Osvrti i prikazi

AKADEMIKOVA NEUSPJELA MATURALNA RADNJA

(Opaske o monografiji akademika Ive Petrinovića o dr. Mili Budaku)

Piše: Tomislav JONJIĆ

 Petrinovićeva monografija o Budaku

              Zbog jedne davne, sasvim uzgredne polemike u Hrvatskom slovu, činilo mi se nepriličnim javno se osvrtati na knjigu akademika Ive Petrinovića o dr. Mili Budaku, koja je prije dvije godine objavljena pod naslovom “Mile Budak – portret jednog političara” (Književni krug, Split, 2002., 238 str.). Moglo se, naime, misliti da je nepovoljna ocjena uvjetovana kakvim osobnim razlozima. Malo nakon te polemike Petrinović je umro, a svakako nije viteški negativno prikazati knjigu pisca koji na kritiku više ne može odgovoriti. A Petrinovićevu monografiju o Budaku prikazivač koji drži do sebe, nažalost, ne može prikazati nego negativno. No, najnovije rasprave u povodu podizanja spomen-obilježja u Budakovu rodnome Svetom Roku pokazuju da u hrvatskoj javnosti još uvijek prevladavaju oni koji ključne spoznaje o Drugome svjetskom ratu crpe iz gornjomilanovačkih stripova o Mirku i Slavku. Radi toga se valja upitati, na čemu mi zapravo gradimo svoje predodžbe i uvjerenja. Drugim riječima, raspolažemo li temeljitim znanstvenim raspravama, koje bi nam dale pravo donositi sasvim određene sudove o tadašnjim događajima i njihovim akterima. U tom kontekstu valja ocijeniti i Petrinovićevu knjigu.

            Jer, i kad je o Budaku riječ, treba se upitati što mi zapravo znamo. Najzaokruženiji životopis dr. Mile Budaka napisao je dr. Jere Jareb u članku «Prilog životopisu dra Mile Budaka», koji je objavljen u emigrantskoj Hrvatskoj reviji odnosno, kasnije, u njezinu zborniku radova o stotoj obljetnici Budakova ro- đenja, pod naslovom Mile Budak, pjesnik i mučenik Hrvatske (1989.). I tom se članku, dakako, mogu uputiti stanovite zamjerke. No, on je, za razliku od Petrinovićeve knjige, ozbiljan znanstveni rad.

Petrinović je, usuđujem se reći, izbjegavajući eufemizme kojima su ga blago pokudili prikazivači u Hrvatskom slovu (god. IX/2003., br. 409 od 21. veljače 2003.) ili Hrvatskoj reviji (br. god. III/2003., br. 3), čista danguba. No, kako je on hrvatskoj javnosti dostupniji, i kako ga najprije u Časopisu za suvremenu povijest (br. 1/2003) hvalospjevima obasipa jedan od recenzenata, akademik Hodimir Sirotković, a onda ga, u drugoj polovici kolovoza nekritički hvali i popularizira drugi recenzent, akademik Petar Strčić u zgražanja vrijednom galimatijašu koji je trebao biti podlistkom zagrebačkog Vjesnika, a pretvorio se u ideološko kokodakanje na razini političke nastave JNA, ipak se odlučujem prikazati tu prvu domovinsku “monografiju” o političkom djelovanju važnoga hrvatskoga književnika i političara. Ako mi pisac monografije i ne može odgovoriti, savjest mi miri činjenica da su bar recenzenti njegove knjige još živi, da su obojica (na ponos zemlje i naroda!) akademici, tj. redoviti članovi ustanove koja se donedavno zvala Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti, i da su – obojica – antifašisti (pače i humanisti!), što će reći da su im osim stranica ovog mjesečnika otvoreni stupci i drugih tiskovina u Hrvatskoj. Obojica su, pak, kako u recenzijama, tako i kasnije, kad je njihov revolucionarni zanos mogao i trebao splasnuti, knjigu popratili hvalospjevima na kojima bi im bio zahvalan i dobri Homer.

Knjigu su pohvalama popratili samo recenzenti: s drugih strana hvale čuti nije. A kako joj tepaju recenzenti? Po uzoru na onu «ja tebe vojvodo, ti mene serdaru», akademik Sirotković nalazi da je Petrinovićeva knjiga “vrlo dobar, vrlo zanimljiv i objektivno napisan rad koji se temelji na pomnom proučavanju sačuvane arhivske građe i upotrebi sve relevantne literature”. Akademik Strčić ocjenjuje, štoviše, da je Petrinovićeva monografija “visok prinos razvoju i naše i strane znanosti”. Kad se rasipa tom intelektualnom bižuterijom, Strčić nažalost ne precizira misli li samo na “naše narode i narodnosti”, na “nesvrstane” ili na “čitavo slobodoljubivo čovječanstvo”? No, domeće kako o izvornosti djela govori “i visok broj fusnota, kao i priloženi izvori”. (Za povijest znanosti svakako je zanimljivo Strčićevo otkriće da «broj fusnota» govori ma o čemu, ali je kod drugoga, teška srca priznajem, akademik Strčić bar donekle u pravu. Jedino, naime, što je u Petrinovićevoj knjizi vrijedno jest ono što Petrinović nije napisao: izvorni dokumenti objavljeni u prilogu.

Petrinovićevo oskudno i selektivno korištenje izvora

            Koje su osnovne činjenice Budakove biografije, o kojima Petrinović piše? Dr. Mile Budak je politički aktivan od prvog desetljeća XX. stoljeća sve do 1945. To znači da se njegova djelatnost proteže od Mlade Hrvatske u doba Austro-Ugarske, preko istaknute uloge u Hrvatskoj stranci prava i odvjetnikovanja koje je uključivalo sudjelovanje u nizu političkih procesa koji su obilježili politički život Hrvatske, do odlaska u emigraciju početkom 1933. i pristupanja Ustaškom pokretu. U emigraciji će objaviti vrijednu knjigu “Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku” (1934.) te kao doglavnik jedno vrijeme u Pavelićevo ime zapovijedati ustaškim emigrantima, a onda će se 1938. vratiti u Hrvatsku. U Zagrebu će uskoro pokrenuti Hrvatski narod, nacionalistički tjednik koji će ubrzano povećavati nakladu (do 80.000 primjeraka!) i širiti utjecaj, pa će ga Pavelićevi pristaše (ali ne samo oni) doživljavati kao glavu domovinske grane Ustaškog pokreta. Zadržavajući naslov i ulogu doglavnika, u NDH će Budak obnašati dužnosti ministra bogoštovlja i nastave, poslanika u Berlinu i ministra vanjskih poslova. Također će sudjelovati u radu Hrvatskoga državnog sabora i biti predsjednikom Društva hrvatskih književnika.

 Ivo Petrinović

             Kako njegovi recenzenti govore o «visokom broju fusnota» te korištenju čitave dostupne građe i literature, mora se primijetiti da se u svom knjižuljku za čitavo to burno razdoblje od 1910. do 1941. Petrinović na samo četiri mjesta poslužio neobjavljenim arhivskim gradivom, i to zapisnikom o Budakovu saslušanju (str. 59. i 82.), Budakovom molbom jugoslavenskom poslanstvu radi povratka u domovinu (75.) i uglavnom malo važnim svjedočenjima ustaških povratnika Ante Olujića i Mate Šumana (67.-69.) koja se nalaze u Trumbićevoj ostavštini i na koje je pisac nesumnjivo nabasao dvadesetak godina ranije, radeći puno uspjeliju monografiju o Anti Trumbiću. Više je, dakle, nego zanimljivo da su akademici Sirotković i Strčić (služeći se čak statistikom, brojenjem fusnota!) pronašli kako se radi o iscrpnom korištenju arhivskoga gradiva.

            Ni s objavljenim vrelima i literaturom Petrinović, ruku pod ruku sa svojim recenzentima, nije bio bolje sreće. I tu se on vrlo površno služi krajnje oskudnom i po neobičnim kriterijima probranom literaturom. Njemu nije poznato da je o mladohrvatskom pokretu i Hrvatskoj stranci prava pisao itko osim Mirjane Gross. Za Radićevo razdoblje nije navedena nikakva literatura osim Rudolfa Horvata i jednog članka Hrvoja Matkovića. Petrinović vrlo ekstenzivno koristi memoarsko štivo, ne pristupajući mu s dovoljnom kritičnošću. Tako on bez ikakve ograde koristi rasprave Matije Kovačića, koji – inače – nije nikakav očevidac događaja ni u državnom vrhu NDH, a kamoli iz razdoblja ustaške emigracije, te Eugena Dide Kvaternika, koji jest očevidac mnogih događaja, ali nije pouzdan svjedok, nego zainteresirana stranka. U svakom slučaju, nazubljenost ove dvojice na svoga bivšeg idola, poglavnika dr. Antu Pavelića, svakoga bi pristojnog pisca silila bar na usputnu napomenu. (Time bi, uostalom, akademik Strčić u svojoj statističkoj aktivnosti dobio dodatni poticaj.) No, kod Petrinovića takve ograde nema. Naprotiv, on posve nekritički citira pamflet kojeg je - sa štrikom oko vrata, nota bene - o Paveliću sastavio Ante Moškov. Štoviše, nije mu poznato da je taj sastavak koji je, recimo to eufemistički, slabo upotrebljiv za svaku ozbiljniju historiografsku raspravu, ranije (1999.) kao posebnu knjigu objavio poznati splitski pamfletist i paljetkar Petar Požar.

 Studija Jamesa J. Sadkovicha

 Ni kad piše o prilikama u doba šestosiječanjske diktature i zagrebačkim punktacijama, odnosno razdoblju Banovine Hrvatske, Petrinović se uopće ne koristi opsežnim i dosad nenadmašenim monografijama Ljube Bobana o politici HSS-a u Mačekovo doba i Banovini Hrvatskoj. (Ako mu se i u tom pogledu smije predbaciti neshvatljiva površnost, mora mu se priznati hrabrost usporediva s hrabrošću kamikaza! Samo je tako moguće bez Bobana pisati o hrvatskoj političkoj povijesti tridesetih godina XX. stoljeća.)

U dijelu u kojem govori o Budakovu emigrantskom djelovanju Petrinović hoće ostaviti dojam da mu je poznata na hrvatski do danas, nažalost, neprevedena knjiga američkog povjesnika hrvatskog podrijetla Jamesa J. Sadkovicha “Italian Support for Croatian Separatism 1927-1937” (“Talijanska potpora hrvatskom separatizmu 1927.-1937.), pa iz nje posuđuje i dvije ilustracije. No, jasno se vidi da tu dragocjenu knjigu, sastavljenu mahom na temelju neobjavljenih talijanskih redarstvenih dokumenata, zapravo nije ni pročitao. Iako često spominje Vladetu Milićevića, ni njegova mu knjiga o ustašama nije poznata, pa nije čudo da se ne služi ni Stojadinovićevim memoarima. Tako bi se moglo unedogled nizati djela koja se bave međuratnim razdobljem, a koja je Petrinović trebao pročitati, držeći se one starinske da prije pisanja jedne tanke treba pročitati dosta debelih knjiga.

 Ideološko baljezganje Petra D. Strčića

 Ni razdoblje NDH nije bolje obrađeno. Od mnoštva rasprava o NDH Petrinović se služio sa svega desetak bibliografskih jedinica, a i njih nerijetko krivo citira. Blefira da se služio nekim objavljenim zbirkama izvora, poput I documenti diplomatici italiani. Nona serie, 1939-1943, koju citira na jednom mjestu (str. 88.), makar je očito da u nju nije povirio, jer tvrdi da u njoj piše ono čega tamo – nema. U pogledu razdoblja NDH neobjavljenim se arhivskim gradivom akademik Petrinović koristi svega desetak puta, i to podatcima iz Budakova dossiera (96., 102., 136.-138.), njegovom korespondencijom (103.) i tzv. zapisnikom Budakova saslušanja (126., 139.-145.), za koji Petrinović ne zapaža da se očito ne radi o zapisniku redarstvenoga ili sudskog saslušanja, nego o svojevrsnome “istražnom ela- boratu”, koji je, na temelju postavljenih pitanja ili zadanih tema, pisan u prvome licu jednine i koji odaje Budakov stil.

No, za pisca koji “istražni elaborat” naziva “istra- živačkim elaboratom” (153.) takav previd i nije veliki grijeh. Tim prije što pošteno (makar tek prešutno) priznaje da arhivsko gradivo ministarstva vanjskih poslova NDH, poslanstva u Berlinu i ministarstva (bogoštovlja i) nastave nije ni primirisao. I sve bi bilo dobro, da nema ambiciju – s pohvalama još dvojice akademika - pisati monografiju upravo o ministru bogoštovlja i nastave, poslaniku u Berlinu i ministru vanjskih poslova! A Petrinović je nažalost pred kraj života obolio upravo od te ambicije....

Zbirka pogrješaka i površnosti

Primjera pučkoškolske površnosti u akademika Petrinovića ima na svakom koraku. On se bez ograde služi jugoslavenskim izdanjem Cianova dnevnika iz 1948., jer ni njemu ni njegovim recenzentima izgleda nije poznato da je autentičnost bilo koje objavljene verzije Cianova dnevnika više nego prijeporna, a da bi ona jugoslavenska iz 1948. bila upotrebljiva samo za jednu svrhu (da nije tiskana na pretvrdu papiru!). Ni Petrinović, a ni njegovi recenzenti ne znaju da je hrvatski književnik i urednik Hrvatske revije, dulje vrijeme Budakov tajnik, Marko Čović objavio knjigu “Nejugoslavenska Jugoslavija i Hrvati” (1975.), koja je nezaobilazna pri pisanju monografije o Budaku. Za Petrinovićev je metodološki pristup karakteristično i to, da od oko 140 stranica autorskog teksta punih pet troši na ekstenzivno citiranje Čengićeva kvaziliterarnog opisa Krležina posjeta Paveliću, kao da se radi o kakvome prvorazrednom povijesnom dokumentu, a ne o naknadnom mudrovanju osobno zainteresiranog pisca, kad su ostali sudionici razgovora odavno - pod ledinom.

 Sveti Rok nakon rušenja spomen-obilježja

 Pisac “znalački pisane” monografije koja je “visok prinos” razvoju ne samo naše, nego “i strane znanosti” Budaka ustrajno naziva veleposlanikom, iako NDH nije imala nijedno veleposlanstvo (Botschaft, embassy, ambasciata) i nijed- noga veleposlanika (Botschafter, ambassador, ambasciatore). I njegov re- cenzent Strčić u baljezganju u Vjesniku govori o «veleposlaničkoj dužnosti», pokazujući da nije slučajno demonstrirao neznanje da je najviši rang hrvatskih diplomatskih predstavništava bilo poslanstvo (Gesandschaft, legation, legazione). Ni to što se Budak sam naziva poslanikom, ni to što ga dokumenti i drugi pisci nazivaju poslanikom, nije bilo kadro poljuljati tvrdoglavo neznanje našega akademika. No, kad citira Luku Fertilija koji opisuje “srdačno prijateljstvo našeg poslanika s japanskim poklisarom”, Petrinović će (nepogrješivo!) napraviti pogrješku i u autorskom tekstu, svega par redaka dalje, japanskoga veleposlanika ("poklisara", za one koji grčkomu daju prednost pred hrvatskim), generala Oshimu, prekrstiti u – poslanika (110.). Jednako tako će jugoslavensko diplomatsko predstavništvo u Berlinu nazvati «ambasadom» (58.), makar bi iz povijesti književnosti (Andrić!), koja mu je možda bliža (a svakako ne dalja!) od političke povijesti, mogao znati da tako ipak nije bilo.

Osim silnih problema s instrumentalom društva (“inače su s Budakom bili nezadovoljni”, «nezadovoljstvo s njemačkim odlukama» itd.), i u odnosu na imena Petrinović pokazuje neobičnu pjesničku slobodu. Fran Galović postaje “Frano Galović” (21.), Stijepo Perić “Stjepan Perić” (58., 61.), Josip Milković “Joža Miljković” (61.), Živan Kuveždić “Živanom Kuvedžićem” (130.), a Ivan Vidnjević “Ivanom Vignjevićem” (145.). Državnog tajnika u njemačkome ministarstvu vanjskih poslova Ernsta von Weizsäckera (oca kasnijega njemačkog predsjednika!) akademik Petrinović naziva “Weizsächer von Ernstom” (112.). Po uzoru na Bogdana Krizmana, on ne razlikuje Jurja (Jucu) Rukavinu od Jose Rukavine (146.), niti zna da je 1918. nastalo Kraljevstvo SHS, a ne “Kraljevina SHS” (32., 55.). On Rakovičku bunu pretvara u “Rakovačku” (35.), Skopje posrbljuje u “Skoplje” (26.), a list Piemont naziva “Pjemont” (25.).

 Pavelić i Budak

 Ali, recimo blagohotno da je sve do sada izrečeno o Petrinovićevoj knjizi tek posljedica tiskarskih pogrješaka ili,  tamo  gdje  to  ipak  ne  bi  bilo uvjerljivo, puko cjepidlačenje nenavidnog  prikazivača.  No,  da  bi tako bilo, morao bi akademik Petrinović vladati bar elementarnim činjenicama, znati lučiti bitno od nebitnoga, razlikovati uzroke od posljedica i imati dara za uočavanje osnovnih povijesnih procesa. Nažalost, Petrinoviću sve to nedostaje, pa nema sumnje da ambiciozniji maturant kakve osrednje provincijske škole ne bi rado potpisao njegovu monografiju o dr. Mili Budaku, čak ni onda kad se ona poštapa o još dva antifašistička akademika (i, k tomu, humanista) iz ustanove što se donedavno i službeno zvala Jugoslavenskom akademijom.

Nerazumijevanje osnovnih procesa

            Petrinović je svojedobno napisao monografije o Trumbiću, Supilu i Tresiću-Pavičiću. Najbolja je ona o Trumbiću, unatoč silnomu piščevu trudu da dokaže kako je Trumbić umro kao Jugoslaven, a ne – kao što hoće Dido Kvaternik (i činjenica da se Trumbić 1936. sastao s Pavelićem u Palermu i o tome ostavio škrte, ali rječite zapise) – kao pristaša ideje neovisne hrvatske države. No, da nije tih ranijih njegovih rasprava, koje se ipak ne mogu tek tako odbaciti, mirne bi se duše moglo kazati da je akademik Petrinović, pišući o hrvatskoj političkoj povijesti XX. stoljeća, zalutao poput Preradovićeva Putnika.

            Jer, da ne zna puta, ne zna staze, vidi se na svakom koraku.

            On ne zna elementarne činjenice. Teško je pojmiti da i pučkoškolac ne razlikuje austrougarski ultimatum od objave rata Srbiji, a Petrinović, čovjek koji se bavio Trumbićem i Supilom, ipak tvrdi kako je Austro-Ugarska "objavila rat Srbiji u lipnju 1914. godine" (21.) Slično neznanje pokazuje i kad je riječ o Drugome svjetskom ratu. On, naime, piše kako je nakon pada Mussolinija došlo do formiranja Badogliove vlade «a Italija je ispala iz vojnog stroja sila Osovine». Od Mussolinijeva pada (25. srpnja 1943.) do pada Italije (8. rujna 1943.) prošlo je skoro pedeset dana. Za znanstvenika Petrinovićeva kalibra (koji, reče Strčić, služi na čast i našoj i stranoj znanosti!) i njegove recenzente – prava sitnica!

 Budak s izručenim dužnosnicima vlade NDH

             A kad tri akademika, udruženim (zurovskim!) snagama ne znaju kad je počeo Prvi svjetski rat i kad je 1943. pala Italija, ne treba se čuditi da ne znaju stvari za koje se pita više znanja i ne manje suptilnosti. Samo činjenicom da su i pisci i recenzenti zalutali u historiografiju može se objasniti serija pogrješaka i besmislica. U takve spada, recimo, Petrinovićeva tvrdnja da je Radić iz Hrvatskog bloka izbacio Hrvatsku stranku prava zbog pravaških pregovora s radikalima (34.), kad je istina upravo suprotna i kad je općepoznato da je do pravaško-radikalskih razgovora došlo puno nakon isključenja HSP-a iz Bloka. Upravo su pravaši (sa zajedničarima) negodovali zbog Radićeve odluke da HRSS na idućim izborima nastupi samostalno, unatoč postojanju Hrvatskog bloka, i upravo su pravaši u studenome 1922. prosvjedovali što je Radić odlučio nasamo razgovarati s demokratskim predstavnikom Pavlom Anđelićem. Na to je Radić iz Bloka isključio dr. Mirka Košutića, dr. Vladimira Prebega i dr. Antu Pavelića, nakon čega su Blok napustili i dr. Matko Laginja i dr. Rudolf Horvat. Koji mjesec kasnije, Radić je s radikalskim predstavnicima Markom Đuričićem i dr. Vojislavom Janjićem sklopio sporazum, kojega su pod nazivom «Markov protokol» potpisali i neki drugi političari.

            Svoje nesnalaženje Petrinović pokazuje i onda kad tvrdi da (kasniji) Hrvatski blok na skupštinskim izborima 1927. nije imao značajnijeg uspjeha, te pritom citira Pavelićevu i Trumbićevu nastupnu izjavu, u kojoj da je najbitnije da će oni svim zakonitim sredstvima raditi na uspostavi hrvatske državne samostalnosti (37.-38.). Blok je na izborima ostvario solidan uspjeh, koji se ogleda ne samo u ostvarenju dvaju mandata, nego i u teškome porazu Radićeva HSS-a, dok je iz Trumbićeve i Pavelićeve izjave bitnije njihovo izričito nepriznavanje jugoslavenske države i postojećega ustavnopravnog poredka. Takvu izjavu s Pavelićem daje, naime, i Ante Trumbić, jedan od otaca te države i njezin prvi ministar vanjskih poslova.

            Kad govori o Budakovu sudjelovanju u svojstvu branitelja u političkim procesima, Petrinović spominje samo obranu komunističkog prvaka Vladimira Ćopića i proces pravaškim (ustaškim) omladincima (Hranilović-Soldin). Nije mu poznato, recimo, da je Budak 1929./1930. branio i Josipa Predavca u procesu koji nije imao samo kaznenopravnu, nego i političku dimenziju, budući da je u jeku diktature osuđen dopredsjednik HSS-a.

Osim slabe upućenosti, Petrinović pokazuje i površnost u zaključivanju.

            Nije jasno na temelju čega on zaključuje da pravaška mladež koja nakon proglašenja diktature organizira atentate i diverzije «nije imala narodnu podršku» (40.). Oružane akcije pravaške mladeži bile su izraz raspoloženja ogromne većine hrvatskog naroda, a o tome revolucionarnom vrenju govori i činjenica da su u akcijama sudjelovali ne samo pravaši, nego i "mladičari" i pristaše HSS-a poput Ivana Bernardića. Uostalom, potporu toj (pretežno ipak pravaškoj) mladeži demonstrirao je i sam Maček, a sprovod Stipe Javora jedva da je zaostajao za Radićevim. Petrinović je, dakle, i tu u krivu. No, tužnija od same te zablude jest činjenica da ni on ni njegovi recenzenti nisu osjetili da je takvu tvrdnju neozbiljno izreći bez oslonca na bilo kakav izvor.

            Ignoriranje izvora i objavljenih činjenica ilustrira i pogrješna Petrinovićeva tvrdnja da je u procesu Hranilović-Soldin Maček branio Stjepana Javora, «a Mile Budak ostale optužene» (40.). Kao ni za većinu drugih Petrinovićevih tvrdnji, ni za ovu se ne navodi izvora. Ne može ga, naravno, ni biti. Oslanjajući se na Jareba, Bosiljka Janjatović je u knjizi Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935. na str. 309. objavila kako su branitelji optuženicima u tom procesu bili dr. Maček, dr. M. Budak, dr. Dragutin Hrvoj i Marijan Dražić. Petrinović, nažalost, nije znao prepisati ni te, inače manjkave navode. Jedna od osuđenica u tom postupku, Marija Hranilović, u Političkom je zatvoreniku (br. 58 od siječnja 1997.) pripovijedala kako se za obranu prijavilo više od stotinu branitelja. Neke je i nabrojila, ne sve. Nju je branio dr. Dražić, Javora – pored Mačeka - Dragutin Hrvoj. Onaj tko pregleda spis ili bar pročita presudu, vidjet će da su, osim spomenutih, među braniteljima bili dr. Ivo Protulipac (koji je branio Marka Hranilovića), dr. Ilija Jakovljević, dr. Tomo Jančiković, Josip Pobor, dr. Ivo Ramljak, dr. Žiga Scholl, dr. Rikard Flögl, dr. Pero Pleše, dr. Stjepan Košutić, dr. Miroslav Vranić, dr. Ivo Lorković itd. Od ukupno petnaest optuženika, Budak je u tom postupku branio samo jednoga. Gdje je Petrinović našao drugačije, samo dragi Bog zna. (Dakako, osim Boga, to znaju i Petrinovićevi recenzenti.) Stvar možda i ne bi bila bitna da i Budak nije (što Petrinović začudo zna!) u svezi s tim procesom odležao blizu sedam mjeseci u tamnici, bez suđenja i osude. Ne radi se, dakle, o sasvim perifernom događaju u životu političara Mile Budaka.

            No, za Petrinovića i njegove recenzente izvori ne znače ništa. Umjesto njih postoje ideološke frazetine i kvaziučena baljezganja.

Nema tako izvora ni za kasniju Petrinovićevu tvrdnju da je Budak provodio Pavelićeve naloge, iako se nije slagao s njegovim uklanjanjem Slavka i Dide Kvaternika 1942. godine (112.). Otkuda to pisac onda zna? Budući da ne navodi izvora, ostaje zaključiti da gata iz šalice za kavu? Ili možda "vješto" zaključuje na temelju vrlo kritičkih Budakovih opaski o obojici Kvaternika, izrečenih usred rata (130.) i nakon rata (str. 10.-11. i 19.-20. njegova istražnog elaborata)? No, Budakove su opservacije o Kvaternicima oprečne Petrinovićevim procjenama njegovih ocjena. Sam Budak ih drži nesposobnima i neodgovornima, odnosno krivcima za niz negativnih tendencija u državnom životu. Dakle, iz Budakovih se riječi mora izvući dijametralno suprotan zaključak. Ali Petrinović hoće drugačije, jer se trsi ocrniti Pavelića, pa u tom žaru ne vidi koliko je zabrazdio u fantazmagorije. I tada, i kad konfabulira o Budakovu razlazu s Mačekom, kojemu da je uzrok «Mačekov formalni zahtjev da se Budak procesuira radi progona emigranata na Liparima» (142.), što je besmislica bez ikakve potkrjepe u izvorima. A ono za što ima itekakvih potkrjepa, da je do razlaza došlo zbog Mačekova neopozivog otplovljavanja u jugoslavenske vode, akademik Petrinović ni ne spominje.

            Kad piše kako je Budak potpisao Zagrebačke punktacije, Petrinović se izvrgava podsmijehu, tvrdeći da se Pavelić «zbog taštine nije s Punktacijama slagao jer u njihovu stvaranju nije sudjelovao» (50.). Onaj tko o Paveliću znade više od njegova imena, i tko je pročitao komentare ustaškog tiska o Punktacijama, znat će da Pavelićevo negodovanje nije izazvano taštinom, nego činjenicom da Punktacije govore o jugoslavenskome državnom okviru. Nema nikakve sumnje da Pavelić takvomu dokumentu ni teoretski nije mogao biti autorom. Suatorstvom se (ili supotpisivanjem) ni Budak nije previše ponosio, zar ne?

            O sklapanju Rimskih ugovora Petrinović ne zna ništa što već prije napisao Đorđe Ličina i pisci njegova dometa. No, nakon što je ponovio fraze koje s činjenicama imaju malo veze i prepričao jedan od ugovora sklopljenih 18. svibnja 1941., onaj o granicama (91.-93.), Petrinović nastavlja (sic!) kako se Pavelić 24. travnja 1941. susreo s talijanskim izaslanstvom u Ljubljani, a svrha tog sastanka je, drži Petrinović, «ispitati što Pavelić misli nakon Rimskih ugovora» (94.). Sastanak u Ljubljani se, inače, zbio dvadesetak dana prije Rimskih ugovora i bio je upravo prvi u nizu sastanaka koji su rezultirali tim ugovorima. Kako je bio prije ugovora, nije se na njemu moglo raspravljati o tome što Pavelić misli nakon ugovora!

No, akademik Petrinović o tome zna koliko i o geološkom sastavu Uranovih satelita. To, dakako, nije zapreka da njegovim magluštinama apoteoze piše tandem akademika. (Ljubitelje stripova o Alanu Fordu to će asocirati na Trio Fantasticus, a oni vičniji klasičnoj izobrazbi sjetit će se one similis simile gaudet. Slično se sličnom raduje.)

Povijest Ustaškog pokreta za akademika je Petrinovića potpuna nepoznanica. Jer, da o njoj išta zna, ne bi napisao kako Pavelić tek nakon odlaska u emigraciju stvara veze sa skupinom bivših austrougarskih časnika u Austriji (55.), budući da su te veze stare već desetak godina. Također ne bi napisao da je Pavelić u travnju 1929. boravio u Sofiji «kao gost Vanče Mihajlova», te dodao kako su «oni objavili Deklaraciju o zajedničkom djelovanju makedonskih i hrvatskih revolucionarnih skupina» (56.) Pavelić, dakako, nije bio gost Vanče Mihajlova, nego Makedonskoga nacionalnoga komiteta i njegova predsjednika Konstantina D. Staniševa. Stanišev je supotpisnik Sofijske deklaracije od 20. travnja 1929. Mihajlova je Pavelić posjetio dan ili dva kasnije, u selu Banki kod Sofije.

            Da su Mirko i Slavko bili glavna Petrinovićeva literatura o Paveliću i Ustaškom pokretu, pokazuje i njegova tvrdnja da je Pavelić po dolasku u emigraciju «ubrzo preuzeo vodstvo ustaške organizacije» (56.). Dosad se, naime, znalo da je Pavelić osnovao organizaciju, da joj je od prvog trenutka na čelu i da tu njegovu poziciju nikad nitko nije ni pokušao ugroziti. Od koga ju je onda trebao preuzeti?!?

Gdje je Petrinović pronašao da je Edmund Glaise von Horstenau bio njemački «vojni ataše u Hrvatskoj» (124.)?!? Glaise je, naime, do 1. studenoga 1942. imao naslov «njemački general u Zagrebu», a od tada «opunomoćeni njemački general u Zagrebu». On nije bio vojni izaslanik (attaché) u uobičajenom smislu riječi, pa tako ni pripadnik osoblja njemačkog poslanstva, nego osoba koja je trebala koordinirati suradnju njemačke vojske i hrvatskih vlasti. Upute koje mu je prije puta u Zagreb dao Hitler objavljene su, što Petrinoviću, kao i toliko toga, nije bilo poznato. Prema svakako upućenom Vjekoslavu Vrančiću, Glaise nije u Hrvatsku došao (14. travnja 1941.) kao zapovijedajući časnik, nego kao «savjetnik hrvatske vlade kod uzpostave njenih oružanih snaga».

Prije čitanja – baciti u koš

            Nije ništa neobično da pisac površan poput akademika Petrinovića glatko preuzme tezu da je Pavelić marginalizirao Budaka zbog taštine i zavisti čak i na književnom uspjehu (126.) odnosno «zbog rivalstva i jala» (152.) i da ga je čitavo vrijeme rata držao «na drugorazrednim političkim dužnostima» (89.).

I Budakov tajnik Marko Čović (što Petrinović, kao i Jareb prije njega rado registriraju) bilježi kako Budakova riječ u NDH nije značila ništa, pa tvrdi kako je vrjednija jamstva od Budakova u Singerovu Osobnom uredu mogao dati bilo koji ustaški čarkar ili potpuni novak u pokretu. Nažalost, ni Čović ni Jareb, a onda, naravno, ni Petrinović, nisu se upitali kako je takav jadni, marginalizirani i neutjecajni Budak uspio spasiti Miroslava Krležu, Svetozara Ivkovića i tolike druge, kako je uspio isposlovati Meštrovićev odlazak u Rim i Digovićev u Švicarsku itd. A čini mi se da to proturječje bode oči do te mjere da ga samo zaslijepljeni ne mogu vidjeti.

Mnoštvo izvora koji govore o nesporazumima na relaciji Pavelić – Budak govore da u tom dimu ima nekakve vatre. No, ruku na srce, nisam baš siguran da je položaj ustaškog doglavnika, koji je istodobno ministar bogoštovlja i nastave, ili poslanik u Berlinu ili ministar vanjskih poslova baš «drugorazredna politička dužnost». Koja bi onda bila prvorazredna? I koliko tih prvorazrednih ima?

No, o tome se dade raspravljati, dakako među onima koji znadu zaključivati.

Pitanje je, spada li Petrinović u takve. On, naime, citira jugoslavenske redarstvene izvore koji 1938. tvrde kako Budak «ne razmišlja kao Pavelić o 'nezavisnoj Hrvatskoj državi'» (73.). Budući da policiji iz načelnih razloga na riječ ne vjerujemo ništa, mi danas ne znamo je li to točno. Druge neovisne i ozbiljne potvrde nema. Međutim, ima jedna važna činjenica: činjenica da se Budak u Jugoslaviju vratio, a Pavelić nije. Sam Petrinović je odlučan kako je nepobitno da se Budak «sukobio s Pavelićem i želio se vratiti u Jugoslaviju» (75.). Domeće kako se ustaški doglavnik «u politici nije snalazio», te kako je bio «neka vrsta diletanta koji je romantično razmišljao o ozbiljnim političkim problemima» (111., 151.) Opisuje, makar sasvim površno, Budakovo nesnalaženje na čelu ustaškog logora, zametanje kavge među samim ustašama, i kasnije nediplomatsko ponašanje u Berlinu i u Zagrebu (nota Tamburini), te donosi njemačke obavještajne podatke o Budakovu nedostatku smisla za organizaciju i djelovanje državne uprave. Ni na čelu Društva književnika nije se Budak snalazio najbolje.

            Ako je, dakle, tomu tako, tj. ako je Budak – kao što se tvrdi - diletant, koji je uspio zavaditi i skoro rastrojiti ustašku organizaciju na Liparima, te se sukobiti s velikim brojem emigranata, ako je Budak i kasnije nespretan i ako na svakom koraku čini političke i diplomatske pogrješke i propuste, ako provocira sukobe s nominalnim saveznicima i ako je u jednom trenutku (1938.) možda čak bio spreman prignuti šiju pred jugoslavenskim režimom, ne nameće li se možda zaključak upravo dijametralno suprotan Petrinovićevu (Čovićevu, Jarebovu)? To jest, zaključak da ga Pavelić nije nezasluženo marginalizirao, nego ga je nezasluženo trpio u samome državnom i stranačkom vrhu! Ako je tako, bit će to, očito, iz oportunističkih razloga, tj. upravo radi toga što je cijenio Budakove zasluge za nacionalistički pokret ili radi toga što je kalkulirao s njegovom popularnošću, njegovim (nekadašnjim političkim, a još uvijek književnim) ugledom! Dakle, Budaka je Pavelić honorirao, a ne kažnjavao. No, Petrinović za takav zaključak nema snage.

A Budak, koji očito ne spada u značajeve tipa Eriha Lisaka, i kad pred smrt, u pandžama jugoslavenskih komunističkih istražitelja, nalazi riječi simpatija prema partizanima, za Pavelića ne nalazi ni jedne jedine riječi pokude. U nadi da će izbjeći vješala, on želi retuširati svoju prošlost i redefinirati svoje političke sudove i stavove. No, ni tada ne okrivljuje Pavelića za svoju sudbinu; on za nj nije ni zločinac, ni izdajica, a ni kukavica. Zanimljivo je da Petrinović – a i drugi neki Budakovi životopisci – tu činjenicu nisu kadri zamijetiti. No, ona time ne prestaje biti činjenicom. Baš kao što Petrinovićeva zaključna ocjena, da je Budak prestrogo kažnjen, ali da bi u svakoj državi bio suđen kao kvisling (148.) ne govori baš ništa o Mili Budaku, ali zato puno govori o akademiku Ivi Petrinoviću, članu ustanove koja se donedavno i službeno zvala Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti. I – da ne zaboravim - njegovim recenzentima, pticama istog jata.

Iz njihove su perspektive kvislinzi svi oni Hrvati koji su izdali Jugoslaviju.