje gubi trag. Ljude se odvodili iz kuća i prvih poratnih godina. Pred improvoziranom sudnicom u gimnazijskoj gimnastičkoj dvorani 1947. s leđa je ubijen Stjepan Wolitz. U tamnicama su smaknuti Boris Krasovac, Pero «Peruka» Bjelokosić, Niko Jelić, Ivka Kristović, Božo Martinović, Božo Njire, Niko Prkačin, Luka Rajković.

Doprinos hrvatskih «antifašista»
Prema tomu, mjesto današnjih hodočašća  na koja vlast, dakako, ne gleda s odobravanjem  otočić Daksa, samo je simbol stradanja dubrovačkih Hrvata. To, pak, stradanje, nije ni po čemu izuzetak: ono je dio sustavnog progona hrvatstva, ono je uvod u stotine sličnih pokolja koji će kulminirati u svibnju 1945. u Bleiburgu i na križnim putovima. Hvala ideologiji tzv. pomirbe, u Hrvatskoj se posljednjih petnaestak godina (otkad se o tim stvarima uopće smije govoriti) ti zločini općenito pripisuju Srbima, odnosno četnicima koji su pred kraj rata prebjegli u partizane. No, iako bi brojnim «antifašistima» danas bilo lakše da je doista tako, tako nije.

Istina jest, da je nakon sukoba kod Bileće u sastav X. i XII. Hercegovačke brigade primljen veći broj četnika, koji su tako, s crvenom zastavom i petokrakom zvijezdom, sudjelovali u okupaciji Dubrovnika. Također je istina da je Josip Broz zapovjedio da se II. Dalmatinska brigada popuni Crnogorcima, a «komandant i dalje da bude Hercegovac« pa je zapovjednik te brigade doista bio hercegovački Srbin Savo Burić, a naslijedio ga je Obrad Egić. Također je istina da je zapovjednik prve partizanske bojne koja je ušla u Dubrovnik bio Savo Četnik (kasnije je promijenio prezime u «Jovanović», čime očito nije prestao biti četnikom), a njegov zamjenik Stevan Bećarac.
 


Jedno od stratišta na Daksi
 
No, zločin ne bi bio moguć, niti bi bio tako sustavan i temeljit, da mu nisu asistirali partizani hrvatskog podrijetla, rečeni «antifašisti». Kao u ostatku Hrvatske, tako i u Dubrovniku, oni su okupaciji davali prividni legitimitet, oni su služili legalizaciji masovnih umorstava. U povijest grada crnim će slovima biti zapisana imena sudionika u ovim zločinima: dužnosnika OZNe Dušana Stipanovića Guzine, političkog sekretara KPH Ante Eterovića zv. Vili, organizacijskog sekretara Marina Cetinića...

Potonji je Milovana Đilasa, kad je ovaj došao u Dubrovnik i upitao «koliko ste neprijatelja ubili», izvijestio da je pobijeno njih svega dvadesetak. Malo, malo, presjekao je Đilas: treba sve likvidirati kako bi grad bio «čist od svih reakcionarnih elemenata». U tom se čišćenju isticao doista legendarni Ante Jurjević  Baja. Legendaran koliko po svom primitivizmu i sudjelovanju u ubijanju nedužnih civila pred kraj rata, toliko i po činjenici da je još desetljećima bio strah i trepet Dalmacije.
 



U prilogu ovoga kratkog prikaza objavljujemo u cijelosti Jurjevićevo pismo, pisano u Dubrovniku 25. listopada 1944., u jeku smaknuća. To je pismo spominjano u više navrata, nekoliko je puta i opširnije citirano, ali  koliko nam je poznato  do sada nije u cijelosti objavljeno. U njemu Jurjević izrijekom priznaje da su ljudi pobijeni bez suda i istraga, bez ikakva utvrđivanja relevantnih činjenica, tek na temelju partizanskih  dojava.  On također ocjenjuje postupak prema «narodnim neprijateljima«, osobito svećenicima: «bilo kako bilo  ubit ih se mora». Iz pisma se jasno vidi kako je partizanska armija  za koju i danas neki hoće da je oslobađala Hrvatsku na dubrovačke Hrvate gledala kao na Hrvate, dakle  sumnjivce, čak i onda kad nisu ustaše. Radi toga su se na udaru našli i «nekompromitovani» pristaše Hrvatske seljačke stranke.

Pismo objavljujemo bez ikakvih jezičnih ili pravopisnih intervencija: dirati u Bajin jezik i stil značilo bi krivotvoriti povijest. A dokumenti poput ovoga pokazuju kakvi su tipovi, do lakata okupani krvlju, desetljećima upravljali sudbinom hrvatskog naroda.

Pismo Ante JurjevićaBaje iz Dubrovnika
25. X. [1944.]

Dragi Drugovi!

Javljam vam se iz starodrevnog grada Dubrovnika a u jedno vas upoznajem sa životom u njemu, mogu dobiti dojam nakon par dana šta sam u njemu da ipak valovi Jadrana koji udaraju o njegove hridine da nisu bili uzaludni te dasu bar nešto prenijeli u njemu što valja iz naše slobodarske Dalmacije. Narod u ovom gradu je čudan a donekle i nerazumljiv počevši od onih gospara do pučanina, puni su svojih specifičnosti, koja je veoma bliska svim našim neprijateljima i baš iz tih razloga Dubrovnik i postao a i bit će u koliko ga ne očistimo i posvetimo punu pažnju centar čitave špijunaže ne samo za Dubrovnik ili južni dio Dalmacije već za veliki dio Jugoslavije naročito Crne Gore Dalmacije i Hercegovine. Narod u mjestu i okolini nije upoznat ni s najosnovnijim stvarima a naročito što se tiče naše borbe i našeg pokreta sve promatraju kroz svoje interese privijaju se svakome ulizivanje to je glavna vrlina veliki su prijatelji angleza i svi ih očekuju nama Hrvatima donekle pristupaju sa simpatijama dok Srbe ni da čuju i smatraju ih neprijateljima a naročito Hercegovce antagonizam je vrlo jak i Hercegovce dosta posprdno gledaju a to je još od Jugoslavije, obzirom što su ovi tu radili kao radnici i uvijek bili niži sloj. Dolazak XXIX divizije nije ih mnogo oduševio voljeli bi oni da je došla koja dalmatinska brigada iako je druga Dalmatinska u stvari ušla u grad. Za ulazak u grad naše jedinice nijesu imale teže borbe glavni teret je pao na XXVI diviziju i to likvidacija Stona, gdje su naše jedinice koloni koja se izvlačila iz Dubrovnika zadali teške gubitke oko 700 mrtvih i zarobljeni ogroman materijal i preko 30 topova što ispravnih što neispravnih njemci u Dubrovniku nijesu davali nikakav otpor jedino u rijeci gdje ih je poginulo oko 60. Isto tako naša XXVI je na Stonu i u likvidaciji kolone njemaca imala dosta jake gubitke prema još nepotvrđenim vijestima oko 500 ih je bačeno iz stroja uglavnom od mina. Jedinice koje su upale u Dubrovnik imale su izvjesnih grešaka ali nijesu bile tako strašne i sami možete znat kad vojska upada kakoje ali uglavnom sve je u redu sačuvani su svi magazini kao i ugled naše vojske iako građani njih gledaju kao Srbe četnike a oni narod kao donekle Hrvate ne bi mogao reć ustaše ali ipak sumnjive. Bilo je došlo do izvjesnih nesuglasica između II. Dal. i ostalih jedinica ali je odmah izglađeno. Još je bilo izvjesnih grešaka sa strane izvjesnih organizacija jer su dizale pojedine stvari na svoju ruku a dostaje krivo i to što nije postojala narodna vlast, jer su bili došli i oblasni NOO Hercegovine oblasni Skoja i obl. Partije mi smo iste drugove sazvali i ukazali im na nedostatak i više se isti nijesu događali a ujedno im je bilo i malo neugodno sad ide dosta u redu, jer obzirom što će Dubrovnik bit baza za snabdjevanje II korpusa to je imenovan štab baze koji će jedini imat kontakt sa saveznicima a ujedno će i on imat svoje odsjeke i ako kome nešto treba ovaj će trebat da se obrati na taj štab a ovaj štab na NOO tako da više nema grešaka, isto tako da bi se posao i rad pravilnije odvijao kao pomoćni organ formirali smo jednu komisiju u koju su ušli član NOO Komande Mjesta i Područja kao i jedan član štaba V sektora kao jedan drug iz ekonomskog odsjeka IV korpusa a isti je drug dalmatinac ova će komisija imat zadatak da ispita šta ima što se može konfiskovat a ujedno da ima u vidu potrebe II VIII korpusa kao i naroda ovo se sve pokazalo kao veoma pravilno, ipak valja imat u vidu da je vojska vojska i da njene potrebe bar donekle valja podmirit a što se tiče starina i muzeja kao i biblioteka one su sve sačuvane a novac se već blokirao s njime rukovali Tudor dosada se našlo oko 300 miliona zlatne podloge i 26 miliona novca u papiru drug Tudor je veoma vrijedan ali ipak ako Jerka ne spriječava mnogo rad bilo bi dobro da i on ili koji drug trkne koji dan jer ovde će trebat da stalno bude za duže po jedan član obi. NOO u stvari da se svi stalno mijenjaju ovo neka drugovi u obl. N.O.O. shvate najozbiljnije jer treba da znaju da ovod ne postoji NOO a da se skoro nemaš na nikoga oslonit već moraš sve sam radit odnosno O. N.O.O. a drugo ja im nemogu mnogo pomoć i radim na svim poljima a i moje iskustvo po NOO je veoma slabo a i sam Tudor treba još izvjesno vrijeme da se oslobodi zadaci su ogromni a i ovi iz Korpusa malo prepišavaju samu vlast jer oni uglavnom gledaju sve kroz svoju prizmu iako na svakom koraku govore kako treba poštivat narodnu vlast. Znate u glavnom kako je svaki dan se približavaš da posidiš i tek sad vidiš šta znači imat vlast u ruke ali uglavnom sve je dobro.
 


Petar Perica D. I. - jedan od umorenih svećenika 
 
Pored ostalog mogu vam napomenuti da je ovo grad po političkom uvjerenju ni Hrvatski ni Srbski pa čak ni više Jugoslovenski već engleski svi očekuju engleze a englezi su i stigli ima ih 1000 i interesiraju se da bi dali narodu pomoć ja sam rekao u korpusu da se to može samo preko Obl. NOO postoje izgledi da su već u prvom danu uhvatili vezu s nekim našim neprijateljima i to da su u prvi dan njihova dolaska prebacili u Bari svojim brodom ženu jednog poznatog četničkog bandita komandanta četničke brigade, u koliko bude tačno uložit ćemo protest. Radi svega ovoga što sam vam naveo i što ću navest neophodno je potrebno da dođu ovde rukovodioci I sekcije drug Odrljin kao i II sekcije drug Trutin jer oni bez obzira na dužnost potrebitiji su ovod nego igdje a za Split će mo gdje je naš narod lako a dok padne Knin i Drniš ovdje će mo uredit isto tako je potrebno da se pošalje bataljon narodne obrane koji je na Visu jer je on već upućen za rad i djelovanje onih naših ?.........i ovo bi trebalo izvršit čim prije. Takođe mi smo uputili 3 depeše ali izgleda da ni jednu niste primili te napominjem potrebno je poslat grupu N.O.O. da održi priredbu i da se popuni kao i filmove jer nakon hajke koja je provedena treba im dati i oduševljenja a takođe i izložbu slika treba otvorit. Obzirom što su naše snage oslobodile Ston u njemu ima 150 vagona soli međutim Hercegovci nastoje odnosno II korpus nešto da uzme pored onog što će uzet onu sol iz Dubrovnika kao i to što i narod i vojska u Dalmaciji nema soli a isto tako sol propada   jer   je   krov   solane   donekle pokvaren potrebito je da se uloži sve da bi se organizovalo sa mornaricom prebacivanje soli bez obzira dali na Vis ili Korčulu to ovisi gdje će mo mi imat mogućnosti da sol smjestimo ujedno organizovat i magazine za prihvat pa gdje odredite mi će mo osigurat punjenje i tovarenje ovamo hitno poduzmite mjere i obavjestite nas kao i kažite gdje će mo slat. i to u Ston. 
 
 
Čašćenje uspomena na ubijene na Orsuli
 
Ja sam vam u početku pisma naglasio o ponašanju onog štaba baze i komisije i bio sam sto posto uvjeren da će sve ići glatko međutim kako na štose pišem pismo tako se ovod i razvija život i mogu da steknem uvjerenje da je njima samo do njihovih interesa a to se vidi iz slijedećeg, dok je bila vojska sve magazine vojne su uzeli a pojedine i civile sva prevozna sredstva su konfiskovali tako da nijedno nije ostalo za ostale štabove iako su dobili već pomoć od saveznika 30 kamiona i izvjestan materijal isto tako nastoje da se konfiskuju i svi dućani kao i da odnesu izvjestan alat iz radiona a danas je došao i presjednik vlade Crne Gore i traži pomoć u posteljama i robi kao i doktora naročito pikiraju na sanitetski materijal, oni ti to imaju već sve pripremno, komisiju za ovo komisiju za ono i imamo i imat će mo još dosta muke dok stvari regulišemo iako se dosta toga učinilo samo uglavnom privreda je stala dućani su blokirani tek smo pjacu danas uspostavili i već se prodaje zelje i t.d. ali dućani su zatvoreni koje će treba pokrenit radi svega ovoga treba Jerko da dođe ili bilo koji od njih koji pozna te gospodarske probleme. Mobilizacija uspijeva II Dalmatinska se popunjuje i prema pričanju približava se brzo na 2000 boraca odaziv boraca je uglavnom na dobrovoljnoj bazi 60 % se javljaju dobrovoljno a na poziv svi dolaze iako ima kod njih malo onog Dubrovačkog izvlačenja. Jedinice uglavnom druga Dalmatinska jer jedino se dalmatinske jedinice popunjavaju došla je sa vrlo nepravilnim naređenjem i to da mobilišu na silu sve sreda jer su valda ovi računali daje čitav Kotar ustaški ali su poslije promjenili način jer su se uvjerili da nije tako i da postoji i drugi način. Razgovarao sam sa drugovima i složili smo se da izvjesne stručnjake šaljemo obi. NOO i mornarici jer se istodobno vrši mobilizacija i za mornaricu što uspjeva. Razgovarao sam sa komandantom štaba primorske grupe u vezi II Dalmatinske kao i komesarom II Korpusa i oni su voljni da upute II dal. čim svrše izvjesne akcije u pravcu Boke Kotorske ja u to vjerujem jer sam komandant je jedan vrlo fini i ozbiljan drug jedan za mene najsolidniji komunist kao vojni rukovodioc kojega sam sreo u svom radu. Isto tako sam tražio i Bombardella i njega će ustupit Obl. N.O.O.ali glazbu teže od onih svih glazbara još je na životu 2122 oni su dosta izgleda zapostavljeni dosta su mi se žalili i oni svoje pitanje nemogu njima postaviti da nebi rekli da su lokalpatrioti ali im je  dogustilo i oni se uopšte ne popunjavaju ja sam i njihovo pitanje postavljao ali to ide teže nego mislim da bi vi obavijestili VIII korpus da on traži preko II korpusa da im dadu glazbu jer oni nemaju a II korpus kao i njihova vlada imaju glazbu a ujedno su prije našeg dolaska mobilisali za sebe jednu glazbu a ako ovi nebi htjeli neka postave preko VS jer i ja mislim da su im ovi dosta diplili u diple.
 


Ante Jurjević - Baja: dovoljno pismen za ubijanje
 
Jacu nastupat isto neka im se po mogućnosti mobiliše jedna glazba za korpus a po mogućnosti i za mornaricu usto malo vjerujem. Isto tako bi trebalo poslat neke ljude iz NOO da dođu uzest neke stvari mašinu za pisanje i t.d. ja o svemu tome pored najbolje volje nemogu vodit računa jer nemam vremena. Što se tiče narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60 među njima i 8 popova odnosno fratara pored svega toga mnogi se kriju i nemože ih se otkrit a sad će bit i teže obzirom na saveznike koji će ih štiti jedino tu može iskusni ljudi i vojnici, mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugoga nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se skriju treba će učinit sve da ih se uhvati jer to su kaporjuni. Narod je prilično na samu situaciju zadovoljan samo neznamo šta će bit nakon ovih streljanja jer se već narod za njih interesuje i pita kad će taj narodni sud djelovat. Reakcija počinje da se osvješćuje i to vidiš kako se ujedinjuje H.S.S. i to sad na bazi protiv tobože srba uglavnom ti ovako reču eno to i to ti je uzima onaj iz Ljubuškog to govore najviše iz razloga da bi ocrnili u očima naroda Hercegovačke jedinice ali sve ovo skupa za sada ne prestavlja ništa jer nikad ne dolaze do izražaja a drugo nastoje da se pokažu kao veliki pristaše N.O.B. i svi bi želili u J.N.O.F. i moć će se izvjesno koristit bio sam na jednom sastanku sa njima skupa sa Pavom Krcom i razgovarali o svemu i svačemu i mogli konstantovat jedno da su oni Dubrovački gospari su dva mozga i misle da će se svojim ulizivanjem svakome podmetnit što im sad ne uspijeva i ako će pokušat da se vjerovatno aktiviraju proti nas ali će mo im kušat na vrijeme noge osić osnovno je za njih i za na narod da nepoznaje ni ono najosnovnije iz Naše borbe. O narodno oslobodilačkom odboru Skoju i partiji mogu reć da nepostoji ništa i treba sve iznova počet te smo to pokušali riješit na slijedeći način da okružni NOO preuzme dužnost Mjesnog NOO a da se formira kad sazrije situacija Mjesni odbor JNOF i tek onda da vršimo izbore za N.O.O. a za Skoj smo uredili da jedan član okružnog Skoja preuzme dužnost sekretara M. K. skoja a isto da ostane član Okružnog komiteta Skoja kao i Lovre Kurir da uzme dužnost sekretara M. K. a isto da ostane član O. K. ovo sve je pokus a ne i garancija da će mo uspijet uspostavit organizaciju. Uputit će mo vama neke HSS po Vil(?) on će vas upoznat sa svim koje možemo uapsit ako treba i poslat na Vis ali tu moramo biti oprezni jer nisu kompromitovani kao saradnici okupatora ovde se nalazi i Ivo Čulić iz Splita kao i Mladineo iz Brača. Ovde postoji komanda Mjesta ali postavljena od divizije privremeno radi toga trebalo bi tražit iz XX Div. jednog dubrovčana za komandanta i to Matu Bazdana Komandanta bataljona ili Jakelić Ivicu adjutanta pri XX Diviziji primite pozdrav Baja

Bilo bi dobro da tražite Mladena Spužević iz Dubrovnika radi u Splitsko Područje