Osvrti i prikazi

VUKUŠIĆEV RAT UDBE PROTIV
HRVATSKE EMIGRACIJE

Piše: Tomislav JONJIĆ

Većina se knjiga piše i objavljuje kako bi se nešto otkrilo, kako bi se širem krugu ljudi proširile spoznaje i znanja. Ima, međutim, i drugih knjiga, knjiga koje se upućuju široj javnosti, a kojima se prividni predmet istraživanja zapravo hoće prikriti ili izokrenuti, mistificirati. U takve često spadaju, recimo, slodobnozidarske publikacije o slobodnom zidarstvu namijenjene “profanima”, ali nesumnjivo još više tzv. povijesti obavještajnih službi ili njihovih podhvata. Pišu li ih njihovi pripadnici (a u pravilu je gradivo dostupno samo takvima), često se ne radi samo o “lovačkim pričama” i samodopadnom veličanju vlastite uloge, pronicljivosti i dalekovidnosti, nego i o manje ili više jasnim obavještajno-političkim porukama, dimnim zavjesama i kulisama koje se podižu po stanovitim narudžbama i radi stanovitih ciljeva.

Abolicija Udbe u Hrvatskoj

Tako se u Srbiji, u čijoj se martološko-hajdučkoj kulturi atentatori, špijuni i egzekutori tradicionalno smatraju narodnim velikanima, posljednjih godina pojavilo nekoliko knjiga u kojima se “opisuje” djelatnost jugoslavenske Službe državne sigurnosti (najčešće kolokvijalno zvane Udbom, po jednom od naziva kojeg je ta služba nosila). U Sloveniji je, pak, kao u većini drugih zemalja izišlih iz komunističkog pakla, pokušano rekonstruirati ustroj i rad jugoslavenske obavještajne službe, s ciljem njezine definitivne kompromitacije. Hrvatska kasni i na tom području. Jedan od važnih uzroka takvog stanja vjerojatno je i krajnje neobičan koncept tzv. nacionalnog pomirenja, u kojem je dojučerašnjim razbojnicima omogućena metamorfoza u “demokrate”, uljuđene građane, “profesionalce” i “korisne članove društvene zajednice”, dok je jučerašnjim žrtvama i danas ostavljena, u najboljem slučaju, uloga autsajdera, društvenih marginalaca koji služe tek za porugu ili trajno sumnjičenje.

Joža Manolić

Prva knjiga koja je s ambicijom pružanja cjelovitije slike o djelovanju Udbe u redovima hrvatske političke emigracije, objavljena u Hrvatskoj, je knjiga Bože Vukušića Tajni rat Udbe protiv hrvatskoga iseljeništva (519. str.), koju je s predgovorom dr. Josipa Jurčevića i pogovorom Josipa Jovića 2001. u Zagrebu objavio Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva. Knjiga je podijeljena u tri dijela. U prvome (str. 7.-103.) prikazane su političke organizacije hrvatskog iseljeništva: Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), Hrvatski narodni odbor (HNO), Hrvatsko narodni otpor (HNO), Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), Hrvatska republikanska stranka (HRS), Hrvatska seljačka stranka (HSS), Savez komunista Hrvatske u iseljeništvu, Socijalistička stranka Hrvatske, Hrvatski državotvorni pokret (HDP) i Hrvatsko narodno vijeće (HNV).

 Drugi dio (str. 105.-198.) nosi naslov Nastanak, ustroj i rad jugoslavenskih tajnih službi, a treći, najopširniji, Napadi na hrvatske političke iseljenike (201.-389.). Kao svojevrsni četvrti dio objavljen je tekst Bruno Bušić – simbol hrvatskog nacionalnog otpora, koji je već ranije – makar to ovdje nije označeno - objavljen u knjizi Bruno Bušić – branitelj hrvatskog identiteta (Hrvatska uzdanica, Zagreb, 2001.), u koju su uvršteni prilozi J. Jurčevića, B. Vukušića i Vlade Šakića.

Prije kritičkog osvrta na svaki od tih poglavlja Vukušićeve knjige, korisno je i poželjno dati neke opće napomene. Jedan od ocjenjivača Vukušićeva rukopisa, prof. dr. Ivan Čizmić (drugi je Marin Sopta), zaključit će da Vukušićeva monografija donosi i neke dokumente u integralnoj formi, “što je dalo posebnu težinu znanstvenosti i vjerodostojnosti autorova rada”. Ta je pohvala uvelike pretjerana: bez velika sam krzmanja spreman na sud da ni sam auktor takvih nakana nije imao. No, ako sam u tome i u krivu, nisam u krivu kad sudim da, načelno govoreći, objavljivanje dokumenata u integralnom obliku ništa ne govori o (ne)znanstvenosti određenog djela, i da, u konkretnom slučaju, nije riječ o znanstvenom djelu, pa ni o znanstvenoj publicistici, nego o zbirci novinskih članaka, koje je trebalo podvrći kvalitetnoj redakciji.

To, nažalost, nije učinjeno. Uslijed toga se od prve stranice nižu pojednostavljeni sudovi i faktografske netočnosti. Primjera radi, pisac tako govori kako su Supilo i Trumbić imali važnu ulogu u stvaranju prve jugoslavenske države, ali se ubrzo pokazalo “njihovo razočaranje novom državom”. Dakako, Frano Supilo se “novom državom” nije mogao razočarati, jer je umro 1917., prilično prije njezina nastanka. Slično tomu, Vukušić na istoj (prvoj auktorskoj) stranici tvrdi da su nakon skupštinskog atentata zabranjene hrvatske političke stranke, iako su zabranjene sve, a ne samo hrvatske političke stranke s “plemenskim” nazivima. Nije pisac u pravu ni onda kad tvrdi da je Hrvatski domobran “inozemna ispostava Hrvatske stranke prava”, jer je organizacija Hrvatski domobran nastala 1928. u Zagrebu kao nadstranačka omladinska borbena organizacija, a u Europu i obje Amerike presađena je koju godinu kasnije, također s nadstranačkim značajem i nadstranačkim poslanjem. 

U međuratnoj emigraciji postojalo je glasilo Nezavisna Hrvatska Država (a ne Nezavisna Država Hrvatska, kako hoće auktor), koje također nije bilo glasilo HSP-a, nego glasilo ustaško-domobranske organizacije. U skladu s tom inventivnošću, auktor će smisliti sintagmu “ustaško-pravaški pokret” (str. 56), koja je dosad bila nepoznata i u politici i u historiografiji. I tako dalje. Nezgodno je, da se ovakvi propusti događaju već na prvoj stranici knjige koja je, kako kaže auktor, plod osamnaestogodišnjeg rada i istraživanja...

Sažetak povijesti iseljeničkih političkih organizacija

Hvalvrijedna je auktorova odluka, da opis rata UDB-e protiv hrvatskog iseljeništva započne sažetim prikazom političkog djelovanja tog iseljeništva, njegovih organizacija, ciljeva, planova i akcija. No, umjesto zahtjevnijega, istraživačkog i auktorskog pristupa, Vukušić se odlučio na postupak koji je prilično neuobičajen. Dao je, naime, riječ pripadnicima tih organizacija, koji iz svoga kuta pripovijedaju o nastanku i djelovanju tih skupina, pa i o unutarnjim sporovima ili čak raskolima. Tako su u knjigu uvršteni opširniji članci ili izjave Drage Sudara, Jurice Dragičevića, Šime Letine, Jurja Krnjevića, Kazimira Katalinića i Nikole Štedula. Ti su članci i izjave nejednake kakvoće; neki su ambiciozniji, a neki se svode na puke fraze i simpatične deklaracije.  Razumije se da je izborom takvog postupka unaprijed žrtvovana nepristranost i dokumentarnost, ali – što je puno važnije – izostala je reljefna i informativna, bar donekle kvalitetna skica političkog djelovanja hrvatske emigracije 1945.-1990., iako je takvu skicu (dok čekamo sustavniju monografsku obradu) upravo ovdje trebalo dati. 

Nacrt povijesti hrvatske političke emigracije ne daju ni izvadci iz pojedinih elaborata jugoslavenske Službe državne sigurnosti, jer su ti sastavci najčešće nepouzdani, bilo zbog neupućenosti ili ideoloških predrasuda sastavljača tih “dokumenata”, bilo zbog toga  što su često pravljeni ad captandem benevolentiam viših, političkih krugova. Bitan pomak nije ostvaren ni, inače korisnim, uvrštenjem nekih temeljnih programskih dokumenata pojedinih skupina i političkih stranaka. Uz ovo bi se poglavlje moglo primijetiti da je prikaz pojave ljevičarstva u hrvatskoj političkoj emigraciji krajnje pojednostavljen, sažet i izvađen iz povijesnoga konteksta. Može čovjek prema toj pojavi imati negativan stav, ali je i takav stav potrebno obrazložiti. Također bi se moglo predbaciti, da HNV-u kao krovnoj udruzi odnosno organizaciji nije mjesto u pukom slijedu političkih stranaka i organizacija, niti se prvi pokušaj stvaranja te udruge (1962.) može apsolvirati jednim pasusom. S druge strane, ne bi se reklo da HDP po značenju zaslužuje skoro četvrtinu prostora posvećenog djelovanju emigracije (22 stranice, nasuprot 6 stranica za HOP ili 4,5 stranice za HSS), osim ako mu takvu ulogu ne daje činjenica, da je i sam auktor pripadao toj skupini.

No, ipak, ni takav prikaz hrvatske političke emigracije ne treba zanemariti ili podcijeniti, budući da je sve što do sada o toj prevažnoj pojavi hrvatskoga političkog života znamo zapravo memoarske naravi. Hrvatsko iseljeničko novinstvo, politički dokumenti stranaka i organizacija i ostavštine istaknutih pojedinaca skoro su u cijelosti neobrađeni, iako bez njih nije niti će biti moguće pisati povijest hrvatskog naroda između Drugoga svjetskog i Domovinskog rata.

Zlokobni 13. svibanj

Pišući o nastanku, ustroju i radu jugoslavenskih tajnih službi, Vukušić se nije poslužio doktorskom disertacijom Josipa Jurčevića, u velikoj mjeri objavljenom u Političkom zatvoreniku. Nasuprot tomu, oslonio se na publicističke radove Frana Višnara, Marka Lopušine i Božidara Spasića, uvršćujući u tekst knjige u integralnom obliku neke ključne pravno-tehničke dokumente, kojima je reguliran rad tih službi. Metodološki bi bilo nesumnjivo ispravnije, da su ti dokumenti uvršteni na kraju knjige, kao prilozi. No, i ovako oni pružaju solidnu preliminarnu informaciju o poratnom ustroju i zakonskom okviru rada, a dijelom i o psihološko-političkoj motivaciji jugoslavenskoga ubilačkog stroja.

Nedostaju, međutim, podatci o broju (da ne govorimo o imenima) djelatnika i “neformalnih suradnika” SDS-a u Hrvatskoj i BiH, kao i podatci o žrtvama njihovih “mjera”. Nije objavljeno ni to, odakle potječe arhivsko gradivo kojim se Vukušić služio, je li ono cjelovito i je li – radi provjere ovoga ili poduzimanja novih istraživanja – dostupno drugim istraživačima. Ponešto od toga prosječnom je Hrvatu poznato iz dnevnog tiska, ali se ta informacija mogla uvrstiti i u ovu knjigu. Zanimljivo je, da se pisac odlučio na pohrvaćenje tekstova izvorno pisanih na srpskom jeziku, bez obzira na to, je li riječ o normativnim aktima, Lopušininim ili Spasićevim traktatima ili o citiranju izvješća pojedinih udbaških dužnosnika. Time je, nažalost, izgubljena ona specifična aroma, koja – kroz sintagme i kalambure “državnog jezika” - ujedno govori o velikosrpskoj naravi jugoslavenskoga komunističkog režima.

No, piscu se ne bi smjelo spočitnuti što se kao Hrvat u Hrvatskoj služi hrvatskim jezikom, pa tekstove sa stranoga (srpskog) prevodi na svoj, hrvatski jezik. Kad bi u tome bio dosljedan. Nažalost, knjiga vrvi srbizmima. Ona govori o “Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu”, “ministarstvu odbrane” i “bezbednosti teritorijalne odbrane”, novine su nazivaju “novinom”, umjesto poticaj piše se “podstrek”, umjesto kakvoće ili kvalitete imamo “kvalitet”, dossier je vukovski “dosje”, na bezbroj mjesta se imenica “lice” koristi tamo gdje bi se hrvatski kazalo “osoba”, a sreće se i “magnetni nosilac” i “centralna potjernica”. Razočaranje je “razočarenje”, opskrba “snabdijevanje”, novak “regrut”, streljivo “municija”, Ceaucescu, Pacepa, Bruxelles i Attlee su vukovski “Čaušesku”, “Pačepa”, “Brisel” i “Atli”, vrpca je “traka”, taksist je “taksista”, a kolegica je “koleginica”. Umjesto “tko”, pita se “ko”, umjesto “što” – “šta”. Srećemo “saobraćajnu nesreću” i hitac u “potiljak”. Posjet je dosljedno “posjeta”, redarstveni istražitelj “isljednik”, a umjesto pastrve, u jednom se ribnjaku uzgaja “pastrmka”. Pita se “da li” i putuje se u “inostranstvo”. Rubnik je “ivičnjak”, srećemo pridjev “neprikosnoven”, a stanoviti je tekst (Ciligin) došao ne kao naručen, nego kao “poručen”... 

S obzirom na toliko mnoštvo srbizama, smisao pohrvaćenja dijela teksta postaje krajnje upitnim. Tomu valja dodati, da su se dogodile, slučajno ili ne, i neke druge pogrješke (možda tiskarske). Nije samo Ćeća Stefanović postao “Stevanović”, nego je Tomislav Obrdalj postao “Obrtalj”, a Genscher je preimenovan u “Hansa Petera”. Ne će biti da su i Ivo Mašina i Vjekoslav Balin ubijeni u Staroj Gradiški već 1961., niti stoji da je pok. Ludvig Pavlović u rujnu 1991. poginuo u jednom okršaju s JNA “između Šujice i Posušja”. Auktor, naime, nesumnjivo zna točno mjesto Pavlovićeve smrti, i zna da je ono između Posušja i Duvna (Tomislavgrada). Zlobnici bi kazali da to jest i između Posušja i Šujice, i pritom bili u pravu, kao i onda kad bi rekli da se zločin zbio između Dubrovnika i Zagreba. 

Na Rullmanovu tragu

Njemačkog novinara i publicista (neki tvrde, i obavještajca) Hansa Petera Rullmana Vukušić spominje svega tri puta (od toga dvaput krivo deklinirajući njegovo ime). No, središnji dio njegove knjige, onaj o pojedinačnim akcijama Udbe protiv hrvatskih političkih emigranata, uglavnom slijedi Rullmanovu publikaciju Mordauftrag aus Belgrad. Dokumentation über die Belgrader Mordmaschine (Ubojstva naložena iz Beograda. Dokumentacija o beogradskom ubilačkom stroju), koja je objavljena u tri izdanja na njemačkom i dva na hrvatskom jeziku. U nekim su slučajevima preuzeti dijelovi Rullmanove brošure.

Ipak, u nizu novih pojedinosti, Vukušićeva knjiga dopunjuje Rullmana. Ima u njoj nekih novih spoznaja i postavki, u nekim su slučajevima uvršteni članci iz onodobnoga inozemnog tiska, u drugima, pak, nisu, iako bi bilo korisno da se postupalo dosljedno. Prokazuje Vukušić i izvršitelje nekih ubojstava. Šteta je jedino što su svi oni – ne računajući optuženog Sindičića – mrtvi. U svakom slučaju, i kao takva je korisna. Potpisanom je prikazivaču, pak, najintrigantniji opis slučaja prof. Krunoslava Draganovića, iz kojega bi proizlazilo da je  teza o Draganovićevu dragovoljnom povratku u Jugoslaviju u nekom aranžmanu s Udbom manje nevjerojatna od teze o njegovoj otmici. Važnost dokumentiranja te tvrdnje ne može nadmašiti ni naoko ovlaš nabačena tvrdnja da se Pavle Gaži, kontroverzni šef komunističke policije u Hrvatskoj, protivio atentatu na Stjepana Đurekovića.

Josip Perković

Treba, dakle, reći da je rezultatima Rullmanovih istraživanja (koja, dakako, nisu nastala neovisno o skrbi hrvatske političke emigracije), Vukušić dodao i niz novih svjedočenja i podataka, nastalih i prikupljenih nakon obnove hrvatske države. Šteta je što se pritom (iz razloga koji bi se mogli naslućivati) zadržao na opisu “lika i djela” samo nekih pouzdanika jugoslavenske Službe državne sigurnosti (poput Vinka Sindičića, Slobodana Budaka, Josipa Drpića, Rade Vukojevića, Željka Šuška, Ivice Šimunovića, Jerka Bradvice i Mirka Grgića), dok su ostali – čudnom igrom sudbine – ostali pošteđeni. A oni čije su karijere kao jaje jajetu nalik nabrojenoj plejadi policajaca i protuha, takvu poštedu svakako nisu zaslužili. No, dobili su je i, štoviše, dobili su odlučujuća mjesta u novoj, hrvatskoj državi, protiv koje su se tako zdušno borili.

U tom je kontekstu zanimljivo napomenuti da je Vukušić u četvrti dio knjige, onaj posvećen Brunu Bušiću, uvrstio svoj iskaz dan na glavnoj raspravi protiv Vinka Sindičića. U njemu spominje Ivana Lasića-Gorankića, Širokobriježanina koji je dogurao do mjesta šefa protuemigrantskog odjela savezne Udbe u Beogradu. Dodatni opis te kreature zapravo nije ni potreban, ali recimo ipak, da je Lasić u tom svojstvu bio izravno  upleten u likvidacije hrvatskih političkih emigranata. Na str. 454. Vukušić kaže: “Obzirom na njegovu (Lasićevu op. T. J.) kooperativnost, mi smo mu htjeli omogućiti stjecanje hrvatskog državljanstva, dolazak u Hrvatsku, te zaposlenje u Ministarstvu obrane – ali je to [Josip] Perković i organizacija oko njega spriječila”.

Krunoslav Draganović

Ako je to model, kojim smo “mi” zapošljavali na utjecajna mjesta i Perkovića i Mustača i slične tipuse, onda se najprije treba priupitati, jesu li ti “kooperativni” udbaši nasamarili tzv. hrvatske tzv. mozgove ispričavši im manje zanimljiv dio pripovijesti i pritom im prodavši hrpu dezinformacija, istodobno izbjegavajući suđenje za počinjene zločine i stigmatizaciju za nacionalnu izdaju, te osiguravajući udobne fotelje i utjecajna mjesta. Jer, ne vide se kaznenopravne posljedice te tobožnje kooperativnosti (nema nijedne presude protiv nijednog ubojice!), a ne bi se reklo ni da su na obavještajno-političkom planu temeljito pridonijeli obrani države i izgradnji solidnoga i nacionalno svjesnoga redarstveno-obavještajnog aparata.

Naprotiv, ravnajući se po onoj da ćemo ih “po plodovima njihovim prepoznati”, moglo bi se zaključiti, da nedostatak lustracije i dramatično današnje stanje hrvatske nacije, koja nije bila u stanju ni na apsolutno zakonit i moralno besprijekoran način obračunati se s vlastitim zločinačkim izrodima, potječe i iz toga što smo se “mi” pačali u stvari kojima nismo dorasli. Uslijed toga su hrvatske obavještajne službe ostale popločane “njima” i “našim” neukim razmetljivcima, zapošljavanima “po babu i stričevima”, po partijskim knjižicama i sličnim dokazalima nacionalne ispravnosti i ćudoredne uspravnosti.

I sâm sam, uzgred budi kazano, iskusio slučajeve tzv. “sisovaca”, “szupovaca”, “sedmaša” i “hisovaca”, namještenih u vojsci i po diplomatskim predstavništvima po nekim čudnim kriterijima i usred rata, koji su svom poslu bili toliko dorasli da su se istog dana kad su primljeni u službu time na sva usta infantilno hvalili. No, takvi su bili podobni i nisu oklijevali prokazivati “opasne pravaše” koji, eto, “ne podupiru politiku predsjednika Tuđmana”. A onda su, kad su se stvari malko promijenile, pljunuli na Tuđmana i na Hrvatsku, te se okrenuli prema novom koritu. Profesionalci. No, nama je glavno, da su bili “kooperativni” kad im je u ruke predana sudbina nacije. Jad do jada.

Zašto nema Pavelića?

U poglavlje “Napadi na hrvatske političke iseljenike” Vukušić, začudo, nije uvrstio najopsežniji (a, nažalost, i najuspješniji) pothvat jugoslavenske obavještajne službe: Akciju Deseti travanj, koja se u Jugoslaviji nazivala “Operacijom Gvardijan”, a po imenu najpoznatije žrtve i neposrednog organizatora, znamo je i kao Akciju Kavrana i drugova. Čini se da je opisu te operacije svakako bilo mjesto u istome nizu, jer je očito da je riječ o obavještajnoj igri kojoj su žrtve hrvatski emigranti, bez obzira na to što se tragični finale zbio u Hrvatskoj ili, eventualno, drugim dijelovima tadašnje Jugoslavije. Istina je da je još uvijek u cijelosti nejasan način na koji su nastradali Božidar Kavran i njegovi suradnici, ali literatura objavljena posljednjih godina (knjige fra Martina Planinića, uspomene Srećka Rovera ili Dinka Šakića, kao i općepoznato djelo Ivana Prusca) svakako bi trebala biti dopunjena ili dijelom ispravljena Udbinim arhivskim gradivom.

 U svakom slučaju, problem nije trebalo zaobići. Slično bi se moglo reći i za Bugojansku akciju, koja u ovom poglavlju također nije obrađena. Istini za volju, o njoj se nešto kaže u prvome dijelu, pri opisu djelovanja HRB-a, a poneki se fragment može naći i kasnije (npr. kazivanje Nediljka Vegara i sl.). No, i ovaj je pothvat prevelikog značenja, a žrtve tako brojne i tako važne, da su zasluživale poseban prostor. Kao, uostalom, i pogibija Ludviga Pavlovića.

Nadalje, auktor je propustio makar indukcijskom metodom ponuditi zaključak o kriterijima kojima se jugoslavenski politički i obavještajni vrh služio pri izboru žrtava u hrvatskoj političkoj emigraciji. Jesu li žrtve birane po svojoj važnosti za djelovanje emigracije? Ako je tako, onda je bilo korisno kod svih njih navesti po čemu su to bili važni. Ima, naime, slučajeva da se o pojedinim žrtvama ne nudi ni elementarna informacija (npr. Zvonko Kučar, Nikola Miličević, Nikola Damjanović, Đuro Zagajski...). Je li kod donošenja odluke o smaknuću prevagnula spoznaja da su ti pojedinci spremni na poduzimanje i oružanih akcija? No, za mnoge od ubijenih nema podatka da su se spremali na kakav oružani čin protiv Jugoslavije, a povrh toga, nema nikakve sumnje da se nije baš svaka oružana akcija protiv Jugoslavije odigrala mimo Udbe, jer su njezini šefovi zasigurno bili svjesni da se hrvatska borba može kompromitirati ili otežati i tako da ju se gurne u poduzimanje terorističkih akcija. Je li, možda, neka od žrtava likvidirana zbog neispunjenih preuzetih obveza (a mi danas ne želimo dirati u mit)? Niz je, dakle, pitanja koja će se prije ili kasnije morati postaviti.

No, najzanimljivije je, da je Vukušić među napade na hrvatske političke iseljenike zaboravio uvrstiti atentat na dr. Antu Pavelića. Bit će da Pavelić nije Hrvat ili hrvatski politički iseljenik? Možda je nepoznat i nevažan? Ili na nj uopće nije izvršen atentat? No, pisac tvrdi (a kladim se da mu se to može vjerovati!) da se služio podlistkom objavljenim u tjedniku Zora 1995. Tamo je atentat na Pavelića ukratko obrađen. Što se promijenilo između 1995. i 2001., da je Pavelić izostavljen?

Račanov alibi

S obzirom na njegovo simbolično značenje, shvatljivo je da je Brunu Bušiću posvećen razmjerno velik prostor. Pisac se odlučio na cjelovito uvrštenje svog članka iz već spomenute knjige Bruno Bušić – branitelj hrvatskog identiteta, koji je uglavnom ranije objavljen i u stranačkom časopisu Državnost. Čitatelj Političkog zatvorenika sa žaljenjem će primijetiti da Vukušić pri citiranju beogradskih auktora (posve nepotrebno) ističe kako to čini uz njihov pristanak, a da istodobno citira stranice i stranice iz ovog mjesečnika (prenoseći na str. 392. čak i faksimil s objavljenom Bušićevom srednjoškolskom zadaćom), pritom ne spominjući odakle je preuzeo i tekst i ilustraciju (što je i zakonito i potrebno).   No, pripišimo to dobrohotno nehotičnom previdu ili nenaviknutosti auktora na citiranje literature.

Atentat na Bruna Bušića i njegov tragikomični sudski epilog u suverenoj hrvatskoj državi taj slučaj čine još uvijek intrigantnim, a niz pokušaja da se on razjasni (u pojedinostima, naravno, jer je posve jasno tko je intelektualni i ideološki začetnik umorstva!) nerijetko je doprinosio konfuziji.

Ne računajući dijelove sudskih zapisnika s javne glavne rasprave, ne daje Vukušićev članak o Bušiću ništa bitno nova, ali ipak pruža nešto zaokruženiju sliku o samom zločinu i, pogotovo, o njegovim zakašnjelim odjecima u Republici Hrvatskoj. Izbor objavljenog materijala ponekoga će ponukati na zanimljiva pitanja. Tako će se pozorniji čitatelj zapitati, čije je pismo Sindičić (navodno) 1978. nosio u London ili, recimo, zašto je – kako proizlazi iz navoda Andrije Popovića, scenarista poznatog filma o atentatu na Bušića - Gojko Šušak grozničavo štitio Josipa Perkovića, i zašto bi, prema istom izvoru, predsjednik Tuđman na privatnoj projekciji filma bojažljivo sugerirao Šušku da film ipak previše ne optužuje Perkovića...

 Sve u svemu, zaključna ocjena poglavlja posvećenog atentatu na Bruna Bušića mogla bi poslužiti i kao zaključna ocjena Vukušićeve knjige. Vukušić je apsolutno u pravu, kad tvrdi da je iza atentata i drugih napadaja na hrvatske političke iseljenike politički i ideološki stajao jugoslavenski komunistički politički vrh, dok je služba koja je činila zločine bila samo njegova produžena ruka. Zločini te službe nisu bili aberacija, nego prirodan i zakonit izdanak jugoslavenstva i komunističke ideologije. No, ako je tako, onda nije trebalo davati alibi Ivici Račanu, čije je mišljenje o značenju Bruna Bušića irelevantno. Relevantno je to, da su Račan i njegovi partijski drugovi donosili političke odluke ne samo u Bušićevu slučaju, nego i u desetcima drugih slučajeva, kad se nisu oporavljali od prometne nezgode iz rujna 1978.

Također, ako je točno da iz postupanja sudskog vijeća zagrebačkoga Županijskog suda u predmetu protiv Sindičića proizlazi ocjena da Udba “nije koristila likvidacije političkih protivnika kao sustavni dio svog rada”, Vukušić se s pravom skandalizira. No, slično tomu se može osjećati čitatelj njegove knjige, kad stekne dojam da se pripovijest o Udbinoj djelatnosti u Hrvatskoj i prije 1990. i nakon 1990. svodi na Josipa Manolića, Zdravka Mustača, Josipa Perkovića i šačicu Udbinih suradnika iz Zapadne Hercegovine. (Bit će da su ovi poimence spomenuti uhljebljeni u vrhu hrvatske vlasti također zbog “kooperativnosti”?) No, također će biti, da iza njih ipak postoji nešto drugo, puno složenije, puno inteligentnije i puno opasnije, nešto što ima jasne (protuhrvatske) političke ciljeve...