Osvrti i prikazi

TEŠKO SHVATLJIVA POVRŠNOST

(Uz Memorandum o nastanku, nestanku i preporodu Nezavisne Države Hrvatske prof. Mirka Vidovića)

Piše:  Tomislav JONJIĆ

Posljednjih sam mjeseci imao malo nezahvalnijih zadaća od prikaza knjižice Mirka Vidovića Memorandum o nastanku, nestanku i preporodu Nezavisne Države Hrvatske (III + 37 str.) što ju je u nakladi od 1000 primjeraka 2001. u Torontu, “uz potporu Hrvata iz južnog Ontarija” tiskao Hrvatski put, s predgovorom Rudija Tomića.

Prof. Mirko Vidović ugledni je hrvatski politički uznik i višedesetljetni politički emigrant. Godine 1980. izabran je predsjednikom Sabora Hrvatskoga narodnog vijeća (HNV), a objavio je veći broj knjiga s područja filozofije i etnogeneze. Njegove robijaške uspomene objavljene su 1978. u Knjižnici Hrvatske revije pod naslovom Skrivena strana mjeseca. Ovdje je, naravno, nemoguće ulaziti u ocjenu drugih njegovih djela. No, pri ocjeni Memoranduma ozbiljan će se prikazivač suočiti s napasti da pozavidi i auktoru i nakladniku. Obojici na hrabrosti. Prvomu na hrabrosti da napiše raspravu u kojoj je malo pasusa (ne stranica!) bez faktografske pogrješke, a drugomu na hrabrosti da 2001., nakon toliko vrijednih rasprava o uspostavi, obrani i slomu NDH, objavi Vidovićevo djelce.

Besprijekorna poruka Memoranduma

A ako se i piscu i nakladniku ipak hoće progledati kroz prste, mora im se priznati da je temeljna misao Memoranduma i njegova “didaktička” svrha uglavnom besprijekorna: hrvatski narod je imao i ima neotuđivo, prirodno pravo na svoju državu. To svoje pravo on je i u Drugome svjetskom ratu pokušao ostvariti, nemajući velike mogućnosti izbora saveznika. Alternativa Pavelićevoj NDH bila je Jugoslavija, karađorđevićevska ili boljševička. I napokon, sve pogrješke i propusti, pa i zločini počinjeni u ime hrvatske države, bezuvjetno zaslužuju osudu, ali ne mogu trajno kompromitirati ni hrvatski narod, ni njegovu težnju za državnim osamostaljenjem i napretkom u slobodnoj, demokratskoj i slobodarskoj državi.

Sve ostalo u Memorandumu, brošurici nastaloj od Vidovićeva predavanja prigodom šezdesete obljetnice proglašenja NDH, čisti je promašaj. Budući da se nikakvi interesi ne mogu braniti pogrješkama, potrebno je ovdje upozoriti na neke od krupnijih. Vidović tako, primjerice, tvrdi (str. 8.) da je Hrvatska stranka prava u doba (drugoga) Hrvatskog bloka težila stvaranju hrvatsko-madžarske federacije ili hrvatsko-madžarske unije, što nema veze s povijesnim činjenicama, iako ima veze s propagandom koja je težila kompromitaciji “frankovaca”. Nije točno ni to, da je u tom Bloku bila Hrvatska seljačka stranka (8.), jer je ta stranka tada bila republikanskom i zvala se HRSS (8.). Nije točno ni to, da su Sovjeti Radiću 1924. ponudili “da bude šefom tzv. ‘zelene internacionale’, što je on odbio” (9.).

Dr. Mile Budak u bolnici nakon atentata 1932.

Spominjući Pavelićev put u Pariz 1927. i uspostavljanje prvih, poluslužbenih dodira s Italijom, Vidović tvrdi kako potom Pavelić “održava redovite kontakte s talijanskim konzulom Roccom” (9.). Bit će da je tu netočnost Vidović pokupio iz članaka dr. Branimira Jelića, jer nije riječ ni o kakvom “Roccu”, nego o Ubaldu Rocchiri. Jednako nekritično pisac je prihvatio tobožnje šaptanje Puniše Račića Paveliću uoči samoga skupštinskog atentata: “Ne boj se, doktore, Tebi se ne će ništa dogoditi” (9.-10.). Za takvo što nema nikakve ni logike ni povijesne potvrde, ali se i iz Vidovićeva prihvaćanja te konstrukcije vidi kako je posrijedi relativno uspješan pokušaj kompromitiranja hrvatskih separatista. Vidović, nadalje, tvrdi kako je Pavelić 20. travnja 1929. u Sofiji s Vančom Mihajlovim sklopio “Ugovor o suradnji u zajedničkoj borbi protiv Jugoslavije” (10.), iako Mihajlov nije potpisnik Sofijske deklaracije, niti je 20. travnja 1929. bio u Sofiji.

 Spominjući atentat na Šufflaya, Vidović navodi kako su policijski agenti “tih dana” pokušali ubiti hrvatskoga književnika dr. Milu Budaka (11.). Atentat na Budaka nije izvršen “tih dana”, nego skoro godinu i pol kasnije, 7. lipnja 1932. Na istoj stranici Vidović tvrdi kako je pravi auktor Ustaških načela zapravo prof. Ante Brkan, i kako je zbog toga shvatljiv njihov antifašizam, uslijed čega su Ustaški pokret podupirali i hrvatski komunisti (11.). Niti je Brkan auktor Ustaških načela, niti je spadao u “prvu garnituru” UHRO-a. U trenutku kad su nastajala Ustaška načela ni svijet ni Hrvati nisu bili u ideološkom smislu opterećeni ni fašizmom ni antifašizmom, pa se tekst Načela nije u to trebao uklapati. Tvrditi, pak, da su radi antifašističkog tona Ustaških načela Ustaški pokret “podupirali i hrvatski komunisti” može biti simpatična propagandno-politička teza u skladu s projektom tzv. nacionalne pomirbe, ali nema nikakve veze s povijesnom istinom.

Budak nije bio u Srijemskoj Mitrovici

U skladu s nategnutom tezom o ustaško-komunističkoj suradnji, Vidović u dva navrata (str. 12. i 13.) tvrdi kako je Budak na robiji u Srijemskoj Mitrovici 1936. sklopio sporazum s Mošom Pijade, koji da je, štoviše, “efikasno utjecao na beogradsku ‘čaršiju’ u vrijeme pregovora Cvetković – Maček”. Pritom se Vidović poziva na “srpskog povjesničara Đoku Slijepčevića”. Moram priznati kako ne znam što znači rečenica da je taj tobožnji sporazum “efikasno utjecao na beogradsku ‘čaršiju’ u vrijeme pregovora Cvetković – Maček”.

No, kad bi rečenica imala smisla, opet ne bi govorila o činjenicama. Čak ni kad iza nje stoji Đoka Slijepčević, skupa s Mirkom Vidovićem.

Naime, dr. Mile Budak nije 1936. robijao u Srijemskoj Mitrovici. Njega će u jugoslavensku tamnicu baciti tek mačekovska, Šubašićeva Banovina Hrvatska, 27. veljače 1940. Godine 1936. nije mogao paktirati s Mošom Pijade, jer je od 2. veljače 1933. do 6. srpnja 1938. u političkoj emigraciji u Italiji (kamo je došao preko Graza). S obzirom na Budakov ugled i značenje, njegov je životopis uglavnom dobro poznat, a najcjelovitije ga je u knjizi Mile Budak – pjesnik i mučenik Hrvatske: Spomen-zbornik o stotoj godišnjici rođenja 1889-1989 (Knjižnica Hrvatske revije, knj. XVI., ur. Vinko Nikolić) obradio dr. Jere Jareb. Teško je onda shvatiti, da Vidović kao znanstveni autoritet bira, ni manje ni više, nego – dr. Đoku Slijepčevića...

S činjenicama nema nikakve veze ni Vidovićeva tvrdnja da je “slučaj Perčec” epopeja “koju je dr. Pavelić sažeo u svom djelu ‘Liepa Plavka’” (12.), budući da se taj Pavelićev roman bavi atentatom u Marseilleu. Čemu, pak, služi tvrdnja da je Budak po povratku u domovinu “odlučio formirati svoj ogranak ustaša”, odakle “počinje i rivalstvo Budak – Slavko Kvaternik” (13.), nije lako dokučiti. Ustaških “ogranaka” u tom smislu nije bilo, a stvarno ili navodno rivalstvo između Budaka i Kvaternika potpuno je beznačajno u odnosu na Pavelićev autoritet i 1938. i 1942. i 1945. Stoga će najprije biti, da se Vidović zabunio, jednako kao i kod tvrdnje da u kolovozu 1939. “uskrsava Banovina Hrvatska” (14.). Budući da nikad prije nije postojala, Banovina Hrvatska nije mogla “uskrsnuti”. No, Vidović si dopušta pjesničku slobodu i kod tvrdnje da je Ivo Andrić “u svojstvu jugoslavenskog ambasadora” bio “jednim od auktora” Trojnog pakta (14.), makar Andrić nije bio ambasador (veleposlanik, Botschafter), nego poslanik (Gesandter), a nije bio ne samo jedan od tvoraca Trojnog pakta, nego čak ni ugovora o pristupu Jugoslavije tomu međunarodnom savezu.

Kad je već inventivno izmislio poziv talijanskoga ministarstva vanjskih poslova Paveliću u povodu jugoslavenskog pristupa Trojnom paktu (14.), Vidović je mogao pokazati više mašte kod preuzimanja (polemički, inače, duhovite i efektne) tvrdnje Dide Kvaternika da Pavelić u odsudnim trenutcima svoje vrijeme troši na učenje – turskog jezika (15.). Kolikogod se Kvaternika moglo shvatiti (“jer drugčije odzvanja pun želudac, a drugčije prazan”), onaj koji važe njegove tvrdnje mora imati na umu, da je povijest pokazala kako se Pavelić bavio nečim osjetno dinamičnijim od učenja turske gramatike. No, ako se hoće povijest prikazati crno-bijelom tehnikom, onda se tolerira i krajnja nekritičnost. Tako će Vidović ustvrditi da je 29. ožujka 1941. u vili Torlonia dogovorena Mussolinijeva pomoć Paveliću i “sudbina uže Dalmacije” (15.), što bi moglo upućivati da su piscu Memoranduma i njegovim nakladnicima nepoznatima ostale elementarne rasprave o tom razdoblju.

Vidović nastavlja: “1. travnja 1941. godine u Zagreb dolazi iz Berlina specijalni opunomoćenik njemačkog Ministra vanjskih poslova dr. Edmunda Veesenmayera, koji najprije pokušava pridobiti za suradnju dr. Vladka Mačeka” (15.), iako je njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, dok pregovore s Mačekom pokušava povesti ne Veesenmayer, nego Walter Malletke, koji je u Zagreb doputovao ne 1., nego 3. travnja 1941. Tog mu je dana “vođa hrvatskog naroda” odbrusio da “kategorički odbija svaku diskusiju o ‘Velikoj Hrvatskoj’”. Ne bilo kakvu, nego – svaku! No, unatoč tomu će Vidović tvrditi kako je HSS htio “od svog osnutka” Hrvatsku kao “samostalnu i neutralnu državu među europskim velesilama” (15.), iako dosad nitko nije uspio objaviti nijedan dokaz da su i Radić i Maček htjeli Hrvatsku kao samostalnu i neovisnu državu (kao što je, nesumnjivo, htjela većina njihovih stranačkih i izvanstranačkih pristaša). Vidovićeva teza o Mačeku kao “ljubitelju parlamentarne demokracije” ljupka je legenda, koju je možda trebalo ispripovjediti Budaku u Lepoglavi ili, recimo, Lorkoviću i Oršaniću u Krušćici. Tu legendu nadmašuje možda tek tvrdnja da su se Mačekovi pregovori s Nijemcima u travnju 1941. razbili jer je Maček htio – neutralnu Hrvatsku (15.). No, nevolja je u tome što je Maček htio Jugoslaviju.

Potpuna neobaviještenost

Kao što je u zabludi kad tvrdi da je Seljačka zaštita “jednostavno preimenovana u Domobranstvo” (16.), Vidović se vara da se 10. travnja na valovima Radio-Zagreba “hrvatskoj naciji obratio i dr. Maček te uputio apel biračima HSS-a...” (16.), jer se Maček s radija nije obratio nikomu, nego je tek pročitan njegov proglas, kojega je Slavko Kvaternik jedva uspio iskamčiti, kako bi osigurao legalnost prijenosa vlasti i potporu Mačekovih pristaša. Također, Pavelić nije u Zagreb stigao “incognito” (16.), niti se u Karlovcu “još jednom obvezao Talijanima da će ‘poštivati njihova prava u Hrvatskoj’” (16.). Formulacija o “poštivanju talijanskih prava u Dalmaciji”, koja je postignuta u Karlovcu kao uvjet priznanja nove države, plod je neusporedivo složenijih vojno-političkih i diplomatskih odnosa.

Nije se Andrić mogao nuditi za “veleposlanika Hrvatske” (16.), jer ni NDH nije imala nijednoga veleposlanstva, niti je točno da se nakon 10. travnja “javljaju prvi tomovi ‘Hrvatske enciklopedije’” (17.), budući da je prvi svezak HE objelodanjen u veljači 1941. No, skandalozna je tvrdnja da Pavelić “3. ožujka 1941. (sic!) godine izdaje svoju ‘Zakonsku odredbu o pokatoličenju pravoslavaca’” (19.). Pavelić je i o vjerskim pitanjima očito znao više od Vidovića, pa nije mogao nalagati nikakvo “pokatoličenje pravoslavaca”, čak ni onda kad je donosio Zakonsku odredbu o prijelazu s jedne vjere na drugu. Ta je odredba, inače, donesena 3. svibnja 1941. Također, 22. prosinca 1941. nisu proglašeni nikakvi “protužidovski zakoni” (20.), jer je tzv. rasno zakonodavstvo doneseno 30. travnja 1941., u jeku i u funkciji pregovora o razgraničenju s Italijom.

I tako dalje, i tako dalje. Druga polovica Vidovićeva Memoranduma po svojoj pouzdanosti ne zaostaje za prvom, na koju smo se upravo osvrnuli. I druga bi tražila bar toliko prostora, i bar toliko čitateljske strpljivosti. Ima, naime, i u njoj “zanimljivih” teza: da je Trojnom paktu pristupio Pavelić (20.), da je Zapad Hrvatskoj ubrajao u zasluge borbu na Istočnoj fronti (20.), da je Pavelić u veljači 1941. (sic!) odlučio osnovati Hrvatsku pravoslavnu crkvu (21.), da su hrvatski evangelici imali “šefa” (21.) koji je ubijen, da je u Jasenovcu izrazio pripravnost peći se u paklu za Hrvatsku Božidar Kavran (22.), iako je to bio Ljubo Miloš,  da je HNV preko Zvonimira Milasa utiralo put pristupu Hrvatske vojske NATO-u (24.), da je Andrija Hebrang “vodio jasnu i otvorenu politiku: sačuvati jedinstvo teritorija NDH i stečenu hrvatsku državnu nezavisnost” (25., 26.), da je Budak bio ministar unutarnjih poslova (27.) i da je, štoviše, s tog mjesta talijanskome ministarstvu vanjskih poslova uputio notu o sporazumnom poništenju Rimskih ugovora (Budak baš nema sreće s Mirkom Vidovićem!), da je Pavelić živio pod američkim nadzorom u Austriji (29.) i da je u izjavi sa Stojadinovićem otpisao “Dubrovnik, Konavle i neke druge hrvatske krajeve” (31.) itd. Ukratko, Memorandum o nastanku, nestanku i preporodu Nezavisne Države Hrvatske fascinantna je zbirka pogrješaka i dezinformacija. Za blaži sud nemam hrabrosti.