Osvrti i prikazi

KAKO DON ŽIVKO KUSTIĆ ŽELI TUMAČITI ODNOS KATOLIČKE CRKVE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

(Lutkarski igrokaz u četiri slike bez epiloga)

Piše: Tomislav JONJIĆ

Osjećajući se, valjda, pozvanim odgovoriti na protukatoličku navalu i sa stranica dnevnika u kojemu iz dana u dan objavljuje svoju «Jutarnju propovijed», poznati se don Živko Kustić, dugogodišnji urednik Glasa Koncila, prvi urednik Informativne katoličke agencije i jedan od najpoznatijih katoličkih novinara u Hrvata, u par navrata očešao o hajku iznova zametnutu brutalnim boljševičkim napadajem Ivana Fumića, kojemu – po običaju – sekundira aktualni predsjednik Republike, Stipe Mesić. Kao što je poznato, Fumić je krajem travnja 2008. u Jasenovcu napao Katoličku crkvu te ju, uz aplauz nazočnih, nazvao suodgovornom za ustaške zločine. Mesić je, po staroj navadi, požurio pokazati svoje neznanje i nedoraslost dužnosti, u bitnome se suglašavajući s bivšim sudcem vojnog suda JNA, koji je još osamdesetih godina prošlog stoljeća usred Zagreba presude izricao na državnome, srpskom jeziku. Tim povodom je Kustić u Jutarnjem listu br. 3542/XI. od 25. travnja 2008., ne spominjući izravno Fumića, a još manje predsjednika države, objavio crticu pod naslovom «Ljutnja prije izdisaja», a tri dana kasnije, u br. 3545/XI. od 28. travnja novu, pod naslovom «Je li katolik smio biti ustaša?». Nekoliko dana kasnije iste su novine objavile razgovor, u kojem se legendarni seoski župnik ponovno pozabavio temama iz Drugoga svjetskog rata, na zadovoljstvo uredništva i redovitih čitatelja toga lista. U svim tim opservacijama don Živko Kustić, vjerojatno, pokušava obraniti Crkvu i njezinu ulogu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, misleći da je to moguće grubim izvrtanjem i prešućivanjem činjenica.

Don Živko Kustić dok stupa u doticaj sa svjedocima (foto: Jutarnji list)

 U vrijeme kad su se jugoslavensko-boljševički jurišnici iznova okomili na Katoličku crkvu, nije previše zahvalno pozorno čitati što pišu ljudi, koje slabije upućeni smatraju tobožnjim crkvenim glasnogovornicima. Uvijek postoji opasnost da se to pozorno čitanje protumači apsolutno pogrješno kao izravno ili neizravno solidariziranje s opadačima i napadačima. Naime, ni kršćanima počesto ne pada na um, da je Krist iz Hrama potjerao ne samo trgovce, nego i to, da Njegovo propovijedanje Istine nije bilo po ćudi farizejima i pismoznancima (jer je Pismo jedno, a pismoznanci nešto sasvim drugo!). No, kako se u spomenutim svojim jutarnjim propovijedima don Živko Kustić bavi temama koje – pored građanske pristojnosti – traže i neka druga znanja osim teoloških, neka nam bude dopušteno pogledati kako on to čini, puštajući crkvenim ljudima i crkvenoj hijerarhiji na volju, da o njegovim inventivnim konfabulacijama o hrvatskoj povijesti XX. stoljeća imaju vlastito mišljenje.

Protukatolički i protuhrvatski pamflet iz 1946.

 U prvome od dva spomenuta teksta pozabavio se Kustić optužbom izvučenom iz naftalina, da je katolički mjesečnik Anđeo čuvar u doba NDH objavio neke tekstove u ustaškome duhu, uključujući i servilne hvalospjeve tadašnjemu državnom poglavaru, dr. Anti Paveliću. Pokušavajući s teškom mukom zatomiti osjećaj zadovoljstva što se ta optužba svela samo na spomenuti mjesečnik, naš je jutarnji propovjednik vrlo rado i s nemalom žurbom prešutio ustaški zanos, kojim su pisani uvodnici ne samo u Anđelu čuvaru, nego u katoličkome tisku 1941.-1945. uopće, praktično bez iznimke. Takvi se uvodnici i ilustracije broje desetcima, čak stotinama. Sve te izraze lojalnosti ustaškomu režimu (a ne samo hrvatskoj državi!) htio bi naš propovjednik svesti na minornu epizodu s Anđelom čuvarom, pišući kako je urednik toga mjesečnika, o. Gabrijel Đurak, navodno svoj list uređivao (i) u ustaškome duhu samo i jedino zbog pritiska i intervencija cenzure, pritom «uvijek znajući da su ustaškoj vlasti otpočetka dani odbrojani». Odmah u nastavku Kustić, pozivajući se na istoga o. Đurka, tvrdi da je taj svećenik na svoje uši slušao kako je Mile Budak «u Slavonskom Brodu (...) viknuo narodu: 'Srbe na vrbe, psine preko Drine!'».

Šteta je, što je Kustićev krunski svjedok, o. Gabrijel Đurak, danas poodavno pokojni. Umro je, naime, 1974. godine.

Pavelićev govor u Hrvatskom državnom saboru tiskan je i kao posebna brošura

Nije ovo prvi put da se don Živko Kustić poziva na mrtve svjedoke, što se, načelno govoreći, ne smije smatrati dobrim običajem. Prije nekoliko se tjedana u tom svojstvu, za potrebe hagiografskog prikaza postanka i djelovanja Teološkog društva Kršćanska sadašnjost (TDKS), među živima iznenada, posve neočekivano čak i za one koji se obrtimice bave spiritizmom, pojavio pokojni papa Ivan Pavao II. On nam je, eto, trebao posmrtno kroz Kustića posvjedočiti, da je bezrazložan bio oprez (da se poslužimo eufemizmom!), kojega je TDKS sa svojim magluštinama o socijalističkom savezu radnog naroda izazivao kod mnogih u Crkvi (shvaćenoj kao zajednica vjernika, a ne kao puki zbroj kaptolskih kurija!). Zašto je tomu (bilo) tako, odnosno zašto se rađao taj oprez i to negodovanje, i kod vjernika i kod nekih biskupa, možda nešto (i još više od toga?!) govori i šokantna pohvala koju je Kustić u Jutarnjem listu od 29. travnja 2008. – još uvijek u kontekstu obračuna s fumićevskom mržnjom na Crkvu i na hrvatski narod – izrekao svojedobnim svećeničkim staleškim udruženjima i mons. Svetozaru Rittigu.

O svećeničkim staleškim udruženjima, tomu mefistofelskom izumu komunističkih režima, mišljenja su podijeljena: oni koji su u njima bili, danas se brane da nisu postali slugama i instrumentima komunističkog režima, dok se oni koji su – ravnajući se stajalištima što su ih u svoje vrijeme zauzeli hrvatski biskupi na čelu s nadbiskupom Stepincem – ostali izvan njih, danas glasno diče, kako su se odhrvali pritisku režima da ih pretvori u sluge. Da im je na povrat, prvi, bivši članovi tih udruženja, očito bi danas postupili različito, pa se već iz toga vidi, kako se drugi imaju čime ponositi. Pastva je kao svoje predstavnike, one s kojima se identificira i koje slijedi, nema sumnje, izabrala druge; oni prvi se danas (došavši svomu narodu, a spremajući se Svevišnjemu na račun!) samo pokušavaju opravdati, moleći za razumijevanje. Za razliku od nadbiskupa Stepinca, koji je staleška udruženja izrijekom i bezuvjetno osudio, don Živko Kustić ima pravo (a bit će, valjda – i razloga), stavljati im se u ulogu odvjetnika. To mu nitko ne krati, kao što nama nitko ne smije kratiti pravo, da se pitamo o razlozima i metodama njegove obrane.

Osuda pokretnoga prijekog suda

 Što se pak Rittiga tiče, malo je onih i iz vjerničkih i iz nevjerničkih redova, koji se ne bi složili, da je riječ o jednom od najsramotnijih likova Crkve u Hrvata, čovjeku slaba značaja i još slabijeg morala, promicatelju poklonstvenih deputacija diktatorskom kralju-ubojici Aleksandru Karađorđeviću i apologetu Titova zločinačkog režima. Doista, trebalo je imati obraza, da se kadi Aleksandru i da se brani Tita, koji je smaknuo nekoliko stotina svećenika i redovnika te desetke tisuća vjernika! Čudno je stoga, da za protuhu, koja je glavninu života proživjela u milosti režimâ koji su tlačili i njegov narod i njegovu Crkvu, Kustić nalazi vrijednim spomenuti samo to, da je Rittig u službi bezbožnoga jugoslavenskog boljševičkog režima znao Crkvi «pružiti usluge» i da je tako «bio koristan». Ništa nam Kustić ne govori, što o toj koristi misli onih nekoliko desetaka tisuća pobijenih hrvatskih katoličkih vjernika i onih nekoliko stotina pobijenih svećenika, redovnika i redovnica (da o prognanim vjernicima, svećenicima i redovnicima i ne govorimo!).

Sarajevska "Vrhbosna" (br. 4-5/1943.) o zločinima partizana i četnika u Banjalučkoj biskupiji

 Time je «pružanje usluga» prometnuto u evanđeosku vrlinu, što je dosad nepoznat, ali nesumnjivo važan doprinos teološkom tumačenju Radosne vijesti.

Bit će vrijedno kad mudriji i upućeniji ustanove, jesu li i drugi izdanci i izbojci tedeksovskog tumačenja Evanđelja i crkvenoga poslanja nadahnuti istim duhom. No, kako bi se sudilo o vrlinama našega jutarnjeg propovjednika, vrijedi primijetiti da naš seoski župnik nije izrekao ni slova o tome, je li Rittig – dok je, tobože, bio «koristan» Crkvi – bio pritom koristan i Aleksandru Karađorđeviću i Josipu Brozu, čiji je režim legitimirao pred svijetom! Šuti on i o tome, je li Rittig svojim služenjem Jugoslaviji djelovao protiv interesa hrvatskog naroda i može li se biti «koristan» Crkvi i istodobno štetiti svomu narodu. Šuti on, dakle, uporno i glasno o tome, je li Rittig svojim uvjeravanjem domaće i inozemne javnosti, da su napadaji na crkvene ljude samo ekscesi, ispadi koji nisu nadahnuti iz vrha jugoslavenske vlasti, na taj svoj pilatovski način te napadaje opravdavao. Šuti on o tome, je li Rittig takvim svojim ponašanjem, takvim svojim puzanjem pred vlašću dodatno pogoršavao položaj kako svećenika, tako i vjernika? Ta je dimenzija Rittigova djelovanja u kustićevskome utilitarnom tumačenju kršćanstva i uloge svećenika, posve sporedna i nebitna. Umjesto nekadašnje krvi mučenika, time se «pružanje usluga» hoće prikazati kao sjeme kršćanstva. Pozornosti vrijedno! Ne treba onda čuditi ni to, da Kustiću ne pada na pamet, kako ima i takvih zasukanaca, koji – imajući na umu onu, da se slično sličnomu raduje – i kod kojih sâm spomen TDKS-a, kao jednog u nizu pokušaja crkvenjaka da nađu zajednički jezik s a(nti)teističkim režimom, i nehotice izaziva asocijaciju na – Rittiga! I kao osobu i kao metaforu. Jer, i on i oni koketirali su s protuhrvatskim režimima, i on i oni tim su režimima davali legitimaciju pred svijetom. I da je jugoslavenski – monarhistički i komunistički – režim utemeljio kakvo odličje za one svoje sluge koji su se ponekad javljali u habitu, čiji bi lik za to odličje bio prikladniji od lika mons. Svetozara Rittiga, zlokobnoga gornjogradskog župnika?!

Proglas gradskoga redarstva u Koprivnici

Njemu danas don Živko Kustić, braneći Crkvu od fumićevske mržnje, pjeva hvalospjeve! Njemu, a ne, recimo, fra Stanku Bradariću ili fra Julijanu Ramljaku, prvomu ubijenom, a drugom osuđenom na drakonsku kaznu! Njemu, a ne don Nikoli Soldi, osuđenom zbog bezuvjetne obrane hrvatske države!

Iza mons. Svetozara Rittiga je ostalo dovoljno sačuvanih dokumenata, i iz prve i iz druge Jugoslavije, pa ga nikakvi ni živi (a bogme ni mrtvi!) svjedoci ne mogu rehabilitirati pred vlastitim narodom, koji – kako znademo – nije želio trajno živjeti u ropstvu, ma koliko mu se htjelo pojednostavljeno i oportunistički krivotvoriti onu svetopisamsku, da treba dati Bogu Božje, a caru carevo. (Jer, ima i viših i starijih prava od carskih!) A bit će, da i o djelovanju TDKS-a ima pouzdanijih dokumenata od Kustićeva pozivanja na pokojnoga velikog Papu, pa će i tu puna istina izići na vidjelo, ma što o tome još i danas mislili ne samo protagonisti toga problematičnog pothvata u okviru naše konkretne socijalističke zajednice, nego i njihovi protivnici i kritičari, u koje se sa svojim skromnim snagama imam čast ubrajati...

Nadbiskup Stepinac u Hrvatskome državnom saboru 1942.

Kako nam don Živko Kustić reče, da je o. Đurak znao da su Nezavisnoj Državi Hrvatskoj «od početka dani odbrojani», u kontekstu ozbiljne, nepristrane i dokumentirane raščlambe postanka i djelovanja TDKS-a bit će zanimljivo vidjeti, jesu li se možda tvorci i promicatelji te zamisli, dok su se družili unutar SSRN-a, vodili sviješću o trajnosti te naše jugoslavenske socijalističke zajednice? I ako jesu, zašto nisu nalazili ni teološke ni nacionalne podloge za ocjenu, da su – zar i njoj, Bože Veliki? – «od početka dani odbrojani»? I tko im je dao pravo, da tako misle i da nas u to uvjeravaju već svojim postojanjem, kad ni iz crkvenoga nauka ni iz hrvatske nacionalne povijesti do toga zaključka nisu imali pravo doći!

Okanjujući se zasad ove, makar potrebne i ilustrativne, rittigovsko-staleško-tedeksovske digresije, vraćamo se o. Gabrijelu Đurku i spomenutim Kustićevim važnim opservacijama i doprinosima novijoj hrvatskoj historiografiji. Ne podcjenjujemo pritom unaprijed iskaze, koje su iz druge ruke dali mrtvi svjedoci, makar bi nam bilo draže (jer bi bilo ozbiljnije i – zašto ne kazati – pristojnije!) raspravljati sa živima, nego s mrtvima. Potonjima se, naime, mogu u usta metnuti i grublje izmišljotine.

O pouzdanosti Kustićeva pozivanja na o. Đurka i njegove tobožnje uspomene može se zaključivati i na temelju drugih dokaza.

Ustaška načela objavljena su u Katoličkom listu od 2. svibnja 1941.

Bilo bi doista korisno utvrditi, je li urednik Anđela čuvara smatrao da su ustaškom režimu «od početka dani odbrojani», pa je – prema Kustiću – radi toga popuštao pritiscima cenzure i objavljivao (uostalom, prilično neukusne) apologije Paveliću i ustaštvu. No, kako onda objasniti, da na takve apologije i takve hvalospjeve nailazimo u svim katoličkim listovima, i u svim godinama postojanja Nezavisne Države Hrvatske? (Ivan Gabelica je u svojoj knjizi Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država posvetio više od dvadeset stranica (251.-274.) nabrajanju hvalospjeva Paveliću i ustaškim vlastima u zagrebačkome Katoličkom listu i u križarskoj Nedjelji, pokazujući ujedno, da je nadbiskup Stepinac, kad je htio, na pisanje tih listova mogao i izravnije utjecati.) Jeftino je pozivati se na režimski pritisak i na cenzuru. Jer, ako se sve objašnjava cenzurom i pritiskom vlasti, kako onda objasniti da u doba komunističke Jugoslavije u katoličkim listovima nije bilo hvalospjeva jugoslavenskomu komunističkom režimu, niti su se na naslovnicama objavljivale fotografije Josipa Broza Tita, pohvale njegovu djelovanju i molitve za njegovo zdravlje? Kako su se odhrvali jugoslavenskoj cenzuri i pritisku jugoslavenskoga režima, koji ih je smaknuo i utamničio u neusporedivo većoj mjeri od onoga ratnoga hrvatskog? Ako je urednike tih listova cenzura pritiskala u doba NDH, zašto nisu jednostavno šutjeli, kao što su nakon rata o Titu i o njegovu režimu šutjeli kad su morali, a kritizirali kad su mogli? Ili to možda znači, da nakon 1945., u komunističkoj Jugoslaviji, nije bilo cenzure?

Jer, kad bi Kustićeva tvrdnja bila točna, valja se zapitati, kako bi tek katolički tisak – tako prepun pohvala ustaškom režimu sve četiri ratne godine – bio uređivan, da su urednici katoličkih listova kojim slučajem polazili od trajnosti tog režima?

Ili je ipak tajna u nečemu drugom?

Jer, ako su o. Đurak i njemu slični doista «od početka» računali s neminovnom propašću ustaškog režima, bilo bi zanimljivo da nam Kustić – u čast i na hvalu svoje svećeničke subraće – posvjedoči, koju su zamjenu tom režimu oni priželjkivali i smatrali realnom? Možda onu u kojoj je Draža Mihailović bio ministar? Ili ipak onu u kojoj je Svetozar Rittig, sekundirajući Josipu Brozu, Vladimiru Bakariću i abadžiji Rankoviću, bio jedan od ustavotvoraca i predsjednik vjerske komisije? Ili neku treću, samo koju? I ne bi li to značilo, da su urednici katoličkih listova smatrali od početka, kako će tzv. demokratski Zapad ignorirati volju hrvatskog naroda? I da su baš zbog toga nepoštivanja naše narodne volje, čeznuli upravo za tim i takvim Zapadom, za Zapadom koji negira naša opravdana narodna htijenja? Jer, treba se sjetiti, da je don Živko Kustić u tjedniku Panorama (koji je u međuvremenu također pokojni, ali tekstove u njemu – za razliku od tobožnjih tvrdnji mrtvih svjedoka – nije moguće prilagođavati potrebama i činiti korisnima), u br. 102. od 10. travnja 1996., pod naslovom «Iskreno oduševljenje na Veliki četvrtak 10. travnja 1941.», zapisao doslovce: «Oduševljenje koje je uslijedilo nakon proglašenja suverene hrvatske države, na onaj Veliki četvrtak 10. travnja 1941., bilo je tako iskreno i tako sveobuhvatno da se s pravom može tvrditi kako je velika većina stanovništva na hrvatskom području prihvatila novu državu kao ostvarenje svoje političke volje. Onoga travnja nije proveden formalni referendum, ali, da ga je bilo moguće provesti, rezultati bi se jedva razlikovali od referenduma kojim se je u ovo doba hrvatski narod izjasnio za nezavisnost sadašnje svoje države. Nevolja je bila u tome što borci za hrvatsku nezavisnost nisu imali mnogo birati, a državna nezavisnost, osobito u ratnim prilikama, ne postiže se bez jakih saveznika.»

I križarska "Nedjelja" objavila je Ustaška načela u broju od 27. travnja 1941.

U nekim je razdobljima svog života don Živko Kustić, eto, smatrao kako je hrvatski narod 1941. plebiscitarno podupro i pozdravio stvaranje svoje države. Nadbiskup Stepinac se više od tri godine nakon toga proljeća, dne 9. srpnja 1944., prigodom hodočašća Zagrebčana u Mariju Bistricu, nije ustručavao okomiti na neprijatelje te države, riječima: «Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi bili zločinci i i svi drugi narodi, koji nose u srdcu isto tako nepokolebivu težnju za slobodom i za samostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja» (Nedjelja, XVI./1944., 26., 1.). Bio je to snažan poziv na obranu tadašnje hrvatske države, nema nikakve sumnje. Stepinac se nije obazirao ni na Teheran ni na Radio London, nego se ravnao po svojoj savjesti i po svojoj domoljubnoj dužnosti, potičući sve one koji «brane danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve», da u tome ustraju, jer je Pravo na njihovoj strani. Malo ranije, Katolički list (95./1944., 14., 157.-159.) glasilo Nadbiskupije zagrebačke, na prvoj je stranici 6. travnja 1944. objavio uvodnik «Naše patnje. Prigodom treće godišnjice obnovljene Hrvatske Države». U njemu se osuđuje četništvo, partizanstvo i komunizam, te se ističe: «Od sviju tražimo samo to, da nam se prizna pravo na samostalno i nezavisno uređenje svoje narodne i državne zajednice, bez ičijeg tutorstva». U biti jednaka je obrana hrvatskoga prava na samostalnu državu i obrana njezina tadašnjega ostvarenja, sadržana i u poslanici Poslovnog odbora Hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945., a sličnim se riječima i bez ikakva kompromisa nadbiskup zagrebački oglasio i u jesen 1946. pred jugoslavenskim komunističkim sudom.

Svetojeronimska "Danica" za 1943.

Ako je, dakle, hrvatski narod bio «iskreno oduševljen» uspostavom svoje države, i ako to pravo «danas» (1944./45.) brani «uz nečuvene žrtve», i ako su to pravo svoga naroda hrvatski biskupi ustrajno krijepili i branili, razlikujući državu od režima, ali ne ocjenjujući ni taj režim zločinačkim, niti smatrajući da je narav tog režima bila presudna za opstanak ili slom države, kako je onda moguće da je nekakav o. Đurak u Kustićevoj interpretaciji postao personifikacijom svih urednika svih katoličkih listova, koji su – tobože – «od početka» znali da je taj režim osuđen na propast?

Kako to, da nadbiskup Stepinac to nije znao ni 1944. ni 1945.? Kako to, da je križarska Nedjelja svega dvadesettri dana prije partizanskog ulaska u Zagreb (god. XVII./1945., 15. travnja 1945., 10., 1., 10.) na naslovnoj stranici donijela Pavelićevu fotografiju u vojnoj odori i objavila borbeni uvodnik pod naslovom «Hoćemo Hrvatsku», u kojem se poziva na obranu hrvatske samostalnosti i državnosti, koja je prije četiri godine «obnovljena Poglavnikovim radom i ustaškom borbom»? Osuđuje li se u toj ocjeni režim, dok se brani država? Ili se prešutno izražava shvaćanje, da hrvatske alternative tom režimu – u ona doba, na našu ondašnju i današnju žalost i nesreću – nije bilo? A kao dugogodišnji novinski urednik, don Živko Kustić znade, da ne šalje istu poruku fotografija državnoga poglavara u civilu, i njegova fotografija u vojnoj odori. I je li slučajno tri dana prije Nedjelje, 12. travnja 1945., tu istu Pavelićevu fotografiju na naslovnoj stranici objavio i nadbiskupijski Katolički list (96./1945., 14.-15., 105.-107., koji članak «Narod, Crkva i Država. Povodom obljetnice obnove Nezavisne Države Hrvatske», nakon osude vanjskih i unutarnjih neprijatelja, zaključuje molitvom: «Molimo Svevišnjega Boga, da pomogne hrvatski narod u današnjim sudbonosnim časovima; da sačuva njegovu državu, koja je najbolji jamac njegove slobode; da mu oprosti grijehe i zaslužene kazne i skrati dane nevolja i kušnja».

"Katolički list" 8. travnja 1943. veliča "dvije godine mukotrpnog rada i požrtvovnosti i velike uspjehe"

I kako je moguće da don Živko Kustić danas i ovdje – nasuprot desetcima sličnih apela – misli da se na konstrukciju sa spiritističkim seansama može ozbiljno i uvjerljivo pozvati?!? Kako mu ne pada na pamet, da takvim jeftinim domišljanjima vrijeđa narod kojemu bi htio propovijedati? Kako ne vidi, da time zapravo optužuje one koje bi, vjerojatno, htio braniti?

Jer, mi danas znademo, da čvrstog uvjerenja o ishodu rata još 1943., a kamoli u proljeće 1941., nisu imali ni Roosevelt ni Churchill. Radi toga ni Gabrijelu Đurku ne treba pripisivati nekakva proročanska svojstva. A odnos hrvatskih katoličkih svećenika i redovnika prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i ustaškom režimu nije bio tako jednostavan i jednostran, kao što hoće Ivan Fumić, ali nije bio ni tako jednostavan i jednostran, kao što bi to htio don Živko Kustić. Dosta je tih svećenika i redovnika ostavilo iza sebe pisana svjedočenja o načinu na koji su doživljavali ustašku Hrvatsku (da ne govorimo o svjedočenjima krvlju, ni o svjedočenjima nogama!), pa pozivanje na navodne usmene iskaze mrtvih svjedoka zaslužuje jedva podsmijeh. O stajalištima koje je viša katolička hijerarhija imala prema ustaštvu, postoje različite ocjene npr. Ivana Gabelice i Jure Krište, ponajboljih poznavatelja te problematike, ali i potonji, uza sve rezerve prema ustaškom režimu, pravilno ocjenjuje: «Niže svećenstvo, u neposrednom dodiru s narodom, zrcalilo je narodne osjećaje te je simpatiziralo s ustašama, uspostaviteljima hrvatske države. U tom se nisu razlikovali od ostatka inteligencije: pravnika, liječnika, književnika i drugih profesija. To je bio slučaj kako s biskupijskim svećenstvom, tako i s redovničkim.»

Pretisak knjige don Jose Felicinovića

 To, naravno, ne znači da je Crkva u Hrvata odobravala zločine koje su počinili predstavnici režima ni zločine koji su počinjeni u ime hrvatske države, a još manje to, da su crkveni ljudi te zločine poticali, ohrabrivali, opravdavali ili, ne daj Bože, osobno činili. Crkva je, na usta biskupa i većine svećenika i redovnika, sve te zločine osuđivala, ma tko ih i u čije ih god ime počinio: jednako je osuđivala zločine četnika, partizana, Nijemaca i Talijana, pa i ustaša. Međutim, nijedan crkveni autoritet među Hrvatima nije porekao pravo hrvatskomu narodu na vlastitu državu, nije zanijekao tom narodu pravo da svoju slobodu i državnost ostvari u savezu s onima koje nije mogao birati, niti je ikad tadašnji nedemokratski režim u ratnoj hrvatskoj državi i njezin tadašnji autoritarni poredak nazvao zločinačkim. U tom je smislu Crkva hrvatskog jezika, s biskupima koji su i u ožujku 1945. ponovili da «poštivaju tu neodstupnu volju Hrvatskog Naroda» (koristeći – ne slučajno – prezent, a ne perfekt!), iz rata izišla čista obraza pred svojim narodom. Time je, između ostaloga, stekla veliki kredit, kredit koji je i njoj i narodu pomogao prebroditi idućih pola stoljeća nasilja i terora. No, ne treba misliti kako je taj kredit nepotrošiv. On se može potrošiti i troši se manipulacijama, oportunizmom, nepotrebnim domišljanjem i izmišljanjem. Samo se na istini, a ne na lažima, može očuvati to povjerenje i taj ugled; ako itko, onda to znade institucija koja opstoji dvije tisuće godina.

"Rođendan našeg Poglavnika" u "Nedjelji" od 16. srpnja 1944.

 Iako danas, zahvaljujući nekim vrijednim istraživanjima fenomena katoličkog jugoslavenstva (Z. Matijević, J. Krišto i dr.) znademo puno toga o tužnim zaslugama organiziranoga katolištva za širenje jugoslavenske narodne i državne misli, mnoge su stvari neupućenima i dalje slabo poznate. Te se činjenice, dakako, ne populariziraju. Karakteristično je, da se iz crkvenih redova uglavnom malo toga čini, da se prouči, objasni i objavi istraživanje o odnosu Crkve i, recimo, Stjepana Radića, Hrvatske seljačke stranke i seljačke ideologije, Vladka Mačeka i sl. Samo je I. Mužić ozbiljno pisao o Radićevu odnosu prema kršćanstvu, dok je njegovo stajalište o Crkvi, i stajalište crkvene hijerarhije i svećenstva prema njemu, i danas posve neistraženo. Osobito bi, u svjetlu današnjega pojednostavljenoga i politikantskog suprotstavljanja HSS-a političkoj borbi (radikalizmu, pa i ekstremizmu) ustaškog pokreta, bilo zanimljivo podsjetiti, kakve su oštre zamjerke Radiću, Mačeku i poganskim, otvoreno protukršćanskim elementima seljačke ideologije upućivali crkveni oci (uključujući i nadbiskupa Stepinca), i na koji im se način odgovaralo iz zagrebačke Hercegovačke ulice i iz Prilaza.

Šira javnost o tome ništa ne zna, ali se nikad ne će naći koji jutarnji propovjednik, da ju o tome u visokonakladnoj tiskovini obavijesti. Moglo bi se, zar ne, spekulirati o razlozima zbog kojih za takve propovijedi i za takva istraživanja «nema interesa»? Možda je dovoljno i to, da nisu «korisna».

Dok se na Kaptolu čuju partizanski topovi: "Katolički list" od 12. travnja 1945. poziva na obranu Hrvatske, koja je stvorena "najviše brigom Poglavnika i ustaškog pokreta"

No, pritom treba imati na umu da upravo neznanje omogućuje farizejsko paljetkovanje u dušama mladih naraštaja, s nesagledivim posljedicama. A tek će buduća istraživanja dati odgovor na nekoliko važnih pitanja o odnosu Crkve i organiziranoga katolištva prema hrvatskoj državi uopće i prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj napose. Primjerice, kako se dogodilo, da istaknuti pripadnici hrvatskoga katoličkog pokreta dobiju (ili zauzmu?) vodeća mjesta u kulturi i u novinstvu u razdoblju 1941.-1945.? Potječu li ideološki najsnažnije obojeni tekstovi, članci i knjige iz toga doba iz pera katoličkih svećenika i laika, ili iz pera hrvatskih nacionalista koji u predratnom razdoblju nisu djelovali unutar katoličkoga pokreta? Jesu li ti tekstovi doista nadahnuti simpatijama prema crno-smeđim ideologijama, ili su možda rezultanta antikomunističkog naboja i tradicionalnog antijudaizma, pa samo na površinskoj razini koketiraju s «rješenjima» u tadašnjem susjedstvu? Koliki je udio u donošenju propisa o vjerskim prijelazima i u njihovoj provedbi pripadnika predratnoga katoličkog pokreta (pa i nekih crkvenih dužnosnika), a koliki je u tome bio doprinos svjetovnih vlasti u uskome smislu riječi? U kojoj mjeri koincidira protusrpsko raspoloženje (u nemaloj vjeri indiferentnih) predstavnika režima i prozelitske ambicije stanovitih krugova u Crkvi? Je li se iz crkvenih krugova i krajem tridesetih procjenjivalo, da je Srbe (čak i Srbiju) moguće prevesti na katoličanstvo? Koja je bila uloga prakse vjerskih prijelaza u sustavu obespravljivanja srpskog pučanstva? Je li koji svećenik kažnjen zbog sudjelovanja u vjerskim prijelazima? Kakve su posljedice vjerski prijelazi mahom na katoličanstvo imali na katoličko-muslimanske odnose, a samim time i na dugoročnu nacionalnu integraciju bosanskohercegovačkih muslimana? Kakav je odnos organiziranoga katolištva prema uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve i kakve je posljedice taj odnos imao na smirivanje srpske pobune te hrvatske represalije prema srpskoj manjini?

Pred slom NDH: Hrvatska državnost i samostalnost uspostavljeni su "Poglavnikovim radom i ustaškom borbom" ("Nedjelja" od 15. travnja 1945.)

Odgovori na ta, i mnoga druga pitanja, danas su zapravo potpuna nepoznanica. Frontalni i brutalni napadaj komunističkih vlasti na Katoličku crkvu još u tijeku rata, a napose nakon njega, zapravo je onemogućio iznijansiranu, hladnu i nepristranu raščlambu svih argumenata i dokaza. Time nije napravljena usluga ni Katoličkoj crkvi, a još manje hrvatskom narodu, kojemu je onemogućeno konačno konstituiranje na starčevićanskim postavkama, kao moderne, multikonfesionalne europske nacije, koja je i u dramatičnim okolnostima kadra iznjedriti različite (dakle, i demokratske) odgovore na sudbinska pitanja nacionalnog opstanka. Jeftine i politički korektne doskočice, poput Kustićevih koje su povod ovih marginalija, u biti samo opterećuju naše nastojanje da se i kao Hrvati i kao katolici suočimo s vlastitim propustima i pogrješkama, ali i da u novim prilikama redefiniramo naše nacionalne strategije i ciljeve, osloncem na čvrsta i neupitna uporišta, koja su stalan putokaz za ostvarivanje slobode i blagostanja kako naroda, tako i pojedinca. U protivnome se potiče atmosfera moralnoga i političkog relativizma, u kojoj su sve vrijednosti kompromitirane. Takve su negativne posljedice naročito izražene u redovima onih, koji misle da iz stajališta pojedinaca poput Kustića valja zaključivati o stavu cjeline (Crkve ili, u najmanju ruku, crkvene hijerarhije). Politički oportunizam, koketiranje s ispraznim politikantskim frazama, podilaženje vlastima i medijima te sklonost retuširanju povijesti, ne moraju biti i nisu glavni razlog sve oskudnijega vjerskog života hrvatskih katolika, pa vjerojatno ni oskudice zvanjâ, ali će oni kojima je doista i do Hrvatske i do Crkve, nesumnjivo prepoznati, da važnost tog razloga nije uputno podcjenjivati. Jer, možda nije posve slučajno, da je u Hrvatskoj, koja je pretežno ipak katolička zemlja, i drugi put predsjednikom demokratski izabran političar koji se ne samo ne deklarira vjernikom, nego dobar dio svoga mandata troši na pretežno neargumentiranu i neznalačku kritiku Crkve.

Koliko je Crkva svojim kalkuliranjem pridonijela tomu, da njezin glas sve manje vrijedi? I o tome naš jutarnji propovjednik šuti...

No, zato progovara o drugim stvarima. Drugi je, naime, bitan Kustićev doprinos hrvatskoj historiografiji njegova tvrdnja, da je o. Đurak usmeno posvjedočio o Budakovu protusrpskom ispadu u Slavonskom Brodu. Kao što je poznato, protusrpski poklik «Bjež'te psine preko Drine», Budak je pod pseudonimom Velebitski formulirao u emigrantskoj koračnici, objavljenoj u Ustaši u ljeto ili u jesen 1933. Do sada nije poznato, niti je dokazano, da je to ikad ponovio u ratno doba. Ni u optužnici protiv njega, a ni u jugoslavenskim komunističkim pamfletima – koji nisu oskudijevali u inventivnome, malaparteovskom izmišljanju hrvatskih zločina – ne spočitava mu se, da je ponovio bilo taj nesretni stih, bilo onu zlokobnu «Srbe na vrbe!». Potonji poziv na progon Srba, čije se autorstvo nedvojbeno može pripisati Marku Natlačenu, kasnijemu banu Dravske banovine (koji je pjesmu Bojni grom ili Srbe ob vrbe objavio u listu Slovenec od 27. srpnja 1914.), Budaku se stavio na teret dugo iza rata, kad je taj hrvatski pisac i političar bio poodavno pokojni. Stavljen mu je u usta iz hrvatskih krugova, koji su tražili načina da se obračunaju sa svojim jučerašnjim idolima i da se oslobode onoga što su nazivali ustaškim balastom. Taj podatak i sam za sebe dosta govori. Tvrdilo se, da ju je on izrekao u Varaždinu 26. svibnja 1941. Kako je Gabelica pokazao na stranicama ovog mjesečnika, iz Budakova predratnoga pisanja i djelovanja može se zaključivati i o njegovim bitno drugačijim stajalištima o budućnosti Srba u Hrvatskoj. U novinskim izvješćima s varaždinskoga skupa nikakav se protusrpski ispad ne spominje. Spominje se, međutim, da je Budak tom prigodom rekao: «Ne želimo nikakva zvjerstva činiti nikome!». Ta je izjava, reklo bi se, nespojiva s pozivom Srbe na vrbe. A dr. Mate Šimundić je razgovarao s više ljudi koji su skupu nazočili, i nitko od njih ne potvrđuje istinitost optužbi.

Nikada i nitko do don Živka Kustića nije tobožnji Budakov vulgarni protusrpski ispad smještao u Slavonski Brod!

I po tome je, dakle, vrijedno Kustićevo pozivanje na mrtvoga o. Đurka, makar se – bez velika pretjerivanja – može kazati kako ono više govori o Kustiću, nego o Budaku. A da nije posrnuo u velikoj žurbi koju mu nametnu Fumić (o Mesića se, eto, prvih desetak dana, dok je tema bila najvruća, Kustić nije htio očešati, vjerojatno smatrajući kako ne će biti «korisno», da nam se dični predsjednik uvrijedi!), može se pretpostaviti, da bi don Živko umjesto Slavonskog Broda ipak naveo Varaždin, jer bi nesumnjivo bio kadar u prilog svojim konfabulacijama potegnuti i kojega pokojnog svećenika iz Varaždina. Jer i tamo je, valjda, bilo svećenika koji su umrli, i koji bi već po tome svom svojstvu bili zgodni i prilični svjedoci kolumnistu Jutarnjega lista. On se znade služiti šematizmima, a kao urednik je objavio dosta osmrtnica, pa bi se valjda snašao. Jer, kunst je denes pravoga svedoka najti. A kad bi svi varaždinski svećenici iz onoga doba kojim čudom još i danas bili živi, našao bi se bar koji vjernik ili nazočni građanin, koji je umro između 1941. i 1991. (glavno da je danas pokojni!), da našemu pripovjedaču i propovjedniku priskoči u pomoć...

Inače, kad smo već kod Budakove tribine u Slavonskom Brodu, treba imati na umu da je o njoj u br. 122/III. od 16. lipnja 1941. na str. 16. izvijestio tadašnji središnji hrvatski dnevnik, Hrvatski narod. U reportaži se tvrdi, da je na dan ranije održanoj tribini bilo nazočno oko 15.000 ljudi, i da su govorili Budak, Mime Rosandić, Mato Orešković, Aleksandar Seitz i Staniša Čavčić. Budakovo je izlaganje u najvećoj mjeri objavljeno u obliku upravnoga govora. On u njemu raspravlja o skupštinskome atentatu, postanku ustaške emigracije, atentatu u Marseilleu (jer treba «hrast udariti u korijen, ako ga želiš srušiti»), o Hrvatima kao o narodu dviju vjera, o hrvatstvu bosanskih muslimana i nesposobnosti vodstva HSS-a. Dosta opširno on raspravlja o komunizmu, pa kaže kako 95 posto pristaša komunizma čine ljudi koji su nedužni odnosno koji su «gladni kruha i pravde», jer je nedostojno čovjeka držati nekoga u kapitalističkom ropstvu i siliti ga da pjeva Lijepu našu. Naime, nastavlja Budak: «Ako se takav čovjek ne buni i ne traži pravdu, onda nije ni dostojan da bude čovjek. (...) Braćo moja, i ja bih bio komunista, kad nebih (!) imao kruha i krova nad glavom.» Drugu skupinu protivnika nove države, prema Budaku, čine gospoda, «paradni komunisti» odnosno «fićfirići i druga gospoda, kojima je komunizam samo na riječima, ali mi ćemo i njihovo pitanje znati riješiti. Postavit ćemo ih u jedan logor na jedno 15 dana, pravo po komunistički, dat ćemo im jednaki život, jednaku plaću i jednaki rad, pa da vidimo hoće li ostati komunisti».

Hvale bi bila vrijedna Kustićeva prosudba etičnosti i političke mudrosti ovih Budakovih misli (pa i one o logorima, radu u njima i plaći za taj rad), makar nema nikakve dvojbe da je u tadašnjega ministra bogoštovlja i nastave, a kasnijega poslanika i ministra vanjskih poslova, jezik počesto bio brži od pameti, i da se i u političkim zgodama, još u emigraciji, a onda i u Domovini, nerijetko znao služiti jezikom literature, što je bilo od male koristi i njemu osobno, a i narodu i državi koju je predstavljao. U izvješću s Budakove slavonskobrodske tribine nema, dakle, ni slova o vrbama i psinama, ali pitanje odnosa tadašnjega režima prema Srbima u tom govoru jest problematizirano. Budak o Srbima u hrvatskim zemljama govori kao o došljacima, nastalima iz različitih etničkih skupina koje je «jedino vezivalo tursko ropstvo i pravoslavlje». U posljednjim su desetljećima Srbi najavili istrjebljenje Hrvata, pa su to i pokušali učiniti, «ali, braćo moja, ovaj njihov račun bila je ludost, jer teško nestaju narodi, teško je istrijebiti najmanji narod. Ja to naglašujem ovdje za to, da razumijete, zašto mi imamo ne samo pravo, nego i dužnost tražiti od ovdašnjega pravoslavnog življa, da taj živalj uvidi, i da se prema tome snadje. Imamo zato pravo govoriti, ako je tko Srbin, ima Srbiju i to je njegova domovina. (Odobravanje)». Očito je, dakle, da Budak sve pravoslavne u hrvatskim zemljama ne poistovjećuje sa Srbima, a one koji se Srbima osjećaju, upućuje na to, da se vrate u svoju matičnu zemlju.

Pri ocjeni takvoga Budakova poziva, koji u onim prilikama objektivno jest sadržavao prijetnju, svakako bi trebalo uzeti u obzir i stajalište koje je – u skladu s onodobnim shvaćanjima ljudskih prava – o razmjeni pučanstva imao zagrebački nadbiskup, blaženi dr. Alojzije Stepinac. No, posve je očito da izvjestitelj Hrvatskoga naroda nije čuo, da bi Budak Srbe nazvao psinama, niti je pozivao na njihovo vješanje o vrbe. Naprotiv, on govori kako je svaki pokušaj istrjebljenja jednoga, pa i najmanjeg naroda, ludost i nemogućnost. Slijedom toga se može logično zaključivati, koliko je uvjerljivo tobožnje svjedočenje mrtvoga Kustićeva svjedoka. Može se iz toga, nažalost, s priličnom pouzdanošću zaključivati i o načinu na koji se s činjenicama (ali i s ljudima, s njihovim imenom i s njihovim pravom na dobar glas) ophodi jutarnji propovjednik, don Živko Kustić.

Naravno, izostanak dokaza o Budakovu protusrpskom ispadu ne znači sâm po sebi, da politika tadašnjega režima prema srpskoj manjini zaslužuje pozitivnu ocjenu. Mi znademo, čime se ta politika iz režimskih redova eksplicitno ili prešutno objašnjavala. Nizali su se razlozi: još u doba Habsburške Monarhije odnosno Austro-Ugarske, srpski su politički prvaci uglavnom sustavno i bezrezervno paktirali s protuhrvatskim režimima, štiteći Khuena u Saboru, protiveći se sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i spremajući se na rat, u slučaju da BiH ipak bude priključena Hrvatskoj. Hrvatima je rukavica još otvorenije bačena u lice, kad je početkom XX. stoljeća najavljena borba do istrage naše ili vaše. Koalicionaška protuhrvatska politika u Banskoj Hrvatskoj u to vrijeme nije samo koincidirala s velikosrpskom kampanjom u predaneksijskom i aneksijskom razdoblju u BiH, nego je bila dio jedne te iste strategije. Od 1918. do 1941. srpski su i srbijanski političari uglavnom bez iznimki provodili strahoviti, dotad nezapamćeni teror nad Hrvatima (također i nad Makedoncima, Albancima, Crnogorcima), a srpska se manjina u hrvatskim zemljama s takvom politikom, s vrlo rijetkim iznimkama, zdušno solidarizirala i, štoviše, uvelike sudjelovala u njezinoj provedbi. Ta se manjina krajem tridesetih godina solidarizirala i s akcijom srpske inteligencije, da se (makar oružjem i pobunom, na način sličan onomu koji smo vidjeli opet 1990./91.) spriječi ostvarenje čak i autonomne, mačekovske Banovine Hrvatske (da ne govorimo o neovisnoj hrvatskoj državi!). U travanjskom je ratu 1941. ubijeno više od tri stotine hrvatskih civila prije nego što je stradao prvi srpski civil, a srpski su političari, bez negodovanja svoje izborne baze, odmah započeli otvorenu suradnju s Talijanima, pa i Nijemcima, tražeći svaku prigodu, da se suprotstave hrvatskoj državi.

Don Živko Kustić, nema sumnje, sve te pojedinosti znade, a znade i to, u kojim su se brutalnim oblicima ti međuratni i ratni zločini nad Hrvatima dogodili. Znao je to, očito, i nadbiskup zagrebački A. Stepinac, koji je već 14. svibnja 1941., prosvjedujući zbog ustaškog zločina u Glini, napomenuo kako mu je poznato, «da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja». A kad Kustić ističe Stepinčevo obraćanje državnim vlastima iz studenoga 1941., tvrdeći da je tu hrvatsku «državu» (državu, kaže on, ne režim!), Hrvatska biskupska konferencija morala već u studenome 1941. upozoravati na brojne zločine, bilo bi pristojno kad bi spomenuo da se i u tome pismu predsjednika HBK ističe i naglašava: «Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica. Znamo, da su ti čini bili posljedica na politiku, osobito posljednjih 20 godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim Hrvatskim Narodom.» A u završnome dijelu pisma Paveliću, Stepinac ponavlja: «Nitko ne može poricati, da su se dogodila strašna nasilja i okrutnosti, jer ste vi, Poglavniče, sami javno osudili nasilja nazovi Ustaša, štoviše dali ih i strieljati zbog izvršenih zločina. Zaslužuje svako priznanje Vaša odlučnost, da u zemlji vlada pravda i red.»

Dakle, i u tim osudama zločina počinjenih u ime hrvatske države, nadbiskup Stepinac proziva Srbe da su svojim ponašanjem izazvali tu krvavu i zločinačku reakciju, koju ne poduzima vlast, nego ju poduzimaju «neodgovorni činioci». Pola godine kasnije i u izvješću papi Piju XII. on je optužio «četnike i komuniste, kao začetnike sveg zla što se zbilo u Hrvatskoj». Kardinalu Maglioneu on 24. svibnja 1943. piše kako ne treba nasjedati srpskoj propagandi, koja «služi samo tome da u očima Svete Stolice umanji ugled sadašnjeg režima u Hrvatskoj». Upravo na račun tog režima (režima!) Stepinac u nastavku pisma niže desetak konkretnih pohvala, dodajući kako se tomu «mogu dodati i mnoge druge dobre stvari koje je hrvatska Vlada učinila ili spremna učiniti». U bitnome ta Stepinčeva ocjena ostaje nepromijenjena čitavo vrijeme rata, pa ona do izražaja dolazi u brojnim dokumentima, uključujući i znamenitu, već spomenutu poslanicu Poslovodnog odbora Hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945. godine. U toj se poslanici ističe kako su postupci hrvatskih neprijatelja «onemogućivali hrvatski pacifizam i tjerali hrvatski narod (na) sve veći nemir i nezadovoljstvo». Kad su ti isti izazvali rat, započeli su zločini nad Hrvatima: «Poslije toga našli su se i nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom. Hrvatski su biskupi to uvijek odlučno pobijali i osuđivali ne pazeći na zamjere i pogrde bilo s koje strane. Oni su pojedinačno i skupno, na pr. na Biskupskim Konferencijama 1941. digli svoj glas protiv prekoračivanja nužne samobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni gdje mu drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti...»

Za razliku od Stepinca i tadašnjih hrvatskih biskupa, don Živko Kustić ne misli da je protusrpska reakcija prouzročena srpskim terorom, nego svu (ili bar pretežnu) odgovornost vidi u politici ustaškog režima. U tu svrhu ne ustručava se krivotvoriti činjenice. Radi toga on spominje prosvjed biskupskih konferencija iz studenoga 1941., ali prešućuje, da su i tada hrvatski biskupi postupke s hrvatske strane opisivali kao reakciju i kao «nužnu samoobranu». Kao da je ta kvalifikacija, izrečena od umnih i odgovornih ljudi, koji su Crkvu u Hrvata vodili u ta doba, i koji su tu kvalifikaciju uobličili upravo kao pravni terminus technicus, toliko nebitna!? Kad bi to našega jutarnjeg propovjednika zanimalo, i ja bih ocijenio da je odgovornost tadašnjih hrvatskih vlasti puno veća od one koju im imputiraju pisma i prosvjedi hrvatskih katoličkih biskupa. Ti crkveni dokumenti, po mome sudu, bolje oslikavaju psihološku podlogu represivne hrvatske politike, nego što je ocjenjuju s moralnoga, pravnog i političkog stajališta.

Politička previranja unutar srpske manjine u doba Banovine Hrvatske posve jasno pokazuju, da bi do srpske (uostalom, i komunističke) pobune došlo i bez radikalnih protusrpskih mjera hrvatske državne politike. No, mnoge su od tih mjera u etičkome i u pravnom smislu bile posve neprihvatljive, a u političkome nerazumne. Osim propisa o državljanstvu, odredaba o ograničenju kretanja i planova o iseljavanju dijela srpske manjine, već na samom početku postojanja hrvatske države zabranjeno je djelovanje Srpske pravoslavne crkve (kao srpske nacionalne crkve na teritoriju hrvatske države). Posve su neistražene posljedice koje je takav korak (jer je Hrvatska pravoslavna crkva utemeljena tek dogodine!) morao imati na pravni i stvarni položaj pripadnika srpske manjine, s obzirom na konfesionalnu uvjetovanost bračnih i statusnih, a onda podredno i drugih pravnih odnosa (na području ostvarenja građanskih prava, prava na pristup sudu, prava nasljeđivanja i sl.). Time su zapravo svi pripadnici srpske manjine pretvoreni u građane drugoga reda. Posljedice uhićenja, progona i smaknuća bez zakonitoga sudskog postupka ne bi mogli biti anulirani čak ni brojnijim egzemplarnim strijeljanjima prekršitelja. I represalije koje su uskoro zaredale, primjenjivane su neselektivno, i na krive i na nedužne, što je za neminovnu posljedicu imalo krajnju pravnu nesigurnost, odlazak ljudi u šumu i, u konačnici, jačanje četničko-komunističke pobune (iako su većinu represalija, kako je poznato, nerijetko i uz negodovanje hrvatskih vlasti, izvršavale talijanske i njemačke postrojbe!). Napadaji iz šume, diverzije i ubijanja tisuća civila, samo su zaoštrili taj koloplet zločina i zvjerstava te bitno pogoršali prilike u državi, opterećujući s razlogom našu kolektivnu svijest do dana današnjega.

Zbog vanjskopolitičkih je razloga tadašnja Hrvatska (pogledajmo Slovačku!), u slučaju pobjede Saveznika bila osuđena na propast. Da ne bismo ostali pošteđeni crnih legendi, pokazuje nam otrovna mašta Curzija Malapartea i izvješće srpsko-jugoslavenskoga poslanika u Bukureštu, Avakumovića, datirano 26. travnja 1941., prema kojemu se u Hrvatskoj nad Srbima provodi genocid, iako tada zapravo nije pala još ni jedna jedina srpska civilna žrtva! No, nema nikakve dvojbe da bismo se kao narod, da smo u tome ratnom vrtlogu počinili manje propusta i manje zločina, s puno manje trauma suočavali s vlastitom poviješću, i da naši tadašnji i današnji unutarnji prijepori i jazovi ne bi bili tako duboki. Upravo nas svijest o tome, kao i želja da Hrvatska u budućnosti bude zemljom slobode, pravde i blagostanja, mora siliti, da se s pijetetom i sućuti jednako odnosimo prema svakoj žrtvi, i da jednako osuđujemo svaki i svačiji zločin, ali nas mora siliti i na to, da utvrdimo činjenice, da razlučimo uzroke od posljedica, istinu od laži.

To znači, da valja znanstveno istražiti i zločine koje smo počinili, ali istodobno i imati na umu Stepinčeve (i uopće crkvene) prosudbe uzroka i posljedica. Treba imati na umu Pavelićeve naputke državnim i ustaškim dužnosnicima od 30. lipnja 1941. Ne smije se zaboraviti ni to, da je Hrvatski narod - Glasilo Hrvatskoga ustaškog pokreta, u br. 118/III. od 18. lipnja 1941. pisao kako bez osobne slobode nema ni društvenoga, ni državnog ni narodnog napredka, precizirajući 29. srpnja iste godine, da se silom na da ubiti ideja, niti preokrenuti tuđe mišljenje. Jer i u odnosu prema neprijateljima hrvatske države, kako je u kolovozu na Državnoj krugovalnoj postaji govorio ustaški logornik Božidar Kavran (čije je riječi u br. 194/III. od 27. kolovoza 1941. prenio spomenuti središnji hrvatski dnevnik), valja znati, da je jedno samoobrana, a drugo je «bjesnilo koje obuzima slabiće značajem isto onakovih, protiv kakovih se tobože bore i u kojem bjesnilu počinjaju djela, koja bi mogla baciti ljagu na hrvatski narod. (...) Hrvatski ustaški borac mora biti uviek svjestan, da ima dužnosti, a za sada nikakvih prava, a pogotovo ne prava sile». Upravo radi takvih su hrvatski biskupi u ožujku 1945. braneći i načelno pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu, i konkretno ostvarenje toga prava, mogli mirne duše kazati: «Poviest svjedoči, da Hrvatski Narod kroz cielu svoju tisućutristogodišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno naglašavati, da se ne odriče svoga prava na slobodu i nezavisnost, koju on od srdca želi i svakom drugom narodu. A kad je u drugom svjetskom ratu ta misao još jače naglašena i oživotvorena u vlastitoj Državi, hrvatski su katolički biskupi poštivali volju Hrvatskoga Naroda. Nitko prema tome nema prava obtuživati bilo kojega građanina Hrvatske Države, pa ni hrvatske biskupe, zato što poštivaju tu neodstupnu volju Hrvatskoga Naroda, kad on na to ima pravo i po Božjim i po ljudskim zakonima.» Upravo radi takvih su tu Poslanicu kao prvi prilog svomu Memorandumu predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država, Dwightu Eisenhoweru, devet godina kasnije, 15. lipnja 1954. priložila 143 hrvatska katolička svećenika iz emigracije.

Ti se emigrantski svećenici nisu odrekli stava svojih biskupa ni u obraćanju američkom predsjedniku, bivšemu vojniku države koja je formalno bila u ratnome stanju s Hrvatskom. Poštujući svoj narod i svoje biskupe, nisu oni – treba li uopće reći – pritom branili Svetozara Rittiga, jer je i taj Rittig bio jedan od onih koji je zabio svoj čavao u emigrantski križ i njihov i njihova naroda! I nisu njegovo djelovanje smatrali «korisnim», kao što to danas čini don Živko Kustić. Oni su branili svoj narod i svoju Crkvu, znajući da se to ne može relativiziranjem činjenica i odgovornosti, nego samo i jedino – istinom.

A misliti da je ignoriranje i krivotvorenje stava naših biskupa te svjesno nasjedanje politički korektnim frazama pravi put za suočavanje s ondašnjim i današnjim napadajima na Crkvu i na hrvatski narod, po mome je sudu pogrješno. Još su stari Latini znali: qui nimium probat, nihil probat – tko previše dokazuje, ništa ne dokazuje. Misliti, da se Katoličku crkvu može braniti na način da se ustaški režim i Nezavisna Država Hrvatska, po kratkom postupku i bez vaganja argumenata, proglase zločinačkima in capite et in membris, po mome je sudu također pogrješno, već i zbog toga što je nemoguće: toliko je pozitivnih tekstova i ocjena došlo iz katoličkih redova, da je njih moguće tumačiti i braniti samo ako se ustaškom pokretu i ustaškom režimu pristupi na nepristran, znanstven način, tj. ako se razluči zlo od dobroga, ako se stvari postave i objasne u konkretnim prilikama i u povijesnome kontekstu. A ako je taj pokret, sa svojom ideologijom i sa svojom državom, doista bio zločinački u cijelosti, od vrha do dna i u svim segmentima svoga djelovanja, onda nema toga jutarnjeg propovjednika koji će svojim nategama i mistifikacijama spasiti obraz Katoličke crkve u hrvatskome narodu!

Radi toga je potrebno bez kompromisa braniti stajalište, da je i hrvatski narod imao pravo na svoju državu, i da ga njegovo povijesno iskustvo uči, kako je bez vlastite države osuđen na propast. Potrebno je uvijek iznova isticati, da nisu Hrvati 1941. birali saveznike, nego su ih u naručje tih saveznika – svim upozorenjima usprkos – gurali oni, s Istoka i sa Zapada, koji su bezuvjetno podupirali nasilničku, nedemokratsku jugoslavensku državu. Potrebno je imati na umu misao dr. Ante Starčevića, zabilježenu 1882.: «... Ja nalazim stvar u redu, da svatko traži druga i pomoćnika za obraniti svoju domovinu i slobodu. Ako li je to grehota, onda sam ja najveći grešnik, jer bi se združio sa svakim, i sa Amerikanci, za odbiti ovu nevolju u kojoj naša domovina pogiba». Što taj «drug i pomoćnik» misli, ne može i ne smije presudno utjecati na naše želje i htijenja. Jer, u članku «Sloboda Iraca» piše Starčević: »Ili će Ircem biti bolje ostati u dosadanjoj nevolji, nego osloboditi se pomoću bilo čijom? (...) Ili pomoć nije pomoć, ako nam ju dade čovjek ili narod, koji ne misle kako mi mislimo? Nije čudo da u sužanjstvu ostaju narodi, koji tako misle, i oni bo grieše proti Bogu, proti umu, proti samim sebi, pa boljega nisu vriedni».

Istodobno je potrebno uvijek iznova ponavljati, da nije država sama sebi svrhom, nego je njezina svrha postignuće slobode, blagostanja i sreće svakoga pojedinca, svake skupine i čitava naroda. Makar je u povijesti nemoguće naći primjera nastanka države bez povreda ljudskih prava, ljudskog dostojanstva i zločina, težnja za uspostavom države ne može poslužiti kao opravdanje za zločin. Zločin zaslužuje osudu i kaznu, ne samo radi pravednosti prema žrtvi, nego radi pouke svima i svakomu, dakle, radi budućnosti. No, proglasiti čitav jedan narod i čitavu jednu državu zločinačkom (državu koju je tijekom četiri godine oružjem branilo skoro pola milijuna ljudi, od kojih je svaki imao oca i majku, možda brata i sestru, ženu i djecu!), ne može biti pravedno i ne može se temeljiti na činjenicama. Do takve je ocjene moguće doći samo izvrtanjem činjenica i prešućivanjem argumenata.

A kaže don Živko Kustić, da su onodobni katolici i njihovi pastiri morali biti oprezniji, jer su o neprihvatljivosti ustaškog pokreta i ustaškog režima morali zaključivati već iz Ustaških načela. Pritom citira jedanaestu njihovu točku, u kojoj se kaže, da «o hrvatskim državnim i narodnim poslovima (...) ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda», te dvanaestu, u kojoj se ističe da «tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u devedeset slučajeva od stotine nije hrvatskog porijetla ni krvi, već je doseljeni stranac». U tim točkama Kustić očito prepoznaje rasističku potku, domećući za sebe: «Priznajem da ta Načela nisam imao u rukama u doba rata; saznao sam za to nakon više godina».

Nije jasno, kani li se takvom rečenicom ispričati što je – možda – nekad o ustaškome pokretu (i njegovim raznim granama i organizacijskim oblicima) mislio drugačije, ili takvom ocjenom ..... (glasa se), a da ga nitko ne striže.

Ustaška načela nisu nikakav tajni dokument, nego su – upravo zbog svoje propagandističke svrhe – objavljena bezbroj puta, ponekad i s manjim, uglavnom nebitnim, odstupanjima od izvornoga teksta. Više su puta objelodanjena i prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske, a nakon travnja 1941. objavljena su u mnogim školskim udžbenicima i čitankama, te su ih u integralnom obliku donijele i sve veće hrvatske novine.

Pod naslovom «Načela Vlade Nezavisne Države Hrvatske», Ustaška je načela objavio i zagrebački Katolički list u br. 17 od 2. svibnja 1941., na str. 198.-199. Kako je navedeno u impresumu te publikacije od 3. srpnja 1941. (br. 26.), vlasnik i nakladnik Katoličkog lista bijaše, ni manje ni više, nego – Nadbiskupija zagrebačka (bit će, da je i prije ona bila u stanovitoj vezi s KL-om, budući da su urednik i odgovorni urednik ostali isti, a ni smjer pisanja nije doživio nikakvu promjenu). «Ustaška načela» je, upravo pod tim naslovom u br. 15/XIII. od 27. travnja 1941., na str. 4., objavila i križarska Nedjelja.

Prava je šteta da nam don Živko Kustić (rođ. 1930.) hoće priznati, da između 1941. i 1945. nije čitao ni školske udžbenike ni novine, pa čak ni najvažnija katolička glasila. Čudo je, da mu ih ni njegov tadašnji župnik, don Joso Felicinović, kojega ima običaj nazivati svojim duhovnim ocem, nije stavio pred oči. Ali kod takve njegove intelektualne tromosti, ne treba Kustiću zamjeriti ni na problematičnim zaključcima, niti te zaključke valja uzimati ozbiljno. To je razdoblje, koliko je poznato, on uglavnom proveo na Pagu. U razgovoru, kojim ga je povodom 50. obljetnice svećeništva, 4. svibnja 2008. počastio njegov Jutarnji list, sjeća se Kustić don Jose, koji je, navodno, u ono doba smatrao kako su «na vlasti zločinci, a u šumi bezbožnici». I potonji (dakle, partizani), prema tom shvaćanju, bili bi zločinci, ali samo zbog svoga bezbošništva, a ne i zbog teorijskoga i praktičnog nasljedovanja Lenjina i Staljina, zbog Holodomora, Kolyme, Vorkute i Dudinke, zbog jugoslavenske ideologije i pobune protiv hrvatske države, zbog Krnjeuše, Boričevca, Španovice, Dakse i Širokoga Briga, dakle pokolja kojima su se okitili od ljeta 1941. do proljeća 1945. i kasnije, nemilosrdno istrebljujući sve političke neistomišljenike, i nehrvatske i hrvatske (od ustaša, preko mačekovaca i «kulaka», do vjerskih službenika). Da je don Joso Felicinović doista kad izrekao ili zapisao tako blagu ocjenu šumskih bezbožnika, dragi Bog zna, što bi na nju kazao na ražnju tiho ispečeni don Jure Gospodnetić, što smaknuti makarski gvardijan fra Dominik Šulenta, a što fra Viktor Kosir, učenik sedmoga razreda širokobriške gimnazije, da im je omogućeno išta kazati...

Ali, mi ne znamo pouzdano, što je stari pučkaš don Joso Felicinović o tome mislio, jer je i on – mrtav. Pozivajući opet jednoga pokojnika u pomoć pri uopćenoj i potpunoj osudi tadašnje države, zaboravio nam je – po običaju! – don Živko Kustić ispripovjediti, kako je i zašto onda taj isti don Joso Felicinović, objavljujući napokon dotiskanu knjigu «Izgradimo socialnu Hrvatsku», godine 1942. oćutio potrebu završni pasus, završnu poruku mladim križarima, formulirati u neskladu s onim što je, eto, rekao mladomu Živku: «Radimo i nastojmo, da i naša sadašnja, draga i Nezavisna Hrvatska, ide stopama svojih pređa, svojih vladara, u duhu zakona svojih katoličkih slavnih gradova i da 1300 godišnja Kristova vjera i kultura naroda bude i svim našim poglavarima, kao što je kod Poglavnika, najviši ideal za dobro Hrvatskog naroda i veličinu Hrvatske: srdačnu suradnju civilne i crkvene vlasti. Podajte caru carevo i Bogu Božje!»

Jer, i bez znakovitosti Kustićeva prešućivanja, pukim je čitanjem lako zaključiti, izbija li iz Felicinovića apela križarima optimistička nada i pohvala Paveliću kojega se čak naziva uzorom, ili ga on možda naziva zločincem, pridajući mu kvalifikacije koje bi se mogle tumačiti na način da potkrijepe ocjenu koju Kustić mrtvomu don Josi, sedamdesetak godina kasnije, stavlja u usta. Kad bi kod tog tumačenja bila moguća dvojba, moglo bi se posegnuti za pohvalama «velebnim zaslugama Poglavnika» i «ustaškom djelu oslobođenja Hrvatske», koje je don Joso Felicinović izrekao na «velikome slavlju u Pagu» u svibnju 1941., kako izvješćuje Nedjelja (god. XIII./1941., br. 22, 7.). To križarsko glasilo svoje izvješće s Paga završava napomenom, da je prečasni Felicinović «poslao dugo pismo Poglavniku dru Anti Paveliću u ime pučanstva grada i otoka Paga, svećenstva, činovništva, učiteljstva, školske mladeži, radnika solane, Križara(ca) i Junaka zahvaljujući mu na velikom djelu oslobođenja». Ni tu nema ni zrna onoga, o čemu don Živko Kustić konfabulira u svojim spiritističkim seansama. Ili možda hoće kazati, da je (i) don Joso Felicinović bio ništarija, koja jedno pripovijeda javno, a drugo govori tajno?

Dakako, budući da su mu promakle tadašnje novine i školski udžbenici, ne smijemo Kustiću spočitavati što ne zna, što je don Joso Felicinović govorio i pisao u doba rata, pa čak ni onda kad tvrdi da je njemu, nezrelom mladiću koji ne čita novine ni udžbenike, govorio dijametralno suprotno. No, kako objasniti da don Živko Kustić u istome kontekstu u kojem Ustaška načela ocjenjuje rasističkima, danas, u zreloj i prezreloj svojoj dobi, kad je štošta pročitao i doznao, propušta upitati se, ima li negdje drugdje takvih natruha. Da nam najprije objasni, mogu li se svi oblici antijudaizma podvesti pod biološki (rasni) antijudaizam, i govore li sve antijudaističke filipike o rasističkom nadahnuću svojih tvoraca? Pa da ih počne tražiti oko sebe, počevši, recimo, kod svoga duhovnog oca, don Jose Felicinovića?

Jer, kako objasniti, da Kustić rasističke natruhe nalazi u Ustaškim načelima, a propušta podsjetiti na koji je način don Joso, dakako s biskupskim imprimaturom (nihil obstat!), pisao o Židovima. Naime, u knjizi «Izgradimo našu Hrvatsku» (Preko, 1940.) Felicinović je upravo Židove proglasio odgovornima za mnoga svjetska zla, između ostaloga i za komunizam: «Židovi su nahuckali radništvo protiv kršćanstva, potakli na spolno uživanje. Oni vode bezbožni pokret». Treba li napominjati, da je ova Felicinovićeva ocjena nastala puno kasnije od Ustaških načela, pa čak i kasnije od Kristalne noći i od nacionalsocijalističkoga (Nürnberškog) zakonodavstva. Pišući Načela, Pavelić je početkom tridesetih mogao dvojiti o tome, kakva tragedija očekuje Židove u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. Imao je čak povlasticu da o tome ne mora misliti. Nasuprot tome, don Joso Felicinović 1940. nije imao moralnu povlasticu da ignorira židovsku sudbinu. Nije imao pravo ignorirati ni ranije osude rasizma iz usta nadbiskupa Stepinca. A nije li ipak u citiranoj ocjeni, izabranoj kao jednoj od mnoštva sličnih u Felicinovićevim i uopće katoličkim raspravama toga doba, antijudaistički naboj potpuno otvoren i snažno naglašen, bitno različito od spomenutih dviju točaka Ustaških načela? Kako se onda don Živko Kustić – mjereći svakoga istom mjerom i smatrajući kako puki tekst Ustaških načela čini taj pokret apsolutno neprihvatljivim – ne pita, je li itko smio biti katolikom? Kako se onda sam don Živko Kustić (makar je Ustaška načela pročitao «puno kasnije») mogao i tada i puno kasnije ugledati u don Josu Felicinovića? Kako je don Živko Kustić u svome pravednom gnjevu uspio previdjeti, da je taj isti don Joso u svojoj knjizi, u kojoj se obračunava s boljševizmom i sa Židovima, propustio makar jednom jedinom, sitnozorski malom, najmanjom riječju, u negativnom kontekstu spomenuti nacionalsocijalizam i fašizam? Kojim to očima don Živko Kustić gleda spise svoga duhovnog oca, a kojim očima neke druge tekstove?

Dakako, mi znademo, da je apsolutno u pravu priređivač pretiska Felicinovićeve knjige, sad pok. Željko Mardešić, kad kaže kako stvari treba tumačiti u ondašnjem kontekstu, dodajući: «Tako se pred Drugi svjetski rat bilo uvriježilo i rasprostranilo mišljenje da su upravo Židovi neprijeporni nositelji svjetske urote, najljući neprijatelji katolicizma, podjednako poticatelji boljševizma i zlouporabe slobode liberalizma. Ni knjiga don Jose Felicinovića nije ostala pošteđena tih predrasuda, iako samo mjestimice. Nažalost, toga je u ono doba bilo više nego što je trebalo, osobito među katolicima koji su tražili laka objašnjenja».

Na sličan bi nam način te antijudaističke pasaže u Felicinovićevoj raspravi, i môre sličnih pamfleta koji su nastali u redovima angažiranih predkoncilskih katolika, nema sumnje, objasnio i don Živko Kustić.

No, kad on govori o Ustaškim načelima, onda mu ne pada na pamet, da su ti predkoncilski katolici sudjelovali i u ustaškome pokretu (i to u nezanemarivu broju i s vrlo nezanemarivim utjecajem), a ni to, da je i među ustašama bilo i moralo biti i katolika i nekatolika, koji su na teška pitanja «tražili laka objašnjenja». Upravo takvo, nepristojno lako objašnjenje za sebe traži Kustić, kad tvrdi kako je Ustaška načela pročitao tek puno kasnije. No, za našu je raspravu to posve nebitno. Bitno je to, da su ta Načela objavljena i u središnjim katoličkim listovima, pred nosom nadbiskupa zagrebačkoga, blaženoga dr. Alojzija Stepinca, i da ih on nije ocijenio onakvima kakvima ih danas hoće tumačiti don Živko Kustić. Nije ih kudio ni javno, a ni u tajnim izvješćima Svetoj Stolici. Ni u prežalosnome procesu nije se nadbiskup Stepinac potužio, kako je Katolički list ta Načela morao objaviti, niti se u bilo kojem trenutku branio, optužujući ustaški režim kao zločinački. A nema sumnje da bi mu koristilo. No, Stepinac je bio Kristov svećenik i odani sluga Crkve, a ne trgovac. Radi toga se služio i branio istinom, a ne izmišljotinama. A posve jasan i nedvouman stav, koji nama katolicima (i ne samo nama) mora biti putokaz pri ocjeni ondašnjega i svakoga drugog progona i diskriminacije Židova (i svakoga drugog naroda), izrekao je Ivan Pavao II. Njemu se nema što dodati, ni oduzeti.

Jesu li, pak, spomenute dvije točke Ustaških načela rasističke, kao što se povremeno tvrdi, ili se iz njih može iščitati tek nacionalni ekskluzivizam, koji je tako tipičan za sve nacionalnoosloboditeljske pokrete XIX. i XX. stoljeća?

Pavelić je prije uspostave NDH objavio niz članaka i letaka, u kojima se razrađivalo polazište – kao u letku iz 1937. – da Ustaški pokret «nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskog naroda i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske. Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanje ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda». U odnosu na načelo, da u Hrvatskoj mogu odlučivati samo pripadnici hrvatskog naroda, Pavelić objašnjava: «To znači, da zakone može stvarati samo narod po svojim zakonitim zastupnicima, a naravno da za rad na izvršenju zakona, jednom stvorenih tim zakonitim putem, nema nikakovih ograničenja. To znači da od rada u Hrvatskoj nije isključen nitko, napose ne od života u njoj, tko živi i radi u skladu s narodnim interesima». Njegov zaključak da pokret «nije plod, a niti natrušen nikakovim tuđinskim ideološkim zasadama», ponovili su pripadnici domovinskoga Ustaškog pokreta u uvodniku Almanaha hrvatskih sveučilištaraca (1938.), pozivajući se na «Prvoborca» i pobijajući «neprijateljski protivnički manevar, kojim oslobodilačku borbu i borce nastoje okrštavati frankovstvom, fašizmom i drugim imenima, želeći tako kod neupućenih kompromitirati ljude i djela».

Dr. Mario Jareb, pisac zasad najbolje monografije o predratnome djelovanju Ustaškog pokreta, u svojoj knjizi opširno raspravlja o Načelima, te u toč. 11. pronalazi «nacionalnu isključivost». Na istome mjestu on nabraja različite ocjene o naravi i ideološkoj obojenosti ustaštva. U svojoj razradi Načela (Zagreb, 1942.), Danijel Crljen u samoj jedanaestoj točki ispušta ono «po koljenima i po krvi», ali se u tumačenju na tu sintagmu vraća i izvodi je iz Starčevićeva gesla Bog i Hrvati!, kojemu Crljen u suvremenim prilikama daje ne samo protusrpsku i protujugoslavensku, nego i protužidovsku notu, dok je dvanaesto načelo u temeljni dokument ustaštva očito ugrađeno u svjetlu premoćne snage seljačkog pokreta između dva svjetska rata. Dr. Jerko Iljadica u Spremnosti 1942. Ustaškim načelima pridaje donekle različit smisao i značenje. U članku «Društvovno u Ustaškim načelima», objavljenom u osmome broju Plave revije u ljeto 1942., Franjo Lačen tumači ta načela opet na svoj način. Naime, zbog uopćenosti Ustaških načela, njihova su se tumačenja mogla prilagođavati trenutku, a jedino što se nikakvim tumačenjem nije moglo izmijeniti, jest činjenica, da se njima bezuvjetno zagovara uspostava hrvatske države.

No, ako se ustaški politički i propagandni spisi promatraju kao cjelina i u povijesnome kontekstu, posve je jasno da su antijudaistički elementi u prvim godinama ustaškog pokreta potpuno periferni. Oni nešto snažnije dolaze do izražaja tek u drugoj polovici tridesetih godina, očito iz taktičkih razloga. Nema nikakva spora da je rasno zakonodavstvo iz proljeća i ljeta 1941., o kojemu smo na ovim stranicama negativno pisali u uskrsnome broju Političkog zatvorenika, predstavljalo pravni okvir za obespravljivanje velikog broja posve nedužnih ljudi i da u tom smislu zaslužuje svaku osudu. No, izvoditi to zakonodavstvo iz Ustaških načela, znači pokazivati posvemašnje nepoznavanje ustaške ideologije i nerazumijevanje povijesnih procesa u tridesetim i četrdesetim godinama XX. stoljeća.

Jednako je tako neutemeljeno zaključivati o rasističkim natruhama u ustaškoj propagandi i praksi već iz samoga spominjanja hrvatske «krvi» i «koljena», te programskoga ograničavanja državljanskih prava na pripadnike hrvatskog naroda. I to je logičan instrument za mobiliziranje pristaša u jednome kratkom, propagandnom tekstu, koji ne dopušta opširna teoretiziranja, nego kratke i jezgrovite rečenice («lake odgovore na teška pitanja»). Jedno od općih mjesta u hrvatskoj usmenoj i pisanoj književnoj predaji posljednjih stoljeća je, primjerice, i sjećanje na «vladare narodne krvi». Od renesanse do danas hrvatski književnici pojam jezika, krvi i koljena koriste kao metaforu za hrvatski narod, a ta je metafora tako prirodna i uvriježena, da se može smatrati neizostavnim dijelom pučkoga govora («krv moje krvi», «do devet koljena», «krv nije voda» i sl.). Kad piše o Bosni i Hercegovini, Starčević navodi: «Vrednija većina pučanstva Bosne i Hercegovine hervatske je kervi, cielo je to pučanstvo hervatskoga jezika...», a «muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom ne imaju ništa, oni su hervatske pasmine...». Pa i samomu se našemu jutarnjem propovjedniku omaknula krv, kad je u svojoj kolumni od 12. svibnja 2008. pisao o sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću. On je, kaže Kustić, u doba Prvoga svjetskog rata radije izabrao talijanski koncentracijski logor negoli primio talijansko državljanstvo, rekavši pritom: Krv nije voda! Očito je da mu to naš propovjednik upisuje u vrline (i pravo je!). No, znači li to, da je budući svetac bio ekstremist, pa i rasist, ili je spomenom krvi tek htio kazati da znade, kojemu narodu pripada, a kojemu ne pripada?

Prema tome, besmisleno je tvrditi, da se iz spomenute dvije točke Ustaških načela moralo već početkom tridesetih godina zaključivati o pogubnosti i rasističkoj (dakle: zločinačkoj) naravi Ustaškog pokreta. No, ako se don Živko Kustić već odlučio na takvu nategu, onda je pravo čudo da se nikad nije upitao, je li koji Hrvat (pa i koji svećenik) smio simpatizirati s klerikalnom Hrvatskom pučkom strankom, čiji su zdušni pristaše u svoje doba bili mnogi biskupi i svećenici, pa i spomenuti don Joso Felicinović? Jer, ako bi se malo izbližega pogledali tekstovi pučkaških prvaka (među kojima nemali bijaše broj crkvenih ljudi), lako bi se našli izrazi animoziteta prema Židovima, formulirani upravo na način na koji su ih, preko svojih slovenskih drugova, iz Beča donijeli ljudi koje su u političkoj areni podupirali mnogi naši tadašnji biskupi. I ako se hoće naći laki odgovori na teška pitanja, ti verbalni antijudaistički ekscesi opravdavali bi razna tumačenja.

Pravo je čudo, nadalje, da don Živko Kustić nije s istim ultramontanskim žarom prionuo raščlambi programskih odrednica Hrvatske pučke seljačke stranke. Nije se upitao, je li koji Hrvat (pa i koji svećenik) smio simpatizirati s HP(R)SS-om, s obzirom na to da su njegovi utemeljitelji, braća Antun i Stjepan Radić, u nemalom broju prigoda iskazivali svoje antijudaističke osjećaje, a kasniji je «vođa hrvatskog naroda» S. Radić otvoreno pisao kako je Hrvatima «najljući neprijatelj bečki i peštanski Židov». A u kontekstu jedanaeste točke Ustaških načela korisno je podsjetiti i na onu Radićevu: «Mi Slaveni ne možemo i ne smijemo nikako dozvoliti, da ikoji član židovstva (...) bude našim narodnim predstavnikom i vođom...» Nije don Živko Kustić, u svojoj potrazi za lakim odgovorima na teška pitanja, ovdje izrekao onu osudu, koju je izrekao nad Ustaškim načelima. I tako dalje, i tako dalje.

Mogao je on spomen krvi i dubinske, uvelike iracionalne povezanosti jednoga naroda i njegove zemlje, pronaći čak i negdje bliže od vodećih političkih stranaka u Hrvata. Recimo, u okružnici kleru Nadbiskupije zagrebačke povodom uspostave NDH. Tamo je nadbiskup Stepinac, 28. travnja 1941., ocijenio: «Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce?». A kad osuđuje ustaško obećanje, da će u Hrvatskoj vladati samo oni koji su i podrijetlom Hrvati, mogao se je sjetiti da je Stepinac, negodujući zbog protužidovskih propisa donesenih «radi razloga neovisnih o nama», u pismu Artukoviću od 22. svibnja 1941. uzgred pripomenuo: «Svatko će sigurno odobriti nastojanje, da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elementi ne odlučuju o Državi i narodu...»

Koja je bitna razlika, objasnit će nam don Živko Kustić, između ovih Stepinčevih ocjena jedne konkretne i bolne situacije, od uopćenog polazišta izraženoga u Ustaškim načelima skoro deset godina ranije?!

Jer, da je htio, mogao je don Živko Kustić zapaziti kako Hrvatski narod – glasilo Hrvatskoga ustaškog pokreta, prenosi i u posebnom okviru ističe Pavelićevu misao, izrečenu Zboru duhovne mladeži zagrebačke 19. travnja 1942., koja glasi: «Mi svi nemamo nikakve druge želje, nemamo nikakve druge ambicije, nego jedino, da hrvatski narod ostane za uvijek slobodan u svojoj nezavisnoj državi i da mu u njoj budu sretnija i bolja vremena, nego li što su nama i našim predjima bila u ona prošla i teška vremena. Na tome svi radimo, za to sve dajemo».

Bi li u njoj pronašao rasističku mržnju i kakve pogubne ideološke postavke?

Mogao je, da je htio, znati s kakvom toplinom taj dnevnik (u br. 483/IV. od 23. srpnja 1942., 2.) piše o tisuću i pol mahom srpske djece s područja Kozare i Prosare, koji se nalaze u dječjem domu u Jastrebarskom, i kako su simpatično prikazani mali Branko, a uza nj Jovan Milković i brat mu Dule.

Mogao je primijetiti izvješće sa skupštine na zagrebačkom Kanalu, na kojoj je Blaž Lorković kazao kako se nikoga ne sili pristupiti Ustaškom pokretu, niti vodstvo toga pokreta traži, da ga se slijedi začepljenih ušiju i zatvorenih očiju, nego da ga se ocjenjuje hladno i nepristrano, prema uspjesima i propustima.

Mogao je don Živko Kustić znati i to, da je Hrvatski narod u br. 476/IV. od 15. srpnja 1942., na prvoj stranici donio članak pod naslovom «Ustaške dužnosti». U njemu se naglašava kako «pravi ustaša nije ni silnik ni barbar, već čuvar i branitelj slobode svoje domovine». Nasuprot njemu, «nastaša» je onaj koji je požurio okititi se slovom U: «Za mnoge, upravo za sve nezdrave, pa i bolne pojave krive su te nastaše». U istom je tekstu najavljen preustroj Ustaškoga pokreta te donošenje novoga Propisnika, a navodi se i šest općih te petnaest posebnih dužnosti svakog ustaše. Među njima su i sljedeće: «ponizno čuvati čistoću ustaške borbe i nikada se u borbi ne ogriješiti o tudji nevini život i tudje dobro», «nikad ne zlorabiti oružje, odoru i položaj za zadovoljenje vlastitih hirova, užitaka ili probitaka bilo koje vrste», pa i «poštivati i bezuvjetno čuvati čast, poštenje, ćudoredne osjećaje i vjersko uvjerenje svoje i tudje».

Mogao je don Živko Kustić zapaziti i urednički, nepotpisani komentar Hrvatskoga naroda br. 495/IV. od 6. kolovoza 1942. (str. 3.), u kojem se pod naslovom «Nekoliko naših družtvovnih načela» tumače upravo ona načela, koja on smatra neprijeporno neprihvatljivima. Tu se kaže, kako «naši pogledi na sva ova družtvovna pitanja nisu kosmopolitski, oni su narodni», pa se nastavlja kako se teži usklađenju djelatnosti pojedinaca i staleža, na način da se nikomu ne pogoduje. Međutim, «ustali smo protiv onoga hrvatskog sloja, koji je zapravo podrietlom tudjinski, a koji je pristajao uz sve beogradske vlade i s njima pravio sporazum, da mu spriječimo njegov krivi odgoj našega naroda, koji bi po njegov razvoj mogao imati kobnih posljedica». Optužuje li se, dakle, taj «podrietlom tudjinski sloj» iz rasnih razloga, ili zbog nečega sasvim drugog? Mogao je napokon, da je htio, u Narodnim novinama od 13. kolovoza 1942. (a i u Hrvatskom narodu od 14. i 15. kolovoza 1942.) pregledati novi Propisnik o zadaći, ustrojstvu, radu i smjernicama «Ustaše» – Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, ne bi li u njima, napose u glavi Dužnosti člana, našao ono što traži...

Ima, dakle, i takvih, bitno drugačijih i službenih tumačenja Ustaških načela, a ima i takvih naputaka usred jednoga krvavoga rata.

Ne treba njih uzimati zdravo za gotovo (jer se i naputci i proglasi mogu objavljivati u promičbene svrhe, radi taktičkih razloga, ad captandem benevolentiam). Treba hladno i nepristrano ocijeniti okolnosti i razloge, pa tek nakon toga donijeti valjan sud. Drugim riječima, kao što ljupka obećanja ne treba smatrati nepobitnom istinom, jednako tako ne treba zdravo za gotovo uzimati ni ona stajališta, koja se svode na lake odgovore na teška pitanja. Treba na sve ljude i na sve pojave primijeniti ista mjerila i ista načela. Radi toga bi bilo nategnuto i neobjektivno prionuti, recimo, daljnjemu citiranju antijudaističkih pamfleta u katoličkome tisku i prije rata i usred rata. Mi imamo na umu stoljetne protužidovske predrasude koje su baštinili i drugi narodi, kao što imamo na umu i činjenicu da Auschwitz ni kao metafora nije posljedak tih i takvih predrasuda i ispada. To je činjenica.

No, ni kao Hrvati ni kao kršćani ne smijemo pritom zaboraviti, da antijudaistička klima koja se tako dugo i tako vatreno širila iz kršćanskih (dakle i iz katoličkih) tiskovina, nije bila baš bez ikakva utjecaja na sramotni muk, kojim je hrvatska javnost uglavnom popratila stradanja hrvatskih i europskih Židova.

A o svemu tome naš jutarnji propovjednik, dok upravlja moralnom giljotinom, malo preglasno – šuti.

Kojim se to etičkim načelima vodi don Živko Kustić, da jednima prašta ono što kod drugih nateže, da bi to mogao proglasiti smrtnim grijehom, a grješnike zločincima?

U kojem se Evanđelju nalazi takva moralna pouka?

Jer, iz onih prispodoba o kamenovanju bludnice i o trunu u grješnikovu oku, takav se poučak bez ikakve sumnje ne bi mogao izvesti.