Podlistak

MISLI O TOTALITARIZMU: SLOBODA SE NE BRANI ZABRANAMA

Piše: Tomislav JONJIĆ

Prilozi

"Nikada ne možemo biti sigurni da je mišljenje koje pokušavamo ugušiti pogrješno, a kad bismo i bili sigurni, takvo bi gušenje ipak bilo zlo... Potpuna sloboda suprotstavljanja i neslaganja s našim mišljenjem upravo je uvjet koji opravdava naše uvjerenje u njegovu istinitost." (John Stuart Mill)

             Posljednjih dana 2004. godine predsjednik Vlade Republike Hrvatske, što je kolokvijalni naziv za Visokog predstavnika međunarodne zajednice za ovaj dio Zapadnog Balkana, sazvao je - priopćeno je s Markova trga - skupinu "intelektualaca" da bi s njima raspravio je li uputno i na koji je način uputno reformirati hrvatsko kazneno zakonodavstvo kako bi se stalo na put "relativiziranju odnosno veličanju totalitarističkih ideologija i režima". Među tim tzv. intelektualcima ima i onih koji nikad nisu uspjeli završiti bilo koju visoku školu, a veliku većinu čine oni koji o problematici totalitarizma, njegovim misaonim ishodištima i njegovoj fenomenologiji nikad nisu napisali ni jednoga jedinog redka. Štoviše, ima među njima i onih koji ne govore nijedan strani jezik. Kako se literatura o totalitarizmu mjeri tisućama naslova, od čega ni stoti dio nije preveden na hrvatski, posve je nejasno otkuda takvima hrabrost da se uopće dadu imenovati u to vijeće mudraca.

 Rujan 1989. – madžarski vojnik siječe višedesetljetnu žicu na granici s Austrijom

             Ili je i njima jasno ono što svatko pismen vidi na prvi pogled: vijeće mudraca sastavljeno je po političkim kriterijima i s političkom svrhom, a nazivanje toga gremija "skupinom intelektualaca" služi za obsjeniti prostotu. Osim par časnih izuzetaka koji se, stjerani u kut, trse spasiti dostojanstvo i struke i nacije, sastav toga Sanaderova kvaziintelektualnog peradarnika i način na koji većina njegovih pripadnika istupa u javnosti, savršeno precizno ilustrira sadašnji trenutak Hrvatske: jednom poniženom zemljom u tuđe ime upravlja skupina duhovnih eunuha i poluinteligenata. A od uškopljenika se i ne smije očekivati ništa drugo nego posluh gospodaru harema.

*

            Idejnom potkom, strukturom i fenomenologijom totalitarističkih ideologija proteklih se osamdesetak godina bavio veliki broj filozofa, politologa, sociologa i povjesničara. Već i površni pregled njihovih stajališta pokazuje da je malo pitanja oko kojih postoji opća ili bar pretežna suglasnost. Radi toga je šokantna ideologizirana površnost i plošnost kojom se problemu totalitarizma pristupa u hrvatskoj javnosti. Po običaju, ljudi koji malo znaju uvjereni su da sve znaju. Takvi su izvrstan "ljudski materijal" (kako se čovjeka naziva u marksističkoj terminologiji) od kojega ideologizirani ribari ljudskih duša stvaraju zaslijepljene fanatike. A samo takvi su kadri u naše, internetsko doba, nakon svih iskustava s represijama najrazličitijih vrsta, ozbiljno pomisliti i zagovarati zabranu misli i govora, i pritom biti uvjereni u vlastitu anđeosku čistoću i ispravnost svojih stajališta.

            U Hrvatskoj tako, primjerice, postoji opći konsenzus neznalica o tomu da je totalitarizam nužno izraz ekstremno desnih ili ekstremno lijevih ideologija, a da je politički centar per definitionem izvorište i jamac demokracije.

Prva klopka se krije već u tome što se (liberalna) demokracija postavlja kao jedini legitiman smisao političkoga i društvovnog djelovanja pojedinca i skupine. Ako doista imamo razloga prihvatiti onu poznatu Churchillovu misao, da je demokracija zapravo vrlo loš sustav, s tom ogradom da su svi ostali puno gori, onda svakako trebamo valjano razlučiti između sredstva i svrhe. Božansko poslanje čovjeka određuje svrhu njegova političkog djelovanja, a ta svrha je - kao što nas uče tisućljeća pisane povijesti - sloboda. Ne demokracija, nego sloboda. Demokracija je samo sredstvo za postignuće oslobođenja i osiguranje slobode.

Drugo, politički centar nipošto nije negacija ekstremizma. Američki je sociolog Seymour Martin Lipset, upotrijebivši 1958. pojam "ekstremizam centra" (extremism of the centre) zapravo podsjetio da ni fašizam ni nacionalsocijalizam nisu pokreti ni postignuća ekstremne ljevice ili desnice. Upravo obrnuto, iako su se primarno nadahnjivali socijalističkim uzorima (o čemu smo upravo na ovome mjestu, objavili podlistak Fašizam i nacionalsocijalizam u demokratskoj Europi 1919.-1945., Politički zatvorenik, br. 76./77.-86), i fašizam i nacionalosocijalizam su na vlast došli zahvaljujući snažnoj potpori srednje klase i političkog centra. U studiji o strukturi Hitlerova biračkog tijela (Hitlers Wähler, 1991.) Jürgen Falter je nepobitno pokazao kako bez organizirane potpore političkog centra Hitler uopće ne bi došao na vlast. Tomu valja dodati kako je jedan od najuglednijih egzistencijalističkih filozofa i ujedno bespoštedni kritičar komunističkoga (ne samo staljinističkog!) totalitarizma, Karl Jaspers (Die Atombombe und die Zukunft des Menschen, 1961.), uvijek iznova podsjećao kako Hitlerova izborna pobjeda ne bi bila moguća bez pomoći komunista, jer tek nakon toga je demokratski izabrani parlament najdemokratskijim putem (Gesetz zur Behebung der Not von Volk und Staat (Ermächtigungsgesetz) od 24. ožujka 1933.) omogućio Hitlerovu totalitarnu vladavinu.

 Mussolinijeva biografija iz pera Margherite Sarfatti

 Teorijsko razobličavanje političkog centra ne zadržava se samo na analizi događaja između dva svjetska rata. Jedan od najpoznatijih analitičara fenomena totalitarizma, Carl J. Friedrich, koji je s Zbigniewom Brzezinskim napravio dosad najprihvaćeniju analizu nužnih obilježja svih oblika totalitarizma (usp. Prilog 1), prije skoro pola stoljeća (1959.) otvoreno je pisao "o problemu demokratskog totalitarizma". Tendenciju novog totalitarizma koji izrasta u demokratskim društvima s prevagom političkog centra, uočio je i davne 1961. opisao C. Wright Mills. Marcuseovo prokazivanje terora konzumizma razrađeno je nizom rasprava u kojima se legitimno razglaba o "pluralističkom totalitarizmu" (npr. Helmut Schelsky), dok Roland Huntford (Wohlfartsdiktatur. Das schwedische Modell, 1973.) nakon analize švedskoga modela zaključuje kako "diktatura blagostanja", tj. svestrano planiranje, porast birokratizma i konformizam sredstava javnog priopćavanja stvara "temelje novoga, švedskog totalitarizma". U skladu s tim, nitko se nije šokirao kad je Michael Bonder (Die Nabelschau der Selbstgefälligen. Political Correctness. Im Irrgarten der Tabus, 1995.) ocijenio da Zapadom vlada "'totalitarizam centra' kao jedan od oblika 'političke korektnosti'".

Kazati da se o tome u Hrvatskoj ne razgovara, iz temelja je pogrješna prosudba. U Hrvatskoj se o tim temama na taj način, slobodno i nesputano, zapravo i ne može razgovarati. U zemlji koja se klanja zlatnom teletu oličenom u briselskomu Atomiumu, nije dopušteno propitkivati se o ideološkim korijenima i mogućim rizicima globalističkoga konzumizma. Da je tomu tako, pokazuje činjenica da Visoki predstavnik u raspravu o totalitarizmu nije pozvao ljude koji o tome nešto znaju (recimo, Hrvoja Lorkovića ili Tomislava Sunića), nego poluinteligente probrane po političkome ključu, koji sve znanje o totalitarizmu crpu iz Kratkoga kursa istorije SKP(b) i jeftinih brošura priređenih na Račanovu kumrovečkom crvenom univerzitetu, poput Milorada Pupovca.

 Hannah Arendt: antifašist može biti samo onaj tko je istodobno antikomunist

             Upravo radi bistrenja tih pojmova (a bez nade da će nas tko čuti) ukratko ćemo pokazati da rasprava o totalitarizmu i našem odnosu prema njemu nije politička parola s kakvog poziva za kongres Saveza komunista Jugoslavije. Totalitarističke ideologije i režime valja promatrati u trajnome evolutivnom procesu, imajući na umu da i oko njihove ocjene - baš kao oko ocjene svake društvene pojave - postoje različita mišljenja i prijepori.

Ipak, valja već ovdje naglasiti da velika većina ozbiljnih analitičara pod pojmom totalitarizma razumijeva komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam. Protivno glasovima koji dopiru iz našega kvaziintelektualnog establishmenta, pod pojmom komunističkoga totalitarizma ne smatra se samo komunizam u njegovu lenjinističko-staljinističkom izdanju, nego komunizam kao ideologija i ostvarenje uopće. To je, uostalom, i logično: da staljinizam nije puki eksces, govori činjenica da je marksističko-lenjinistička ideologija svagdje, od Kamčatke do Kube i od Angole do Arktika, dovela do neslobode, nasilja, terora, gladi i stradanja milijuna. Sovjetski je režim, dakle, zakonitost, a ne aberacija. Hitler je, kao što se izrazio Ian Kershaw, utjelovljenje, dok je Staljin proizvod sustava.

            Objavljujući u prilogu ovoga podlistka fragmente djela brojnih inozemnih pisaca, posve smo svjesni da pritom nije moguće u cijelosti izbjeći rizik kojega sa sobom nosi trganje iz cjeline. Radi toga neka priloženi fragmenti posluže samo kao putokaz i poziv na sustavnije izučavanje fenomena kojega smo i kao narod i kao pojedinci tako krvavo iskusili. I ujedno kao potvrda shvaćanja da nam pod krinkom borbe za demokraciju i slobodu ponovno prijeti nasilje nad slobodom.

MOSKOVSKA PRAVDA (1918.): "HIMNA RADNIČKE KLASE BIT ĆE PJESMA MRŽNJE I OSVETE!"

            Povjesničar i politolog Walter Laqueur zabilježio je 1986.: "Nijedna ideja nije u naše doba rasplamsala burnije rasprave od ideje totalitarizma". Totalitarizam ili, preciznije, totalitarna diktatura doista je proizvod modernog doba. No, kad se kao polazište za prosudbu o tome je li riječ o totalitarističkim koncepcijama uzima apsolutno podvrgavanje pojedinca kolektivu (pa makar to bilo u ime navodne sreće kako pojedinca, tako i zajednice), onda je korijene suvremenog totalitarizma moguće pronaći i u davnoj prošlosti. Tako neki pisci pomiču nastanak totalitarne misli daleko u antiku, pa, recimo, Karl R. Popper (The Open Society and Its Ennemies, 1944.), smatra kako već Platon u svojim državnofilozofskim spisima razvija totalitarni program. Kurt von Fritz (Totalitarismus und Demokratie im Alten Griechenland und Rom) davne je 1948. isticao kako u raspravi o srednjoazijskim antičkim državama, te antičkoj Grčkoj i Rimu, valja razlikovati "tiraniju", "despotizam" i "totalitarizam", a u takvome razmišljanju nije bio osamljen. Guido Ferrero pojam "totalitaran" primjenjuje na rimski konzulat i carstvo, Pitrim Sorokin ga nalazi u staroegipatskoj državi, a Rafael Karsten (A Totalitarian State of the Past, 1949.) vladavinski sustav u carstvu Inka smatra totalitarnim.

 Uklanjanje Lenjinova spomenika u Vilniusu

 U analizi društava koja su ovisila o centraliziranom sustavu navodnjavanja, Karl August Wittfogel (Orijentalna despocija) također koristi pojam "totalitaran" kao oznaku orijentalne despocije. Barrington Moore (Totalitäre Elemente in vorindustriellen Gesellschaften, 1966.) u azijskoj je i europskoj prošlosti (npr. srednjovjekovna Kina ili Calvinova Ženeva) nalazio jasne znakove totalitarizma: "Paralele s modernim totalitarnim načinom razmišljanja posve su bjelodane. Jasno je, da pred sobom imamo bitnu kongruenciju čitavih sustava mišljenja, a ne samo slučajno podudaranje sporednih ideja. Totalitarna društva međusobno su slična u pogledu svojih predodžbi o svrsi i u svojim metodama, ali u pogledu nada koje bude u ljudima: sve one propagiraju završno stanje u kojem više ne će biti potrebna represija od koje ona danas žive".

Treći su, opet, totalitarne tendencije uočavali u srednjovjekovnim "mesijanskim" i pseudoreligioznim pokretima i sektama, koje su svojatale posjedovanje "apsolutne istine" i na tom temelju pokazivale zastrašujući fanatizam u nastojanju da svoju volju nametnu ostatku društva (usp. Norman Cohn, Das Ringen um das Tausendjährige Reich, 1957.). Četvrti su Thomasa Hobbesa nazivali duhovnim ocem totalitarizma, naglašavajući kako je dogma o državi-Levijatanu zamah dobila širenjem jakobinskih ideja, peti su korijene suvremenog totalitarizma pronalazili u europskom apsolutizmu itd. Prevladava, ipak, shvaćanje da je totalitarizam pojava modernog doba (zapravo, XX. stoljeća).

Tomu je uveliko pridonijelo shvaćanje H. Arendt da se ranije diktature od totalitarnih razlikuju po ipak bitno slabijem intenzitetu terora i masovnosti zločina. Takvo poimanje potkrjepljuje i već spominjana raščlamba Friedricha i Brzezinskog, koja se - unatoč prijeporima i osporavanjima - smatra operativno najprihvatljivijim instrumentarijem za detektiranje i definiranje totalitarne diktature. No, taj instrumentarij već i na prvi pogled pokazuje svoju ranjivost. Primjerice, njihovu ocjenu da je totalitarizam "historijski jedinstvena i sui generis pojava", za čije je postojanje razvitak suvremene tehnike nužan čimbenik, u prikazu njihove knjige osporio je William Ebenstein (Analyse der Totalitarismus), ukazujući na to da su dvije "klasične" totalitarne države, poput Sovjetske Rusije i Maove Kine, tehnički izrazito nerazvijene, što dokazuje da je totalitarizam itekako moguć i na vrlo niskom stupnju industrijsko-tehnološkog razvoja.

            Može se, kako vidimo, o totalitarizmu itekako ozbiljno raspravljati i bez spomena totalitarizama XX. stoljeća, iako je to stoljeće - ne bez razloga - nazvano stoljećem totalitarizma. No, sam pojam pojavljuje se u tom stoljeću. On se, doduše, ne probija u politički rječnik s pobjedničkim nastupom prve totalitarne sile, Sovjetske Rusije. U sovjetskom je slučaju oznaka "boljševizam" bila dovoljno rječita i dovoljno mobilizatorska kako za komunističke fanatike, koji su diljem Europe djelovali kao prividno nacionalne komunističke stranke, a stvarno kao "sekcije Komunističke internacionale", tako i za protivnike komunističke ideologije. Teorijska sučeljavanja nisu zahtijevala novu terminologiju, a isto vrijedi i za praktičnu političku borbu: zapadna intervencija u Rusiji i obračun sa zametcima krvavih komunističkih diktatura u srednjoeuropskim zemljama posve su bjelodano demonstrirali nepomirljivu suprotstavljenost liberalnodemokratskog Zapada i komunističkog totalitarizma. Tako će ostati sve do Hitlerove pobjede. Geopolitička i interesna konfrontacija s naraslim njemačkim ambicijama sredinom tridesetih godina započet će i na ideološkom području.

 Mussolinijeve rasprave o fašizmu (Beograd, 1937.)

             Drugačiji je slučaj s Italijom. Kao europska sila drugog reda, ona je u potrazi za saveznikom pri stjecanju kolonijalnog carstva trajno lavirala. Jednako tako, o njezinu su se naklonost druge europske velevlasti otimale, pa su sve do početka Drugoga svjetska rata ideološki prijepori u Italiji imali primarno unutarnjopolitičko značenje.

Protivno uvriježenom mišljenju da su za pojmom "totalitaran" prvi posegli Mussolini i njegovi suradnici, i inače skloni bučnim, šarenim paradama, kulisama od ljepenke i velikim riječima, Jens Petersen (Die Entstehung des Totalitarismusbegriffs in Italien, 1978.) bjelodano dokazuje da je pojam "totalitarni sustav" prvi upotrijebio talijanski protufašistički političar Giovanni Amendola. Naime, nakon što su 1922. preuzeli vlast u Italiji, fašisti su težili preuzeti upravu cjelokupnim društvom. Radi toga su pritiscima i nasiljem forsirali provođenje lokalnih i regionalnih izbora, na kojima su postavljali svoje kandidate i na većinske i na manjinske liste. U jednome članku od 12. svibnja 1923., Amendola je takvo ponašanje, nasuprot "sistema maggioritario" i "sistema minoritario", nazvao "sistema totalitario", tj. totalitarni sustav, sustav "koji obećava apsolutnu i nenadziranu vlast u području komunalne politike i uprave". Uskoro je sam Amendola taj izraz kao "kvazitehnički naziv zloupotrebe izbornog prava" počeo koristiti u širem značenju, pa je na obljetnicu marša na Rim napisao: "Doista, najznačajnija karakteristika fašističkog pokreta za buduće povjesničare bit će njegov 'totalitarni' duh. Iz njega, budućnosti više ne će biti dopušteno pozdravljati praskozorje, ako ono ne odzdravlja rimskim pozdravom, baš kao što on sadašnjosti ne dopušta poznavati duhove koji se ne klanjaju priznanju 'ja vjerujem'. Taj pozornosti vrijedni 'religijski rat' koji već godinu dana bjesni Italijom (...) niječe pravo imati vlastitu a ne tuđu savjest i okiva budućnost olovnom hipotekom".

Hess i Hitler na kongresu NSDAP u Nürnbergu (7. rujna 1937.)

             Na prijelazu iz 1923. u 1924., pojam totalitaran u pridjevskom je obliku ušao u opću upotrebu opozicijske propagande u Italiji. U funkciji imenice prvi ga je upotrijebio mladi socijalist Lelio Basso početkom 1925., pišući: "Fašizam je objavio sva svoja načela: podvrgavanje svih suprotnosti višem interesu nacije. Ona se izjednačava s državom, koja treba biti istovjetna s nositeljima vlasti (fašistička država). Ta je država Riječ, a njezin vođa pojavljuje se kao Božji izaslanik, koji spašava Italiju. On se pojavljuje kao apsolutan i nepogrješiv... Na tim načelima, državi je sve dopušteno; svaka opozicija fašizmu u stvarnosti je izdaja nacije, nacionalne svrhe opravdavaju svaki fašistički zločin. (...) Sva državna tijela, Kruna, parlament, pravosuđe... oružane snage... postaju instrumentima jedne jedine stranke, koja se predstavlja tumačem narodne volje, totalitarizmom koji ne poznaje razlike".

Te je godine pojam totalitaran počeo koristiti i Mussolini, u znamenitom govoru od 3. siječnja 1925., kad je u jeku krize nakon ubojstva Matteottija, izjavio da "preuzima političku, moralnu i povijesnu odgovornost za sve što se dogodilo". Tada je nastavio govoriti o "cilju kojega definira naša nesmiljena totalitarna volja", kojemu će fašizam "nastaviti težiti još većom nesmiljenošću, a to je stotpostotno fašiziranje nacije". Godinu dana kasnije Roberto Forges Davanzati će u Firenzi kliknuti: "Kad vam protivnici kažu, da smo totalitarni, da smo dominikanci, nepomirljivi, tiranski, ne bojte se tih pridjeva. prihvatite ih s čašću i ponosom... Ne uzmičite! Da, mi jesmo totalitarni! Mi to hoćemo biti od jutra do večeri, ne skrećući mislima... Mi hoćemo biti dominikanci, mi hoćemo biti tirani."

 Gradnja berlinskog zida 1961.

 U rujnu 1925. glavni tajnik Fašističke stranke, Roberto Farinacci, pisao je o "totalitarnom programu naše revolucije", a u isto je vrijeme Mussolini izrekao onu programatsku formulu: "Sve unutar države, ništa izvan države, ništa protiv države". Dvije godine kasnije objasnio je: "U totalitarnom režimu kakav je fašistički, opozicija je suvišna budalaština", a u "Doktrini fašizma", koja je i za nj i za njegove sljedbenike bila novo sveto pismo, Duce je ponovio staru krilaticu: "Za fašista sve se nalazi unutar države i ništa ljudsko ili duhovno ne postoji - niti ima kakvu vrijednost - izvan države. U tom je smislu fašizam totalitaran".

Leszek Kolakowski

 Pojam je tako u Italiji postao sastavnim dijelom svakodnevnoga političkog žargona. Druga je stvar, je li unatoč svim tim bombastičnim frazama  fašizam  u  Italiji  doista  uspio (i ako jest, kad je uspio) dosegnuti totalitarni ideal. O tome se mišljenja stručnjaka razlikuju, neusporedivo više nego što bi se to reklo iz dnevnopolitičkoga propagandnog rječnika.

«LENJINISTIČKI JE TEROR NADMAŠIO I NACIONALSOCIJALISTIČKI...»

Krajem dvadesetih godina u anglosaksonskim je zemljama pojam "totalitaran" postao zajedničkom oznakom za bitna obilježja boljševizma i fašizma (Petersen). U Njemačkoj je on bio još nepoznat. Krajem dvadesetih godina XX. stoljeća Hermann Heller (Europa und der Fascismus, 1929.) počeo je analizirati talijanski politički sustav, ocjenjujući da se radi o posve novom obliku diktature. Malo nakon njega, istim se problemom pozabavio Carl Schmitt. On je - kako pokazuje M. Jänicke (Totalitäre Herschaft. Anatomie eines politischen Begriffs, 1971.) - u njemački politički rječnik 1931. uveo pojam totalne države" (Totalstaat, der totale Staat).

 No, ni u doba najveće snage Hitlerova režima pojam "totalitarizam" u Njemačkoj nije bio osobito popularan. On se mahom susreće u teorijskim spisima, a vrlo rijetko u običnome političkom žargonu. Goebbels mu se, doduše, 1933. navraćao u nekoliko navrata u propagandnim istupanjima, ali je Alfred Rosenberg, kojega se općenito smatra jednim od ključnih nacionalsocijalističkih ideologa, iako je, izgleda, sam Hitler na njegove spise gledao s podsmijehom, 1934. u Völkischer Beobachteru energično otklonio upotrebu tog pojma, jer bi on sugerirao poistovjećenje nacionalsocijalizma i fašizma. A to je, prema Rosenbergu, neprihvatljivo, jer u nacionalsocijalizmu ne može država biti na prvome mjestu, ona nije svrha. To može biti samo stranka odnosno pokret: "Stranka zapovijeda državi". Pierre Birnbaum radi toga s pravom konstatira: "Nacizam je antidržavan, a ne etatistički" (Guy Hermet).

Jean-Pierre Faye (Languages totalitaires, 1972) pokazuje kako se u Njemačkoj pojam totalitaran nakon 1930. koristi samo u dvije konzervativne skupine. Prvu čine «katoličko-autoritarni» pravnici oko Schmitta, a drugu kršćansko-monarhistički "pučki konzervativci", kod kojih je Ernst Forsthoff pronašao poticaj za objavljivanje teksta Der totale Staat (Prilog 9). Iako je Schmittov učenik E. R. Huber pokušavao propagirati pojam "totalitet narodne države", vođa nacionalsocijalističkog pokreta i kancelar Velikonjemačkog Reicha, A. Hitler, samo se jednom, 1933., poslužio sličnim terminom.

Različiti pogledi na totalitarizam

            Zanimljivo je promotriti, kako su se suvremenici odnosili prema diktatorskim sustavima ostvarenima u Sovjetskom Savezu, Italiji i Njemačkoj, a kako su na sličnosti i razlike između fašizma i nacionalsocijalizma gledali kasniji analitičari.

Ima pisaca koji ne prave veće razlike između boljševizma, fašizma i nacionalsocijalizma. Franceso Nitti, bivši talijanski premijer, već 1926. je upozoravao da su "boljševizam i fašizam (...) dvije potpune negacije liberalnog sustava i demokracije", a prvak talijanske katoličke stranke Luigi Sturzo je iste godine pisao: "Između Rusije i Italije može se ustanoviti samo jedna jedina razlika, ta da je boljševizam komunistička diktatura, dakle lijevi fašizam, a da je fašizam konzervativna diktatura ili desni boljševizam". Pišući o totalitarnoj državi Arthur Feiler je 1937. praktično poistovjećivao fašizam i boljševizam: "Fašizam i boljševizam poriču i uništavaju slobodu, i to upravo istim oblikom vladavine, diktaturom, prakticiranjem diktature istim sredstvima - naime, masovnim utjecajem i prisilom - te napokon sličnim okvirom, jednopartijskim sustavom", pa "između fašizma i boljševizma nema razlike, niti u strahopoštovanju prema partiji, niti u obožavanju partijskoga vođe, bio on 'drug', 'Duce' ili 'Führer'". Par desetljeća kasnije, Kurt Schuhmacher je komuniste nazvao "nacistima prelakiranima u crveno", što je ujedno bilo na tragu Habermasove karakterizacije "lijevog fašizma".

Benito Mussolini

 Suvremeni protivnici fašizma u Italiji očito nisu bili previše impresionirani Mussolinijevim postignućima u totalitarizaciji talijanske države i društva. Arturo Labriola fašizam je smatrao tek novim oblikom despotizma ili apsolutizma, dok je Pietro Gobetti u Mussoliniju više osporavao "zavodnika nego tiranina, a u fašizmu više očinsku vlast negoli diktaturu". Možda je takvom poimanju pridonio niz rasprava objavljenih u Italiji dvadesetih godina, čak i iz fašističkih redova, da fašizam nije zamišljen kao diktatura. Ferrero je 1923./24. pisao o Mussolinijevu nastojanju da izbjegne diktaturu, a sam je Duce u rujnu 1925. A. Briandu tvrdio kako nipošto ne teži diktaturi. I jedan od bliskih njegovih suradnika, M. Rocca, zagovornik svojevrsnoga revizionističkoga krila unutar Fašističke stranke, tvrdio je kako se nastojalo pokret "legalizirati" i "konstitucionalizirati", tj. uvesti ga u okvire tadašnjega liberalnodemokratskog poredka.

Svrstavanje talijanskog fašizma u "blaži" oblik diktature još je češći kod kasnijih analitičara. Redovito se konstatiralo kako je Mussolini već krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina našao kompromis sa središtima društvene moći koja su naslijeđena iz prethodnog razdoblja, tj. s gospodarstvom, Crkvom, umjetničkim organizacijama i pokretima i sl., a prevladavalo je mišljenje da je uništenje klasnog društva i planiranje društvenih struktura nužna pretpostavka nastanka totalitarizma. Brzezinski je u tom kontekstu govorio o "potpunoj socijalnoj revoluciji" (a total social revolution), dok je H. Arendt 1951. ocjenjivala kako su samo nacionalsocijalizam i boljševizam "markantni realni tipovi totalitarne diktature", dok je talijanski fašizam obilježen primarno autoritarnošću. Jaspers u već spominjanom djelu, čiji je prvotisak objavljen 1958., Mussolinijevu Italiju uopće ne ubraja u totalitarne države (baš kao ni Francovu Španjolsku), dok za spomenutoga A. Feilera (Der totalitäre Staat, 1937.) nije bilo dvojbi o totalitarnoj naravi talijanskog fašizma. H. Seton Watson, kako smo vidjeli, smatra da je "Mussolinijeva vlast u Italiji bila daleko od totalne" (Prilog 5), a podjednako misli Leszek Kolakowski (Prilog 11).

Josif V. Staljin

 Analizirajući temeljito organizaciju totalitarne države, A. Aquarone je 1965. došao do zaključka da "pod fašizmom totalitarna država, tj. potpuna integracija društva u državu, nikad nije bila ostvarena", a istoga je mišljenja tri godine kasnije bio poznati Renzo De Felice, za kojega je fašizam u osnovi "stari tradicionalni režim, koji se sada, doduše, predstavljao u partijskoj odori i u kojemu su poduzete određene promjene u autoritarnom smislu, ali one nipošto ne dostaju da bi ga se moglo označiti totalitarnim sustavom". Za Petersena nema dvojbe da sam Mussolini i političko vodstvo fašističkog pokreta nisu imali razrađene planove za uspostavljanje jednostranačke diktature, a još manje za izgradnju totalitarnog režima.

Komunizmu je mjesto među totalitarnim sustavima

U "realne tipove totalitarne diktature" Klaus Hildebrand (Stufen der Totalitarismus-Forschung, 1968), svrstat će samo "njemački i ruski sustav", dok je Mussolinijev režim ostao u zametku. Engleski povjesničar E. Lyttelton pisao je 1973. kako "Mussolinijev zahvat u talijansko društvo nije bio tako snažan, a njegov utjecaj nije išao tako duboko kao onaj Hitlerov ili Staljinov. Fašizam je mnoga područja talijanskog života ostavio praktično nedirnutima, ali to ne znači da se smije smatrati kako fašizam nije predstavljao snažan lom u razvoju Italije." Slično je u velikoj mjeri tvrdio i A. Cassels (Fascist Italy, London, 1969.), ocjenjujući kako fašistička Italija «nije bila totalitarna, nego obična nacionalistčka diktatura (just an ordinary nationalist dictatorship)».

Napominjući da je Europa prve polovice XX. stoljeća zapravo bila "Europa diktatora", Hans Maier oštro luči musolinijevski fašizam od diktature generala Pilsudskoga, "vojne i razvojne diktature" Kemal-paše Atatürka i "kasnih" diktatura Salazara i Franca. No, za nj svrstavanje fašizma i nacionalsocijalizma u isti koš totalitarizma predstavlja "demonizaciju fašizma" i istodobno "relativizaciju nacionalsocijalizma". Karl Dietrich Bracher u diktature ubraja brojne poredke nastale nakon 1917.: Madžarsku (Horthy), Poljsku (Pilsudski), Portugal (Salazar), Španjolsku (Franco), te Austriju i Grčku (Metaxas), kao i "baltičke i balkanske države", ali totalitarizam pronalazi samo u Njemačkoj i Sovjetskom Savezu s njegovim satelitima.

I Manfred Funke smatra da Španjolska, Portugal i međuratna Poljska spadaju u autoritarne, a ne u totalitarne diktature. Za Jaspersa je Francov režim "diktatura, ali nipošto totalitarna" - u Španjolskoj se sloboda i dostojanstvo pojedinca ipak štite u mjeri koja tu zemlju čine sastavnim dijelom Zapada. Isti filozof, poznat po svom otporu nacionalsocijalizmu, ocjenjuje da je Njemačka bila dvanaest godina diktatura, od čega sedam godina totalitarna; u totalitarne režime, međutim, ubraja sovjetski (poststaljinistički!), kao i režime moskovskih satelita. Eckhard Jesse (Die Totalitarismusforschung im Streit der Meinungen, 1999.) pojam "totalitaran" smatra konstitutivnom sastavnicom staljinizma i nacionalsocijalizma, ali ne i fašizma. Richard Löwental (Beyond Totalitarianism, 1984), pak, u totalitarne svrstava ne samo nacionalsocijalistički, nego i fašistički i komunistički (dakle, ne isključivo staljinistički) sustav, i to primarno radi njihova "ideološkog nastojanja koje teži jednoj totalnoj promjeni društva na svjetskoj razini".

Guy Hermet ističe bitne zajedničke značajke ova tri sustava, koje posebno povezuje "socijalno destrukturiranje". On, međutim, naglašava kako je "lenjinistički teror 1918.-1922. uveliko nadmašio fašističku, pa čak i nacionalsocijalističku primjenu nasilja..." Podsjećajući na inflaciju pojma totalitarizam, koja je uvjetovana dnevnopolitičkim razlozima, Hermet zaključuje da je "sve u svemu, inkarnacija fašizma još manje totalitarna nego njegov diskurs. On ponajviše u vodstvu države poprima oblike tromoga i ornamentalnog totalitarizma, ali nipošto totalitarnog sustava koji bi sveobuhvatno prožeo društvo". Što se nacionalsocijalizma tiče, napominje da je Daniel Guérin istaknuo kako ni nacizam, "unatoč svojim totalitarnim zahtjevima, nije homogen", da su "Wehrmacht s jedne, a Gestapo i SS s druge strane bili kao pas i mačka" i da je «kapitalistička buržoazija u totalitarnoj državi ostala autonomnom snagom», na što je upozorio već Franz Neumann, istaknuti američki pravnik njemačkog podrijetla, poznat po svome oštrom protivljenju nacionalsocijalizmu.

"I ANTIFAŠIZAM UKLJUČUJE NAPAST TOTALITARIZMA"

  Alfred Rosenberg, ideolog nacionalsocijalizma

             Usporedba komunizma s fašizmom i nacionalsocijalizmom u ljevičarskim se, marksističkim i neokomunističkim krugovima skoro bez iznimke doživljava kao uvreda. Uvijek se kao argument poteže tvrdnja da se upravo komunizam najžešće konfrontirao s nacifašizmom. Pritom se svjesno ignorira činjenica da su tezu o «jedinom pravom antifašizmu» Staljin i komunistički pokret formulirali tek krajem Drugoga svjetskog rata (Jerca Vodušek Starič, Kako se čistila Jugoslavija?, 2005.), dok je Kominterna fašizam prije rata definirala kao «najviši stadij kapitalizma», što znači da su fašizam i građanska demokracija u biti jedno te isto. Ta su teza, uz prešućivanje Staljinova autorstva, još uvijek pojavljuje u ljevičarskim objašnjenjima (usp. široku populariziranu raspravu Reinharda Kühnla, Oblici građanske vladine: liberalizam - fašizam,  Hamburg, 1971., jugoslavensko izdanje, Beograd, 1978.). Istodobno se zaboravlja da ne samo antikomunizam, nego i antifašizam uključuje mogućnost diktature, pa sam po sebi predstavlja "napast totalitarizma" (J.-F. Revel, Die totalitäre Erfahrung, 1977).

Paradigmatski njemački "Historikerstreit"

            Radi toga je Ernst Nolte, formulirajući u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća tezu o europskome odnosno svjetskome građanskom ratu 1917.-1945., u kojemu je nacionalsocijalizam samo reakcija na Lenjinov i Staljinov komunizam (E. Nolte, Der europäische Bürgerkrieg 1917-1045. Nationalsozialismus und Bolschewismus, 1987. i dr.), izazvao pravu buru ne samo u historiografiji i politologiji (gdje će se godinama nakon toga razvlačiti tzv. Historikerstreit, sukob povjesničara), nego i u laičkoj javnosti odnosno politici. Njemačka svakako nije najbolje mjesto za slobodnu raspravu o ovim temama, a istodobno je sredina koju one najvišće pritišću i u kojoj su, već na razini svakodnevice, rasprave neminovne. Prošlost ne želi postati poviješću, pa je i kompromisna teza poznatoga njemačkog povjesničara Martina Broszata - koji je, uzgred budi spomenuto, svojedobno malko doradio novinarsko-publicistički tekst Ladislausa Horyja o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj - da problem Trećeg Reicha valja historizirati, tj. početi mu pristupati historiografski, a ne (primarno) politički (M. Broszat, Nach Hitler. Der schwierige Umgang mit unserer Geschichte, 1988), također doživljena negativno, jer su njegovi kritičari i u tome vidjeli relativizaciju.

Koji su razlozi različitog odnosa stručne i laičke javnosti prema proučavanju i vrjednovanju totalitarnih ideologija i sustava dvadesetog stoljeća? Posve je očito da odnos prema totalitarizmu tijekom posljednjih osamdesetak godina nije uvjetovan nikakvim znanstvenim, teorijskim, nego skoro isključivo političkim razlozima. Postavljajući dijagnozu i nudeći lijek, Jürgen Habermas kao da ne vidi da nije dio rješenja, nego dio problema. Po njemu, politička desnica želi vidjeti samo sličnosti fašizma i nacionalsocijalizma s komunizmom/socijalizmom, dok ljevica ističe samo razlike; u takvoj je atmosferi objektivan pristup totalitarizmu nemoguć: "Ljevica ne bi smjela prešućivati zajedničke specifičnosti totalitarnih režima, te bi morala na obje strane primjenjivati ista mjerila, dok desnica ne bi smjela nivelirati razlike" (J. Habermas, Die Bedeutung der Aufarbeitung des Geschichte der beiden deutschen Diktaturen..., 1995). Takvom preporukom zapravo se prešutno priznaje kako se rasprava o totalitarizmima XX. stoljeća ne može zamisliti bez pojmova političke ljevice i političke desnice, dakle, bez ideološko-političkoga konteksta i njegovih podjela.

Znanost podvrgnuta političkim interesima

            Iskustvo nas uči da je logička pogrješka poznatog filozofa posljedica sustava mišljenja i vrjednovanja koji određuju naš odnos prema prošlom stoljeću. Početkom dvadesetih godina, kao što smo vidjeli, totalitarnim su ideologijama doživljavani komunizam i fašizam, ali odnos prema Sovjetskom Savezu i Mussolinijevoj Italiji nije bio isti. Iako s malim rezervama, fašistička je Italija bila sastavni dio liberalnodemokratskog Zapada. Stvari će se bitno promijeniti Hitlerovim dolaskom na vlast i jačanjem revizionističke Njemačke, te talijanskim savezom s Berlinom. Sturzo je 1936. pisao kako, na spomen totalitarne države, odmah pomišljamo (at once) na boljševičku Rusiju, fašističku Italiju, nacističku Njemačku, kemalističku Tursku i "napola socijalistički, a napola razbojnički" Meksiko (L. Sturzo, The Totalitarian State, 1936). To nije priječilo anglofrancuske političke vrhove da i idućih godina pokušavaju Italiju istrgnuti iz Hitlerova zagrljaja, pa će još i Churchill laskati Duceu kao velikomu zakonodavcu. Prvi znanstveni simpozij o totalitarnoj državi upriličen je u studenome 1939., te se bavio analizom komunističkoga SSSR-a i nacionalsocijalističke Njemačke.

 Rasprava o "crvenom fašizmu"

 Nekoliko mjeseci kasnije objavljeni zbornik radova (Symposium on the Totalitarian State. From the Standpoints of History, Political Science, Economics and Sociology, Philadelphia, 1940) pojavio se u doba naizgled čvrstoga sovjetsko-njemačkog savezništva, zasnovanog paktom Ribbentrop-Molotov. Na osude zapadnog novinstva njemački su nacionalsocijalisti ("antikomunisti") i europski (pa i jugoslavenski) komunisti ("antifašisti") odgovarali združenim filipikama o plutokratskim, imperijalističkim i ratnohuškačkim režimima koji su samo produljena ruka ili instrument židovsko-masonske urote protiv čovječanstva. Činilo se kako totalitarni režime ne dijele samo zajedničke misaone korijene, nego i mržnju na liberalni Zapad. Kad je Hitler u lipnju 1941. napao Sovjetski Savez, preduhitrivši na taj način - kako govore noviji podatci iz sovjetskih arhiva - udar Crvene armije, stvari su se stubokom promijenile. Ne samo ministarstva rata i ministarstva vanjskih poslova, nego i znanstvenici, odjednom otkrivaju da su bili u zabludi i da se pojam totalitarizma može odnositi samo na Njemačku i Italiju, eventualno i na njihove ratne saveznike. Toj pragmatičnoj instrumentalizaciji znanosti u političke svrhe, poznato je danas, uvelike su pridonijeli njemački politolozi koji su se pred nacionalsocijalističkim hajkama i paljevinama knjiga sklonili u inozemstvo. Trenutak je tražio da se zaboravi kako su neki od njih (poput, recimo, Franza Neumanna) i sami duboko nadahnuti marksizmom, dojučerašnjim smrtnim neprijateljem.

 Arhipelag Gulag, glavno djelo Aleksandra Solženjicina

 Kad je godina 1945. pokazala da slom nacionalsocijalizma, a ranije i fašizma, ne znači istodobno pobjedu slobode, željezna zavjesa iznova je postala razdjelnicom između demokracije i totalitarizma. Nastupilo je razdoblje procvata literature o totalitarizmu. Težište sad više nije na Hitleru, nego na - komunizmu. Istini za volju, u teorijskim se raspravama i analizama sovjetsko-kineskog totalitarizma, s njihovim izvedenicama u satelitskim državama, ne zaboravlja spomenuti nacionalsocijalizam, ali je to opet u jasno naglašenoj pragmatičnoj, političkoj funkciji: nacionalsocijalizam jest definitivno mrtav, ali ga se oživljuje kao paradigmu odnosno ilustraciju prave naravi komunizma i opasnosti koje od njega prijete.

Takav pristup, s malim izuzetcima (opet motiviranima pragmatičnim razlozima, kao u slučaju Jugoslavije koja je nakon 1948. doživljavana kao važna napuklina u sovjstekom sustavu), ostaje na snazi do sredine šezdesetih godina. Jačanje represije u komunističkom svijetu (Brežnjevljeva era u Sovjetskom Savezu ili Maova "kulturna revolucija" koja je požnjela milijune žrtava), pa čak ni izvoz komunističke revolucije (Indokina, Afrika, gušenje praškog proljeća, Che Guevara) posve su zasjenjeni politikom popuštanja i studentskim previranjima 1968. Koncept totalitarizma smatra se potrošenim, a mir se pojavljuje kao središnja krilatica. "Tko se izjašnjava antikomunistom, biva smatran hladnoratovskim huškačem koji ne prepoznaje znakove vremena" (E. Jesse). Marksizam ulazi u modu, The Beatles pjevaju Maou, a brutalni razbojnik poput Ernesta Che Guevare postaje idolom mladih.

BIVŠI KOMUNISTI KAO IDEOLOŠKO-POLITIČKI JANJIČARI ZAPADA

            Kubanska kriza, rat u Vijetnamu i pokušaji liberalizacije u istočnoj Europi stvorili su nove okolnosti. Takozvana politika popuštanja značila je nastavak ideološko-političke bitke u novim prilikama, pa je morala naći svoje opravdanje i na doktrinarnom području. Pred kraj šezdesetih godina politički analitičari, politolozi i sociolozi traže način da se komunističke države prikažu prihvatljivim suradnicima u politici očuvanja svjetskog mira. Činilo se da je opravdanje najelegantnije pronaći u činjenici da je teror u sovjetskom bloku u to doba doista popustio. To što je Maova kulturna revolucija upravo ubirala milijune žrtava, a Pol Pot se spremao na svoj krvavi pohod, smatrano je marginalnom pojavom: težište je i dalje bilo na sovjetskom bloku. U tu svrhu su izvrsno poslužili pisci koji su relativizirali ulogu terora u koncepciji totalitarizma.

Potresna fotografija židovskog dječaka u varšavskom getu 19. travnja 1943.

              Nakon što se dijelom razišao s Friedrichom, američki je pisac, kasnije i političar, Zbigniew Brzezinski redefinirao totalitarizam kao "sustav u kojemu centralizirano vodstvo elitističkog pokreta bezobzirno koristi napredne instrumente političke moći, u svrhu postignuća totalne društvene revolucije, uključujući preoblikovanje čovjeka, na temelju određenih arbitrarno izabranih ideoloških pretpostavki koje je vodstvo proklamiralo, te u ozračju prisilnog jedinstva (coerced unanimity) cjeline pučanstva" (Z. Brzezinski, Totalitarianism and Rationality, u: The American Political Science Review, 50 (1956).

Time je djelomično ublaženo inzistiranje na teroru, kao jednom od bitnih sastavnica zajedničke definicije totalitarizma, koju su razvila ova dva autora. I Friedrich je kasnije počeo napuštati koncepciju po kojoj je organizirani i rašireni teror nužni sastojak totalitarizma (Carl Friedrich, Recent Trends, u: Problems of Communism, 1968), ocjenjujući da je čak i u Trećem Reichu i u Sovjetskom Savezu bila razdoblja u kojima je intenzitet terora bio osjetno smanjen, pa se više ne bi moglo govoriti o totalitarnim režimima, nego samo o "krajnjim zastranjenjima" (extreme abberations). No, mnogi su pisci i dalje smatrali kako u totalitarnim režimima teror nije sredstvo za postignuće cilja, nego cilj po sebi. Među takvima posebno mjesto zauzima već spomenuta H. Arendt.

Mir, umjesto mira u slobodi

            Vijetnamski rat i američko-kinesko približavanje prigušili su rasprave o totalitarnoj naravi komunizma. Zapad je mirno odšutio sovjetsko gušenje praškog proljeća, a pokušaji liberalizacije u Hrvatskoj i Sloveniji, zatrti u prosincu 1971., za demokratske su države ionako bili bura u čaši vode, unutarnji problem Jugoslavije, ionako strateškog saveznika. Mir se počeo promatrati kao jedina, najviša vrijednost u povijesti čovječanstva. To što su u isto vrijeme u tome prividnom miru još uvijek iz dana u dan bile zlostavljane stotine tisuća političkih zatvorenika, a skoro milijardu i pol ljudi živjelo je u jednopartijskom sustavu, bez elementarnih građanskih prava i ljudskih sloboda, bilo je sasvim sporedno. Antikomunizam krajem šezdesetih i u sedamdesetima prestaje biti robom na cijeni: "Tko je u to doba istupao antikomunistički, smatran je hladnoratovskim huškačem, nesposobnim da prepozna znakove vremena (E. Jesse)." One koji su i tih godina upozoravali da je komunizam totalitarna i ekspanzivna idelogija, koja predstavlja najveću prijetnju demokraciji, optuživalo se da su protiv politike popuštanja, da zagovaraju novi svjetski rat, ukratko, da postaju opasnost za razvitak čovječanstva.

Amerikanci su u travnju 1945. bez suda poubijali 520 stražara iz logora Dachau

 I još više, u to se doba iz krugova intelektualne ljevice ustrajno ponavlja da je potezanje Staljinovih zločina kontraproduktivno, jer da se time omogućuje relativiziranje Hitlera, te u konačnici tjera voda na mlin političke desnice.             Ta je pojava tako uočljiva i danas, kad se tobožnji znanstvenici u Hrvatskoj protive objavljivanju knjiga o partizansko-komunističkim zločinima, jer da će one omogućiti "političku zloupotrebu" odnosno doprinijeti relativizaciji zločina strane poražene u Drugome svjetskom ratu.

Tu strategiju zaborava pomutilo je nekoliko knjiga sovjetskih disidenata, u prvome redu Aleksandra Solženjicina, koji je u prvoj polovici sedamdesetih objavio znameniti Arhipelag Gulag. Pojava tih knjiga postala je moguća doista zbog popuštanja terora, ali da režim nije promijenio ćud, pokazuje sudbina pisca: po odluci sovjetskoga partijskog i državnog vodstva, Solženjicinu je 12. veljače 1974. oduzeto sovjetsko državljanstvo, te je sutradan prognan u Njemačku. Brojni su drugi intelektualci doživjeli možda težu sudbinu, bivajući zatvoreni u duševne bolnice ili robijašnice skupa s običnim kriminalcima.

Jedinstvenost staljinizma?

Taj novi val represije izazvao je šok na zapadu, osobito kod francuske inteligencije. Više nije bilo moguće ignorirati nasilje koje se sustavno i organizirano provodi s onu stranu željezne zavjese, pa je osamdesetih godina literatura o totalitarnoj naravi komunizma doživjela novi procvat. No, karakteristično je da baš nitko, čak ni nakon Gorbačovljeva dolaska na vlast, nije predvidio tako brz i dramatičan slom komunističkog sustava. Kad se on ipak dogodio, politička se ljevica rascijepila.

Marksistička teorija o fašizmu kao stupnju razvoja liberalizma

 Jedan je dio glatko i bez ikakva otpora preuzeo liberalno-demokratski vokabular i počeo istupati kao lučonoša demokracije. Drugi je dio ostao i dalje privržen svojim marksističko-lenjinističkim idealima. Zajedničko im je ipak to što, čak i onda kad su prisiljeni priznati zločine koje su komunisti činili punih sedam desetljeća, pod svaku cijenu te zločine pokušavaju prikazati kao ispade, kao devijacije jedne inače plemenite zamisli. Nevjerojatna je upornost kojom ignoriraju činjenicu da se devijacijom ne može nazvati ideologija koja je apsolutno svagdje gdje je došla na vlast, dovela do terora, neslobode, nasilja i gladi. Ne postoji nijedna iznimka, ali kao da ne postoji ni jedan jedini bivši komunist koji je spreman to priznati.

 Tri najštetnije knjige u povijesti, u izboru časopisa Human Events: Marx, Hitler, Mao Zedong

 Lukavu zamisao, da svoju odanost jednoj zločinačkoj idelogiji relativiziraju upornim isticanjem svoga čovjekoljublja i svoga "antifašizma" odnosno podsjećanjem na romantično doba borbe protiv Hitlera i Mussolinija, dio je zapadnoga političkog establishmenta prihvatio. Primarni razlog te hotimične zablude počiva u spremnosti kompromitirane komunističke nomenklature da - sada u drugoj odori i pod drugim barjacima - posluži kao svojesvrsni ideološko-politički janjičar zapadnih centara moći. Zato nije slučajno, da su najistaknutiji eksponenti Zapada u bivšim komunističkim državama, dakle i najglasniji borci za demokraciju i ljudska prava postali upravo oni, koji su do prije nekoliko godina bili perjanice komunističkih obračuna s neistomišljenicima, tužitelji, sudci i svjedoci u političkim procesima ili intelektualni egzekutori disidenata.

Iako su manje važni, ni druge se razloge ne može zanemariti. U te spada u prvome redu okolnost da je stupanj istraženosti (pa i mistifikacija) nacionalsocijalizma i fašizma neusporedivo viši, koliko s obzirom na protek vremena, toliko i s obzirom na to da je većina njemačke i talijanske dokumentacije dostupna. Nasuprot tomu, komunisti su sustavno uništavali dokumentaciju koja ih kompromitira ili su fabricirali zastrašujuće laži (za što Katyn daje izvrstan primjer). Ipak, karakteristično je da istraživači koji su imali nesreću da žive u oba totalitarna sustava, između njih ne prave nikakve bitne razlike. Štoviše, među politolozima  i  povjesničarima  stasalima na  području  bivšega  Sovjetskog Saveza  sve  je  raširenije  shvaćanje  o  singularitetu staljinizma, što je analogija sa shvaćanjem o jedinstvenosti shoaha, nacionalsocijalističkog progona Židova.

TOTALITARISTIČKE IDEOLOGIJE KAO NOVE RELIGIJE

Mussolinijev marš na Rim 1922. 

            Brojne su rasprave kojima se pokušava dokazati da korijene totalitarnih režima - osobito kad je riječ o Hitlerovu nacionalsocijalizmu - valja tražiti u navodnome Hitlerovu bavljenju magijom. Tom se problematikom u nas ozbiljno bavio jedino Ivan Mužić, koji je u svojoj knjizi Hitler i Izrael, koja je doživjela više izdanja, istaknuo da je literatura o Hitlerovim sotonističkim sklonostima cvjetala osobito u drugoj polovici prošlog stoljeća. No, raščlambom izvora dade se, prema Mužiću, nepobitno dokazati, da Hitler baš nikad nije pokazivao interesa za okultno. Nasuprot tomu, Mužić njegovu ideologiju promatra kao sintezu germanske mitologije, Wagnerove glazbe i Schopenhauerove filozofije. Pritom s pravom upozorava na to da su "još prije Hitlerova dolaska na vlast pobornici kršćanstva javno osuđivali Hitlerov svjetonazor. Katolička crkva je bila i najjača zapreka za pobjedu nacionalsocijalizma. Biračko tijelo u protestantskim dijelovima Njemačke glasovalo je u mnogo većem postotku za nacionalsocijalističku stranku u odnosu na katolička područja Njemačke."

Političke religije

            Osim analize odnosa totalitarnih ideologa i vođa prema religijama, pri čemu im je zajedničko neprijateljstvo naročito prema univerzalnoj, Katoličkoj crkvi (pa nije nikakav contradictio in adiecto da je Staljin podupirao otpadanje Ukrajinaca i drugih naroda od Rima, a da su Mao Zedong i Tito zdušno nastojali stvoriti naizgled nacionalne, autokefalne katoličke crkve), važno je istaknuti kako se veliki broj analitičara totalitarizma pozabavio definiranjem njegove sličnosti s religijom. Naravno, uvijek treba imati na umu da dio tih radova nije nužno motiviran težnjom da se prokaže totalitarizam, nego se iz njih nerijetko dade jasno očitati nastojanje da se paralelno s tim kompromitiraju i crkve, u prvome redu opet - Katolička.

Pobuna mornara u Kronstadtu

             Nema nikakve dvojbe da Lenjin, Mussolini, Staljin ili Hitler svoje ideologije i pokrete nikad nisu prozvali ili opisali kao političku religiju. No, već u doba Prvoga svjetskog rata niz je pisaca prigodice pisao o religijskim značajkama pokreta koji se u tom trenutku nisu činili ni previše važni, ni preveć opasni. No, kad su došli na vlast i zaveli teror, situacija se izmijenila. Arthur Feiler je još 1937. istaknuo kako boljševizam i fašizam neobično nalikuju crkvi, time što ispovijedaju svoje dogme i što ih brane svim sredstvima. Razlika je u tome što totalitarizmi sami stvaraju svoja božanstva i u tome što su ona isključivo od ovoga svijeta. Hermann Heller je osam godina ranije istaknuo kako totalitarne ideologije uspijevaju zarobiti mlade ljude i od njih napraviti fanatične pristaše, upravo radi svenazočnoga skepticizma koji dovodi do relativizacije svih vrijednosti. Tamo gdje prestaje duhovni smisao i tradicija, nastaje praznina koju je najlakše ispuniti propisivanjem novih dogmi koje valja braniti i štititi.

Erich (odnosno, kasnije, Eric) Voegelin je 1938. objavio knjigu o političkim religijama, uvodeći u teoriju novi pojam, pojam "sekularne religije" (Die politische Religionen, Wien, 1938). Voegelin je tvorac zanimljivoga razmišljanja, po kojemu komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam imaju zajedničke značajke jer su sve te tri totalitarne ideologije proizvodi procesa sekularizacije u tipičnim "zakašnjelim nacijama" Europe. Radi toga se ne oslanjaju na kršćansku tradiciju, nego svoju ideologiju baziraju na klasi, rasi, ekonomiji ili krvi. Nastojanje da političkomu poredku dadu kvazireligijsku dimenziju podsjeća - dakako, u pervertiranoj formi - na modele religijsko-političkog jedinstva kakvo je postojalo u predkršćansko vrijeme, u antičkoj Grčkoj ili još ranije, u starom Egiptu.

U tom je kontekstu zanimljivo promatrati i opisano Hitlerovo oslanjanje na predkršćansku, pogansku germansku tradiciju.

Ezoterija totalitarizma

Nešto drugačije je isti fenomen godinu kasnije opisao Raymond Aron (L'čre des Tyrannies d'Ellie Halévy, 1939). Polazeći s drugačijih polazišta, u tradiciji liberalne kritike totalitarizma, za njega je ključni problem u tome što nove političke religije pokušavaju iznova uspostaviti već dovršeno razdvajanje države i crkve, jer se predstavljaju kao iskupiteljski i svenazočni nadomjestak za religiju. Totalitarni režimi XX. stoljeća poredak ravnaju ne prema propisima ni načelima pravne države, nego se naprotiv, pozivaju na "apsolutne vrijednosti" koje su same proklamirale.

Da totalitarizmi nastoje čovjeku dati precizan naputak za djelovanje u svakoj životnoj situaciji i na taj način presudno utjecati i na najskrovitije zakutke njegove privatnosti, upozorila je i Hannah Arendt, za koju su totalitarni pokreti izrijekom ezoterički pokreti. Oni svoje unutarnje jedinstvo i kompaktnost potvrđuju posvemašnjim isključenjem različitih (kao što su nacionalsocijalisti apsolutno isključili Židove, a boljševici redovito ciklički provodili "čistke").

KATOLIČKA CRKVA KAO BRANA TOTALITARIZMU

Često se spominje kako je odnos totalitarne ideologije i religije na klasičan način formulirao Hermann Heller: "Država može biti totalitarna samo onda, ako ponovno postane crkva i država u jednome, pri čemu je taj povratak u antičko doba moguć samo radikalnim otklonom od kršćanstva." U skladu s tom postavkom, kao analitička se metoda pojavila tzv. politička teologija, koju je osobito promicao Erik Peterson, čiji je utjecaj na niz pisaca (između ostaloga, i Jacquesa Maritaina) bio vrlo velik.

"Lav od Münstera", biskup Clemens August Graf von Galen bio je ljuti protivnik nacional-socijalizma, ali je kao njemački domoljub pozvao vjernike na obranu domovine

             Isticanjem srodnosti totalitarnih ideologija i religija lakše je objasniti i apsolutno opravdavanje nasilja koje se poduzima u ime klase ili rase. Time postaje shvatljivo zbog čega je toliki broj ljudi nakon "inicijacije u svrhu povijesti" (Meier), postao spreman čitavu svoju osobu spreman staviti u službu "novog doba", vjerujući u neizbježnost i opravdanost revolucionarne svrhe. Pripadnost totalitarnoj ideologiji demonstrira se na sličan način na koji se svjedoči vjersko sljedbeništvo. Te ideologije teže i vanjskim manifestacijama po kojima će nalikovati religijama. Ne valja, primjerice, smetnuti s uma da je totalitarizmima XX. stoljeća bilo svojstveno i uvođenje novog računanja vremena odnosno novi kalendar: vrijeme se iznova računalo od njihove pobjede. (Nikad nije suvišno dometnuti da se slično - uostalom, ne slučajno - dogodilo i u doba Francuske građanske revolucije.)

            No, još više od toga, totalitarne ideologije nastoje oponašati religije svojom sklonošću obredima: totalitarizmi, poput religija, vole obrede (H. Meier). Vjerojatno nije slučajno da su u zametcima svih totalitarnih pokreta sudjelovali pojedinci koji su pripadali različitim tajnim društvima, a upravo je ritual ono što označava bliskost totalitarnih pokreta s tajnim društvima (H. Arendt). Budući da svoj cilj ne mogu ostvariti bez udjela masa, ezoterični su obredi prilagođeni mnoštvu po uzoru koji stoljećima primjenjuju religije. Primjer za to daju parade na moskovskome Crvenom trgu ili pompozno insceniranje partijskih kongresa u Nürnbergu (prilog 43). Obrednim svečanostima svjedočili smo i na pekinškome Trgu nebeskog mira, kao i u manifestacijama u čast Kim Il Sunga ili Josipa Broza Tita: predaja štafete na beogradskome stadionu JNA po mnogočemu nalikuje tradicionalnim pučkim procesijama.

Hitler u Weimaru 1931.

 Romano Guardini je 1946. u svojoj raspravi Donositelj spasa (Der Heilbringer, 1946) upozorio na još jednu sličnost totalitarizma s religijom: propovijedanje spasenja. Isticanje kako će komunističko društvo budućnosti biti društvo općega blagostanja, jednakosti i sreće, usporedivo je s religijskim propovijedanjem spasa. Podjednako vrijedi i za nacionalsocijalističko nastojanje da se za određenu kategoriju izabranih stvori savršeni novi poredak. Bitna je razlika, dakako, u tome što religije propovijedaju onostrani, a totalitarizmi ovozemaljski raj; religije ističu duhovnu, a totalitarizmi tjelesnu dimenziju čovjeka i, napokon, religije se od totalitarizama razlikuju i po odnosu prema nasilju: one mogu zastraniti u nasilje, ovima je nasilje imanentno.

            U svakom slučaju, o odnosu između totalitarne ideologije i religije postoji obilna literatura, pa je uputno početi opširnim kompendijem kojega je pod naslovom Iščekivanje spasa i teror. Političke religije 20. stoljeća (Heilserwartung und Terror. Politische Religionen des 20. Jahrhunderts) 1995. u Düsseldorfu priredio i objavio H. Lübbe.

Posebno pitanje koje se nameće jest pitanje odnosa pojedinih religija prema totalitarnim ideologijama. U prvome redu valja razmotriti odnos između kršćanstva i totalitarnih idelogija, budući da je neprijeporna činjenica da su se svi totalitarni pokreti u XX. stoljeću rodili i ostvarili upravo u kršćanskoj Europi. Međutim, isto je tako neprijeporno da su oni - kao što je ukratko opisano - bili negacija kršćanskih vrijednosti i tradicije.

Kad se promatra način na koji su se pojedine kršćanske crkve suprostavljale totalitarizmu, onda se redovito na prvo mjesto stavlja Katoličku crkvu. Takvo stajalište preteže u literaturi, a nju je za našu publiku, kao što je spomenuto, potanje obradio Mužić. Pri osporavanju zaključka uglednog politologa J. J. Linza (Political Spaces and Fascism as a Late-Corner, 1980), da je "katolicizam najsnažnija brana protiv previše ambicioznih diktatura", često se kao protuargument poteže primjer Bavarske, Austrije, Italije ili Španjolske. No, pritom se zaboravlja povijesni kontekst i prešućuje da su diktatorski režimi u tim područjima imali potporu više radi nacionalnih, nego ideoloških razloga. Uostalom, ni hrvatski slučaj nije iznimka: autoritarni poredak koji je postojao u doba Nezavisne Države Hrvatske ni na koji se način ne može ocijeniti totalitarnim, a potpora koju je imao bila je motivirana isključivo nacionalnim razlozima: ne računajući komuniste, nema ni jednoga jedinog dokaza da su ideološki razlozi presudno ili bar bitno utjecali na ponašanje bilo kojega segmenta hrvatskog društva u doba Drugoga svjetskog rata. Jedina vododijelnica bio je odnos prema uspostavi i obrani države.

U istome kontekstu može se razmatrati danas osobito aktualan odnos islama prema totalitarizmu. Karakteri- stično je da se u suvremenim studijama sve češće nalaze njihove srodnosti. Množe se i podsjećanja na svojedobne izraze simpatija prema Hitleru i Mussoliniju, koji su dolazili iz arapskog svijeta. No, čini se da je kod takvih stajališta prije posrijedi opravdavanje zapadnih političkih interesa, jer - kao što smo vidjeli - rasprave o totalitarizmu nikad nisu bile lišene dnevnopolitičkih implikacija. U doba kad je dio islamskoga svijeta izložen agresivnome angloameričkom imperijalizmu, posve je razumljiv otpor koji se manifestira na različite načine. Neke od tih manifestacija doista su apsolutno neprihvatljive, ali je jednako tako neprihvatljiv pokušaj da se višestoljetna baština islama poistovjeti sa skupinama koje su u doktrinarnom smislu marginalne, ili s onima koje se služe terorističkim metodama. Ni potezanje primjera iz prošlosti ne može objektivno potkrijepiti današnje negativne stavove: arapski nacionalisti nisu simpatizirali nacionalsocijalizam i fašizam kao ideološke uzore, nego kao sredstvo za slamanje britanskoga odnosno francuskoga kolonijalnog imperija. Kad Anvar el-Sadat bilježi da je sa svojim drugovima maštao o Mussoliniju na kairskim ulicama, on ne raspravlja o doktrini fašizma, nego o pomoći pri protjerivanju britanskog okupatora; kad je Amin el-Huseini, veliki muftija jeruzalemski, antešambrirao u nacističkome Berlinu, pred očima je imao nacionalne interese, a ne Rosenbergov Mit XX. stoljeća.

Drugim riječima, svojevrsni novi križarski rat koji se danas sa Zapada pokreće protiv islama, odvija se po sličnome ideološkom obrascu po kojemu je komunizam ne tako davno optuživao Katoličku crkvu, nazivajući je ne samo pristašom, nego i izvorištem fašizma. Takva je propaganda nalazila odjeka i izvan komunističkih krugova, u redovima onih koji su Katoličku crkvu doživljavali kao neprijatelja, bez obzira na to potječu li oni iz drugih kršćanskih crkava ili sljedbi, ili pak iz liberalno-ateističkih krugova. Stvarnost je bila bitno drugačija, pa će se većina pisaca danas složiti da je kršćanstvo bilo i ostalo najpouzdanija brana prodoru totalitarizma, a u tome posebnu ulogu i zasluge ima upravo Katolička crkva.

POKUŠAJ STVARANJA NACIONALNIH CRKAVA U FUNKCIJI JE TOTALITARNIH IDEOLOGIJA

             Jedan od važnih razloga zbog kojih se Katolička crkva mogla othrvati napastima i napadajima totalitarizma, počiva nesumnjivo u njezinu univerzalizmu. Radi toga je totalitarnim režima zajedničko nastojanje da se, kako se 1935. izrazio njemački ministar unutarnjih poslova Wilhelm Frick, «dekonfesionalizira javni život» (Prilog 50). Tamo gdje nije bilo moguće nametnuti volju partije, trebalo je Crkvu rastočiti poticanjem nastanka tzv. nacionalnih katoličkih crkava. To je razlog zbog čega su se protukršćanski – kako neopoganski, tako i ateistički odnosno ateizatorski – totalitarni pokreti miješali u vjerska pitanja i međukonfesionalne odnose.

Papa Pio XII.

             Unatoč naizgled neutralnom odnosu prema konfesionalnim pitanjima, izraženom u Hitlerovu Mein Kampfu, nacionalsocijalisti su odmah po dolasku na vlast pokazali da su sve prije nego nezainteresirani za crkveni život i vjerska pitanja. Iz njihovih je redova potaknut tzv. Nacionalnocrkveni pokret (Nationalkirchliche Bewegung), koji u svojim programskim spisima iz 1933. kliče: «Njemačka je naša zadaća, Krist je naša snaga!», dopunjujući nacionalsocijalističku krilaticu o jednoj državi, jednom narodu i jednom vođi: «Ein Volk! – Ein Gott! – Ein Reich! – Eine Kirche!» (Jedan narod – jedan Bog – jedna država – jedna crkva!). Od svećenstva se traži da crkveno učenje uskladi s «duhom nacionalsocijalizma».

Tom su se nasilju opirali i evangelici. U okružnici Evangeličke crkve Staropruske unije od 5. ožujka 1935. vjernici se upozoravaju na prijetnju “nove religije”. Ta je nova religija u nepomirljivoj suprotnosti s prvom Božjom zapovijedi, budući da se njom, umjesto pravoga Boga, na mjesto božanstva stavlja “rasno-narodni svjetonazor” odnosno “krv i rasa, narodnost, čast i sloboda”. Umjesto vječnog Spasitelja, propovijeda se «vječna Njemačka» odnosno božanstvo stvoreno na sliku i priliku čovječju, «u kojem čovjek časti, opravdava i izbavlja sam sebe», što je u potpunom neskladu s kršćanskim naukom.

O. Hijacint Bošković - oštra kritika nacionalsocijalizma i fašizma

 Ipak, najsnažniji je otpor došao iz katoličkih redova. U diplomatskoj noti Svete Stolice njemačkoj vladi od 4. svibnja 1934. podsjeća se na pismo Pija XI. od 26. travnja 1931., u kojem se papa očituje o pojmu “totalnosti države”. Katolička crkva nema ništa protiv tog pojma, ukoliko se on odnosi na tzv. subjektivni totalitet, tj. na ukupni krug svih osoba koje spadaju u djelokrug državne vlasti. No, ako se njime hoće zahvatiti i tzv. objektivni totalitet, tj. ne samo građanin kao fizička osoba, nego kao cjelina osobnoga, obiteljskoga, duhovnoga i vrhunaravnog života, onda država na to nipošto nema pravo. Već sama zamisao o tome predstavlja besmislicu (assurditŕ), a pokušaj ostvarenja čudovišnost (mostruosiotŕ), jer bez religije nema pravoga narodnog i državnog blagostanja, budući da je ljudska mjera nezamisliva bez sidrišta u božanskom.

To upozorenje Svete Stolice Mussoliniju postalo je još aktualnijim i važnijim u njemačkom primjeru. Unatoč iznimno brzo sklopljenom Konkordatu sa Svetom Stolicom (20. srpnja 1933.), Hitlerov je režim odmah nasrnuo na Katoličku crkvu. Započeo je progon organizacija katoličke mladeži i radničkog pokreta, koji su zabranjeni («na temelju Uredbe Saveznog predsjednika o zaštiti naroda i države od 28. veljače 1933.»), onemogućavan je, pa i zabranjivan katolički tisak, Karitas je potisnut iz javnog djelovanja, a bitno je ograničeno djelovanje katoličkih škola i sjemeništa. U novoj noti Svete Stolice od 29. siječnja 1936. upozorava se na kršenja odredaba Konkordata i istodobno se ističe kako režim potiče hajku i prezir prema Crkvi i papinstvu, a cjelokupno školstvo nastoji prožeti protukršćanskim i protucrkvenim duhom Rosenbergova Mita XX. stoljeća. Njemački su katolički župnici već nekoliko mjeseci ranije prosvjedovali kod savezne vlade, naglašavajući da «o tome što je kršćanstvo, može odlučivati samo Crkva, a ne i država», pogotovo ne ona koja se nadahnjuje Rosenbergovim spisom koji kao «nova zbirka starih racionalističkih zabluda, predstavlja objavu rata religiji».

Kardinal Konrad von Preysing

             Zahtjev za dekonfesionalizacijom javnog života prikrivao je zapravo druge ciljeve. Prava svrha te strategije bila je eliminacija tradicionalno snažnih stranaka katoličkoga centra i ujedno stvaranje centralizirane njemačke Evangeličke crkve. U sklopu tog nastojanja u Njemačkoj je već 1935. ustrojeno Savezno ministarstvo za crkvena pitanja (Reichsministerium für kirchliche Angelegenheiten), kojemu su povjerene široke zakonodavne ovlasti. Pokušaji Katoličke crkve da diplomatskim metodama ublaži nasilje protiv Crkve i tako zaštiti veliki broj katolika u Trećem Reichu, pokazali su se slabo uspješnima. Protukatolički zanos režima nije bilo moguće obuzdati. Objavljivanje Papine enciklike «Mit brennender Sorge» (S gorućom zabrinutošću) dne 4. ožujka 1937. dovelo je do otvorenog sukoba. Pio XI. je nacionalsocijalističku ideologiju i praksu režima podvrgnuo oštroj i nesmiljenoj kritici. Vlast je odgovorila pokušajem zabrane širenja Papine enciklike. Redarstveno-sigurnosni sustav započeo je zabranom novina i progonom tiskara, kao i svih koji su encikliku širili, a malo kasnije, 1938. tajnom je smjernicom naloženo «potiskivanje, ograničavanje i na koncu uništenje» redovništva kao «militantnog krila Katoličke crkve». U sredstvima javnog priopćivanja pokrenuta je dotad nezapamćena kampanja. Goebbels je katolištvo nazvao močvarom. (Zanimljivo je, uzgred, da će se istim terminom šezdesetak godina kasnije poslužiti jedan navodno liberalno-demokratski intelektualac pri opisu osamostaljene Hrvatske.) Brojni su samostani zatvoreni, a njihova imovina zaplijenjena. Organizirane su stotine političkih procesa protiv svećenika i duhovnika, od kojih su brojni završili u koncentracijskim logorima. Tek je rasplamsavanje rata nagnalo nacionalsocijalističke vođe da stišaju žestoku i otvorenu protukatoličku kampanju, ali je ona i u ratnim godinama nastavljena, tek u nešto ublaženu obliku, kako bi se smanjila šteta za nacionalno jedinstvo i borbenu spremnost nijemstva.

            Nacionalsocijalistička borba protiv religije imala je vrlo slične idejne korijene borbi marksističko-lenjinističkih ideologa. Komunistički su režimi izvukli određene pouke iz nacionalsocijalističkog iskustva, pa će otvorenu borbu kombinirati s puno upornijim pokušajima stvaranja tzv. nacionalnih crkava. Nasljedujući Lenjina, i Staljin je činio sve, ne bi li katolike u Sovjetskom Savezu učinio ateistima ili ih, ako to ne ide, preveo u pravoslavlje koje postaje poželjno ne toliko zbog svog udjela u oblikovanju nacionalne svijesti najvećega (i «temeljnog») ruskog naroda, koliko je zbog svoje autokefalnosti pogodnije za podvrgavanje uskim režimskim ciljevima. Slično se događalo i drugdje.

Obelisk iz Aksuma, kojega je talijanska vojska ukrala iz Etiopije, vraća se natrag

             Primjere nije nužno tražiti izvan Hrvatske. Jedna od prvih mjera novoga jugoslavenskog režima bilo je zatiranje svakog pokušaja da se dovrši nacionalna integracija hrvatskoga kao višekonfesionalnog naroda. Hrvatsko je pravoslavlje zatrto u zametku, a njegovi hijerahijski prvaci na čelu s metropolitom Germogenom izloženi najtežim represivnim mjerama. Islamski vjerski službenici koji su se naglašeniji identificirali s hrvatskom nacionalnom misli ubijeni su, poput Ismeta ef. Muftića, ili izvrgnuti progonima. No, najgore je prošla Katolička crkva, koju se istodobno kažnjavalo zbog zagovaranja i obrane prava hrvatskog naroda na vlastitu državu, i istodobno iz ideoloških pobuda svim silama nastojalo otrgnuti od Rima. U tom je smislu najpoznatije suđenje nadbiskupu zagrebačkom dr. Alojziju Stepincu.

TKO ZAPRAVO VLADA U TOTALITARNIM REŽIMIMA?

             Sudbinu sličnu Stepinčevoj doživjeli su i drugi visoki crkveni prelati u komunističkim zemljama, od nadbiskupa Slipyja, do kardinala Mindszentyja. «Mali Staljin», Matyas Rakosi, znao je da u Madžarskoj komunisti ne mogu preuzeti potpunu vlast, dok se Katolička crkva ne odcijepi od Svete Stolice. Unatoč različitim oblicima torture, montiranom procesu i Mindszentyjevu odlasku u azil, a onda kasnije i u izbjeglištvo, pokušaj režima ostao je bez uspjeha. U Kini, gdje se nasilje primjenjivalo u još drastičnijem obliku, a vjerojatno i zbog različite tradicijske i kulturne podloge, nakana režima polučila je određen, makar mali uspjeh. Tzv. nacionalna katolička crkva u Kini izravan je proizvod komunističkoga totalitarizma i jedan od glavnih razloga prijepora između Svete Stolice i naizgled liberaliziranoga kineskog režima.

Socrealistički prikaz Jozefa V. Staljina

S druge strane, Fidel Castro je sve probleme kanio riješiti na jednostavan, drastičan način: zabranama. Tek je slom komunističkog carstva sučelio kubanskog diktatora s realnošću da trajna totalna vlast nije moguće, pa je počeo popuštati, kako bi izbjegao eksploziju. Albania se, nikad ne valja zaboraviti, smatrala najodanijim bastionom marksizma-lenjinizma, pa ju je Enver Hoxha proglasio prvom ateističkom zemljom u svijestu. Bez zabrane religije i uništenja džamija i crkava, albanski je politički vrh smatrao komunizam neostvarivim. Ali komunizam pritom nije dokidao vjeru, nego se baš naprotiv, predstavljao novom religijom. On je početkom XX. stoljeća nudio ruskim Židovima spas ne samo od pogroma kojima su povremeno bivali izloženi u carskoj Rusiji, nego im je nudio izbavljenje od krutih religijskih stega. Jednako tako, muslimanima i kršćanima obećavao je novi svijet bez njihova Boga koji traži odricanja i žrtve, te im je istodobno nudio viziju blagostanja i opće ljubavi koja sada više nije zasnovana na mistici Evanđelja, nego na tobožnjim znanstvenim osnovama.

Smrtonosni kišobran - oružje bugarske komunističke tajne službe

            U odnosu prema vjerskim zajednicama i religijama, nema dakle bitnih razlika između crvenoga i crnog totalitarizma: crkveno je djelovanje dopušteno samo utoliko ukoliko je u službi totalitarne vladavine. Ili, kako se 1933. izrazio Vjerski pokret njemačkih kršćana (Glaubensbewegung Deutsche Christen): «...Izjavljujemo da jedinom pravom službom Božjom smatramo službu prema našem narodu, pa se kao borbena zajednica pred našim Bogom osjećamo obveznim, surađivati na istinskoj i odanoj narodnoj crkvi, u kojoj gledamo dovršenje njemačke reformacije Martina Luthera i koja jedino udovoljava totalitarnom zahtjevu nacionalsocijalističke države».

            Važno je istaknuti, napominje Besançon, da je progon religije u totalitarnim državama ostao konstantan; on je i režimu stvarao mnogo neprilika (i neprijatelja), ali je unatoč tomu nastavljen do samoga sloma. To zato, jer je imanentan totalitarnoj ideologiji, pa ne ovisi o dnevnopolitičkim potrebama i taktičkim razlozima. Ali, time nije odgovoreno na ključno pitanje, pa se Besançon dalje pita: «Tko je nositelj vlasti u čisto nacističkome ili komunističkom režimu? Ovo jednostavno pitanje, na koje je naizgled lakše odgovoriti nego kad je u pitanju bilo koji drugi režim, jer je onaj tko je u rukama držao svu vlast bio svugdje primjetan, štoviše, njegova je prisutnost opsesivna – Führer, generalni sekretar, Partija, bilo je, međutim, dubokom zagonetkom za sve koji su bili sposobni za filozofsku misao: Jünger, Platonov, Orwell, Milosz, Zinovljev... Oni su nagovijestili ono što su pobožne duše glasno propovijedale – Mandeljštam, Ahmatova, Bulgakov, Rauschning, Herbert, Solženjicin: sotona! On je taj koji svojim podanicima ulijeva svoju neljudsku neosobnost.»

            Možda se na taj način dade objasniti strahovit progon i pomor vjernika. No, to nas istodobno sili i na postavljanje novih pitanja: «Nacizam je pobio mnogo kršćana: samo u Poljskoj tri milijuna, odnosno jednako koliko i Židova. Bio je odlučan uništiti Crkvu kada dođe vrijeme. Činjenica je, međutim, da nacizam u kršćanskom pamćenju nije usredotočen na opći masakr niti na progone Crkve, već prije svega na sudbinu Židova i odgovornost crkava prema cjelini događaja u vezi s konačnim rješenjem» (Besançon). Razmislimo li, osloncem na ovo zapažanje, na što je usredotočeno kršćansko pamćenje komunističkoga nasilja, i opet ćemo primijetiti da smo previdjeli ono što je skoro bez iznimke zajedničko onoj stotini milijuna poubijanih u ime komunizma: pripadnost monoteističkoj religiji.

ZABLUDA JE MISLITI DA JE ERA TOTALITARIZMA PROŠLA!

Nacionalsocijalističke manifestacije: kolektivno ludilo

 Rezimirajući misli nabačene u prethodnim nastavcima ovoga podlistka, možemo zaključiti: dvadeseto se stoljeće s pravom naziva stoljećem totalitarizma, odnosno stoljećem u kojem su milijuni ljudi nastradali ne zbog toga što su nešto (u)činili, nego samo zbog toga što su nešto bili ili su nečemu pripadali. Nije njihovo neprijateljsko postupanje, nego puko njihovo postojanje uzrok njihove eliminacije. Iako ima pisaca koji korijene totalitarnim ideologijama traže još u antici, većina je suglasna da totalitarne ideologije koje su u XX. stoljeću došle na vlast, svoje korijene imaju u prevratničkim idejama Francuske revolucije. To, doduše, očito nije jedini način na koji se mogu realizirati te ideje, ali je više nego važno uočiti da su se one uobličile u marksizmu-lenjinizmu s jedne, te fašizmu i nacionalsocijalizmu s druge strane, ali i to, da se suvremeni potrošački totalitarizam također poziva na baštinu prosvjetiteljstva.

Kad se govori o totalitarizmu, onda se zapravo redovito misli na nacionalsocijalizam i fašizam. Analizirajući sedmogodišnje pisanje jednoga francuskog večernjeg lista, jedan je pisac zabilježio statistiku nekih ključnih tema: «'nacizam' 480 osvrta, staljinizam 7, 'Auschwitz' 105, 'Kolima' 2, 'Magadan' 1, 'glad u Ukrajini' (između 5 i 6 milijuna mrtvih 1933. godine) – nijedan osvrt». Milijuni mrtvih Židova nisu, dakle, jednaki milijunima mrtvih Ukrajinaca, pa samim time nije jednaka predodžba o ideologiji koja je skrivila njihovu smrt.

I u Hrvatskoj se teško probija shvaćanje da komunistička ideologija ima isti zajednički nazivnik s nacionalsocijalizmom i fašizmom, a da se u današnjim analizama (tamo gdje ne postoje ili su manje izražene politikantske denuncijacije) redovito ističe kako fašizam ne valje poistovjećivati s nacionalsocijalizamom, jer su razlike između tih dvaju sustava zapravo veće od njihovih sličnosti. Drugdje se, naprotiv, ta dva sustava poistovjećuju i, štoviše, nazivaju zajedničkim imenom fašizam, što nipošto ne valja pripisati samo duhovnoj tromosti. Prije je to izraz svjesnog nastojanja da se naglasi vlastita ideološka pozicija, i da se istodobno diskreditira svaki pokušaj ozbiljne analize, budući da je jasno kako bi rezultati te analize bili u neskladu s općeprihvaćenim, politički korektnim stajalištima.

Zar smo danas doista slobodni?

Kad se, pak, hoće ozbiljno raspravljati o totalitarizmu, onda se raspravlja o Hitleru, Lenjinu, Staljinu i njihovim epigonima.

Pritom je teško ne složiti se s Besançonom: «Nemoguće je odrediti koji je od dvaju sustava demonskiji – onaj koji želi uništiti jednu pseudorasu, a zatim postupno i druge rase, uključujući i onu 'višu', budući da su sve zagađene; ili onaj koji želi uništiti jednu pseudoklasu a zatim, postupno, i sve druge, budući da su sve zagađene istim duhom kapitalizma. (...) Je li bolje biti životinja koja se pretvara da je anđeo ili čovjek koji se pretvara da je životinja, budući da smo se uvjerili da su oboje 'grabežljivci'? nemoguće je odabrati. U prvom primjeru, stupanj je laži veći, a zavođenje podmuklije. Krivotvorenje dobra ide dalje, jer zločin se opravdava dobrim – za razliku od jasnog prepoznavanja nacističkog zločina – što komunizmu daje priliku da se znatno dalje širi, da osvaja srca onih koji bi inače možda odustali od izbora SS-ovske vokacije. (...) Nakana nacizma proturječi univerzalnoj ideji dobra. Nakana komunizma je izvrće, jer je naizgled dobra i tako privlači neoprezne duše da se pridruže projektu.»

Te se dvije ideologije uzajamno objašnjavaju i opravdavaju. Komunizam je prethodio fašizmu i nacionalsocijalizmu i trajao je nekoliko puta dulje. Radi toga je i uspio skriviti veći broj žrtava, ali nema sumnje da je Hitler bio marljiv učenik u istoj sotonskoj školi i da bi, da mu je pošlo za rukom ostati na vlasti, polučio slične «uspjehe». To se, srećom, nije dogodilo. Varali bismo se, međutim, ako bismo mislili da je era totalitarizma završila. Onaj totalitarizam s kojim se svakodnevno suočavamo u svakom je pogledu zahtjevniji i opasniji. Za razliku od komunizma i nacionalsocijalizma, on u sebi ima nešto što privlači svakoga od nas, a istodobno nastupa lukavije i rafiniranije. On nas više ne sili da kličemo vođi ili partiji, ali nam stvarno onemogućuje podići glas protiv novoga zlatnog teleta. Zbog toga je pravo pitanje, jesmo li danas – u tobožnjoj demokratskoj eri – stvarno slobodnijeg duha nego što su bili Hitlerovi, Staljinovi ili Maovi podanici. Za potvrdan odgovor na ovo pitanje, čini se, nije potrebna samo hrabrost...

(svršetak)