Osvrti i prikazi

 PREŠUĆIVANA STRANA HRVATSKE POVIJESTI

(Uz knjigu mr. sc. Zlatka Hasanbegovića: Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja, Zagreb, 2007.)

Možda se nesloboda jednog naroda ni u čemu ne ogleda tako jasno, kao u činjenici da se važne knjige u njegovu krilu ne smiju napisati ni tiskati u vrijeme kad su najpotrebnije. Jedna od takvih, neobično važnih knjiga, nije se mogla pojaviti 1945./46., kad su jugoslavenski komunistički stručnjaci za vjerska pitanja desetkovali muslimane koji su se osjećali Hrvatima, uništavali zametak Hrvatske pravoslavne crkve i nakon pokolja stotina i stotina katoličkih svećenika pripremali konačni obračun s Katoličkom crkvom hrvatskog jezika. Nije se mogla pojaviti ni početkom šezdesetih, kad je jugoslavensko komunističko vodstvo odlučilo ozakoniti i promicati posebnu nacionalnu identifikaciju boanskohercegovačkih Muslimana. Nije bila moguća ni 1989., kad su se formulirali nacionalni programi i pripremala osnivanja političkih stranaka, a jedva je bila moguća i 1990./91., kad su se polagali temelji savezništava, suparništava i neprijateljstava.

 Pojavila se tek prije nekoliko tjedana: riječ je o djelu mr. sc. Zlatka Hasanbegovića Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja (624 str.), koju su početkom ožujka 2007. u Zagrebu objavili Medžlis Islamske zajednice u Zagrebu i Institut društvenih znanosti Ive Pilara. Kako se navodi u uvodnom pripomenku, knjiga je nešto izmijenjen i prilozima dopunjen magistarski rad, kojega je auktor 2005. pod naslovom Muslimanska zajednica u Zagrebu 1918.-1945. obranio na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Nepoznate fotografije i prešućeni dokumenti

U tehničkom smislu, knjiga je uređena besprijekorno, skoro bez ijedne lektorske ili korektorske pogrješke, te s izvrsno snimljenim i prelomljenim fotografijama odnosno slikovnim prilozima i tablicama. A njih nije mali broj. Pisac je u knjigu uvrstio čak 285 fotografija i osam tablica, pri čemu je posebno važno napomenuti, da se poznate, ranije objavljivane fotografije, mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Sve ostalo je dosad neobjavljeno, te neobično zanimljivo i neobično dokumentarno, pa je već prelistavanje knjige i sasvim letimičan pregled fotografija iznimno uzbudljiva duhovna (i nacionalna) pustolovina.

U sadržajnom smislu, Hasanbegovićeva je knjiga vrlo uspjela sinteza povijesti zagrebačke muslimanske zajednice od 1878. do kraja Drugoga svjetskog rata, pa i nakon njega, kad je i ta zajednica bila zahvaćena valom brutalne komunističke represije. Knjiga je obogaćena velikim brojem priloga, koji su također dosad bili posve nepoznati. Među 42 priloga uvrštena su, primjerice, starojugoslavenska i hrvatska (NDH!) redarstvena izvješća o aktivnostima i političkom raspoloženju u muslimanskoj zajednici, znamenita Deklaracija akademskih klubova Zagrebačkog sveučilišta iz travnja 1939. protiv nakanjene podjele BiH između Mačeka i Dragiše Cvetkovića, brojni dokumenti o izgradnji zagrebačke džamije (od Meštrovićeva prosvjeda dr. Mili Budaku zbog prenamjene njegova Doma likovnih umjetnika, preko raznih govora prigodom otvorenja džamije 1944., do aktivnosti oko njezina rušenja 1945.-1948.), a posljednja su dva dokumenta popis muslimanskih pripadnika oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske i hrvatskih legionarskih postrojbi u sastavu njemačkih snaga, koji su pokopani na Mirogoju, te popis odbornika različitih muslimanskih ustanova i udruga u Zagrebu do 1945.

Prizor s otvorenja zagrebačke džamije 1944.

 U uvodnim stranicama knjige pisac ukratko opisuje kako se islam, ne računajući povremene boravke pojedinaca i skupina, «na hrvatskom etničkom području pojavljuje u 15. stoljeću zajedno s osmanskom državom koja zaposjeda i glavninu hrvatskih zemalja». S obzirom na nacionalno-državne, te vjerske i tradicijske naslage, u hrvatskoj se kulturi i mentalitetu tako razvio snažan protuislamski i protuosmanski osjećaj. Predpreporodno i preporodno razdoblje obilježeno je narodnim pjesmama i umjetničkom književnošću, koja je također impregnirana izrazitim protumuslimanskim notama. Snažan udarac takvomu, pojednostavljenom i reduciranom shvaćanju hrvatske narodne ideje zadaje integracijska ideologija, koju je sredinom XIX. stoljeća formulirao dr. Ante Starčević na bazi ekskluzivnoga hrvatskog nacionalizma. Iako je Starčevićeva misao iz dana u dan stjecala sve više pristaša, opći je vojnopolitički razvitak kočio shvaćanje, da su i katolici i muslimani u hrvatskim zemljama istoga etničkog podrijetla.

Hrvatski nacionalisti, katolici i muslimani, protiv podjele BiH 1939.

 Bosanskohercegovački je ustanak (1875.) iznova podjario protumuslimansko raspoloženje (i ujedno osjećaj južnoslavenske solidarnosti), a austrougarska okupacija BiH (1878.) nije, protivno očekivanjima većine hrvatske javnosti (uz iznimku pravaša!), bitno pripomogla širenju hrvatske nacionalne misli. Ako se išta u austrougarskoj politici od okupacije do aneksije (1908.), a i nakon toga, sve do 1918., može smatrati konstantom, onda je to nastojanje da se spriječi suradnja katolika i muslimana, koja bi omogućila muslimansko integriranje u modernu hrvatsku naciju i tako ojačala čimbenik kojega se vodeći monarhijski krugovi smatrali potencijalno vrlo subverzivnim. Tomu valja dodati jačanje južnoslavenske misli i očijukanje ne samo Srba u Trojednici i BiH, nego i nekih hrvatskih krugova s poletnom i ambicioznom Kraljevinom Srbijom. Takvim su se okolnostima i prilikama prilagođavale hrvatske vjerske, kulturne, a onda i političke elite i snage, a u takvim su okolnostima djelovali i muslimanski intelektualni, vjerski i politički krugovi.

Dodiri i zbližavanje na prijelazu stoljećâ

Nakon 1878., kad se BiH faktično, makar ne još i formalnopravno, našla u istome državnopravnom okviru s drugim hrvatskim zemljama, intenziviraju se dodiri. Važnu ulogu pritom ima Zagrebačko sveučilište, na koje se poslije 1892. upisuje veći broj muslimanskih studenata. Tu se susreću sa Starčevićem i njegovim sljedbenicima, koji su listom čvrsti katolici, ali skoro bez iznimke protuklerikalci. Starčevićanstvo je privlačno zbog svog frankofilstva i svog turkofilstva, ali najviše zbog svog oporbenjaštva i slobodarstva: ako itko u ovom dijelu Europe dosljedno zagovara blagostanje i slobodu pojedinca, skupinâ i narodâ, onda je to upravo Ante Starčević. Simpatije prema njemu i njegovim idejama nisu samo pitanje politike, nego i pitanje etike.

Jure Francetić (sjedi prvi slijeva) kao svjedok na šerijatskom vjenčanju

 I doista, većina muslimanskih sveučilištaraca prigrlit će starčevićansku misao i hrvatsku nacionalnu ideju, ostajući i nakon raskola Stranke prava (1894.) vjerna Starčevićevu nasljedniku dr. Josipu Franku. Time su, usporedno, u zagrebačkoj sredini podkapali protumuslimanske predrasude i osjećaj nepovjerenja, a istodobno u vlastitom zavičaju širili osjećaj solidarnosti, bliskosti, pa i istosti s Hrvatima drugih vjeroispovijedi. Vrlo važnu ulogu u zbližavanju katolika i muslimana, a onda i u širenju hrvatske nacionalne misli u BiH, imala je Matica hrvatska, koje je već krajem XIX. stoljeća imala više od stotinu muslimanskih pretplatnika na svoja izdanja, što je za ono vrijeme iznimno veliki broj.

Jusuf Okić

 Početkom XX. stoljeća u Zagrebu se osnivaju prvi akademski klubovi koji okupljaju sveučilištarce iz BiH. Ipak, s obzirom na konfesionalnu uvjetovanost ženidbenoga i državljanskog prava, još postoje zapreke trajnom naseljavanju muslimana u Banskoj Hrvatskoj. Prijelomni događaj u tom smislu bio je Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, koji je u ožujku 1916. usvojen u Hrvatskome saboru, te krajem travnja nakon vladarove potvrde i proglašen. Zahvaljujući tomu, malo nakon svršetka Prvoga svjetskog rata u Zagrebu je živjelo oko 200 muslimana. Još uvijek su to većinom učenici i sveučilištarci, te vojnici i obrtnici, a njihov se broj u prvim godinama jugoslavenske države osjetno povećava.

Razdoblje integracije

Prema popisu pučanstva 1921., na području Hrvatske i Slavonije živjelo je 2.537 muslimana, od čega 474 u Zagrebu. Deset godina kasnije, u Savskoj banovini ima 3.823 muslimana, od čega je u Zagrebu njih 1.239. Takav porast broja muslimana stvorio je i potrebu organiziranja vjerskoga i kulturnog života. U prosincu 1919. prvim privremenim građanskim imamom za područje Hrvatske i Slavonije sa sjedištem u Zagrebu imenovan je Ismet Muftić, koji je od 1916. bio vojni imam u karlovačkoj 96. lovačkoj pukovniji (kao drugi vojni imam u Hrvatskoj). Već 1922. imamski je ured podignut na razinu muftijstva, a imamu je dodijeljen naslov muftije.

Hrvat, muslimanski godišnjak za 1943. godinu

Oko organizacije vjerskog života bilo je tijekom svih međuratnih godina okapanja, koja su protkana dijelom osobnim, a dijelom i kulturnim odnosno političkim razlozima, što pokazuje da ni muslimanska zagrebačka zajednica, posve razumljivo, nije bila kompaktna, niti je u društvenom životu djelovala kao cjelina. No, velika većina pripadnika zajednice u nacionalnom se pogledu osjećala Hrvatima, a tako se, u istupima u javnosti i u svome književno-publicističkom radu, deklarirao i Fehim ef. Spaho, reis-ul-ulema Islamske vjerske zajednice 1938.-1942. (ujedno brat Mehmeda Spahe i raniji urednik Pravde, glasila Jugoslavenske muslimanske organizacije).

Hasanbegović napominje, da je jedan od razloga takve nacionalne identifikacije zagrebačkih muslimana vjerojatno i «praktična socijalna korist bržeg suživljavanja s novom sredinom». No, nema nikakve sumnje da to ne može biti glavni razlog, jer do takve identifikacije dolazi u Kraljevini SHS odnosno Kraljevini Jugoslaviji, pa i u doba šestosiječanjske diktature, kad bi identifikacija s jugoslavenstvom, pa i srpstvom, čak i u Zagrebu omogućavala stanovite društvene probitke. Unatoč tome, zagrebački muslimani u najvećem su broju izbjegavali režimske udruge i manifestacije, solidarizirajući se sa svojim katoličkim sunarodnjacima. U skladu s tim, zagrebačka je muslimanska zajednica postala sastavni, posve integrirani dio kulturnoga i vjerskog života glavnoga grada Hrvata.

Munir Šahinović Ekremov kao pripadnik PTS

 Iako je svih tih godina bila procjepu između političkih ciljeva, planova i taktikâ Mačekove Hrvatske seljačke stranke i Spahina JMO-a, u drugoj polovici tridesetih godina u zagrebačkoj se muslimanskoj zajednici počinje osjećati naglašenije distanciranje od Mačekove politike. Radićev nasljednik nije imao previše sluha ni za islam i njegove odjeke na društvenome, vjerskom i kulturnom području, a ni za Bosnu i Hercegovinu. Njegova spremnost da u interesu učvršćenja Jugoslavije i osiguranja autonomnog položaja Hrvata, pristane na podjelu BiH s Beogradom, u zagrebačkim je muslimanskim redovima dovela do izrazitijeg priklanjanja sve snažnijemu ustaškom pokretu.

Protiv podjele BiH, za Nezavisnu Državu Hrvatsku

Time što su nakon doseljenja u Zagreb posve prihvatili hrvatsku nacionalnu misao, zagrebački muslimani nisu zaboravili (a nisu ni mogli zaboraviti) Bosnu i Hercegovinu, s kojom su trajno ostali vezani osobnim, obiteljskim, vjerskim i kulturno-tradicijskim vezama. Kao što starčevićanska ideologija nije isključivala islam (jer je «vjera stvar duševnosti» i «po vjeri se ne dieli nijedan narod»), tako je u njihovim percepcijama Hrvatska nužno uključivala BiH. Samo u takvoj Hrvatskoj muslimani mogu predstavljati značajan čimbenik i ne biti podvrgnuti stalnoj (iako najčešće slabo ili nikako potkrijepljenoj) bojazni od katoličkoga nadglasavanja, podcjenjivanja ili prozelitizma. I obrnuto, hrvatska politika koja se odriče BiH, neminovno dovodi do preispitivanja muslimanskih pozicija.

Tetko Saračević, osuđeni pripadnik TOHM-a

 Strast kojom su mladi muslimanski intelektualci u različitim omladinskim publikacijama krajem tridesetih godina pisali o hrvatstvu BiH rječito govori o intenzitetu njihova straha da će BiH biti podijeljena između hrvatske i srpske političke elite, slijedom čega će muslimanska zajednica biti ne samo prepolovljena i rascijepljena, nego će se morati suočiti s pitanjem, je li njezino priklanjanje hrvatskoj integracijskoj ideologiji bilo opravdano. O tome dramatično svjedoči već spomenuta Deklaracija o BiH akademskih klubova Zagrebačkog sveučilišta upućena reis-ul-ulemi IVZ Fehimu Spahi, sastavljena 29. travnja 1939. (Prilog 7.) Deklaraciju su objavili «Hrvatski muslimani akademičari pitomci Narodne uzdanice», «KAD August Šenoa», «HKAD Domagoj», «Sveučilišni pododbor MH» i «Udruženje sveučilištarki u Zagrebu». Imena udruga-potpisnica (a Hasanbegović objavljuje faksimile potpisa njihovih predstavnika pri sastavljanju deklaracije) pokazuju posvemašnju slogu hrvatskih nacionalista muslimana (Jusuf Okić, Ćazim Tulić, Medžid Rešidagić) i katolika (Branko Rukavina, Ivo Korsky, Ilija Šaravanja, Janko Skrbin, Vjera Korsky, Stjepan Ferić, Nikola Jednaček, Miljenka Herceg), od kojih su neki uskoro dobili važna mjesta u upravnom aparatu NDH (Rukavina, Korsky, Okić) ili su nezaobilazna imena kasnije hrvatske političke emigracije (Korsky, Skrbin). Kako je dvije i pol godine kasnije, u božićnom broju «Hrvatskog naroda» (br. 309./III., Badnjak 1941., str. 21.) posvjedočio Tias Mortigjija, ta je deklaracija bila politički i nacionalni događaj prvog reda, a predana je Mili Budaku, nadbiskupu zagrebačkom dr. Alojziju Stepincu, reis ul-ulemi Fehimu Spahi, nadbiskupu sarajevskom Ivanu Ev. Šariću, te njemačkomu, talijanskom, madžarskom, engleskom i francuskom konzulu u Zagrebu. Dostavljena je i upravi Matice hrvatske te glavnim odborima Napretka i Narodne uzdanice u Sarajevu. Umnožena je i kao letak, a vijest o njoj objavio je buenosaireški Hrvatski domobran od 4. svibnja 1939. te pitsburška Nezavisna hrvatska država od 3. lipnja 1939.

Zagrebački su muslimani proglašenje NDH u travnju 1941. dočekali s olakšanjem i odobravanjem, baš kao i većina muslimana u BiH (u isto se vrijeme sandžački muslimani nastoje pripojiti Bosni i Hercegovini, a preko nje Hrvatskoj). Pritom je moglo biti razlika u motivima, ali je uvijek važno imati na umu, da nekakvoga organiziranog muslimanskog otpora protiv NDH nije bilo, pa čak i poznate muslimanske rezolucije – koje se često pokušava krivotvoriti i iskrivljeno tumačiti – nikada ni jednom riječju ne dovode u pitanje državni okvir i hrvatsku nacionalnu orijentaciju, nego se tek konfrontiraju s pogrješkama režima te zločinima i zlouporabama u ime vlasti. Karakterističan je u tom kontekstu odgovor posljednjega hrvatskog ministra vanjskih poslova, dr. Mehmeda Alajbegovića, na pitanje jugoslavenskih istražitelja o razlozima njegova pristupanja ustaškom pokretu. Iako je svjestan, da mu je oko vrata već nataknuta omča, Alajbegović ne kalkulira niti traži opravdanje: «Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pritom rukovodili.»

Naravno, osobne razmirice i unutarnji prijepori nisu prestali proglašenjem nove države, pa će i među zagrebačkim muslimanima tijekom četiri ratne godine biti manjih razmirica i razilaženja, a svaka od strana u sporu pokušavat će naći zagovornike i arbitre u ljudima iz vlasti, budući da je niz istaknutih hrvatskih nacionalista muslimanske vjeroispovijedi ili dužnosnika bivše JMO dobio istaknuta mjesta u državnoj upravi (Hakija Hadžić, dr. Osman Kulenović, dr. Džafer Kulenović, Hilmija Bešlagić, Salih Baljić i dr.) . No, karakteristično je, da su najviša tijela državne vlasti, a osobito državni poglavar dr. A. Pavelić, uporno odbijali miješati se u te razmirice i unutarnja vjersko-organizacijska pitanja Islamske vjerske zajednice u NDH. Iako su budno pratile javlja li se među zagrebačkim muslimanima kakav protudržavni pokret (bilo jugoslavensko-komunistički, bilo bosansko-autonomistički), vlasti su otklanjale i pačanje u uvijek osjetljivo pitanje konverzija muslimana na kršćanstvo i obrnuto. Nasuprot tome, Pavelić je i na vanjski, simbolički način htio pokazati da su muslimani u NDH ravnopravni, te se ni po čemu ne razlikuju od inovjernih Hrvata. Najjasniji znak u tom smjeru bio je odustanak od predratnoga plana izgradnje džamije na onodobnoj zagrebačkoj periferiji (Zelengaj) i njezina smještanja u srcu grada, preuređenjem Meštrovićeva Doma hrvatskih likovnih umjetnika na tadašnjemu trgu «N».

Hasanbegovićeva knjiga donosi opširan i bogato ilustriran prikaz izgradnje prve zagrebačke džamije, kao i niz dokumenata o njezinu rušenju. I zagrebačku je muslimansku zajednicu teško pogodio val represije. Muftija Ismet ef. Muftić osuđen je na smrt krajem lipnja 1945., a teške su kazne pogodile i niz drugih istaknutih pripadnika zajednice. Već u lipnju 1945. počinju se javljati glasovi za rušenje džamije, a oni dolaze iz redova komunističke nomenklature muslimanskog podrijetla. Prvaci IVZ pokušavaju spriječiti to zlodjelo, ali su u proljeće 1948. morali priznati poraz: predsjednik Gradskoga narodnog odbora, drug Mika Špiljak, u svome je velebnome humanističkom i anifašističkom nadahnuću 9. travnja 1945. donio odluku o rušenju minareta «koje je podigao krvnik Pavelić u svrhu raspirivanja mržnje i bratoubilačkog rata među našim narodima». Idućih su dana i tjedana minareti srušeni, a kamen kojim su bili zidani stučen te su njime posute ulice na periferiji.