Osvrti i prikazi

 DUHOVNA I POLITIČKA PREVIRANJA U HRVATSKOJ 1935.-1945.

(U povodu knjige Dragutin Gjurić – Životnim putem Hrvatske)

 Piše: Tomislav JONJIĆ

             Slom diktatorskog režima nakon atentata u Marseilleu (1934.) otvorio je novu stranicu u političkoj i kulturnoj povijesti Hrvatske. Istodobno je to vrijeme snažnih političkih i ideoloških previranja u Europi i u svijetu. Od sredine tridesetih godina XX. stoljeća, u svjetlu novih prilika u domovini, u hrvatski javni život ulazi naraštaj mladih, izobraženih i ideološki izgrađenih pojedinaca, koji će svojom odlučnošću i dinamizmom izazvati pravu duhovnu revoluciju. Mnogi od njih imat će zapažene uloge u doba Drugoga svjetskog rata, a većina će 1945. biti nasiljem izbrisana: manji dio će spasiti goli život odlaskom u emigraciju, a pretežan broj past će ili na povlačenju, ili u mjesecima koji su slijedili, smaknut bez ikakva suđenja ili nakon montiranih procesa, na temelju fiktivnih osuda jugoslavenskih komunističkih «sudova».

       Jedan od njih, danas potpuno nepoznat i onomu dijelu javnosti koji se smatra upućenijem u tadašnja zbivanja, jest Dragutin Gjurić. Gjurić je rođen 28. ožujka 1910. u Novoj Gradiški. Roditelji mu, Karlo i Helena rođ. Spitzer, potječu iz Cernika. U rodnome je gradu Gjurić završio osnovnu školu i gimnaziju, nakon čega je u Zagrebu studirao i 1937. završio pravo. Vježbeničku je i sudačku karijeru započeo u Vukovaru, odakle je 1939. premješten u Požegu, gdje je postao sudcem kotarskoga, kasnije i okružnog suda. Već od gimnazijskih dana bavi se glazbom i drugim oblicima društvenog djelovanja, pa nastupa kao glazbenik i zborovođa hrvatskih pjevačkih društava Tomislav i Graničar, od 1924. djelatno sudjeluje u radu Hrvatskoga skautskog saveza, a u tridesetima ima istaknutu ulogu u Velikome križarskom bratstvu i u Hrvatskome kulturnom društvu Napredak. U Požegi 1939. osniva udrugu Hrvatski junak i do ljeta 1941. djeluje kao stjegovođa društva. U trećem desetljeću svog života bio je i knjižničarem Hrvatske čitaonice u Novoj Gradiški, tajnikom Hrvatske čitaonice u Vukovaru, odbornikom Hrvatske čitaonice u Požegi, članom utemeljiteljem Matice hrvatske i osnivačem te odbornikom Matičina pododbora u Vukovaru kao i članom pododbora u Požegi.

          Usporedno s tim bavi se novinarskim i publicističkim radom. Surađuje u Pramatičinoj Omladini, javlja se u Posavskoj Hrvatskoj i u Budakovu Hrvatskom narodu te u Hrvatskoj smotri braće Oršanić. Novinar je i član uredništva osječkoga Hrvatskog lista kojemu je na čelu Matija Kovačić (jedan od prvaka ustaškog pokreta u istočnoj Hrvatskoj i kasniji istaknuti dužnosnik Nezavisne Države Hrvatske), potom dopisnik tog lista iz Nove Gradiške. Od ukupno tri knjige, prvu je, pod naslovom Temelji hrvatske kulture, objelodanio 1939. u Vukovaru, a u doba NDH svjetlo su dana ugledale još dvije: Životnim putom Hrvatske: članci i rasprave (Požega, 1941.) i Kroz Hrvatsku i strane zemlje: putne uspomene i utisci (Požega, 1944.). Njegovi su tekstovi pisani lijepim jezikom i jedrim stilom, a iz svakoga redka izbija auktorovo rodoljublje i odlučno zalaganje za hrvatsku državnu neovisnost. Unatoč tomu (ili baš zbog toga!) zaobišle su ga sva enciklopedijska izdanja u Hrvatskoj, osim Hrvatskoga biografskog leksikona, u kojem je obrađen kao Dragutin Đurić.

 Plakat Gjurićeva predavanja 1940.

       Želeći vratiti dug ocu i otrgnuti ga od zaborava, njegov sin Tomislav Đurić (1938.), novinar, publicist i hrvatski politički uznik, osuđen 1956. uvjetno kao pripadnik Hrvatskoga nacionalnog pokreta (1954.-1956.), ilegalne organizacije slavonskobrodskih i novogradiških gimnazijalaca, a danas i predsjednik varaždinske podružnice Hrvatskog društva političkih zatvorenika, prije nekoliko je mjeseci objavio knjigu Dragutin Gjurić – Životnim putem Hrvatske (Meridijani, Samobor, 2007., 143 str.). U njoj je na pedesetak stranica pokušao dokumentirano prikazati očev životopis, donoseći u drugome dijelu (str. 57.-132.) izbor Gjurićevih tekstova.

Hrvatski nacionalizam i židovsko pitanje

          Nema nikakve dvojbe, da će se knjiga T. Đurića duboko dojmiti i nezajažljiva čitača. Nije tomu razlog samo činjenica, da je u nju uvršteno nekoliko dramatičnih, potresnih pisama njegova oca, napisanih iz jugoslavenske komunističke tamnice, nego još više činjenica, da knjiga nameće razmišljanje o složenim prilikama u tadašnjoj Hrvatskoj. Kad bi u nas, naime, doista postojala želja da se hladno i nepristrano, sine ira et studio, raščlane i ispitaju duhovne i političke silnice koje su oblikovale hrvatsko društvo uoči Drugoga svjetskog rata, a time uvelike predodredile i zbivanja u hrvatskim zemljama tijekom rata, tekstovi Dragutina Gjurića (ali i način na koji je njegov sin Tomislav knjigu priredio i opremio!) mogli bi biti izvrstan poticaj, da ne kažemo povod, kakvomu znanstvenom simpoziju: nakon čitanja ove knjige, naime, nije moguće ne postaviti niz važnih pitanja i suočiti se s našim predodžbama i našim predrasudama o tome hrvatskom naraštaju i o njegovoj tadašnjoj, ratnoj državi.

        U svibnju 1945. Dragutin je Gjurić, ostavivši suprugu i sina jedinca, kanio krenuti u povlačenje, ali se u posljednji trenutak predomislio. Kako 7. svibnja 1945. piše u kratkom pismu supruzi: «Ostao sam u Zagrebu, nisam imao snage otići iz domovine, pa što Bog da.» U idućim redcima dodaje kako znade da nikomu nije učinio nikakva zla, ali ipak sa zebnjom napominje kako noćas ili sutra jugoslavenska vojska ulazi u grad. Sluteći zlo i otvoreno priznajući vlastitu slabost, pismo potpisuje s «Vaš nesretni Drago». I doista, zle su se slutnje obistinile: nakon svega nekoliko dana, kad je možda već pomislio da ga je ubilački žrvanj mimoišao, na Jelačićevu je trgu 15. svibnja nabasao na poznanika iz Gradiške, visokoga partizanskog dužnosnika koji i u ovoj knjizi ostaje neimenovan, pošteđen zaslužene stigme (iako bi se možda moglo zaključiti, da je posrijedi Josip Krajačić Prika, komesar 12. slavonske divizije Jugoslavenske armije). Ovaj ga odmah poziva i vodi u Petrinjsku, da «regulira svoj status». Tamo je Gjurić uhićen. U srpnju 1945. osuđen je na smrt, nemajući pravo na obranu, na odvjetnika niti na priziv. Odanost ideji neovisne Hrvatske, pripadnost ustaškom pokretu i sudjelovanje u pravosudnom aparatu NDH pokazali su se grijehom koji zavrjeđuje smrtnu kaznu. Uzaludne su bile molbe i predstavke Požežana, mahom Srba, komunista i partizana: zadnja poruka koja je od Gjurića došla obitelji, glasila je: «Prozvan na streljanje 30. X. 45. Bog Vas čuvao. Drago». Smaknut je vjerojatno idućeg jutra negdje u zagrebačkoj okolici. Ni za njegov grob se nikad nije doznalo.

          Desetci su i desetci tisuća Hrvata stradali u to doba na isti ili sličan način, po kratkom postupku i bez milosti, tipično za jugoslavenski komunistički režim u tzv. Federalnoj Hrvatskoj. A ipak, Gjurićeva sudbina, i način na koji ju je opisao i za javnost priredio njegov sin Tomislav, zaslužuju posebnu pozornost.

          Zašto je tako?

          Čini mi se, naime, da se je teško oteti dojmu, kako se ključni doprinos priređivača – koji je i sâm bio protivnikom i žrtvom komunističkog režima – sastoji ne toliko u razotkrivanju zločinačke naravi jugoslavenskoga komunističkog sustava, koji mu je ubio nedužna oca i majku mu učinio udovicom, a njega nepoćudnom sirotom (i u ranoj mladosti političkim osuđenikom), koliko u obračunu s ustaštvom i u osudi ustaškog režima, kojemu je njegov otac pripadao. Ne znači to, da priređivač ne osuđuje komunistički totalitarizam, naprotiv. No, osuda je komunizma, makar i bila načelna i apsolutna, ostala posve uopćena, dok je obračun s ustaškom vladavinom začinjen nizom autobiografskih pojedinosti. Budući da su opisi pojedinačnih sudbina uvijek dojmljiviji od općenitih naznaka o usudu bezimenih skupina, to je negativna slika ustaškog režima reljefnija i pamtljivija.

Zlokobna poruka na novinskom izresku

        Pogledaju li se činjenice, postaje bjelodano da je iz perspektive priređivača takav pristup jasno motiviran. Je li i u kojoj je mjeri opravdan, vrijedi vidjeti (ne samo radi sudbine pojedinca, Dragutina Gjurića, nego zbog egzemplarne složenosti i paradigmatske važnosti njegova «slučaja»).

          Naime, majka Dragutina Gjurića bila je židovskog podrijetla. Gjurića, kao i tolike druge hrvatske Židove koji su desetljećima simpatizirali s političkom misli i borbom dr. Ante Starčevića i nasljednika mu dr. Josipa Franka, to nije priječilo da stasa u borbenoga hrvatskog nacionalista, koji će se u svojim tekstovima hrabro obračunavati ne samo s jugoslavenskim unitarizmom i velikosrpstvom, nego i sa sporazumaškim «seljakovanjem» i uskogrudnom, strančarskom «seljačkom ideologijom» Mačekove Hrvatske seljačke stranke. Majčino židovstvo nije, dakle, bilo nikakva zapreka za istaknuto Gjurićevo sudjelovanje u onome dijelu političkog spektra, koji je – i onda kad su pristaše o njemu znale malo ili ništa – personificirao tadašnji emigrant i utemeljitelj ustaškog pokreta, dr. Ante Pavelić.

Zadnja poruka Dragutina Gjurića 30. listopada 1945.

Te su dvije totalitarne ideologije, suprotstavljene demokraciji i oprečne komunizmu, u to doba tako snažno polarizirale europsku javnost, da je posve nemoguć i nelogičan zaključak, da su u cijelosti zaobišle Hrvatsku. Naprotiv, i one su, baš kao i komunizam, i u Hrvatskoj imale svojih pristaša. Bilo je u Hrvatskoj (i uoči rata, i tijekom njega) pojedinaca i skupina, koje su simpatizirale s njima, više s njemačkim nacionalsocijalizmom, negoli s talijanskim fašizmom, budući da je potonji uključivao imperijalističke aspiracije na hrvatsku jadransku obalu. Bilo je tih pojedinaca i skupina i u HSS-u i u redovima nacionalističkog pokreta. No, kako je Hrvate tada zaokupljala u prvom redu težnja da se oslobode ropstva i uspostave vlastitu državu, a ne težnja da postojeću državu (pre)urede u skladu s kojekakvim ideološkim postavkama, ti su pojedinci i skupine trajno ostali na margini, ne uspjevši nikad nametnuti svoje poglede i volju pretežnim, središnjim dijelovima tih političkih pokreta.

Do koje je mjere težnja za uspostavom vlastite države prožela široke narodne slojeve, izvrsno pokazuje najnovija, netom objavljena studija dr. Zdravka Dizdara o bjelovarskom ustanku 7.-10. travnja 1941. Spontanoj pobuni hrvatskih vojnika u jugoslavenskoj vojsci masovno se pridružilo mjesno pučanstvo, pa je za dan-dva broj sudionika ustanka narastao na deset do dvadeset tisuća. (I njih je dakle, uzgred budi kazano, aktualni predsjednik Republike Stipe Mesić, u nedavnom napadaju za nj poslovične političke mudrosti i historiografske prosvijećenosti, svjesno nazvao spodobama, izdajicama, stranim plaćenicima i zločincima!) A kad je taj ustanak i proglašenje neovisne Hrvatske pokušao najprije apelima, a onda i oružjem spriječiti i ugušiti sâm Vladko Maček, podpredsjednik jugoslavenske vlade, pozivajući se na to da je on «vođa hrvatskog naroda» i da ima legitimitet s prosinačkih izbora 1938., hrvatski su mu vojnici i seljaci iz bjelovarske okolice okrenuli leđa, odlučno i složno kao jedan. Time su pokazali kako se zapravo tumači izborni legitimitet; pokazali su mu posve jasno i nedvoumno, da su u prosincu 1938. glasovali za Hrvatsku, a ne za pojedinca, «vođu», stranku i ideologiju.

U takvim je prilikama, dakle, i u ustaškom pokretu od samih početaka prevladala državotvorna misao, koja je zabacivala raspravu o svim ideološkim prijeporima. Trajna, središnja i zapravo jedina važna tema kako programskih i propagandnih spisa, tako i ustaškoga političkog djelovanja jest hrvatska državna neovisnost, a ne raspre o ideološkim maglama: i onda je i sada, naime, bilo nemoguće i proturječno, pozivati se na Starčevićevu baštinu i istodobno kao posebno važne isticati rasne, staleške ili vjerske razlike. Slijedom toga je i za Gjurićevo političko opredjeljenje bilo posve irelevantno, da su sudbinu sličnu njegovoj imali sâm Pavelić, budući ministar Žanić, Ivan Oršanić i drugi.

          No, okolnosti u kojima je hrvatska država uspostavljena 1941. (i u kojima je jedino mogla biti uspostavljena, jer je protivni vojnopolitički i ideološki tabor bezuvjetno zagovarao Jugoslaviju, pa makar njome vladala brutalna i krvava diktatura), dovele su položaj hrvatskih Židova u prvi plan.

Iako ne postoji nešto što se zvalo «Rasni zakon», kako to pogrješno tvrdi priređivač (na str. 52.), u proljeće i ljeto 1941. u Hrvatskoj je donesen veliki broj protužidovskih propisa. Nekima od njih udaralo se na gospodarski položaj Židova koji su, prema istraživanjima Holma Sundhaussena, držali oko 75 posto kapitala u Kraljevini Jugoslaviji, drugima ih se isključivalo iz određenih područja društvenog života. Iako su, kako se danas može sa sigurnošću kazati, oni doneseni pod presudnim pritiskom nacionalsocijalističke Njemačke i u sklopu pokušaja vlasti NDH da se, približavanjem Njemačkoj, odhrvu talijanskim imperijalističkim presizanjima, posve je jasno da su ti propisi kao cjelina predstavljali, kako sam zabilježio u knjizi Hrvatska vanjska politika 1939.-1942. (Zagreb, 2000.), «pravni okvir za tragičnu sudbinu Židova u NDH».

Ti su propisi i njihova primjena izravno utjecali na život Dragutina Gjurića i njegove obitelji. Pišući o sudbini vlastitog oca u posebnu poglavlju pod naslovom «Židovski rod», Đurić napominje kako je trinaestero njegovih rođaka s majčine strane već krajem 1941. uhićeno zbog svoga židovstva (49.), te su potom izgubili život, iako je samo jedno od njih pripadalo organiziranomu komunističkom pokretu, dok su ostali bili lojalni hrvatskoj domovini. U tome je priređivač vrlo vjerojatno u pravu, ali nije u pravu, kad neispravno tvrdi kako su oni «na osnovu (sic!) 'Rasnog zakona' (sic!) uhićeni i strijeljani u ustaškim logorima Jasenovac, Stara Gradiška, Đakovo i Jadovno» (52.).

Naime, već i površnim čitanjem tih propisa (koji nisu bili doneseni u obliku zakona, nego u obliku Poglavnikovih zakonskih odredbi i drugih prisilnih propisa nižeg ranga!) lako je ustanoviti, da «rasno zakonodavstvo» nije sadržavalo nikakve norme o uhićenju, odvođenju u sabirne logore ili o strijeljanju. Primjerice, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti (Narodne novine, br. 16 od 30. travnja 1941.) propisivala je tko je arijskog podrijetla, tko se ima smatrati Ciganinom, a tko Židovom, pri čemu je u toč. 6. predviđala mogućnost da se i «nearijcima» dodijele sva državljanska prava, dakle, ono što se kolokvijalno nazivalo «počasnim arijstvom». Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, objavljena na istome mjestu, zadirala je u statusne odnose i u bračno pravo, te je nearijcima i državnim pripadnicima (koje se razlikovalo od državljana!) zabranjivala isticanje hrvatskog znakovlja i zastava. Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda (Narodne novine, br. 43 od 4. lipnja 1941.) zabranjivala je Židovima sudjelovanje u organizacijama i udrugama društvenoga, omladinskog, športskog i kulturnog života.

Baš ni u jednom od tih propisa ne regulira se niti se spominje ni uhićenje, ni odvođenje u sabirne logore, ni suđenje, pa ni smaknuće.

Hrvatski su Židovi privođeni, odvođeni u sabirne logore, pa i suđeni na smrt na temelju općih propisa o postupanju s nepoćudnim osobama ili prijestupnicima (dakle, propisa koji su se jednako odnosili na Židove i na nežidove!) ili, još gore, nerijetko i bez neposrednog oslonca na ikakve propise, prekoračenjem ovlasti od strane državnih tijela ili protupravnim postupanjem pojedinaca i skupina, pod izravnim ili neizravnim njemačkim pritiskom odnosno u antijudaističkoj klimi stvorenoj propagandnim pamfletima, koja se jednim dijelom naslanjala i na tradicionalne antijudaističke motive i predrasude, koje su dijelili svi europski narodi.

Nema, dakle, i ne može biti spora o nekoliko ključnih činjenica skopčanih s ovim problemom. Prvo, bez obzira na njemački pritisak i tadašnje političke okolnosti, nema nikakve dvojbe da su hrvatske vlasti donijele propise i poduzimale mjere, kojima su Židovi i Cigani pretvoreni u građane drugog reda. Drugo, nema nikakve dvojbe, da su ti propisi i te mjere duboko kršili i tadašnje, a kamoli sadašnje standarde individualnih i kolektivnih ljudskih prava. Treće, nema nikakve dvojbe, da su ti propisi i te mjere stvarali stanje pravne i osobne nesigurnosti, pa su bili u teškom neskladu s etičkim naukom «priznatih vjeroispovijedi», dakle, kako etičkim naukom zapadnoga kršćanstva tako i onim islamskim. Četvrto, nema nikakve dvojbe da je veliki broj Židova u hrvatskim zemljama ubijen ili nestao, a da je većina tih ljudi stradala bez vlastite krivice, samo zbog činjenice da su bili Židovi. I peto, nema nikakve dvojbe, da ta sudbina hrvatskih Židova teško opterećuje i tadašnji i kasniji hrvatski politički i društveni život, koliko zbog obespravljivanja i stradanja nedužnih ljudi, toliko i zbog tužne činjenice, da u širokim dijelovima tadašnje hrvatske javnosti zbog stradanja Židova nije bilo negodovanja, bar ne previše glasnoga.

Suočavanje s time naša je neminovna obveza. No, ona nas istodobno ne smije priječiti, da težimo objektivnom i znanstvenom utvrđivanju svih, a ne samo nekih razloga tih događanja, njihovih pojavnih oblika i njihovih posljedica. (O nekim je mogućim psihološkim i političkim uzrocima spomenute šutnje hrvatske javnosti, kao i o još uvijek neverificiranim brojevima stradalih, u svome podlistku o nadbiskupu Stepincu, objavljenom u Političkom zatvoreniku, a sad već tiskanom u obliku knjige, nedavno pisao Ivan Gabelica.)

Pritom valja imati na umu onu poznatu, da predrasude nisu ništa manji neprijatelj istine od otvorene laži. A jedna od predrasuda jest i ta, da je «rasno zakonodavstvo» samo po sebi uzrok i razlog tragične sudbine Židova u NDH.

Kako ne podleći predrasudama?

Priređivač ove knjige, T. Đurić, u nju uvršćuje ne samo tekst, nego i faksimil svoga polemičkog pisma zagrebačkom Vjesniku, objavljenog 5. ožujka 1998. pod naslovom «U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 'rasni zakoni' provođeni su dosljedno, a 'ne na papiru'». Ostavljajući naslov istim, pisac potvrđuje da je uredništvo Vjesnika poštivalo njegovu volju, odnosno da je upravo on tako naslovio svoj članak. Uvršćujući taj tekst skoro deset godina kasnije u svoju knjigu, pisac pokazuje koliko mu je važan i koliko ga istinitim drži. No, moglo bi se reći, da ni u toj ocjeni nije bio dovoljno oprezan. Bilo bi suvišno opet cjepidlačiti podsjećanjem da rasno zakonodavstvo u legislativnome i u nomotehničkom smislu nije bilo uobličeno ni u kakvim zakonima (ponajmanje u jednome «Rasnom zakonu», kao što pisac krivo misli). Ali, teško je ne primijetiti, da T. Đurić – kad tvrdi kako je rasno zakonodavstvo primjenjivano bez iznimki – previđa da ima veliki broj dokaza da nije tako. A nešto o tome govori i sudbina njegova oca. Iako je majka Dragutina Gjurića bila, kako rekosmo, Židovka, Gjurić je u doba NDH bio predsjednik Kotarskog suda u Požegi. Kad su partizani zauzeli Požegu, za njega se našlo mjesta sudca u Novoj Gradiški, odakle se pred kraj 1944. povukao pred partizanima i bio namješten na Kotarskome sudu u Zagrebu. Budući da je od 1941. do 1944. bio logornikom Ustaške mladeži u Požegi, može se mirne duše kazati, da je i u ustaškome pokretu (shvaćenome u stranačkom smislu), bio prilično visoko pozicioniran. Usprkos tomu, što mu je majka bila Židovka (pa i usprkos tomu, da su brojni njegovi rođaci s majčine strane stradali!).

A nije to jedina priređivačeva preuranjena ocjena, da ne kažemo predrasuda.

Pripovijeda on u knjizi, kako mu se otac nakon proglašenja hrvatske države, za koju se borio čitavu svoju mladost, zapravo htio ubiti (12., 39.-40). Kao svjedoka poziva svoga krsnog i očeva vjenčanoga kuma, Franju Dujmovića (1904.-2000.), istaknutoga predratnog nacionalista i utjecajnog novinara u doba NDH. Naime, Dujmović je u svojoj knjizi «Hrvatska na putu oslobođenja» (Rim – Chicago, 1976., 114.) objavio, da po nizu važnih i karakterističnih pojedinosti pamti kako je sredinom travnja 1941. u Zagrebu susreo Gjurića, i da mu je ovaj tada izjavio kako razmišlja o samoubojstvu zbog progona Židova. Ničim ga ne dovodeći u pitanje, Đurić pokazuje da to svjedočenje smatra pouzdanijim od Evanđelja. A važnost tog svjedočenja potencijalno je iznimno velika.

Jer doista, teško je zamisliti težu optužbu ustaškog režima od izjave jednoga vatrenoga hrvatskog rodoljuba i neprijepornoga zagovornika hrvatske državne neovisnosti, da razmišlja o samoubojstvu već u prvim danima nakon stvaranja države. Radi toga to svjedočenje treba izbliza pogledati.

Može se bez ikakva oklijevanja pretpostaviti, da su protužidovski propisi u duši mladoga hrvatskog rodoljuba Gjurića, čiji lik na koricama knjige odaje profinjena i tankoćutna intelektualca, izazvali snažan potres i negativnu reakciju. No ipak, može li se to Dujmovićevo svjedočenje uzeti «pod gotov groš», kako je to požurio učiniti T. Đurić? Dujmović je, naime, jedini svjedok tako teške Gjurićeve duševne borbe. Sin mu se Tomislav ne poziva čak ni na majku, koja je sve te nevolje nadživjela, pa je mogla posvjedočiti i o toj mòri svoga pokojnog supruga, ako je on kroz nju prolazio. A kako se njezina potvrda te mòre nigdje ne spominje, očito je, da ona o tome ništa nije ni rekla ni znala. Dujmović je, dakle, testis unus. Za takvoga se svjedoka u antičko doba, ne bez razloga, znalo kazati da je i – testis nullus. Dujmović je, pored toga, imao i svojih računa, radi kojih se mogao htjeti distancirati od onih tužnih i mračnih ratnih stranica. Memoarsko štivo ni inače nije osobito pouzdano vrelo, pa ni uspomene bivših ustaških dužnosnika počesto nisu iznimka od tog pravila. No, ako bismo Dujmovićevo svjedočenje za prvu ruku i prihvatili kao pouzdanije od Evanđelja, kao što to čini T. Đurić, onda moramo imati na umu, da je - prema njemu - do tog susreta dvojice kumova i prijatelja, prigodom kojega je Gjurić govorio o samoubojstvu, došlo sredinom travnja 1941. Tada postaje jasno, da je «smrtni grijeh» toga Đurićeva evanđelja činjenica, da u to doba, sredinom travnja, još nitko nije znao hoće li «rasnoga zakonodavstva» biti ni kako će ono izgledati. Nije se zapravo znalo ni kakva je stvarno sudbina Židova u Trećem Reichu, a još se manje znalo, kakva će sudbina zadesiti hrvatske Židove.

Nije, dakle, bilo nikakva stvarnog razloga da Gjurić sredinom travnja 1941. pomisli na tako drastičan odgovor na (buduću) društvenu nepravdu. A povrh toga, krajnje je neobično, da se ni Dujmoviću ni Đuriću nije učinilo potrebnim postaviti pitanje: ako je D. Gjurić bio toliko ogorčen politikom novoga hrvatskog režima, zašto se nije odlučio na ostavku i pasivizaciju, dakle, na povlačenje iz društvenoga i političkog života? Zašto nije počeo razmišljati o odlasku u emigraciju ili bar u anektirani dio primorske Hrvatske? Zar nije logičnije, da bi mladi intelektualac i savjestan otac obitelji – kakav je Gjurić nedvoumno bio - puno radije pomišljao na to, negoli na samoubojstvo? Ali ni Dujmović ni Đurić to logično pitanje ne postavljaju.

Ne postavljaju ga radi toga, što odgovor ne pruža sliku kakvu se hoće stvoriti.

Gjurić, naime, ni ne pomišlja na ostavku, ne povlači se iz javnosti, niti se politički pasivizira.

Naprotiv, on postaje logornikom Ustaške mladeži i predsjednikom suda, i onda u toj mračnoj, zločinačkoj Hrvatskoj koja ga tobože nagoni na razmišljanje o samoubojstvu, objavljuje dvije knjige pune ljubavi i zanosa za tu Hrvatsku. Štoviše, ni nakon što je «krajem 1941.» došlo do uhićenja trinaest njegovih rođaka s majčine strane, Gjurić ne podnosi ostavku niti se povlači iz javnog života: on je i dalje na visokim upravnim i političkim dužnostima. Čak i onda kad se tim rođacima s majčine strane gubi svaki trag, on nastavlja sudjelovati na izgradnji NDH, koliko mu sposobnosti i snaga dopuštaju.

Dakle, unutarnja logika i kronologija tih događaja sama za sebe govori, koliko je pouzdano Dujmovićevo svjedočenje.

Budući da Gjurićev sin T. Đurić u pristupnoj napomeni spominje da su ga u radu na njoj često oblile suze i shrvalo ganuće, jasno je da on kao priređivač ove knjige nije mogao biti nepristran. Radi toga njega ne treba prestrogo suditi. Ali iz ovoga njegova postupka valja izvući pouku: onaj tko hoće zauzeti konačan moralni i politički stav o jednome dobu i o jednome političkom pokretu, mora biti kadar postaviti bar ona pitanja koja nameće elementarna logika.

Umjesto toga, priređivač ide korak dalje. Kad piše o očevu «židovskom rodu», on opisuje kako je u srpnju 1941. došlo do predaje stijega udruge Hrvatski junak i pristupa te udruge u Ustašku mladež. Usporedno s tim, T. Đurić donosi faksimil nekoga novinskog članka iz nepoznatih novina, s naslovom «Novosti iz Požege». Na tome je članku anonimna ruka dvaput spomenuto ime «Gjurić» precrtala i umjesto toga nespretno naškrabala «Židov», domećući još i redke: «Dole Židovi» i «Krv se ne krsti» (51.).

Rukopis pisca tog pamfleta ne odaje osobitu pismenost, a on sâm je ostao zauvijek anoniman. Unatoč tomu, Đurić bez ikakva krzmanja zaključuje kako je to odvratno i uvredljivo pismo - djelo «anonimne ustaške osobe» (50.).

Upravo tako, bez kondicionala i ograde!

Doista, može to biti djelo «anonimne ustaške osobe». Ta se mogućnost niti može, niti smije isključiti. Ali, i studente logike i kriminaliste bi, bez ikakve sumnje, živo zanimalo: ako je pismo anonimno, kako bilo tko (pa bio to i T. Đurić!) može sa sigurnošću znati, tko ga je i iz kojega društvenoga kruga napisao?

Pitali bi se, naime, ti studenti (ili bi bar dopustili mogućnost!), nije li Gjurića možda htio uvrijediti i uznemiriti netko koga uopće nisu vodili nikakvi «rasni» ni politički motivi? Mogao je to, recimo, biti netko tko je bio nezadovoljan kojom odlukom koju je donio D. Gjurić, sudac Kotarskoga suda (kao što je bar jedna stranka u svakom postupku redovito nezadovoljna sudcem). Mogao je pisac te odvratne i uvredljive bilješke biti i koji provokator, zar ne? Mogao je taj provokator, ako se baš hoće, biti i «anonimna partizanska osoba». Gjurića su, naime, višekratno pozivali u partizane, ali se on na te pozive oglušivao (17.). A ako su partizani, kao što je poznato, svojim akcijama svjesno provocirali državnu represiju kako bi potakli ljude da bježe u šumu (pa je antifašistički drug Kardelj 2. kolovoza 1941. predlagao partijskomu i partizanskom vodstvu, da se u tu svrhu masovno ubijaju ljudi, pale mirna sela i inspiriraju napadaji na Hrvate, Mačekove pristaše, navodeći: «...Kod nekih drugova postoji bojazan od represalija (ne u rukovodstvu), od uništavanja sela i ljudi itd. Baš taj strah najviše koči odlučnije pristupanje mobilizaciji hrv. sela. A ja držim da će baš represalije prebaciti hrv. selo na stranu srp. sela. Teror će bezuslovno dovesti do oružane akcije. - U tom duhu smo i donijeli sada naše konkretne zaključke... Treba izazvati njihovu akciju. Teror protiv mačekov.[aca] podići će čitavu Hrvatsku...»), kojom je logikom moguće unaprijed i apsolutno isključiti mogućnost, da poruku Gjuriću ipak nije napisala i poslala «anonimna ustaška osoba», nego netko, tko ga je želio navesti da u strahu pobjegne u šumu?

          Nevjerojatno je, da nijednu od tih mogućnosti Đurić u svojoj knjizi ni ne dopušta! Zbog čega? Očito je, naime, da jedina tobožnja potkrjepa toj njegovoj predrasudi jest njegovo sjećanje, da mu se otac jednom u šetnji potužio kako se boji da ga ne ubiju – ustaše (49.-50.).

Nema razloga piscu ne vjerovati na riječ i sumnjati, da je to svjedočanstvo autentično, i da se njegov otac nekih ustaša bojao. Ne znamo, je li ih se bojao radi toga što su sudjelovali u bezakonju i u nasilju, ili možda i zbog nekih drugih razloga. Možda, recimo, radi toga što su ti ustaše poprijeko gledali na činjenicu da je D. Gjurić kao sudac štedio i time objektivno potpomagao srpske pobunjenike i komuniste, koji su se četiri godine kasnije, u ljeto 1945., u velikoj mjeri odazvali pozivu da mu svjedoče u prilog i (uzalud, nažalost) traže milost za nj.

Ne znamo, dakle, jesu li ustaše kojih se Gjurić možda bojao obični rabijatni razbojnici, ili možda tek ljudi koji su – s potpunim nepravom - mislili da je njima dano pravo određivati što je dobro za narod i za državu.

Jer, treba se sjetiti da postoji mogućnost kako su upravo tako možda mislili oni koji su 1991. ubili Antu Paradžika ili oni koji su u ljeto 1992. isplanirali i izvršili smaknuće Blaža Kraljevića s brojnom pratnjom. I oni su možda mislili, da postupaju «u nacionalnom interesu». No, bez obzira na to što su razmjeri stradanja nedužnih ljudi u devedesetima, srećom, neusporedivo manji, treba se pitati, određuje li današnju Hrvatsku smrt Ante Paradžika i Blaža Kraljevića, možda «slučaj selotejp», Pakračka Poljana i Gospić, ili možda i nešto drugo?

Jednako tako, što je ono što daje cjelovitu i konačnu sliku ustaškog pokreta i države kojoj je on bio na čelu: taj ustaša ili te ustaše kojih se D. Gjurić bojao, ili onaj ustaša i one ustaše, koji su toga istoga «Židova» Gjurića, u jednome strogo centraliziranome i hijerarhiziranom, autoritativnom poredku i usred krvavoga rata postavili na mjesto ustaškog logornika i predsjednika suda? A znalo se, ako ništa drugo, da je s tog mjesta Gjurić mogao pomagati ugroženima, između ostaloga i tako, da im predlaže osobe odvjetnika, branitelja pred ustaškim prijekim sudovima (41.), dok on sâm – kako spomenu njegov sin i priređivač ove knjige – pred jugoslavenskim komunističkim sudom, i to pred redovitim mirnodopskim sudom, prava na branitelja nije imao. (Neka, dakle, bude zabilježena i ta razlika u suđenju i u sudovanju.)

Tko i što, dakle, daje cjelovitu sliku tog vremena i njegovih aktera? I život i povijest su, očito, puno složeniji od naših predrasuda.

Jer, nepristran bi promatrač bio svjestan, da u tu istu sliku koju nudi jedan unakaženi novinski članak s viješću iz Požege i fragment Đurićevih uspomena, treba ukomponirati, recimo, i svjedočenje Jovana Raškovića, izrečeno u razgovoru za Start od 28. travnja 1990. Iako je u to vrijeme raspirivao velikosrpsku hajku protiv Hrvata, bio je Rašković dovoljno pošten da prizna kako se njegov otac, predratni kninski odvjetnik, koji je nakon proglašenja NDH pobjegao najprije u Kistanje, a onda u talijanski Zadar, više bojao «svojih Srba nego nekog ustaše koji bi došao da ga sredi», dodajući da je taj njegov otac, taj bjegunac, politički emigrant i otvoreni protivnik hrvatske državnosti, godinu i pol kasnije, 1943., prihvatio poziv hrvatskih vlasti i postao, ni manje ni više nego – «predsjednikom jednog pavelićevskog suda» u Drnišu.

Otkud i kako sad to? Đurić misli kako je Gjurića spasilo to, što ga je štitio «Pavelićev ministar Žanić», njegov duhovni otac i nesuđeni punac (54.-55.). Ne objašnjava pritom, ima li kontradikcije u tvrdnji, da je Gjurić zbog «rasnog zakonodavstva» htio izvršiti samoubojstvo, a ipak dr. Milovana Žanića, inače supotpisnika niza ključnih odredaba iz kompleksa toga zakonodavstva, i on i njegov sin Tomislav i dalje smatraju Gjurićevim «duhovnim ocem». (Ili se tom samorazumljivom nelogičnošću sugeriraju zanimljivi zaključci, zaključci koje bi bilo politički nekorektno izreći?) Još manje Đurić objašnjava to, kako je Žanić mogao Gjurića štititi nakon studenoga 1943., kad je i sâm napustio državnu službu i svaku političku udjelbu, stupivši u svojevrsnu oporbu prema Paveliću. Jer, Gjurić ostaje visoko pozicioniran i dugo nakon Žanića, do zadnjeg dana NDH. Tko ga je tada štitio? A čika Jova Rašković se, kako vidjesmo, u opisu očeve sudačke karijere u tadašnjoj hrvatskoj državi nije pozivao na zaštitu nikakvog Žanića. Izgleda, da mu nije ni trebala.

          Napokon valja dometnuti, budući da se taj protužidovski pamflet u obliku novinskog izreska poslanog na Gjurićevu adresu, u knjizi spominje u kontekstu utrnuća udruge Hrvatski junak, mogao bi neupućen i površan čitatelj – možda i protiv Đurićeve volje – pomisliti kako je to u nekakvoj uzročno-posljedičnoj svezi s Gjurićevim podrijetlom. A i to bi bilo krivo.

Naime, dijelom zbog vanjskopolitičkih, a dijelom zbog unutarnjopolitičkih razloga, Pavelić je u drugoj polovici lipnja 1941. objavio Odredbu o političkim društvima koja rade na istim ciljevima kao i Hrvatski Ustaški Pokret. Tom su odredbom raspuštene političke stranke i njihove organizacije, kao i druge organizacije i udruge, odnosno naloženo im je "unići u Ustaški pokret, a njihovo članstvo ima se svrstati u Ustašku organizaciju". Izuzetak je napravljen jedino kod Hrvatskoga radničkog saveza, koji je nastavio djelovati. Na prvi se pogled čini kako je ova odredba logična i neminovna posljedica prestrojavanja Ustaškog pokreta odnosno «fašizacije NDH», kako se vrlo nespretno i vrlo netočno izrazio T. Đurić (19.).

No, i za njezino se razumijevanje i tumačenje hoće poznavati prilike u kojima je donesena.

Naime, u razgovoru s Pavelićem, njemački se ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop 6. lipnja 1941. vrlo znatiželjno raspitivao o unutarnjem uređenju hrvatske države. Svjestan da Ribbentropa to ne zanima iz politoloških pobuda niti radi opće naobrazbe, nego radi nekih drugih, puno prozaičnijih i puno važnijih razloga, Pavelić je tada najavio raspuštanje svih političkih stranaka, osim Ustaškog pokreta. Zanimljivo je, da je ta odredba službeno datirana u Glavnome ustaškom stanu 9. lipnja, dok je, protivno tadašnjim običajima i praksi, objavljena nakon više od dva tjedna, tek dva dana po njemačkom napadu na SSSR, u Hrvatskome narodu, god. 3./1941., br. 130 od 24. lipnja 1941.

Je li ona donesena doista 9. lipnja ili kasnije, i jesu li njemački napadaj na SSSR i njezino objavljivanje u uzročno-posljedičnoj svezi, još nije moguće sa sigurnošću reći. A trebat će ustanoviti i to, je li na donošenje ove odredbe kakva utjecaja imala činjenica da je u svibnju i lipnju 1941., uz obilnu pomoć njemačkih vojnih i obavještajnih tijela, intenzivirano djelovanje Govedićeve Hrvatske nacionalsocijalističke stranke, koja se Hitlerovu Berlinu nudila kao neusporedivo lojalniji saveznik od ustaštva, i kojoj je daljnje djelovanje onemogućeno upravo na temelju ove odredbe.

O svemu tome znademo malo ili ništa, ali ipak, i ove dvojbe, ovdje tek ovlaš nabačene, pokazuju kako se hoće truda da se i u manje ideologiziranoj historiografiji od hrvatske razazna, koja je prava svrha i pozadina naizgled jednostavnih događaja. No, ako ocjene predsjednika Mesića i sadašnja ustavna preambula zadovoljavaju sve naše intelektualne i ljudske želje i prohtjeve, onda nas ništa više ne treba zanimati, jer onda – znademo sve...

Rimski ugovori: žrtva dijela za cjelinu

          Na nekoliko mjesta Đurić vrlo autoritativno govori o očevim političkim pogledima. On, primjerice, tvrdi da je njegov otac Rimske ugovore iz svibnja 1941. smatrao «dodjeljivanjem hrvatskih zemalja Italiji» (107.), što je za ozbiljna čovjeka inače neshvatljivo i historiografski potpuno neobranjivo. Budući da kao trogodišnji, a bogme ni kao sedmogodišnji ili osmogodišnji dječačić, s ocem, zbog razumljivih razloga, nije mogao voditi nikakve političke rasprave, o njegovu stajalištu prema Rimskim ugovorima Đurić može zaključivati samo posredno. U Gjurićevim tekstovima o tome nema niti slova, pa se mora pretpostaviti, da Đurić izriče zapravo svoje stajalište, vjerujući da su ti ugovori i njegova oca, kao i svakoga hrvatskog rodoljuba, teško pogodili. Ta je pretpostavka o širokom nezadovoljstvu posve osnovana: i sâm je državni poglavar javno i otvoreno, na Markovu trgu, već 21. svibnja 1941., te ugovore nazvao žrtvom dijela za cjelinu.

No, zašto Đurić pritom zaboravlja, da to nije jedina teritorijalna žrtva koju su Hrvati u XX. stoljeću morali prinijeti.

          Kako bi prva Jugoslavija (Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca) mogla živjeti i okončati dugotrajnu talijansku okupaciju, dr. Ante Trumbić je – u ime i za račun Jugoslavije – potpisao 1920. Rapallski ugovor, kojim se talijansko vrhovništvo proširilo na Istru, Zadar, Cres, Lastovo i niz drugih jadranskih otoka, a «Riječka država» je odcijepljena od Hrvatske, kako bi svega nekoliko godina kasnije lakše ušla u sastav Kraljevine Italije. Sve je to bilo u vrijeme, kad je Jugoslavija imala snažne saveznike (Francuska, pa i Velika Britanija), ali ništa nije pomoglo. No, ta žrtva na jugoslavenskom oltaru kao da nije bila «dodjeljivanje hrvatskih zemalja Italiji»?

          Kad je Vladko Maček, potaknut anglofrancuskim pritiskom i težnjom da sačuva Jugoslaviju, u kasno ljeto 1939. potpisao sporazum s Dragišom Cvetkovićem, velikim je dijelovima Bosne i Hercegovine, istočnoga Srijema i Boke namijenjen ostanak u tzv. Srpskim zemljama. No, ni ta žrtva na jugoslavenskom oltaru za priređivača ne zaslužuje atribut: «dodjeljivanje hrvatskih zemalja» Srbiji? (A takva je njegova šutnja tim problematičnija kad imamo na umu, da mu otac piše o rijeci Drini kao o istočnoj granici hrvatstva i buduće hrvatske države!)

          Kad je Josip Broz, skupa s Bakarićem, Hebrangom i čitavom svitom tzv. hrvatskih komunista (onih koji se «u rukovodstvu» – kako reče Kardelj u spomenutom pismu – nisu ustezali od primjene masovnog terora nad nedužnima!), obnovio Jugoslaviju i odredio granice federalnih jedinica na način, da je BiH definitivno isječena iz Hrvatske, da je Hrvatska ostala bez istočnoga Srijema i Boke (ali je BiH pritom zadržala pristup Jadranu kod Kleka i Neuma, izgubivši ga u Sutorini!), ni ta žrtva na jugoslavenskome oltaru nije za priređivača spomena vrijedna kao «dodjeljivanje hrvatskih zemalja» Srbiji? Ni kad je nekoliko godina kasnije nekoliko hrvatskih sela u Istri darovano bratskoj socijalističkoj Sloveniji, to nije bilo «dodjeljivanje hrvatskih zemalja» našemu zapadnom susjedu? Ni kad je Hrvatska 1990./91. inzistirala na «avnojskim» granicama, također nije «dodjeljivala hrvatske zemlje» Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini. A kad je Tuđman početkom 1992. pristao na raspoređivanje «plavih kaciga» u «zaštićena područja» (UNPA), izlučujući tako iz hrvatskoga pravnopolitičkog sustava nemali dio Hrvatske za razdoblje koje je, uostalom, trajalo osjetno dulje od važenja Rimskih ugovora, je li time «dodijelio» hrvatske zemlje Ujedinjenim Narodima, «Republici Srpskoj Krajini», ili je tek teška srca platio cijenu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske?

Hrvatski slučaj nije jedini: kad su grof Cavour i drugi ideolozi i borci za ujedinjenje Italije svoj životni cilj plaćali teškim gubitkom Savoje i Nizze, nitko ih nije zvao izdajicama. Kad su Eamon De Valera i Michael Collins odlučivali o sudbini Irske, nisu li stisnuli zube i za slobodu pretežnog dijela svoje domovine žrtvovali njezin sjeverni dio? Kad su u naše dane Kohl i Genscher kovali planove o ujedinjenju rascijepljene Njemačke, nisu li bili prisiljeni svečano potpisati, da istočnu granicu ujedinjene njemačke države smatraju nepromjenljivom, iako su istočno od nje ostale stotine tisuća kilometara plodne zemlje, Istočne Pruske, koja je stoljećima bila nastanjena Nijemcima i činila u neku ruku srce Njemačkoga carstva? Jesu li svi oni, i stotine drugih, time nešto «dodijelili» tuđinu, ili su možda tom i sličnom žrtvom iz tuđinskih pandži istrgnuli bar veći dio svoje domovine?

          Samo u slučaju Nezavisne Države Hrvatske postoji to «dodjeljivanje» hrvatskih zemalja tuđinu?!?

Takva interpretacija po svojoj dosljednosti zaslužuje pozornost i onih kojima je do logike, i onih kojima je do etike: svaka žrtva u interesu Jugoslavije mora naći opravdanje, a svaka je žrtva u korist Hrvatske izdaja i zločin! Ili, drugim riječima, Pavelić je 1941. morao sa svih par stotina pušaka, i sa svim onim štapovima Mačekovih zaštitara, navaliti na Italiju, Njemačku i Japan, oslanjajući se, tradicionalno, na pomoć koju mu jedva čeka pružiti preostala, osakaćena Francuska, Churchillova Velika Britanija i Rooseveltove Sjedinjene Američke Države, sve zdušni zagovornici osamostaljenja hrvatske države!

O demokraciji i totalitarizmu

          Ne manja važna i inspirativna je i Đurićeva ocjena, nabačena naizgled mimogredce, da je njegov otac, unatoč ustaškoj prisezi i svomu logorničkom i sudačkom djelovanju, zapravo bio makar tihi protivnik Nezavisne Države Hrvatske (ili bar njezina režima!), jer je želio da neovisna Hrvatska bude «demokratska» (49.), pa bi njegova demokratska orijentacija («demokracija») bila ne samo razlog što je 1941. razmišljao o samoubojstvu, nego i jedan od razloga njegova stradavanja od partizanske ruke (12.).

          I to je potrebno razmotriti potanje, jer nas potiče na raspravu o općim pogledima tadašnjih hrvatskih nacionalista.

Budući da, kako rekosmo, Dragutin Gjurić svomu sedmogodišnjem sinu nije mogao izlagati tako složene političke i ideološke probleme, o njegovu stajalištu prema demokraciji Đurić može zaključivati samo posredno. No, nijedan od svjedoka na koje se u knjizi poziva, pa tako ni Srbi, Židovi i drugi «sudionici antifašističkog pokreta i NOB-e», kako Đurić tepa bar jednomu neodređenom dijelu partizana (5.), koji su svjedočili u prilog njegovu ocu, pokušavajući ga spasiti od partizanskog linča, o Gjurićevu odnosu prema demokraciji ne govore ništa.

Gdje je onda pisac i priređivač našao potvrdu za tu svoju apodiktičku tvrdnju, koja odgovara više današnjemu nego tadašnjem poimanju društvene stvarnosti i koja, zbog svoje političke korektnosti, predstavlja nužnu podlogu podjednakoga priređivačeva odmaka od ustaštva i komunizma (ne od partizanstva, kao što ćemo vidjeti!). Možda u očevim tekstovima?

Gjurić je pisao i objavljivao. Dosta, i o raznim temama. No, nije sačuvan nijedan tekst i nijedan redak, u kojem on govori o demokraciji. Nema ni redka, kojim se on ograđuje od ustaštva. Očito je, da se čak ni u svojoj obrani pred «sudom», a ni u svojim robijaškim pismima supruzi i roditeljima, nigdje nije upustio u osudu ustaštva. Također, nigdje nije iskazao ni svoju «demokratsku orijentaciju». A ni izabrani i u knjigu uvršteni fragmenti Gjurićevih članaka i knjiga ne daju potvrdu za sinovljevu tezu, da mu se otac zalagao za «demokratsku Hrvatsku».

Naprotiv, Gjurić posve u duhu svog vremena, govori o potrebi «vraćanja hrvatske zemlje hrvatskom narodu» (61.), o «hrvatskoj narodnoj duši» (62.), «hrvatskoj narodnoj snazi i svijesti» (62.), o «nutarnjoj snazi hrvatskog naroda» (62.), o «državi kao idealu svakog naroda» (63.), o «hrvatskoj svijesti» (79.), o Budaku koji je svojim Ognjištem «zahvatio u srž ovoga procesa stapanja čovjeka i zemlje» (91.), o «vjekovnom shvaćanju ognjišta» (93.), o «svetosti praga i obitelji» (93.), o «upravo mističnome, duhovnom, nevidljivom stoljetnom spoju hrvatskog čovjeka s hrvatskom zemljom» (96.), o «veličajnoj misli čistoga hrvatstva» (96.), o tuđinu koji htjede «u srdce hrvatskog prostora izmedju Une i Vrbasa zarinuti nož u živo tijelo hrvatsko» (103.) i tu «izgristi srž i jezgru narodnu i otrovati, srušiti deblo hrvatskoga narodnog života, izsisati mu životne sokove, razrovati ga i oboriti za uviek» (103.), o veličanstvenom osjećaju i činjenici da «nitko ne zna što znači vidjeti hrvatsku stražu na hrvatskoj granici, tko još nije otišao daleko od domovine» (109.), o «dokazu zdravog narodnog organizma» (114.), o tome da je narod «vječan samo onda, ako ima toliko životne snage, da se sam u sebi vječno pomlađuje, da živi iz svojih sokova, vezan sa svojom zemljom» (114.), o «rastakanju hrvatske krvi i narodne jezgre» (117.), o «narodnoj duši» (118.) i «duhu hrvatskog naroda» (119.), o «svetosti obiteljskog praga, svetosti doma, radu i samoprijegoru za dobro obitelji» (126.), o «odrazu hrvatske narodne duše» (129.), «psihi narodnoj» (129.), «narodnoj duši hrvatskoj» (129.), o «legiji borbene mladeži» (131.) i slično.

Mogao bi zlobni čitatelj iz te Gjurićeve mladenačke nacionalne patetike i mističnog obraćanja «hrvatskoj narodnoj duši» i sraslosti «hrvatskog čovjeka s hrvatskom zemljom» prije primijetiti, da njihov pisac pojmovno i ideološki korespondira više s ideologijom krvi i tla (Blut-und-Boden, kako se to u Njemačkoj govorilo osobito nakon siječnja 1933.), negoli s demokracijom, koja u njegovim tekstovima nije spomenuta ni jednom jedinom riječju!

Tim prije što Gjurić, kako smo vidjeli, jadikuje nad «rastakanjem hrvatske krvi i narodne jezgre», pa u svojim člancima bez ikakve samilosti objašnjava da najpoznatiji Budakov roman, u konačnici, pokazuje kako postoji «pravo ljudskog društva da ukloni iz svoje sredine pojedince koji žele razoriti izgrađena i posvećena njegova dobra» (93.), kako ledena Drina hrli, «kao da hoće izbrisati krv onu prolivenu što se ovdje proli i još će se proliti po neumoljivim zakonima sudbine» (98.), kako je «život naroda u suštini prirodni proces, analogan životnom procesu svih živih bića, i u tom procesu nema nikakvih sentimentalnosti. Svatko nastoji ostvariti svoje, ne obazirući se na tuđe, pa jedino narod koji posjeduje dovoljno fizičke i duhovne snage može se uzdržati» (114., sva isticanja T. J.), a u tom nastojanju «može se narod s potpunom sigurnošću osloniti samo na sebe samog, svoje težnje ostvarit će samo u onom opsegu koliko si bude mogao sam uzeti. Narod, koji ne će da zna za pravilo, da se narodni zahtijevi (sic!) moraju ostvariti uzimanjem, borbom, a ne primanjem iz milosti od drugoga, takav narod pokazuje posvemašnju životnu nesposobnost i vrijedan je da nestane» (115., ist. T. J.).

Ti tekstovi prikazuju Gjurića kao snažnog i očito ambicioznoga političkog agitatora, koji se koristi frazama i krilaticama uobičajenima u to doba, a ne – kako bi se to htjelo u današnjemu hagiografskom prikazu – zagovornika neke demokratske Arkadije.

Verba volant... A kad želimo uljepšati vlastitu prošlost i prilagoditi je današnjem trenutku, ne smijemo smetnuti s uma ni to, kakav je utjecaj na neku «neimenovanu ustašku osobu» (osobito ako je ta «osoba» bila sirova i neuka, i ako je više od dva desetljeća trpjela jugoslavenske žandarske bičeve, volovske žile i kundake!) moglo imati Gjurićevo stajalište, da u životu naroda «nema sentimentalnosti», da će se krv i u budućnosti prolijevati «po neumoljivim zakonima sudbine», i da u krajnjoj liniji, postoji «pravo ljudskog društva da ukloni iz svoje sredine pojedince koji žele razoriti izgrađena i posvećena njegova dobra». Što je sve ta sirova i možda osvete žedna «neimenovana ustaška osoba», ljeta Gospodnjega 1941., pod dojmom tih zapaljivih riječi i, recimo, pod dojmom slika svećenika nabijenih na ražanj i ispečenih na tihoj vatri, poklane djece i hodočasnika, spaljenih sela i uništenih crkava, mogla učiniti!?!

I dalje, ne valja u suvremenome, politički korektnome demokratskom zanosu smetnuti s uma, da Gjurić i kao školovani pravnik, pače profesionalni sudac, na svome uskostručnom polju, nabacuje ideje koje su priličnije tadašnjim nedemokratskim poredcima, bili oni crvene, crne ili smeđe boje, negoli demokratskomu odgoju. On naime, uočava duboki nesklad «između pravnog i socijalnog uređenja i narodnog shvaćanja o tom» odnosno «sukob pisanog i nepisanog prava», pa predlaže pravnicima, sociolozima i ekonomistima da se time pozabave (130.). Ta ideja nije nova, niti je Gjurićeva, ali je karakteristično da su nju promicali ideolozi i apologeti «mladih dinamičnih režima», koji su se zalagali za uvođenje «narodnih sudova» i suđenje po «narodnom osjećanju pravde». Povijest Sovjetskog Saveza i nacionalsocijalističke Njemačke prepuna je primjera, što u praksi znači takvo «sudovanje» kad njegove instrumente prigrabi jedna politička stranka ili pokret (a i sâm je Gjurić, nažalost, pao žrtvom jednoga takvog «suda»).

Šteta je, što priređivač ove zanimljive fragmente nije uočio, jer da jest, ne bi se upuštao u nepotrebne natege niti bi podlegao predrasudama, koje od savjesna čitača zahtijevaju da ih primijeti.

A kad hoću pokazati s kakvim je predrasudama i propustima T. Đurić priredio knjigu o vlastitom ocu, želim sugerirati kako svi mi lako podliježemo osjećajima i predrasudama, a ne to, da iz Gjurićevih tekstova proizlazi kako je on simpatizirao fašizam ili nacionalsocijalizam. Ne! Polemizirajući s tzv. seljačkom ideologijom, on iskreno govori o «ideji slobode i pravde» koja daje «posebnu značajku hrvatskoj narodnoj duši», on ističe da «hrvatski narod ne želi samo slobodu i pravdu za sebe, nego pravo na slobodu i pravicu priznaje svakome» (124.) i napominje da je – protivno nekim danas tako rado i tako sustavno prešućivanim tezama iz radićevsko-mačekovskoga ideološkoga klobuka – upravo kršćanstvo ono, koje je «oplemenilo narodni duh, profinilo osjećaje naroda, udarivši solidne temelje moralnim zasadama i savršenom naukom vječite istine i dobra, obratilo hrvatski narod od poganstva i uvelo ga u veliku obitelj Kristove Crkve» (125.).

Krajnje je simptomatično, da ovu Gjurićevu polemičku crtu, njegovu kritiku radićevsko-mačekovskih fantazmagorija o «seljačkoj ideologiji» koja je duboko prožeta nekršćanskim, neopoganskim motivima, Đurić propušta uočiti! Treba željeti, da razlog tomu nije nezgodna okolnost, da danas nije politički korektno podsjećati na takve ideološke tendencije u vodstvu Radićeve stranke (a još manje na neke bizarne i problematične političke korake tog vodstva). Međutim, ta je kritika i te su misli višekratno varirane ne samo u Lukasovoj i u lukasovskoj školi mišljenja, nego i u ustaškoj predratnoj i ratnoj publicistici, pa je Gjurić i po tome prije naravan izdanak toga intelektualnog kruga, negoli njegova negacija.

Nisu, dakle, ni Gjurić ni velika većina tadašnjih hrvatskih nacionalista («ustaša») simpatizirali s totalitarnim ideologijama, nego su i one – u svjetlu tadašnje duboke ideološke polarizacije Europe – i na njegovu intelektualnom habitusu ostavile traga, oblikujući toga hrvatskog intelektualca, kao i dobar dio njegova naraštaja, kao eklektika razapeta između težnje njegova naroda da se oslobodi stega nametnutih poratnim duhovnim i političkim diktatom, agresivnih totalitarnih ideologija s lijeva i s desna, koje su prijetile rastakanjem europske kršćanske baštine te svijesti da se i kao pojedinac i kao pripadnik kolektiva, hrvatskog naroda, nalazi u procjepu između staroga koje simbolizira ropstvo i novoga, koje možda i nudi oslobođenje, ali ne obećava slobodu. On, dakle, kao i njegovi istomišljenici, priželjkuje slobodu, jednakost i pravdu (kao temeljne demokratske vrijednosti, što znači, da samim time, u konačnici, priželjkuje i demokraciju), ali je jednako tako svjestan, da vanjske okolnosti i sile jače od naših nerijetko uvjetuju i diktiraju naše postupke.

Upravo radi toga je moguće shvatiti Gjurićevo ponašanje i njegovo duševno stanje u svibnju 1945.

Iza njega je ostalo, navodi T. Đurić, «dvadesetak» kratkih pisama (18.). Ne objašnjavajući razloge svog postupka, Đurić ih objavljuje samo devet, od čega je pet (ili šest, ako se uračuna redak na margini novinskog lista) doneseno i u faksimilu. Preostalih desetak, koji nažalost nisu objavljeni, nesumnjivo bi nam omogućili bolji uvid u zadnji čin Gjurićeve životne drame. No, i malobrojna pisma objavljena u knjizi otkrivaju teške bure u Gjurićevoj duši i njegovo očajničko nastojanje, da spasi goli život. Ta pisma pokazuju da se on ne junači, nego priznaje vlastitu slabost. Njegova potresne riječi upućene supruzi i roditeljima, sile nas promišljati o patnjama stotina tisuća, koje su se našle u njegovu položaju.

U određenoj mjeri, ta pisma pokazuju i kakva su njegova politička stajališta u zadnjim danima života. Različito od njegova sina, koji bez ikakve ironije govori o antifašistima i narodnooslobodilačkoj borbi (5.) te koji piše kako su partizani Požegu oslobodili (27.), Gjurić ulazak partizanske vojske u Zagreb ne naziva oslobođenjem, nego trenutkom u kojem će biti završeno razdoblje neizvjesnosti. U tim trenutcima on ne govori ni o slomu države, ni o uništenoj i desetkovanoj vojsci, ni o pobijenim civilima, nego o sinu jedincu i o neizvjesnoj sudbini obitelji (19.). O njegovoj teškoj demoraliziranosti govore i kratki opisi zatvora i zatvorskih supatnika: on zna da je nedužan i da je lažno optužen (22.). Kad je osuđen na smrt, on sav u očaju piše kako je 1. rujna 1945. predao molbu za pomilovanje. Iz dna duše vapi da mu se pomogne, da se prikupe potpisi potpore što više partizana, komunista i Srba, da se potegnu i moguće židovske veze sve do Moše Pijade i Ivana Ribara (22.).

Kad su se izjalovili apeli i predstavke Požežana, koji su svjedočili da se je Gjurić ne samo zauzimao za ugrožene, nego je znao i «zabašuriti i tužbu i istragu», pomažući protivnike režima, pa i partizanske ilegalce, očajni Gjurić supruzi i sinu piše oproštajno pismo. Ponavlja da nije zločinac i da mirno umire, ali istodobno žali što je «izgubio sreću koju nije znao čuvati» i sinu poručuje, da bude «obrtnik ili slično i ništa više» (22.), kao da mu hoće kazati da su društveni angažman i politička borba siguran put u nesreću.

Iako je očito da se nigdje ne obračunava s vlastitom prošlošću, Gjurić je slomljen osobnom i obiteljskom tragedijom. Bi li drugačijim odnosom i drskijim prijezirom vlastita života sebi podigao spomenik trajniji od mjedi, teško je reći. No, nešto mu predbaciti smije samo onaj, tko se je našao u sličnome položaju, pred vješalima ili pred strjeljačkim vodom, dakle, u situaciji u kojoj su samo rijetki kadri hladno pogledati smrti u oči. Zato je njegova tragedija, koja je, za razliku od mnogih drugih, bar dijelom dokumentirana, pravi poticaj za naše razmišljanje o lomovima u ljudskoj duši i o sudbini pojedinca u nacionalnome i svjetskom vrtlogu. Ujedno je ona poticaj za raspravu o našim znanjima, predodžbama i predrasudama o tome teškom i tragičnom dobu.