UZNIČKI DNEVNIK DR. FRANJE TUĐMANA

Piše: Tomislav JONJIĆ

S obzirom na to da je on odigrao presudnu ulogu o osamostaljenju Hrvatske, lik njezina prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana trajno će zaokupljati pozornost povjesničara. U tom će smislu zasigurno nezaobilazan biti Tuđmanov uznički dnevnik, nedavno objavljen u Zagrebu pod naslovom “Petrinjska 18. Zatvorski dnevnik iz 1972.” (Naklada Pavičić, Zagreb, 2003., 850 str.). Prvi zapis u njemu datiran je 11. siječnja 1972.: “Oko 5 sati probudila me Katica: ’Gospodine, došli su milicija i civili, traže vas!’...”, a posljednji 31. prosinca 1972., “posljednjeg dana ove strašne godine”. 

Partizanski major, 1943.

Dva i pol mjeseca ranije, sredinom listopada pred zagrebačkim je Okružnim sudom proglašena osuda. Prvooptuženik Bruno Bušić kažnjen je s dvije godine strogoga zatvora, drugooptuženi Dragutin Ščukanec s četiri, a dr. Franjo Tuđman s dvije godine strogoga zatvora. Ako mu je i jasno zašto ga sude, Tuđmanu bar do isteka te godine nije bilo jasno zašto je suđen skupa s Bušićem i Ščukancem: makar ih simpatizira i solidarizira se s njima, s njima se ni na koji način ne osjeća povezanim...

Likvidacija titoizma

                Zanimljivo je da Tuđman taj dnevnik piše uvjeren u svoju povijesnu misiju, i jednako tako svjestan da će on u nekom obliku prije ili kasnije biti objavljen. Radi toga u nj unosi i različite bilješke, dokumente i pisma, pa čak i koncept obrambenoga govora. Po svemu sudeći, dnevnik je u cijelosti izvoran i nije podvrgnut naknadnom retuširanju, koje je bilo očevidno kod povremenih Tuđmanovih memoarskih izleta u različitim razgovorima i povijesnim opservacijama. To retuširanje vlastite prošlosti, uostalom, nije svojstveno samo Tuđmanu, nego su se u nj nakon 1990. upuštali i drugi politički prvaci, čak i oni koji su – poput Vlade Gotovca - samog Tuđmana žestoko kritizirali zbog takvog posrtanja pred vlastitom taštinom.

Da je Tuđmanov dnevnik posve autentičan ne govore samo mjestimične faktografske pogrješke ili krivo citiranje npr. A. G. Matoša ili Ivana Raosa, nego još više činjenica da taj dnevnik nije objavljen za njegova života. Jer, ne samo da on otkriva jednoga drugačijeg Tuđmana, čovjeka koji se svakodnevno hrve s napastima i ljudskim slabostima, nego – još više – on otkriva da je Tuđman 1972. još uvijek čvrsto i nepokolebljivo na pozicijama jugoslavenskog federalista. Kao takav, on uporno ponavlja da je partijska istraga 1967. potvrdila kako je nevin u odnosu na Deklaraciju, a današnju optužbu za kontrarevoluciju i separatizam ne doživljava samo kao prijetnju goloj egzistenciji, nego kao uvredljivo podmetanje njemu, partizanskom borcu, komesaru i generalu, povjesničaru nepatvoreno marksističke orijentacije. On je načistu s tim da je Hitlerova 1933. posljedica događaja na Istoku (jer je to između dva svjetska rata, kaže, bilo jasno svakom intelektualcu u Europi!), ali je za nj taj Istok još uvijek samo Staljin, a ne i Lenjin.

U zapisu od 25. prosinca nema spomena da je Božić, ali zato pod 29. studenoga 1972. piše: “Dan Republike! Svakako i Hrvatske!” Kao takav, Tuđman ne prosvjeduje bučno zbog niza povlastica koje u odnosu na druge uhićenike ima u pritvoru, nego negoduje zbog toga što mu nedovoljnu izvaninstitucionalnu potporu pružaju njegovi nekadašnji partizanski suborci, danas visoki partijski i državni dužnosnici. U te povlastice spadaju ručni sat, pisaljke, raznovrstan toaletni pribor, svakodnevno (i nedjeljom) dobivanje hrane od kuće, svakodnevno dobivanje novina, rad na rukopisu, neograničeno primanje knjiga... Svoja pritvorenička pisma Titu, Jakovu Blaževiću i obraćanja Krleži on doživljava posve normalno, kao sastavni dio sustava u kojem još uvijek voljko sudjeluje.

Miroslav Tuđman s obiteljskim prijateljem, povjesničarom Vasom Bogdanovom, u domu Tuđmanovih 1966.

I koliko god bi objavljivanje tog dnevnika početkom devedesetih bilo politički kontraproduktivno, jer bi podhranjivalo nemale rezerve koje su mnogi hrvatski rodoljubi imali prema jugoslavenskoj i komunističkoj prošlosti predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, toliko je ono korisno danas, kad je posve jasno da Tuđmanova postignuća objektivno negiraju sve njegove jugoslavenske zablude i kad je simpatično prebirati njegove intimne misli o ljubavi prema supruzi, djeci i unuku Dejanu, u kojem je “prevagnulo ono tuđmanovsko”, zaključivati o ambivalentnu odnosu prema zetu, “gospodinu ambasadoru Košutiću” te čitati nostalgične retke o rascvalome obiteljskom vrtu i zajedničkim izletima. Psihološki je shvatljivo Tuđmanovo nezadovoljstvo braniteljima Tafrom i Glowatzkym, pa čak i prepričavanje snova u kojima se opet neminovno pojavljuju likovi iz partizansko-partijske galerije u Zagorju, Beogradu ili Zagrebu. Čak i onda kad te njegove suborce i prijatelje ne smatra samo političkim protivnicima, nego i pukim protuhama ili, u najmanju ruku, političkim avanturistima u službi jedne zločinačke i protuhrvatske ideologije, Tuđmanove bilješke otkrivaju toplinu njegove duše, solidnu načitanost, njegov izoštren analitički duh i pripravnost da vlastita uvjerenja brani pod svaku cijenu.

                A to što su ta uvjerenja još uvijek daleko od težnje za hrvatskom državnom neovisnošću i što su i takva bila dostatna za sudski progon, samo je dodatno svjedočanstvo o jednome mračnom dobu. Tuđman, naime, u intimnim zapisima bezuvjetno otklanja optužbe da je “stupio u dodir s neprijateljskom emigracijom”, da je nastupao s “antisocijalističkih pozicija”, da je bio jedan od lučonoša “masovnog pokreta”, pa čak i to da je igrao važniju ulogu u Matici hrvatskoj ili njezinu znamenitom Hrvatskom tjedniku. Naprotiv, listajući u pritvoru svoju knjigu Rat protiv rata, on s neskrivenim zadovoljstvom bilježi: “Takav (pisani) spomenik nitko tom NOR-u i revoluciji nije podigao!”, a nakon pritvora se čudi kako je Tito, koga odmilja zove Stari, mogao pristati na uklanjanje iz politike onih ljudi u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Skopju, koji su u stvari jamci nastavka titoističke politike: to je zapravo likvidacija titoizma.

Franjo Tuđman u radnoj sobi, 1955.

Iako o tome izrijekom ne govori ništa, Tuđman i sebe u tom trenutku smatra dosljednim titoistom. Njegova borba protiv unitarističko-hegemonističkih krugova u vojsci, a osobito u historiografiji ima samo jednu svrhu: očuvati Jugoslaviju i “tekovine revolucije”. A Tuđman je iz povijesti dobro naučio da to nije moguće ako se bilo kojem jugoslavenskom narodu, napose Hrvatima, uskrate ili ograniče prava. Nekoliko puta poteže primjer iz rane mladosti, kad se suprotstavio da na vodeće mjesto u partizanskom pokretu u Hrvatskom zagorju dođe neki poznati eksponent šestosiječanjske diktature: to bi bilo samoubojstvo revolucije. Istom logikom se, tvrdi, vodio na službi (“prisilnome šesnaestogodišnjem boravku”) u Beogradu, istom je cilju težio na čelu Instituta za historiju radničkog pokreta. Zato on nema nikakvih dvojbi oko NDH. Ni kad govori o žrtvama Drugoga svjetskog rata on ne nalazi simpatija za ratnu hrvatsku državu, za njezine vojnike, službenike i lojalne državljane: partizanski pokret, komunistička revolucija i Jugoslavija načelno su čisti kao suza. Titova će “pozitivna uloga za hrvatstvo pretegnuti nad negativnom”.

Tuđman se suprotstavlja rankovićevštini, uvjeren da je posrijedi tek devijacija, eksces, povijesni čir kojega treba istisnuti. Zato je šokiran činjenicom da se 1972. u zatvoru nalaze on i Vlado Mutak, komesari jedinih dviju partizanskih divizija u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, jer su “komesari – duše i mozgovi revolucije”. Tomu nije kriv komunizam i nije kriva Jugoslavija. Kriv je Ranković, unitarizam i neostaljinizam. Komunizam ima budućnost, jednako kao i Jugoslavija. Nesumnjivo radi toga on veliča Stjepana Radića: Radićeve parole zgodno se uklapaju u komunistička trabunjanja o socijalnoj pravdi, a Radić nije negacija Jugoslavije. U Radića ima dovoljno Hrvatske da se sačuva hrvatska nacionalna svijest, a premalo da se napusti Jugoslavija. Doista je moguće pjevati apoteoze Radiću i istodobno nasljedovati Tita, pa upravo radi toga Tuđmanova fascinacija Radićem i može biti pokriće i objašnjenje njegove partizanske, komunističke mladosti.

Anegdote o suvremenicima

                Ipak, važnije od tih njegovih marginalija o “pravcima razvoja socijalističkog samoupravljanja” jesu Tuđmanove bilješke o suvremenicima i o prilikama koje vladaju u Hrvatskoj 1972., ili su do njih dovele. Ako i ne budu prihvaćene kao konačan sud, one će nesumnjivo biti vrijedan putokaz istraživačima.

Franjo Tuđman s prijateljem Krležom u svom stanu 1963.

Tuđman, naime, brižno bilježi svaki politički proces, registrira svaku osudu. Ne promiče mu nijedan podatak o kažnjenima i progonjenima. Svaka vijest o suđenju Miljenku Hrkaču u Beogradu nalazi mjesto u njegovim bilješkama. U dnevnik unosi podatke o jaucima i odjecima udaraca u ćelijama u Petrinjskoj. Zapisuje kako se postavlja pitanje Čičkove duševne nestabilnosti, dok je pun hvale i poštovanja za hrabro i dostojanstveno držanje Dražena Budiše. Sjeća se kako je Gotovac s podsmijehom otklanjao svaku mogućnost da završi u uzama i istodobno se pita zašto režim štedi lidere iz CK SKH, a kažnjava one koji su samo provodili njihovu politiku. O postojanju tzv. komiteta pedesetorice prilično govore Tuđmanovi zapisi o tome da sa Zvonimirom Komaricom godinama praktično ne razgovara, da je Antu Glibotu vidio dvaput i da mu je krivo upamtio prezime, da pojma nema o tome tko su neki od preostalih članova toga tobožnjeg stožera kontrarevolucije.

S neskrivenom zajedljivošću Tuđman iz novina vadi podatke o nacionalnoj zastupljenosti u Partiji i državnim službama. Bole ga nastojanja da se Muslimani odcijepe od hrvatskoga narodnog stabla i predbacuje Tripalu, Savki, Bakariću, Pirkeru, Blaževiću i Likeru što su pristali uz tu Kardeljevu strategiju kojoj se protivio čak i Stane Dolanc, strahujući “da bi se u nekom forumu sutra moglo odlučivati i o tome jesu li ili nisu i Slovenci nacija”. U polemiku o nacionalnosti Muslimana s Muhamedom Hadžijahićem Tuđman nije ušao “da ne bi ušao u sukob u tadašnjim prilikama s muslimanskim intelektualcima”, ali danas primjećuje da se Hadžijahić, nekadašnji hrvatski nacionalist i suradnik Budakova Hrvatskog naroda, u bačenoj rukavici pozivao na protuhrvatske stavove Šerifa Arnautovića...

Ne promiču mu vijesti da je “Savjet za naučni rad SRH” obustavio pomoć časopisu Croatica, monografiji Povijesni spomenici Zrinjskih i Frankopana, disertaciji Trpimira Macana, da su uskraćena sredstva Kolu, Kritici, Dubrovniku, Vidicima, da se inkvizitorski upire prstom u njegove, Rendićkine i Šegedinove članke, u pjesme Krste Špoljara, Mate Marčinka ili Željka Sabola. Također registrira redukcije struje i vode, strahovita poskupljenja i nestašicu šećera i kruha (što su “sitnice” koje se u televizijskim emisijama koje hoće podhraniti jugonostalgiju, dakako, ne spominje). Gorko zapaža da u vrijeme hajki po Hrvatskoj jedan Miloš Crnjanski dobiva Politikinu nagradu: dok Srbija privlači svoje emigrante, iz Hrvatske se protjeruju njezini najbolji sinovi. Srpski se intelektualci pred svijetom prikazuju kao demokrati, ali im ne pada na pamet prosvjedovati protiv hegemonizma i nasilja u Hrvatskoj.

                Tuđman otvoreno prezire Igora Mandića i predbacuje Vladi Gotovcu i Nerkezu Smailagiću koji su, navodno, svakodnevno bili s Tripalom, a izbjegavali Tudmana i njemu slične, što nisu znali iskoristiti ambicije toga ekshibicionista koji se smucao po uredništvu Hrvatskog tjednika, a danas opravdava uhićenja hrvatskih književnika. Vlatka Pavletića drži “gotovo najrazboritijim” čovjekom u Matici, a visoko cijeni i Igora Zidića. Na spomen rektora Ivana Supeka Tuđman bilježi da je, koliko jučer, bio čovjek Bakarićeva povjerenja. Za Marijana Cvetkovića kaže kako mu je povodom partijske istrage privatno kazao da je u pravu glede rasprave o jasenovačkim žrtvama, ali da mu “u tome CK Hrvatske ne može dati potporu”. Tužnu sliku Hrvatske dopunjuju bilješke o hrvatskom jeziku. Jetko primjećuje da prvi dan svibnja može biti samo prvi maj, da komunisti ne mogu biti stranka nego tek partija, i da moraju imati sekretara umjesto tajnika. Skrbeći o jeziku, Tuđman bilježi kako je i vrsnim jezikoslovcima, poput Bratoljuba Klaića, morao dokazivati da vojno nazivlje kojim se služio nije “ustaško”, nego potječe iz stare hrvatske vojničke predaje. Na spomen Tomislava Ladana, piše: “Zanimljiva ličnost. Svuda. I nigdje. Kad je riječ o važnim i delikatnim stvarima. A veoma dobro, štoviše iznenađujuće dobro obaviješten i o pitanjima dostupnima samo manjem broju iz užih imperatorskih redova. Ocjene zanimljive, smjele, pače presmjele, kako o pojedinim ljudima tako i događajima. Znao je reći: Bosanci imaju nešto istočnjačko-bizantinskog, što sjevernjacima nedostaje”.

                Po izlasku iz pritvora, Tuđman opisuje kako je za “Dan Republike” okićen Zagreb. Na privatnim su kućama uglavnom hrvatske zastave, “na državnima sve tri (partijska, jugoslavenska hrvatska), na kući mojih susjeda Krajačića, Vasića i Manolića – samo partijska”. Svoga kasnijega stranačkog pajdaša i inače će označiti kao čovjeka željna preživljavanja karađorđevskoga udara.

Tuđman zna da mu se sudi zbog historiografskih radova. Radi toga je vrijedno uočiti njegove sudove o tadašnjim povjesničarima u Hrvatskoj. Malo ih drži hrvatskima, jer bavljenje hrvatskom poviješću za sobom povlači jugoslavensku tamnicu. U tom smislu, pored svoga, ističe slučaj uhićenoga Ivana Mužića, dotad splitskog odvjetnika. Nježno se i nostalgijom sjeća tad već pokojnog Vase Bogdanova, koji se znao pokazati “boljim hrvatskim historičarem nego hrvatska govna činovnička...” Za Bogdana Krizmana piše da je “dostojan sin svoga oca, koji je hrvatskoj historiografiji taman toliko pridonio koliko i njegov otac sa svojim integralizmom u hrvatskoj politici”. Da je Krizman hrvatski predstavnik u uredništvu Jugoslovenskoga istorijskog časopisa nije čudo, jer je istoimeni časopis izlazio i između dva svjetska rata, “a tradicije šestosiječanjske diktature, kao što vidimo, valja čuvati, gajiti i razvijati na svim područjima”. Podsjećajući na poznatu raspravu o svojoj doktorskoj disertaciji, Tuđman navodi kako je Ljubo Boban na nj napao “po direktivi, za obećani dvosobni stan”, a onda je postao šefom partijske organizacije na Filozofskom fakultetu upravo u vrijeme kad su zbog Deklaracije iz Partije izbačeni Jonke, Frangeš i Brandt. Također je “’znanstveno’ i prijateljski zajedno s Grossicom (Mirjanom Gross, op. T. J.) i Šidakom stao iza onih koji mene likvidiraju u Institutu; u proljeće 1972. kad smo ja i drugi (Veselica, Đodan, Pavletić, Ivičević, Šošić, Budiša itd.) u zatvoru – Boban u Komisiju CK i na stranice Vjesnika. Nije sam: ima i Čepo i sličnih zapušača...” A da hajka na nj nije urodila plodom već 1965., kaže Tuđman, zaslužna je Jovanka Broz. Ona je za nj, pred Titom, intervenirala protiv Rankovića.

Krleža: Maticu hrvatsku je trebalo razjuriti!

Njegov dobri znanac, a dijelom i politički pokrovitelj, Miroslav Krleža, prema Tuđmanu, nikad nije kazao da su hrvatski i srpski jedan jezik “koji su oduvijek Hrvati zvali hrvatskim, a Srbi srpskim”. Krležom manipuliraju, a “koliko sam ga puta osobno čuo reći: dovoljno je pročitati jednu rečenicu nekog hrvatskog ili srpskog pisca pa da se zna kako su to dva jezika!”. Uopće je zanimljivo pratiti Tuđmanov odnos prema Krleži. On od njega traži pomoć, cijeni ga i kao pisca i kao intelektualca. Vodi računa o Krležinim političkim procjenama (o svrgnutom je vodstvu CK SKH imao “jako visoko mišljenje, osobito o Savki”), i očekuje kakvim će plodom roditi brijunski susret “dvaju velikih meštara”, Broza i Krleže. No, ne komentira Krležinu tvrdnju da je Deklaracija “glupo sastavljena” i da su je pripremali Tripalo i Duje Katić, pa čak ni skandalozno, sramotno priznanje da je on sam, Krleža, 1970. predlagao Savki “da razjuri Maticu”.

No, piscu-političaru ne prašta što je 1967. prekinuo odnose s obitelji Tuđman, upravo u vrijeme kad je pater familas došao u nemilost dobrog dijela partijskih struktura: “Pa i sadanje njegovo držanje. Kako se može opravdati njegovo davanje intervjua NIN-u, onom istom listu koji je tražio uhićenje gotovo svih istaknutih hrvatskih intelektualaca, nabrajajući poimenično, osim mene i Šegedina s kojim je također prekinuo, i neke s kojima vjerojatno i danas na svoj način druguje, npr. Frangeša. Iako sve to skupa ne umanjuje vrijednost njegova književna (sic!) djela, ipak objašnjava održavanje stanovitih zabluda, a da o njegovu značaju i ne govorimo”. Svoju će partijsku odanost i servilnost Krleža posvjedočiti i krajem travnja, primajući godinu dana preuranjeno odličje od Tita. Tuđman ne previđa: “Dodjeljivanje odlikovanja (...) u ovom trenutku ima značenje demonstracije dobrih odnosa između hrvatske inteligencije i vlasti”. Krleža kao da je, zaključuje njegov učenik, jedva dočekao da može biti “socijalistički arbitar”.

Tuđman podrugljivo govori o očevidnom Krležinu nastojanju da bude “jedinim doraslim socijalističkim misliteljem i jugoslavenskim državotvorcem”. Ne predbacuje mi otvoreno što je intervenirao samo za njega, Tuđmana, a što se za Gotovca i ostale uopće “nije interesirao”. Ipak, ne može se složiti s posve budalastom misli iz tobožnjega Krležina dnevnika iz 1943.; “Što znači sitno parčence gvožđa Punišinog u srcu Pernarovom... spram Tuhačevskog, koji je strijeljan 1937. u Moskvi?” Tuđman, doduše, previđa familijarno Krležino obraćanje atentatoru na Radića i drugove, ali zato primjećuje: “Mnogo više! Jer tada su ubijeni i Stipe Radić i drugi – cijelo vodstvo jednog naroda, a ono je razračunavanje frakcija.”