Osvrti i prikazi

BEŽANIJA SRBA POD PREZIDENTOM MARTIĆEM

Piše: Tomislav JONJIĆ

Kako je austrijski časopis Format od 26. veljače 2001. objavio, hrvatski predsjednik Stipe Mesić spreman se ispričati “zbog progona Srba iz Krajine”. Isprika, dakako, pretpostavlja svijest o krivici, dakle i samu krivicu. Hrvatska je protjerala Srbe, počinivši time “etničko čišćenje”, pa bi na koncu (nakon što se okonča hajka protiv generala Stipetića i ostalih hrvatskih vojnih zapovjednika), trebala biti obvezana i na plaćanje ne samo političke štete zbog tog čina. Tako, očito, Mesić. Da, međutim, iz dokumenata proizlazi drugačije, pokazuje nedavno objavljena knjiga mr. Milisava Sekulića (1935.), koji je od početka srpske agresije na Hrvatsku bio pripadnikom Generalštaba JNA, a onda je 1993. došao u Knin, u tzv. Glavni štab Srpske vojske Krajine, na mjesto načelnika operativno-nastavnog odjeljenja. Tu je promaknut u čin general-majora, a u njegovu su djelokrugu bile zadaće borbene obuke i operativno-stožerni poslovi.

SPC financira "SVK" i jedina je bez kalkuliranja uz "Krajinu"!

Sekulićeva knjiga Knin je pao u Beogradu (295 str.) objavljena je 2000. u nakladi Nidda Verlaga u Bad Vilbelu (SR Njemačka). Piše ju svjedok očevidac, istaknuti vojni stručnjak, i to na temelju arhivskoga gradiva “Srpske vojske Krajine” (SVK), nažalost bez znanstvenog aparata i potanjeg navođenja izvora. U knjigu je uvršten i kratak kritički osvrt generala Dušana Pekića.

S obzirom na Sekulićevu ulogu, njegova knjiga ne predstavlja samo opis i raščlambu događaja, nego nedvojbeno i pokušaj pisca, da sa sebe skine odgovornost za slom “Republike Srpske Krajine”, te da tu odgovornost prevali na drugoga. Po klasičnome srpskom obrascu, poraz je pripisan “brankovićevskoj” struji, tj. izdajicama među samim Srbima, dok se vještina, obučenost, opremljenost i borbena spremnost Hrvatske vojske umanjuje ili čak ignorira. Priznaje se tek, da je Hrvatska na promičbenom planu bila neusporedivo uspješnija. Iako bi opis neorganiziranosti, anarhije i rasula u “SVK” mogao umanjiti sjaj pobjeda Hrvatske vojske u Bljesku i Oluji, ipak se ova knjiga nesumnjivo može smatrati vrijednim prilogom za povijest Domovinskog rata i ujedno dokazom, da Hrvatska nije protjerala Srbe iz “Krajine”, nego su se oni sami, zbog različitih razloga, odlučili na “bežaniju”.

Auktorova su politička polazišta tipična za velikosrpski imperijalizam. Za nj je mržnja prema Srbima postala hrvatskom “nacionalnom karakteristikom”, koja je u drugome svjetskom ratu rezultirala pokoljem “milion Srba u Hrvatskoj i BiH”. I dok su Hrvatima u toj tobožnjoj srbomrzačkoj histeriji pomagali i Austro-Ugarska i Vatikan, sa srpske se strane uvijek kalkuliralo, pa je “i u periodu od 1941-1945. i 1991-1995. uz Srbe u Hrvatskoj jedino istinski stajala Srpska pravoslavna crkva.” Ona je, kao što priznaje Sekulić – svetosavski – jednim dijelom i financirala “Srpsku vojsku Krajine”, dakle, i njezine zločine. “Sve drugo, bilo je samo neosmišljena politika, kratkog daha, jalova i na kraju i – izdajnička.” Istodobno su Srbi “bili cilj istrebljivačke politike ne samo Nemaca u okupiranoj Srbiji, nego i Hrvata i Italijana u Hrvatskoj, Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini, Šiptara i Italijana na Kosovu, Bugara na prostorima Makedonije i juga Srbije. Crnogorci su delili sudbinu Srba u Crnoj Gori, u sudaru sa italijanskim fašistima.”

Auktor knjige, mr. Milisav Sekulić

Zadojeni takvom mitološkom sviješću, Srbi žive u uvjerenju kako je raspadom Jugoslavije “dat znak za sveopšti pogrom Srba”, pa se stavljaju pod okrilje JNA. Sekulić piše: “u zapadnom delu kasnije stvorene Republike Srpske Krajine (RSK) ključnu ulogu u zaštiti Srba imao je 9. korpus (Kninski). U istočnom delu (Istočna Slavonija, Zapadni Srem) zaštitu je delom vršio 17. korpus (Tuzlanski). Srpski živalj u Zapadnoj Slavoniji i Podravini, odlukom političkog vrha države, trebalo je da bude pod zaštitom 32. korpusa (Varaždinskog) i 5. korpusa (Banjalučkog).” Beograd je težio za stvaranjem okrnjene Jugoslavije: blokiranim garnizonima na području (ostatka!) Hrvatske, nalagala se pasivnost, dok je u pogledu područja nastanjenih Srbama i onih koja su trebala ostati u sastavu Velike Srbije “JNA izvodila ofenzivna dejstva”. Takav se angažman očekivao ne samo u pogledu istočnog Srijema, Baranje i istočne Slavonije, nego i u pogledu zapadne Slavonije, ali se to izjalovilo zbog kapitulacije varaždinskoga i nedostatne aktivnosti banjalučkoga korpusa. Napadom na Dubrovnik nije se išlo za zaokruživanjem, nego za stjecanjem teritorija “koje bi kasnije bile predmet cenkanja kad počnu pregovori o miru”.

Uloga Srbije i Crne Gore

Usporedno s tim procesom tekle su političke kombinacije. Sekulić je kritičan prema nalogu da se Slovenija ne zadržava u Jugoslaviji, pa je radi toga tamo poslano svega 2.000 vojnika. Procjenjivalo se da za zadržavanje teritorija zacrtane Velike Srbije nije potrebna mobilizacija, niti proglašenje ratnog stanja. Time se branila teza da Srbija i Crna Gora nisu u ratu, “iako su svakodnevno sahranjivani vojnici JNA poreklom iz Srbije i Crne Gore, jer su ginuli na prostorima predviđenim da ‘uđu’ u novu Jugoslaviju.” Službeni Beograd pruža apsolutnu potporu prekodrinskim Srbima, da izgrade svoje države, koje će se kasnije uključiti u SR Jugoslaviju. Uz takvu je potporu u Kninu 19. prosinca 1991. i proglašena “Republika Srpska Krajina” (RSK).

Međutim, kako se JNA postupno osula, dana je suglasnost da se “obrazuju i naoružavaju pojedine paravojne grupe. Sve te ‘jugoslovenske’ paravojske obrazovane su pod okriljem vlada Srbije i Crne Gore”. Srpske i crnogorske vlasti su i prisilno novačile svoje državljane, te ih upućivale u “SVK”: Sekulić navodi primjer sudskih postupaka, koje su protiv Srbije radi naknade štete prouzročene prisilnim novačenjem pojedinci zametnuli i - dobili.

U Vanceovu planu Sekulić vidi ključnu prevaru srpskog naroda. Na temelju tog plana, u Sarajevu je 2. siječnja 1992. potpisan sporazum o bezuvjetnom prekidu vatre na prostorima Hrvatske. Na sjednici predsjedništva SFRJ 31. siječnja i 1. odnosno 2. veljače 1992. raspravljalo se o “Aktuelnom pitanju vezanom za angažovanje mirovnih snaga Ujedinjenih nacija u Jugoslaviju”, s ciljem da se iz vrha “RSK” eliminira Milan Babić i instaliraju Milan Martić, te Borisav Mikelić, koji su bili neusporedivo skloniji bezuvjetno slijediti Miloševićev politički pravac.

“Agresijom na Miljevački plato” (21. lipnja 1992.) Hrvatska je, prema Sekuliću, i svojoj i inozemnoj javnosti htjela pokazati kako potpisivanje Vanceova plana ne znači odricanje od teritorija, pa će ubuduće uvažavati samo svoje interese. Istodobno se htjelo iskušati Vijeće sigurnosti UN i reakciju Miloševićeva Beograda. Za svega nekoliko sati Hrvatska je vojska ovladala s oko 40 km2 prostora, a u borbama je “poginulo 90 Srba” (ne: srpskih vojnika, op. T. J.). Kako se vidjelo da naslon na JNA, koja se po Vanceovu sporazumu povukla s teritorija Republike Hrvatske, ne će biti dovoljan za ostvarenje političkih ciljeva, već krajem 1991. prionulo se stvaranju “SVK”, da bi se nadišlo dotadašnje kaotično stanje, u kojem su postojali ostatci JNA, zametci nove vojske, mjesne straže, četničke skupine i milicija SAO Krajine, sve protkano nedisciplinom, kriminalom i korupcijom. Jezgru “SVK” trebale su tvoriti snage bivše Teritorijalne obrane, koje su formacijski brojale 24.410 ljudi.

Čedomir Bulat potpisuje bezuvjetnu kapitulaciju pred genaralom Stipetićem

Do odlaska snaga JNA s područja “RSK” u travnju i svibnju 1992., Teritorijalnom se obranom zapovijedalo s razine SFRJ, iz Beograda. Nakon tog razdoblja, TO se, skupa s pridruženim postrojbama, transformira u “SVK”. Međutim, maslenička akcija Hrvatske vojske u siječnju 1993. pokazala je nedoraslost “SVK”. Već tada se nalazila u dramatičnom stanju: u 75. (drniškoj) brigadi na poziv se, nekoliko dana prije Maslenice, odazvalo svega 5 od 33 časnika, devet od ukupno 21 dočasnika, te 13 od ukupno 413 vojnika. Prosječna starost vojnika iznosila je 48 godina, što bi govorilo, da mladi Srbi ipak nisu tako “rado išli u vojnike”. Pored njezine potpune psihološke, a i logističke oslonjenosti na Beograd, Sekulić kritizira i doktrinarnu zastarjelost “SVK”, baštinjenu iz komunističke Jugoslavije. U glavnom stožeru “SVK” ozbiljno se računalo na to, da će “agresiju na RSK”, pored Hrvatske, istodobno poduzeti i Njemačka, Italija, Madžarska i neke druge zemlje. Ipak, ključna je nevolja bila u tome, što je plan uporabe oružanih snaga “RSK” bio “koncipiran samo kao deo zajedničkog plana, sa Vojskom Jugoslavije i Vojskom Republike Srpske”, pa je i moral pučanstva ovisio o stajalištima Beograda i Pala.

Dragovoljci: vojnici i pljačkaši

Takozvana “Srpska vojska Krajine” svoj je vrhunac dosegla 13. veljače 1993. Tada je imala 71.409 pripadnika, od čega je bio 3.291 časnik, 3.424 dočasnika, 60.496 vojnih obveznika i 4.198 dragovoljaca. Naime, uz blagoslov jugoslavenskoga državnog i vojnog vrha, “Srpskoj vojsci Krajine” u pomoć su priskočile “dobrovoljačke jedinice”. Sekulić ne otklanja javno iznošeni podatak, da je “u borbama za Vukovar i u Zapadnom Sremu učestovalo oko 10.000 dobrovoljaca”, od kojih su bar 90 posto činili dragovoljci iz Hrvatske i BiH (što govori o razmjerima oružane pobune protiv Republike Hrvatske!).

Broj dragovoljaca je oscilirao. Tijekom 1993. na “prostorima zapadnog dela RSK” bilo ih je oko 4.300, od čega je 55 posto iz Srbije, više od 19 posto “rođenih na prostorima predratne Hrvatske” (tj. u Hrvatskoj bez područja “RSK”, op. T. J.), oko 6 posto rođenih u BiH... Među stranim dragovoljcima najbrojniji su bili Rusi, Bugari i Makedonci. Bilo je nešto Rumunja, Grka, Ukrajinaca i Poljaka. Uoči Bljeska dragovoljaca je bilo svega 308, a pred početak Oluje 441.

Hrvatska zastava iznad Knina, tamo gdje joj je mjesto

Međutim, neovisno o opadanju broja, dragovoljci su, napominje Sekulić, ujedno bili čimbenikom nestabilnosti, jer su imali posebne linije zapovijedanja, posebne odgovornosti i veze s Beogradom, pa se nisu dali uklopiti pod nadzor glavnoga stožera. Uslijed toga je i njihova podhvatna (operativna) upotrebljivost bila ograničena. Uz vojničke zadaće, oni su se bavili pljačkom, krijumčarenjem i sličnim “slobodnim aktivnostima”. Radi toga je, ističe Sekulić (otvoreno kritizirajući nepovjerenje prema kadrovima iz JNA, koji su bili apsolutno odani srpskoj stvari), između dragovoljačkih skupina i njihovih vojvoda s jedne, i bivših školovanih časnika JNA s druge strane, stalno dolazilo da napetosti, pa i ideološkog neslaganja koje se naslanjalo na četničko-partizanske sporove iz drugoga svjetskog rata.

Bilo je među srpskim političarima i vojnicima različitih planova i kombinacija, ali nije bilo nijedne skupine i nijednog plana, koji bi rješenje pitanja “RSK” tražio u pregovorima s Hrvatskom. To, drugim riječima, znači, da nijedna srpska grupacija nije očekivala, niti se pribojavala, da će “RSK” ipak na kraju ostati u sastavu hrvatske države. Vjerovalo se u međunarodnu zajednicu i u bezuvjetnu potporu Beograda i Srbije. To je jedan od razloga, da se na vojne pripreme polagalo malo. Ni hrvatske pripreme akcije na Medački džep, tvrdi Sekulić, nisu ostale skrivene srpskoj strani. Unatoč “slavom ovenčanom junaštvu”, u rujnu 1993. “SVK” je hametice poražena: “Hrvati su, uz posredovanje Unprofora, predali Srpskoj vojsci Krajine 71 telo poginulih, a među njima 28 civila (10 su žene). Među nestalima je 14 civila (4 žene).”

Saveznici Fikreta Abdića

U drugoj polovici 1994. “SVK” je, prema Sekuliću, priskočila u pomoć Fikretu Abdiću i njegovim oružanim snagama, koje su, u sporu s Izetbegovićevom politikom, saveznika našle u Karadžiću, Martiću i Miloševiću. “RSK” nije bila “ni na koji način (...) ugrožavana sa prostora Zapadne Bosne, ali se uporno mešala u ono što se tamo dešavalo“, dakako, po nalogu Beograda. Peti korpus Armije BiH je, međutim, u kolovozu 1994. ovladao Cazinskom krajinom, pa je u Kordun i Liku izbjeglo oko 30.000 Muslimana.

Tada je “u Beogradu doneta odluka da se razbije 5. muslimanski korpus i da srpske vojske (SVK i VRS) ovladaju prostorom Zapadne Bosne, koji bi potom postao ‘Republika Zapadna Bosna’ na čelu s Fikretom Abdićem”. Iako su se javljale dvojbe o Abdićevoj pouzdanosti, iz Beograda se uvjeravalo kako je njegova politika nesporno u srpskom interesu. Operacija u kojoj su podhvatno udružene srpske i Abdićeve snage dobila je kodno ime “Pauk”, a njezino je zapovjedništvo izravno podređeno Beogradu. Pred kraj 1994. u borbama na strani “abdićevaca” sudjelovalo je oko 6.500 vojnika “SVK”. Od ukupnih gubitaka, koji su iznosili 433 vojnika, poginulo je 11, nestalo 3, a ranjeno 50 srpskih vojnika. Slične akcije nastavit će se i do ljeta 1995.

Dok je dio “SVK” sudjelovao u borbama u Cazinskoj krajini, hrvatske su snage (Hrvatska vojska, navodi Sekulić) započele operaciju na kupreškoj visoravni i livanjsko-grahovskoj bojišnici, oslobodivši (“osvojivši”) Kupres 3./4. prosinca 1994. Bilo je jasno, da su time stvorene izvrsne početne pozicije za napad na “Republiku Srpsku Krajinu”. Prvi je na redu bio njezin zapadnoslavonski dio. Tamo je “odbrana” bila u rasulu: mjesni su srpski zapovjednici koristili Muslimane za kopanje rovova, a razvijen je sveobuhvatan sustav pljačke i krijumčarenja s Republikom Srpskom: ”Krali su sve što se moglo unovčiti. U Jasenovcu su zato često nestajali trafo-uređaji, nadgrobni spomenici, drva. Ukradeno je čak i crkveno zvono.”

Napad hrvatskih snaga, započet 1. svibnja 1995., nije bio neočekivan, ali su ga srpske snage dočekale posve nespremne: “Prepušteni sami sebi vojnici [su] napuštali Zapadnu Slavoniju i odlazili izmešani sa narodom koji nije ni znao da je pokrenut na put bez povratka. Pokušaji da se vojnici odvoje od žena, dece i staraca nisu dali rezultate. Primera radi, prvog dana agresije u Bosanskoj Gradiški je bilo nebrojeno mnogo vojnih obveznika koji su besciljno lutali i odbijali da krenu nazad, na linije odbrane, tvrdeći da su izdani. Suprotstavljali su se čak i oružjem.” Na srpskoj je državnoj televiziji vijest o hrvatskoj akciji u zapadnoj Slavoniji sažeta u 23 sekunde, Karadžić je odmah poručio kako se njegove snage ne će miješati u sukob, a izostanak upotrebe zrakoplovstva predstavlja “samo rečit dokaz da nije postojala spremnost da se napadnuta teritorija brani”.

U naknadnim analizama uočeno je “postojanje defetizma koji je veoma ugrožavao i samu mogućnost opstanka Zapadne Slavonije u sastavu RSK. Kritikovana je nebriga države o vojsci, posebno nemaran odnos prema ranjenicima i porodicama poginulih boraca. (...) Došlo je do napuštanja položaja i rejona bez borbe i otpora. Ostavljani su ranjenici i tela poginulih kao i naoružanje i oprema. Izbegavana je pomoć jedinicama koje su bile odsečene i okružene te su ostavljene na milost i nemilost neprijatelju. Usplahireni narod je prisilno sprečavan da se iseljava, a umirivan je sejanjem laži da će Zapadnu Slavoniju braniti i Vojska RS kao i Vojska Jugoslavije. Otuda i neopisivi strah i panika naroda kad se videlo da od toga nema ništa.”

Od Bljeska do Oluje: dragovoljna “bežanija”

Nizbrdica na kojoj se “RSK” našla, dovela je i do unutarnjih dezintegracijskih procesa. U Belom Manastiru je 25. svibnja 1995. ustrojen “Koordinacioni odbor pet opština Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema”, što je bio uvod u odvajanje istočnoga i zapadnog dijela “RSK”. Nastupila je opća demoralizacija. U vojsci dezerterstva, opijanja, samoranjavanja, samoubojstva i otklanjanje vojne obuke postaju svakodnevnom pojavom.

I dok napada odluku da se zapadnoslavonskim Srbima ne dopusti iseljavanje, Sekulić je izrazito kritičan prema protivnoj odluci u “zapadnom delu” samozvane “države”. Odmah nakon Bljeska započinju iseljenički valovi, a Skupština općine Obrovac u lipnju 1995. pokreće “akciju za kolektivno iseljavanje naroda”. Općinski čelnici izjavljuju “da je 60 posto građana spakovalo kofere za bežaniju”. To je bila generalna proba za bijeg u kolovozu, a “ovakve ‘pripreme i generalke’ bile [su] efikasnije i ubojitije nego sva hrvatska ubojna sredstva”. Ali, ni sada nikomu ne pada na pamet da se, makar popuštanjem, uz pomoć međunarodne zajednice “obezbedi opstanak na ognjištima, makar i bez vlastite države, ali uz autonomiju koju je svet nudio od početka...”

U lipnju 1995. glavni stožeri bosanskih Srba i “SVK” sklapaju sporazum o pripremi i provedbi zajedničke operacije za razbijanje hrvatskih snaga na Dinari, u sklopu čega bi bilo “oslobođeno” i Livno. U tom trenutku iz Beograda dolazi zapovijed da se krene na Bihać, pa će od 15., odnosno 19. srpnja snage bosanskih Srba, “SVK” i “abdićevci” pod zapovjedništvom Šerifa Mustedanagića zajednički nastupati protiv 5. korpusa ABiH. Nakon splitskog sporazuma Tuđman – Izetbegović, Hrvatska vojska koristi tu situaciju, te 28. srpnja oslobađa Grahovo. Operacija prema Kninu bila je logičan nastavak tog pothvata.

Sekulić izravno optužuje Beograd za izdaju. Prema njemu, američki veleposlanik Peter Galbraith dobit će 3. kolovoza 1995. od Miloševića posljednja uvjeravanja, da se Vojska Jugoslavije ne će umiješati u hrvatski obračun sa “SVK”. Što mu je obećano zauzvrat, nije poznato, ali pisac sugerira kako je Milošević poručivao Kninu, da izdrži desetak dana, a onda bi međunarodna zajednica intervenirala i nametnula kompromis, prema kojemu bi “RSK” ostala u sklopu Hrvatske, ali sa širokom autonomijom. Tada bi se Milošević opet pokazao spasiteljem Srba. U svakom slučaju, već 3. kolovoza 1995. u GŠ “SVK” s različitih je strana (GŠ Vojske Jugoslavije, GŠ Vojske RS, UNPROFOR odnosno UNCRO) došla pouzdana obavijest ne samo o hrvatskom napadu, nego i o točnom vremenu njegova početka.

S obzirom na to da 4. kolovoza nije bilo osjetnijih pomicanja crte bojišnice, Sekulić ocjenjuje da situacija za “SVK” nije bila nepovoljna, iako su NATO snage gađale srpske sustave veze. Tim mu je neshvatljivije, da je u Kninu u 17,00 sati održana sjednica “Vrhovnog saveta odbrane RSK”. Na njoj je, pored Martića, bio i zapovjednik GŠ “SVK”, general Mile Mrkšić, a donesena je odluka koja je značila “evakuaciju celokupnog civilnog stanovništva, kao i milicije i vojske, sa celog prostora zapadnog dela RSK”. Ta je odluka priopćena javnosti iste večeri u 20,00 sati, a naglašeno je kako će u evakuaciji sudjelovati i pripadnici međunarodnih mirovnih snaga.

Već 4. kolovoza popodne obitelji pripadnika milicije napuštali su Knin, a nakon objavljivanja ove odluke, došlo je do općeg povlačenja bez prave borbe. Vrhunac, prema Sekuliću, predstavlja Vrlička brigada “SVK”. Ona nije uopće sudjelovala u borbama, pa nijedan njezin vojnik nije vidio neprijatelja, ali joj se mora “priznati da je uspela bolje nego bilo koja druga jedinica da prevari neprijatelja. Napuštanje zone odgovornosti izvela je tako vešto da je neprijatelju trebalo više od 24 časa da to uoči i shvati”. Ni zapovjednici nisu dangubili: Mrkšić je već 6. kolovoza bio u Oštrelju (BiH).

S obzirom na otvorenu izdaju Beograda, činjenicu da je Karaždić onemogućio nakanu generala Mladića, da priskoči u pomoć “SVK”, te s obzirom na činjenicu da je “zapadni deo RSK” ostavljen da se brani bez pomoći snaga iz “istočnog dela” i bez prava na raketiranje hrvatskih gradova, opstanak ličko-dalmatinskog područja nije bio moguć. Ipak, odluka o evakuciji donesena je zbog nesnalaženja “predsednika Martića”, koji je vjerovao kako će veliki izbjeglički val prisiliti Beograd i međunarodnu zajednicu na intervenciju. S druge strane, Sekulić se pita, nije li otezanje s evakuacijom kordunskog stanovništva značilo da se na tom području pokušava isprovocirati masakr, te odgovara: “Iako je, na nesreću, došlo do okruženja, na svu sreću došlo je i do racionalnog i sasvim kontrolisanog ponašanja hrvatske vojske (ist. T. J.) Hrvatska je znala šta želi i čvrsto je kontrolisala situaciju. Nije, može se reći, nasela na zamku! Za nju je bolje rešenje bilo da se omraženi Srbi živi nađu u Srbiji nego da ostanu mrtvi na Kordunu”.

Žrtve imperijalističkog bezumlja

Činjenica da je srpsko vojnopolitičko vodstvo samo donijelo odluku o iseljavanju Srba s područja Republike Hrvatske, vjerojatno ne će obeshrabriti mudrog državnika s Pantovčaka, da se u ime Hrvatske ispriča “nebeskom narodu”. A on je, u pokušaju stvaranja Velike Srbije, doista doživio katastrofu. Nije samo politički kompromitiran (makar ga se – i iz Zagreba - danas kušalo ekskulpirati), nego je i drugima i sebi nanio strahovite ljudske i tvarne štete.

U borbama za Vukovar, prema nepotpunim srpskim podatcima, poginulo je oko 1.200 vojnika i “starešina”. Na području “RSK” od lipnja 1991. do kolovoza 1995. bilo je ukupno 3.496 poginulih i 6.189 ranjenih. Najviše poginulih je s teritorija “RSK” (80%), Hrvatske (5%), Srbije (5%) i BiH (5%). Među poginulima je 3% samoubojica, a još 3% je nastradalo u međusobnim obračunima. Od siječnja do sredine kolovoza 1995. poginulo je 356 vojnika i časnika, ranjeno njih 895, a ozlijeđeno 47. U istom razdoblju zarobljeno je 450, nestalo 726, a dezertiralo 1.169 vojnika. Najveće je gubitke pretrpio Vukovarski korpus, a od općina u sastavu “RSK” Benkovac. Najviše poginulih iz slobodne Hrvatske u “SVK” došlo je iz Daruvara, Karlovca, Siska i Gospića.

Hrvatske žrtve i hrvatske gubitke Sekulić, naravno, nije uračunao. General se ne kaje zbog agresije na Hrvatsku i pokolja nedužnih; on jedino žali zbog neuspjeha zločinačke imperijalističke politike i za to optužuje krivce na srpskoj strani. Na Hrvatskoj će strani krivce za svoju pobjedu naći, po običaju – sami Hrvati...