Osvrti i prikazi

POVIJEST SE NE BRIŠE! (ILI IPAK?)

U ždrijebu za Europsko prvenstvo, koje se idućeg ljeta ima održati u Austriji i Švicarskoj, hrvatska je nogometna reprezentacija imala sreće. Naši će protivnici u skupini biti Njemačka, Austrija i Poljska. U povodu te vijesti, u hrvatskim se novinama redaju različite analize, komentari i slično. Zagrebački Jutarnji list od 5. prosinca 2007. posegao je za statistikom hrvatsko-njemačkih susreta. U članku pod naslovom «Ratnim pobjedama liječe ranu iz '98», novinar Vlado Vurušić podsjeća na trijumfalnu hrvatsku pobjedu nad Njemačkom na Svjetskome nogometnom prvenstvu 1998., pa jetko primjećuje da neki njemački mediji ovih dana «pribrajaju međusobnim srazovima naših dviju reprezentacija i one iz davnašnjih vremena Drugog svjetskog rata! (...) Nijemci su tada s mnoštvom Austrijanaca u sastavu pobijedili sva tri puta – u Beču 15. lipnja 1941. i Stuttgartu 1. studenoga 1942. s po 5 - 1, a u Zagrebu snježnog 18. siječnja 1942. sa 2 – 0.»

Prvi nastup hrvatske nogometne reprezentacije, u Zagrebu, protiv Švicarske (2. travnja 1940.)

 I potom, pun hvale za hrvatske nogometne dužnosnike, nastavlja: «Ta tri poraza HNS ne računa, kao ni sve ostale susrete, njih 15, koje je odigrala zlosretna reprezentacija NDH, već se računaju isključivo rezultati od utakmice sa SAD-om u Zagrebu 21. listopada 1990. Hrvatska, naime, ni po Ustavu nije sljednica NDH, već SRH, mada u HNS-u ističu da je Hrvatska član Fife od 1941...»

Ignorirajuću politikantske i ne previše mudre Vurušićeve komentare o «zlosretnoj» (po čemu?) reprezentaciji Nezavisne Države Hrvatske, valja priznati da je u nizanju činjenica on u pravu. Hrvatski nogometni savez svoju povijest i povijest našega nogometnog predstavništva doista računa od 21. listopada 1990. Nitko se ne pita, kojom se logikom došlo upravo do tog nadnevka i upravo do te utakmice s reprezentacijom SAD-a, koju je Hrvatska, inače, dobila rezultatom 2 – 1.

Hrvatska reprezentacija na utakmici protiv Madžarske (Zagreb, 8. prosinca 1940.)

Ustav Republike Hrvatske, odnosno njegova preambula, s poviješću nogometne igre u Hrvata nema ništa, pa se na nj ne može osloniti ni naopaka logika HNS-a.

Hrvatska, naime, 17. listopada 1990. nije bila međunarodno priznata država (kao što je bila, recimo, u doba Drugoga svjetskog rata), nego je i stvarno i pravno bila u sastavu SFR Jugoslavije, pa se službena statistika ne može ravnati po tom kriteriju. Ako se, pak, kao kriterij izabere ustavna preambula o pravnome slijedu, onda valja imati na umu, da se u zlosretnoj preambuli Ustava (zlosretnoj radi toga što već sedamnaest godina rađa suvišne prijepore i okapanja), Mačekova Banovina Hrvatska (1939.-1941.) spominje kao jedno od državnopravnih ostvarenja, na koje se današnja Republika Hrvatska naslanja. A kad je tako, onda se ne može ignorirati činjenica, da je svoju prvu međunarodnu utakmicu hrvatska nogometna reprezentacija odigrala upravo tada, tj. puno prije uspostave NDH, i to u vrijeme kada – kao Banovina Hrvatska – nije bila subjektom međunarodnoga prava, nego tek autonomna jedinica u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Na igralištu «Građanskoga» u zagrebačkoj Koturaškoj ulici, Hrvatska je (u sastavu: Glaser, Šuprina, Belošević, Jazbec, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Matekalo) 2. travnja 1940. pobijedila Švicarsku rezultatom 4 – 0.

Nastup hrvatske reprezentacije protiv Madžarske (Budimpešta, 14. lipnja 1942.)

 Reprezentacija Hrvatske je do vremena uspostave NDH odigrala još tri utakmice, dvije protiv Madžarske i jednu protiv Njemačke. Sve te tri države, i Švicarska, i Njemačka, i Madžarska, ove utakmice službeno ubrajaju u svoju nogometnu povijest, jedino se mi svoje povijesti sramimo.

Jer, ne bi se spomenute četiri «banovinske» utakmice prešutjele i prešućivale, da njihovo priznavanje i «računanje» ne bi za sobom nužno povlačilo ubrajanje onih petnaest međunarodnih utakmica koje je odigrala «zlosretna» reprezentacija NDH. Njezin sastav je ostao manje-više isti kao u doba Banovine Hrvatske, a jedina razlika sastojala se u tome, da je Hrvatska u međuvremenu postala punopravnom članicom Svjetskoga nogometnog saveza (FIFA). Taj je savez, naime, 16. srpnja 1941. službeno obavijestio Hrvatski nogometni savez, da je «Odbor za žurna pitanja» FIFA-e donio odluku o primitku Hrvatske, te o tome službenim putem obavijestio sve članice Svjetskoga nogometnog saveza. Time je prihvaćen zahtjev HNS-a, koji su podnijeli dr. Rudolf Hitrec i Bogdan Cuvaj.

 Obavijest FIFA-e o punopravnom članstvu HNS-a (1941.) - usp. treću stranicu korica

Tako, eto, stoje stvari kad se uzmu u obzir sve, a ne samo dio relevantnih činjenica. Zašto se, pak, ni Švicarci, ni Madžari, ni Nijemci ne odriču svoje nogometne prošlosti, a zašto mi svoju hoćemo prešutjeti, umanjiti i sakriti, nije jedina nelogičnost hrvatskoga javnog i društvenog života: u Hrvatskoj prevladava shvaćanje, da je tzv. politička korektnost «najviši naš zakon i kruh naš svagdašnji», pa bi politički korektno bilo jedino onakvo prikazivanje povijesti, kakve smo imali prigode učiti iz gornjomilanovačkih stripova o Mirku i Slavku. Nevolja je, međutim, što se od povijesti ne da pobjeći, pa nema smisla na taj pokušaj ni gubiti vrijeme: on pristoji jedino onima koji se ponose što su tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine. (T. J.)

Hrvati na utakmici protiv Švicarske (Zürich, 4. travnja 1943.)