Osvrti i prikazi

USTANIMO PROTIV «DALMATINE» (3.)

«DALMATINSTVO» JE INSTRUMENT RASTAKANJA HRVATSKE (ZATO SAM PROTIV «DALMATINE»!)

Vesela razglabanja gospodina Tomislava Vukasovića o kraljici Teuti, o ovcama i ovčarima, o budućoj hrvatskoj atomskoj podmornici, o teorijama o podrijetlu Hrvata, o dijalogu Svetog Jeronima i apostola Petra na pragu raja (ili je to ipak, nije jasno iz Vukasovićeva teksta, bilo možda koji metar i koji centimetar dalje?), o Nikoli Tesli i o upotrebi liječničkih titula, o demografskim tendencijama, gospodarskim interesima itd., mogla bi u drugim okolnostima predstavljati više nego važan razlog da se s njegovim stajalištem o «Dalmatini», Dalmaciji i Dalmatincima uopće ne polemizira. Nasrnuti odjednom na toliko tema i cervantesovski sjeći mačem po njima ne može svatko, pa uvijek prijeti opasnost iz onoga starog aforizma, da čitatelj ne uoči razliku između izazova i odgovora.

Zgrada splitske općine

 No, kako je gospodin Vukasović bivši hrvatski politički uznik, onda se čini da bi bilo neodgovorno njegovo džilitanje «Dalmatinom» ostaviti bez odgovora. Jer, ako takvo stajalište brani jedan hrvatski politički uznik, onda nije nikakvo čudo da se slični kampanilizmi (zaogrnuti – dakako – kvaziučenim, proeuropskim i kozmopolitskim frazama) promiču u utjecajnim hrvatskim priopćivalima, u kojima ovih dana jedan od njihovih intelektualnih perjanica piše kako je, pri dolasku iz rodnoga Splita, na kliškim vratima uvijek osjećao da bi mu za ulazak u zaleđe ipak trebala putovnica (pardon, pasoš!)...

A da mi se ne bi spočitnulo kako se nepozvan i neprozvan obazirem na članak gospodina Vukasovića, u kojemu on apostrofira dr. Marijana Čuvala, neka mi se dopuste neke prethodne napomene.

 Prvo, mislim da se ne varam kako sam, prvi, na istim ovim stranicama u nekoliko navrata pisao o «Dalmatini», otvoreno pozivajući na otpor protiv nametanja tog imena auto-cesti koja povezuje hrvatski Sjever i Jug (npr. «Dignimo glas protiv Dalmatine, PZ, br. 177, prosinac 2006., str. 3.), pa će biti da je g. Vukasović moje riječi o toj temi previdio, jer je očito da bi se i o njih bio očešao, ne čekajući da dr. Čuvalo jednim zapravo legalističkim argumentom potkrijepi moju tezu o neprihvatljivosti spomenutoga naziva. Drugo, i sâm sam rođen i odrastao u Dalmaciji (u Imotskome, u kojem je, doduše, sjeme brojnih pokušaja da se Zagreb - i kao grad i kao metafora - omrazi, srećom uvijek padalo na tvrdu zemlju!). Treće, nisam nikad bio niti sam sada zagovornik neke centralizirane Hrvatske u upravno-političkom smislu. Ako i jesam pristaša svojevrsne duhovne centralizacije, onda sam to samo u smislu sloge oko nekoliko temeljnih pitanja nacionalnoga i državnog opstanka i napretka. Istodobno sam duboko uvjeren, da je takva duhovna centralizacija moguća samo na demokratskim temeljima i u sklopu strategije koja predviđa i promiče policentrični razvitak Hrvatske. Upravo tako sam naslovio uvodnik u Političkome zatvoreniku br. 86 iz svibnja 1999. (str. 3.). Četvrto, opaskama g. Vukasovića – makar ih smatram apsolutno neprihvatljivima – ne poričem unaprijed dobru nakanu, jer nju kod bivšega hrvatskog političkog uznika držim pristojnim pretpostavljati. No, priznajem da njegovo tamnovanje nikako, pa ni uz ozbiljan mentalni napor, ne mogu dovesti u sklad sa stajalištima izraženima u njegovu članku. Peto, njegov članak pokazuje da sam kao dugogodišnji urednik ovog mjesečnika očito krivo procjenjivao kako su uspostavom hrvatske države neke teme konačno prešle u prošlost, pa se – osim u pogledu Istre odnosno Bosne i Hercegovine – nikad nismo ozbiljnije pozabavili pitanjem, postoje li u hrvatskome narodu još uvijek partikularističke težnje i centrifugalna nastojanja. A činjenica da je članak koji je povod (a ne meta) ovom tekstu, napisao bivši hrvatski politički uznik, pokazuje da ima stvari koje treba ponavljati češće nego što se to na prvi pogled čini.

Ali, rasprava i sučeljavanje argumenata uvijek pomažu spoznaji istine, pa zato – pogledajmo kako stvari stoje!

Dalmacija Dalmatincima?

Nazivi zemalja, pokrajina i područja – baš kao ni nazivi jezika - nisu neozbiljna ni nevažna stvar. To znade svatko tko zna koja je razlika između Briona i Brijuna, između Pole i Pule, Fiume i Rijeke.

 Nije ta stvar ograničena samo na Hrvate i Hrvatsku: ne zovu Britanci slučajno Malvine Falklandima, niti im slučajno para uši kad Ulster neki – uzdajući se u vlastite oči - uporno nazivaju Sjevernom Irskom.

Ime je redovito oznaka svojstava i znak pripadnosti, a kad to nije, pomaže nam otkriti što hoće i kamo smjera onaj koji ga koristi. Tu nema slučajnosti.

Nije slučajno jedan radikalni i dosljedni borac protiv vlastitog naroda i njegova jezika ustrajanje u nazivu «hrvatski narodni preporod» umjesto «ilirski preporod» denuncijantski nazvao «plodom nacionalne ili 'stekliške' frenezije» (dakle – mahnitosti, ludila!). Nije slučajno kad 13. lipnja ove godine, na aktualnom satu Hrvatskog sabora, odgovarajući na pitanje o izgradnji neke škole u Puli, državni tajnik dr. Nevio Šetić spomene kako o tome brine ne samo kao državni dužnosnik, nego «i kao Puljanin i kao Istranin», a zastupnik talijanske manjine dr. Fulvio Radin mu uzvrati, da ga raduje što je državni tajnik «Istrijan». Niti je Šetić slučajno rekao da je Istranin, niti ga je Radin slučajno preveo u «Istrijana»: i jednomu i drugomu ime je pokrajine jednako nacionalno-političkomu programu.

"Smrt Hrvatima!" - poznati poklik dalmatinskih autonomaša

Način na koji je Radin izgovorio riječ «Istrijan» i kontekst u kojem je to učinio, pokazuje da stoljetni sentimenti nisu ugasli.

Previđati to, znači biti hotimice slijep.

Mi smo kao narod skloni zatvarati oči pred problematičnim pojavama, pa je kod nas bez ikakva odjeka prošla vijest, objavljena u dnevnom tisku 6. srpnja 2007., da se u službenim statističkim obradama hrvatskoga stanovništva kao nacionalna odrednica ravnopravna s hrvatskom, češkom ili madžarskom, pojavljuje i – istrijanstvo. Nama to ništa ne znači, jer mi ionako imamo predsjednika države, koji odmahuje rukom na slovensko-hrvatski granični prijepor u Savudrijskoj vali, naglašavajući kako će ulaskom u Europsku uniju sve te granice ionako postati nevažne. Nitko Mesića ne upita, ako su granice u EU tako nevažne, zašto onda Italija svojoj europskoj druzi Sloveniji ne prepusti izlaz u jadranske međunarodne vode, nego Ljubljana to pokušava furtimaški, poštapajući se Ivicom Račanom, ostvariti na štetu Hrvatske. Bit će, dakle, da i Italija i Slovenija o granicama vode nešto više računa od našega predsjednika. I pred tim mi zatvaramo oči. Ne pitamo se ni zašto se zagovornicima Padanije u Rimu prijeti tamnicom i zašto Italija prijekim okom gleda na južnotirolsku suradnju s Austrijom, ali zato zdušno podupire «regionalno povezivanje» talijanskih pokrajina i Istre, u kojoj skrbi o jeziku i nazivlju.

Odustanak od imena znači odustanak od identiteta, priznanje nepripadnosti.

A problem ne počinje niti završava s Istrom.

Tematski broj časopisa "Vidik" (1971.)

 Time što smo desetljećima u jugoslavenskim školama učeni, da osim hrvatske postoji i nekakva «dubrovačka književnost», posve se jasno otvaralo vrata srpskomu imperijalizmu, koji je i time htio Dubrovnik postupno odcijepiti iz Hrvatske i pretvoriti ga u «srpsku Atenu».

Uostalom, i primjer grčko-makedonskih okapanja, koje Vukasović spominje, makar nije sasvim primjenjiv u ovoj našoj raspravi, izvrsno pokazuje koliko ime znači. U istome bi kontekstu bilo korisno, da se Vukasović prisjetio kako su Srbi sve do nazad nekoliko desetljeća Makedoniju nazivali – Južnom Srbijom. I ovdje je njihovo ime bilo njihov program. Za makedonsko je pučanstvo to ime trajno bilo crvenom krpom, jer je u svakom trenutku – poput bodeža – svjedočilo o srpskom imperijalizmu i makedonskome ropskom položaju. S druge strane, iako je naziv Turska Hrvatska klasičan, općepoznat, općenito prihvaćen i stoljećima općenito korišten naziv za dijelove negdašnjega hrvatskoga kraljevstva, danas zapadne dijelove Bosne, svako podsjećanje na to, a kamoli korištenje tog imena u suvremenome političkom žargonu, u Sarajevu izaziva shvatljivu nervozu, jer se u tom imenu iščitavaju hrvatske aspiracije na to područje. Radi toga se politički korektnim smatra izbjegavati taj naziv.

Jugoslavenski zbornici govore o Dalmaciji

 Ni naziv «Dalmacija» nije oslobođen teških povijesnih konotacija. O tome je napisano stotine knjiga i članaka, ali nam prostor dopušta da se ovdje pozovemo na samo dio njih (vodeći računa o tome da ne probiremo «nebulozne nacionaliste», do kojih g. Vukasović, kako kaže, ne drži osobito). Nastavi li se rasprava, bit će prigode i za potanja objašnjenja.

Bilo bi gubljenje vremena raspravljati o srednjovjekovnim temama, koje ipak traže upućenije i od mene i od g. Vukasovića. Danguba je podsjećati i na to, da se Iliri – koje g. Vukasović poteže kao nekakav argument u prilog svojoj tezi – «tako nisu zvali i nisu se mogli tako zvati», nego su ih tako nazvali drugi (Mate Suić). Ne kanimo gubiti vrijeme ni na šaljive misli o Teutinu «nacionalnom osjećaju» i o nacionalnom identitetu «Dalmata», po kojima je Dalmacija dobila ime, jer Dalmacija nije bila posjed plemena ili zajednice Dalmata, nego se to ime proširilo na prostor čitave rimske provincije, «tako da se u tom imenu krije oznaka pokrajinske pripadnosti, a ne etničkog podrijetla» (Marin Zaninović). Dakle, «svaki pripadnik te provincije bio (je) Dalmat, bez obzira na etničko podrijetlo» (Suić). Uostalom, da je i pokrajinsko ime doživljavalo promjene upozorio je Dominik Mandić, koji pokazuje da se već tijekom rimske i gotske vladavine pojavljuje i množinski oblik naziva (Dalmacije, a ne Dalmacija). Napokon, uza sve teorije o podrijetlu i/ili doseljenju Hrvata, koje nesumnjivo zaslužuju pozornost, najnovija istraživanja Ivana Mužića (Hrvatska povijest IX. stoljeća) argumentirano ukazuju na to, da su u formiranju Hrvata kao samosvojne etničke zajednice (naroda) na današnjemu području sudjelovali različiti identiteti: starosjediteljski živalj, kojega se u literaturi najčešće naziva Dalmatima, iako je njihova etnička odrednica prijeporna, Sklavini, Romani (Latini) odnosno bizantski podanici na istočnoj obali Jadrana te Goti. O tim će se složenim pitanjima, nema sumnje, i dalje raspravljati. No, u sklopu naše ovdašnje rasprave može se uzgredno napomenuti sljedeće: proces stvaranja srednjovjekovne hrvatske države tekao je usporedno i bio nužno povezan s potiskivanjem različitih «predhrvatskih» tradicija i partikularizama. I obrnuto, proces slabljenja hrvatske države (najprije prihvaćanjem tuđe dinastije, a onda i mletačkim odnosno osmanlijskim osvajanjima) rezultirao je jačanjem partikularizama i pokrajinskih identiteta. Kad je u teritorijalnom smislu svedena na «ostatke ostataka», Hrvatska je i u duhovnome smislu predstavljala jedva nešto više od skupine pokrajina. U skladu s tim, nadvladavanje partikularizama i duhovna, nacionalna integracija bili su nužnom pretpostavkom upravnopolitičkoga ujedinjenja, a onda i oslobođenja Hrvatske.

Nastojanje da se hrvatsko ime proširi i prihvati kao zajedničko u svim hrvatskim zemljama srž je nacionalnointegracijske ideologije, čije zametke nalazimo u nekih pisaca krajem XVIII. stoljeća, a koja je konačno uobličena tijekom XIX. st. Pokušaji većine preporoditelja, da se ta integracija ostvari pod ilirskim imenom brzo su se pokazali kao neprirodni, umjetni, misaoni konstrukt koji u narodu ne nailazi na odjek. Posve drugačije je bilo s ideološkim koncepcijama Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. One su točno definirale narodne osjećaje, potrebe i htijenja. Radi toga se sva hrvatska povijest u posljednjih stoljeće i pol svodi na povijest našeg odnosa prema pravaškim ideološkim postavkama.

Croatia rediviva!

Ogorčen tadašnjim stanjem Hrvatske i napose posljedicama Karlovačkog mira, Senjanin Pavao Ritter Vitezović (1652. - 1713.) napisao je krajem XVII. st. više rasprava o teritorijalnom opsegu Hrvatske, nastojeći pritom «učvrstiti ime Hrvatske ne samo na račun Dalmacije (Croatia maritima) nego i Slavonije (Savia Croatia), Bosne, Kranjske (Citerior Croatia) i Srbije (Ulterior Croatia – Onostrana Hrvatska)» (J. Bratulić). Hrvatska je skoro sav onaj prostor kojega su Rimljani nazivali Ilirikom, a ona se tokom Dunava dijeli na Sjevernu i Južnu Hrvatsku, potonja se pak dijeli na Bijelu i Crvenu Hrvatsku. (O Crvenoj će Hrvatskoj pisati brojni kasniji pisci, osobito Šufflay, Štedimlija, Bjelovučić, a ta tema posljednjih desetljeća postaje iznova aktualna.) Ili, da se ne poštapamo tuđim, vratimo se Vitezovićevim riječima: «Ovu HRVATSKU, dosad različito dijeljenu od tuđinaca (exteris) i nevježa (inexpertis), dijelimo najprije po Dunavu, njenoj rijeci, na dva dijela, to jest na Sjevernu i Južnu; potonju opet na Bijelu i Crvenu, kako je nalazimo već prije razdijeljenu, s time što ćemo joj ispraviti međudjelnicu; Bijelu potom (na kojoj ćemo najviše raditi) na Primorsku, Međuzemnu i Međurječnu, kako su se dosad nazivale, te na Alpsku – ili, drugim imenima, na Dalmaciju, današnju Hrvatsku, pravu Slavoniju, te Norik ili staru Japidiju, Crvenu, nadalje, na Srbiju, Makedoniju, Bugarsku i Odriziju; Sjevernu, naposljetku, na Venetsku, Sarmatsku i Ugarsku...»

Za razliku od južne Hrvatske, jugoslavenska propaganda poznaje sjeverozapadnu Hrvatsku

 S obzirom na to da je Venecija svoje «pravo» na posjed na istočnoj obali Jadrana izvodila i na romanskoj baštini, pa i na samome imenu «Dalmacija», dokazivao je Vitezović, da se Hrvatskom ima smatrati, uz manje iznimke, čitavo ono područje koje su Rimljani zvali Ilirikom. Propašću rimske vlasti i osnutkom hrvatske države nestalo je razloga za daljnje opstojanje imena Dalmacija. Ako se to ime i održalo u uskome području (primorski gradovi Split, Trogir, Zadar), to se područje ne može smatrati posebnom pokrajinom, nego sastavnim dijelom Hrvatske. Već je Ferdo Šišić istaknuo kako se Vitezović iz političkih razloga osobito protivio upotrebi naziva Dalmacija, jer je Dalmacija bila rimska provincija. Osnutkom hrvatske države utrnula je potreba za imenom Dalmacija, jer su Dalmacija i Hrvatska jedno te isto područje (una provincia). Jaroslav Šidak ne dvoji o tome, da je smisao Vitezovićeva izlaganja u tome, da se prevlada stoljetna razdrobljenost hrvatskoga (prema Šidaku: južnoslavenskoga) prostora. Radi toga Vitezović predlaže vladaru, da dosadašnju titulu u kojoj se nabrajaju pojedine zemlje na jugu Monarhije, promijeni u titulu «kralj čitave Hrvatske».

Isti taj plod podmuklog rada «tuđinaca i nevježa», koji je tištio pisca Oživljene Hrvatske (Croatia rediviva), naveo je hrvatskog pjesnika Jerolima Kavanjanina da zatuži u stihovima: «Kroaska zemlja na komade / kaže tleh svoj rumeni, / zvanske podni er inade, / paražicim je isičeni: / proje po njoj čest razlika, / kada sgodna, kada prika.../

Dalmacija u partizanskoj hagiografiji

 Ta je raskomadana «kroaska zemlja» dočekala i francusku okupaciju, kojoj g. Vukasović tako kadi, oslanjajući se na Kraglskoga Dalmatina. No, i tu stvari stoje malo drugačije.

Kako je nepobitno utvrđeno (S. Antoljak), «u samoj Dalmaciji ideje francuzke revolucije nisu našle mnogo pristaša». Francuska okupacija još i manje. Razlozi otpora bili su brojni i složeni, ali je jedan od njih, nema sumnje, činjenica da su ih širile Napoleonove trupe. Napoleon je – kao što nehotice priznaje i Vukasović – Dalmaciju okupirao (okupirao, a ne oslobodio!), pa je i njegov Il Regio Dalmata - Kraglski Dalmatin, ma kako bi važan za povijest hrvatskoga novinstva, zapravo pothvat okupacijskih vlasti. On je utemeljen i postojao je radi učvršćenja francuske okupacije, a ne radi oslobođenja ili osamostaljenja Hrvatske. No, za ovu je našu raspravu važnije dometnuti, da je Napoleon svoje «pravo na Dalmaciju» izvlačio iz Bratislavskoga (Požunskog) mira (26. prosinca 1805.) i to kao - kralj Italije. Slijedom toga je francuski general Dumas 19. veljače 1806. uputio iz Zadra proglas pučanstvu Dalmacije, izvješćujući ga da ih «car Napoleon, kralj Italije» vraća «njihovoj domovini», jer Bratislavski mir «jamči ponovno sjedinjenje Dalmacije s kraljevstvom Italije». Ne, dakle, s Hrvatskom!

"Hrvatski tjednik" protiv autonomaštva

 Samo naizgled neozbiljno može izgledati pitanje: da se Dalmacija nazivala Južnom Hrvatskom, bi li Napoleon i njegovi namjesnici mogli vjerovati kako će pučanstvo okupiranih krajeva s oduševljenjem dočekati njihov proglas, da Dalmaciju i Dalmatince žele sjediniti s «njihovom domovinom», Italijom? Ne bi, zar ne!

Jer, već bi sâm spomen Hrvatske u nazivu zemlje bjelodano govorio, da Italija na nju nema baš nikakva prava...

Unatoč silnoj propagandi, koju je francuska uprava razvila u svome listu «Il Regio Dalmata», pa i unatoč znatnim novotarijama koje se općenitom površnošću nazivaju napretkom, dalmatinski su se Hrvati francuskoj vladavini žestoko opirali. Tadašnji tanki intelektualni sloj, kojega su činili dijelom svjetovni, a pretežno ipak crkveni intelektualci (npr. fra Andrija Dorotić), svoj je otpor svjesno motivirao težnjom za sjedinjenjem Dalmacije s ostalom Hrvatskom. Nasuprot tome, francuska je imperijalistička politika imala druge ciljeve. Slijedom toga su mirom u Schönbrunnu (14. listopada 1809.) stvorene Ilirske pokrajine (provincije). Iako se tada Dalmacija nakon nekoliko stoljeća našla u istome sklopu s većinom drugih hrvatskih zemalja, ta Napoleonova tvorevina nije stekla spomena vrijednih pristaša. Rješenje je bilo neprirodno i nije stvoreno u funkciji upravnog ujedinjenja područja koja su u etnografskome, kulturnom i gospodarskom smislu predstavljala cjelinu, nego u funkciji učvršćenja francuske okupacije. Slijedom toga nema primjera u hrvatskoj politici ni u hrvatskoj tradiciji, da bi se Ilirske pokrajine smatrale makar djelomičnim rješenjem hrvatskoga pitanja.

Dalmacija kao posebna "oblast" u NR Hrvatskoj 1950.

 Hrvati su tražili druge putove i druge načine, kako prevladati ne samo negativno djelovanje stranih čimbenika, nego i unutarnje, pokrajinske partikularizme, budući da su se oba ta negativna čimbenika uzajamno prožimala i nadopunjavala. Preduvjet oslobođenja Hrvatske bila je nacionalna integracija. Pitanje nacionalnog identiteta dalmatinskih Hrvata nije pritom po težini i važnosti bilo na zadnjemu mjestu.

Naravno, nije tijekom posljednjih stoljeća upotreba pojma «dalmatinski» i «Dalmatinac» beziznimno bila u funkciji negiranja hrvatstva te hrvatske pokrajine. Poseban povijesni razvitak i višestoljetna podređenost Mletcima, neminovno su slabili osjećaj hrvatske narodne pripadnosti i potpirivali jačanje osjećaja dalmatinstva. Taj osjećaj regionalne pripadnosti nije u svakom slučaju prerastao u osjećaj posebne nacionalne identifikacije, pa se i u boraca za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom dade povremeno uočiti bojazan, da će se ta regionalna oznaka izgubiti u procesu stapanja s ostalim Hrvatima. Ni svjesni Hrvati sa sjeverne strane Velebita ne osjećaju nužno u «dalmatinstvu» opasnost za hrvatstvo. Rječit je dokaz za to Ante Kuzmanić i njegova Zora dalmatinska ili njegova Poslanica Dalmatincima (Split, 1861.)

No, mnoštvo je bilo primjera, koji svjedoče da nije bez razloga V. Vežić 1862. u pismu Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, zapisao: «Dalmatinci su pod tuđom vladom izgubili svoje narodno ime a dobili ime od zemlje u kojoj stanuju».

Dr. Vilim Bačić (Liburnicus): Borba za istočnu obalu Jadrana (Zagreb, 1944.)

Protiv toga je trebalo ratovati, a jedan od aspekata nacionalne integracijske ideologije bilo je i nastojanje da se stvori jedan književni jezik za sve Hrvate, što je podrazumijevalo potiskivanje regionalnih ili nenarodnih naziva jezika (slovinski, ilirički, dalmatinski, slavonski itd.). To je bilo jedno od središnjih pitanja u hrvatskome narodnom preporodu u prvoj polovici XIX. stoljeća. Nasuprot nastojanju hrvatskih preporoditelja i, kasnije, narodnjaka u Dalmaciji, autonomaši su jezik kojim se govorilo u Dalmaciji nazivali «ilirsko-dalmatinski» (illirico-dalmata) ili «slavensko-dalmatinski» (slavo-dalmata).

«Dalmatinstvo» kao borbeni barjak autonomaša

Pristaše sjedinjenja Dalmacije s drugim hrvatskim zemljama nazivali su se narodnjacima ili aneksionistima, dok su se protivnici nazivali autonomašima, tzv. borcima za dalmatinsku samoupravu. Autonomaši su, kako piše R. Petrović u monografiji o nacionalnom pitanju u Dalmaciji, razvijali misao o dalmatinskom narodu, jeziku, kulturi i sl. Taj je narod «Slaven krvlju, a duhom Talijan», pa slijedom toga, «svi, Talijani ili Slaveni, smo Dalmatinci» («Tutti, Italiani o Slavi, siamo Dalmati»). To su riječi koje je na drugoj sjednici Dalmatinskog sabora, prigodom rasprave o službenom jeziku tog tijela, izrekao Ante Bajamonti, perjanica dalmatinskog autonomaštva i osnivač odnosno predsjednik «Dalmatinskog društva» («Associazione Dalmatica»). Uzgred spomenimo, da se Petrovića ni u ludilu ne može optužiti za hrvatski nacionalizam, a na njegov se tendenciozan pristup hrvatskoj povijesti više nego razložno u «Kritici» (br. 4/1969.) osvrnuo Trpimir Macan, u članku pod naslovom «Neodržive teze o nacionalnom pitanju u južnoj Hrvatskoj».

Partizanski "Glas Splita" - poklik Dalmaciji i Jugoslaviji, ali ne i Hrvatskoj

 Isticanje dalmatinstva bilo je glavno autonomaško oružje. Autonomaši su se, kako napominje F. Šišić u raspravi o Natku Nodilu, najčešće nazivali «Slavo-Dalmati», a njihovo se središnje glasilo zvalo upravo – «Dalmatinac («Il Dalmata»). U prvome broju tog lista (10. ožujka 1866.), koji je od 1866. do 1916. izlazio u Zadru, objavljene su programatske riječi kneza Frane Borellija: «Onome, koji bi nas zapitao, kakovoj stranci pripadamo, odgovorili bismo odlučno: stranci dalmatinskoj u punom smislu riječi, zapravo stranci savršeno autonomnoj...». Borellija se, kako se slaže i g. Vukasović, zbog njegova predstavljanja krunovine Dalmacije u «pojačanome Carevinskom vijeću» i govora od 26. rujna 1860., u kojem je osporio Hrvatskoj bilo kakvo pravo na Dalmaciju, smatra rodonačelnikom autonomaške politike u Dalmaciji.

Unatoč nekim svojim atipičnim pogledima, u autonomaše se, dakako, može svrstati i Nikolu Tommasea (1802. - 1874.), kojega g. Vukasović tako hvali.

Kako navodi I. Katušić, pisac monografije o Tommaseu, u jednome pismu iz 1837. Tommaseo, rođeni Šibenčanin, piše: «Ja sam Talijan, jer sam rođen od mletačkih podanika (...) Dalmacija je u stvari više talijanska nego Bergamo, pa sam na kraju krajeva više Talijan nego Italija.» Deset godina kasnije (a osam godina nakon što je počeo pisati «slavodalmatski», odnosno, kako reče Katušić, «jedrom šibenskom ikavicom», tj. hrvatski) u mletačkom je Ateneju Tommaseo održao govor, u kojem tvrdi kako su «Dalmatinci» stoljećima «smatrali čašću da se za Veneciju bore, a poželjnom nagradom da za nju umru».

Jesu li baš splitski ili šibenski težaci sanjali o tome kako će za Veneciju (čitaj: Italiju) umrijeti, mogao bi nesumnjivo znati i gospodin Vukasović. Ima za to dosta primjera i prije Visa i poslije njega.

Partizanske uspomena na NOB u Dalmaciji, revoluciju u Dalmaciji i - dalmatinski narod

 Istini za volju, Tommaseo je bio svjestan kako je nepovratno prošlo vrijeme u kojem je Dalmacija mogla postati dijelom Italije, no za nas je Hrvate najvažnije to, da ju on ni u kojem slučaju nije vidio u sastavu Hrvatske. Jer, kako je zamijetio Giuseppe Prezzolini: «Tommaseo je priznavao da je Dalmacija slavenska zemlja, koja se nije mogla vezati uz Italiju, nego smatraše da treba da se ujedini sa Srbijom umjesto s Hrvatskom». Radi toga taj miljenik i putokaz gospodina Vukasovića u pjesmi Alla Dalmazia kliče srpskom rodu i «vaskrsloj Srbiji», čiji će «duh nježni i mišica čila» Dalmaciji nakon ujedinjenja s njom omogućiti procvat. A i sâmo je hrvatsko ime tomu piscu, uzoru i putokazu gospodina Vukasovića, bilo ni manje ni više nego - «zlokobno»!

Tommaseo je 1861. objavio jedan od najznačajnijih autonomaških, protuhrvatskih pamfleta pod znakovitim naslovom: «Dalmatincima». Dakako, na talijanskom jeziku: «Ai Dalmati» (Trst, 1861.). U tom se tekstu, kako reče Stijepo Obad, «lijepo ogleda program autonomaša». Svjestan pravih osjećanja puka na istočnoj obali jadrana, Tommaseo ne nastupa otvoreno protuhrvatski, ali Hrvatska nipošto nije narodnosni ni politički okvir u koji spada njegova Dalmacija. Ta je njegova Dalmacija zamišljena kao kao posebna zemlja s posebnim poslanjem, kao posrednik i most između naroda. Ne mora biti talijanska, glavno neka nije hrvatska! Zato nije nikakvo čudo, da su se Tommaseom – makar dijelom iskrivljujući njegove misli – desetljećima uspješno služili i talijanski i velikosrpski imperijalisti.

 Ima li među njima Hrvata?

 Među onima koji su već tada odgovorili njemu i njegovim istomišljenicima, bio je i Kosta Vojnović («Un voto per l'unione overo gl'interessi della Dalmazia nella sua unione alla Croazia e all' Ungheria», Split, 1861.), dok je Vicko Milić bio izravniji, okomljujući se u ožujku te godine svojom brošurom izravno na «Niccola Tommasea i Dalmato-Slave» («A Niccolo Tommaseo i Dalmato-Slavi»). Uzalud: Tommaseo je i dalje diplio u poznate diple, predbacujući dalmatinskim Hrvatima što nisu dovoljno Slaveni! Već koju godinu kasnije se, kako su pokazali napisi u «Dalmatinskom glasu» («La Voce Dalmatica») i kako u svome «Dalmatinskom pitanju» podsjeća S. Antoljak, otvoreno «zagrijao ne samo za autonomiju Dalmacije već i za posebnu dalmatinsku narodnost».

Razumljivo, dalmatinske se Hrvate od sjedinjenja s prekovelebitskim sunarodnjacima nije moglo odbijati promicanjem talijanstva (jer bi to bio pothvat osuđen na neuspjeh!), ali im se zato nudilo kukavičje jaje u obliku - dalmatinstva. Grga Novak u svojoj Prošlosti Dalmacije registrira proglase, kojima se autonomaška splitska uprava na čelu s Antom Bajamontijem obraćala puku. Proglasi završavaju poklikom: «Dalmatinci biasmo, jesmo i bićemo: Dalmatinci i braća, ljubićemo kogagoder krasna ova zemlja goji, budeli, taljanski, oli slavjanski oli inaćie govoriti. Tko tako nebude mislio, neka se odaleći od otačbine, jer bo je nedostojan njezinog imena...» Ili, na drugom mjestu: «Živila naša sveta vira; živio Slavni Car; živila naša otačbina Dalmacia». Bio je to, ocjenjuje Novak, lukav oblik protuhrvatske propagande: «Poznavajući vrlo dobro svoje sugrađane, splitska je municipalna kongregacija znala, da dira u one žice, koje su najbolje i najlakše reagirale: Sveta vira, Slavni Car i Dalmacia».

Umjesto južnohrvatske, u školama smo učili "dubrovačku" književnost

 Autonomašku ideologiju i njihov program sâm je Bajamonti sažeo u znamenitu, bezbroj puta citiranu rečenicu: «Slavi anche domani, Croati mai!», ili – «Slaveni i sutra, Hrvati nikada!» Odgovarajući puk od sjedinjenja s Hrvatskom, Bajamonti i njegovi pristaše potezali su i druge argumente, pa su govorili: «Hrvati su gladni, evo tek nedavno kupili smo za njih milodare, pa šta ćete s gladnim ljudima? Ta, vi i niste Hrvati, nego Dalmatinci, jer Hrvati su oni tamo preko Velebita, koji nose samo gaće!». Na taj razlog, sublimiran u rečenici «Zar s Hrvatskom, jednom barbarskom zemljom, da se združimo mi civilizirani Dalmatinci?», u članku «La questione croato-dalmata», pisanom u obliku dijaloga, koji je dugo vremena bio nepoznat, početkom šezdesetih godina XIX. st. odgovorio Mihovil Pavlinović, pravilno ocjenjujući da se iza izmišljene narodnosne oznake «Dalmatinac» zapravo krije – Talijan.

Zahtijevajući opet sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, Hrvatski je sabor 1861. negodovao i zbog utemeljenja posebnoga Dalmatinskog sabora odnosno zbog nemogućnosti da zbog upravno-teritorijalne rascjepkanosti ni tamošnji Hrvati, tj. «veći dio našega naroda (...) nesmie viećati sa svojom braćom o zajedničkoj sudbini» (Antoljak). Sâm je, pak, taj Dalmatinski sabor bio plodom političke simbioze autonomaškoga dalmatinstva i interesa bečkog dvora (R. Petrović). Službeno upravno-političko glasilo pokrajinske vlade, koja je svim silama gušila hrvatski narodni pokret, zvalo se «Osservatore Dalmato» odnosno, kako se to prevodilo na hrvatski, «Smotritelj dalmatinski».

Početkom 1991. talijanski list "Tempo" zatražio je Istru za Italiju

 Toliko Dalmacije i dalmatinstva, da bi i gospodinu Vukasoviću možda bilo previše!? Meni odavno jest.

A što su zapravo dalmatinski autonomaši imali na umu, pokazalo je njihovo opredjeljivanje u bečkome Carevinskom vijeću: iako su «u Dalmaciji i nadalje izstupali kao Dalmatinci, kao Slavo-Dalmatii slično, pred narodom koji za talijansku neku narodnost nije htio ni da čuje», autonomaški su zastupnici u Beču 1867. stupili u Klub talijanskih zastupnika, naglašava G. Novak. Oni su uskoro potaknuli ministra Taaffea, da u Carevinskom vijeću izjavi kako Dalmacija od 1797. prema Monarhiji stoji u istome pravnome i stvarnom položaju kao ostale kraljevine i zemlje zastupane u Carevinskom vijeću. Drugim riječima, da Dalmacija nije sastavni dio Trojednice i da su na nju povijesno hrvatsko državno pravo ne proteže. Time ju je trebalo pripremiti za povratak u «krilo majčice Italije» u pogodnu trenutku.

Nije stalo samo na dalmatinstvu. Autonomaštvo je rađalo reakciju, ali ona nije uvijek bila (samo)hrvatska. Jedna od povijesnih krivnji autonomaštva jest i ta, da je ono rađalo i one odgovore, od kojih nam zubi ne će manje trnuti. Slavo-dalmatska ideologija je, ocjenjuje Nikša Stančić, postala jednim od čimbenika kvasanja jugoslavenske odnosno južnoslavenske misli u Dalmaciji. I sâm je Mihovil Pavlinović tako, prema Stančiću, «vjerovao da bi neutralna južnoslavenska ideja, lišena izrazitih užih nacionalnih određenja, mogla biti prihvatljiva i autonomašima slavo-dalmatske orijentacije». Naravno, nakon što je postalo jasno, da su se bečkomu dvoru i autonomašima u borbi protiv sjedinjenja Dalmacije s ostalom Hrvatskom, pridružili i dalmatinski Srbi (koji su se još početkom druge polovice XIX. stoljeća pretežno osjećali Hrvatima!), Pavlinović je počeo napuštati južnoslavenske koncepcije i vraćati se izvornome, hrvatskom nacionalnom programu (B. Zelić-Bučan). A dalmatinski su Srbi, nakon prekida svake suradnje s hrvatskim narodnjacima, pošli ruku pod ruku s autonomašima, pa su se – do osnivanja vlastitoga glasila (1880.) – služili autonomaškim glasilom «Il Dalmata», po onoj «nas dva brata skupa ratujemo...» Protiv Hrvatske, naravno. Naime, unatoč oscilacijama u službenoj politici Kraljevine Srbije, u velikosrpskoj je strategiji svako rješenje bilo prihvatljivije od ujedinjenja hrvatskih zemalja. Nije posrijedi bilo samo «srpstvo Dalmacije» (usp. Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, 1901.), nego se radilo i o sudbini Bosne i Hercegovine. S obzirom na geopolitičku povezanost Dalmacije i BiH, sjedinjenje Dalmacije s ostalom Hrvatskom značilo bi korak naprijed prema ujedinjenju Hrvatske i BiH. Radi toga su Srbi iz taktičkih razloga u BiH simpatizirali s bošnjaštvom, a u južnoj Hrvatskoj s dalmatinstvom.

Podupiranje partikularizama u doba prve Jugoslavije

Nisu, dakle, samo Talijani («talijanaši») promicali «dalmatinsku» posebnost, nego su to činili i Srbi, a na istu je kartu igrao i Beč, opirući se sjedinjenju hrvatskih zemalja. Ante Trumbić je još 1905. pisao kako «Dalmacija pripada de facto kraljevinama i zemljama, zastupanim u carevinskom vieću, ali de iure pripada Hrvatskoj», pri čemu «posljedice naše zemljišne pociepanosti težke su u svakom pogledu, političkom ekonomskom i prosvjetnom. Posebne političke uredbe uzrok su, da Hrvatska, Dalmacija i Bosna-Hercegovina nemaju danas skoro nikakvih realnih odnošaja... (...) Hrvatska je točka gravitacije narodne cjelokupnosti s razloga historijskih i s razloga narodnih. Hrvatska je u poviesti, pa i danas je predstavnica i nositeljica individualnosti i državne misli hrvatskoga naroda; Hrvatska je i danas, i ako je njezina politička snaga slaba, po postojećoj nagodbi politički faktor u monarhiji, neki je individualitet. S toga i Dalmacija teži za sjedinjenjem s Hrvatskom, a ne ova sa onom».

Za razliku od južnohrvatskih, sjevernohrvatske su teme dopuštene

 Dr. Ante Radić je postojanje i isticanje partikularizama smatrao ključnom zaprekom ujedinjenju Hrvatske. Već 1901. on je pisao: «U 'Domu' je već bilo razloženo, što je to 'Hrvatska, Slavonija i Dalmacija', ali vidim, da nije dosta, i da još dugo ne će biti dosta. Baš su ovih dana pisale jedne madžarske novine, što smo i kakvi smo mi Hrvati, pak su nas podielile te novine na Hrvate, 'Slavonce' i 'Dalmatince': vide njekakvu razliku medju nama. Nije zamjere madžarskim novinam, što ne znaju što su to 'Slavonci' i 'Dalmatinci'; ali se može zamjeriti našim ljudem, a osobito našim novinama, što toga pravo ne znaju. (...) Ja vam ne bi svega ovoga ponavljao, da nema i danas naših neprijatelja, koji hoće da nas upropaste ili oslabe, pa ruju i kopaju pod nama svakojako...» I onda opet, par godina kasnije: «Nas su Hrvate razrtgali naši susjedi, tako da smo jedni podložni jednomu, drugi drugomu. Radi toga je nastalo to, da mnogomu našemu čovjeku iz Dalmacije moraš istom dokazivati, da je Hrvat, a 'Dalmatinac' se zove tako samo po zemlji Dalmaciji, koju je tako krstio još Bog zna tko. Tako je s Bošnjakom, Hercegovcem, Istranom, Bunjevcem i t. d.». Jer, «kad se razgovaramo o tom našem narodu, spominjemo razne pokrajine u kojima živi; tako spominjemo Istru, Dalmaciju, Hercegovinu, Bosnu, Slavoniju, Medjumurje i napokon onaj komad oko Zagreba, u kojem stoluje jedini Ban na svietu, hrvatski Ban. Ali sva ova imena pokrajina, - to su politička imena. A što je političko ime? To je ovo: Otrgne tudjinac komad hrvatske zemlje, pa kaže: to je, recimo 'Dalmacija'; otrgne drugi tudjinac komad i to je, recimo, 'Istra'...»

I "Corriere della Sera" 1991. hoće Istru

 Otprilike u to je vrijeme jedan od kasnijih ideologa jugoslavenstva, Frano Supilo, bio duboko svjestan tog problema, pa je u Crvenoj Hrvatskoj (god. VII., br. 3.) dne 16. siječnja 1897. pisao:

«Kao da je zla kob udesila te se sa našim narodom neprestano igraju naši protivnici, podmećući mu kojekakve nazive samo da se razbije njegovo jedinstvo koje u imenu ima svoje ogledalo.

U Dubrovniku Hrvat ne smije da bude Hrvat. On, ako se već nije nazvao srpskim imenom, neka barem bude Dubrovčanin, Slovinac, Jugoslaven ili što slično, jer tako će postati nešto drugo od onoga što je, na korist naših dušmana koji se vesele našoj rascjepkanosti.

U Dalmaciji Hrvat se, po njima, mora da nazove Dalmatinac. Stanovita klika, koja se krsti talijanskim imenom a u braći Srbima nalazi najbolje uporište, već izdaje list pod tim naslovom, kome je zadaća da Hrvate u Dalmaciji, pod provincijalnim pojmom plemena, otuđi od težnja koje su usko spojene s imenom te mu ga pradjedovi namriješe.

Nakon Hrvatskog proljeća - izvješća MOK SKH Rijeka, MOK SKH Varaždin, Bjelovar i - Dalmacija!

 U Istri Hrvat bi se također morao odreći narodnog imena, pak se nazvati Istrijanac. (...) U Slavoniji Hrvat je Slavonac. S najviših mjesta izumila se slavonska narodnost, pak se neka gospoda s njome već i u Hrvatskom saboru prodičiše. Slavonac je još i Šokac, ako ne će da bude Srbin, ali Hrvat nipošto ne smije da ostane, jer onda sačinja jedno te isto s rodom u Hrvatskoj i tražit će s njime i svoja hrvatska prava.

Imamo zatim bosansku narodnost za Bosnu i Hercegovinu, u kojoj bi, po posljednjoj, po istom kriteriju, morala da bude i narodnost hercegovačka. Znamo kako je postalo bošnjaštvo, tko mu je ćaća, a da mu je kumovao, na žalost, i profesor Jagić, i to je poznato. Ono što je u drugim krajevima dalmatinstvo, slavonstvo, istrijanstvo, za okupirane provincije mora biti bosanstvo.

Reakcije na pojavu Dalmatinske akcije i zahtjeve za sazivanjem "Dalmatinskog sabora" 1991.

 Sve to blago božje kao da nam nije dosta, jer se, eto, pojavljuju neki odmetnici hrvatski koji pljunuše na svoje ime, pak, prezreni zato od onih te izdadoše, hoće da se osvete njima i svome plemenu izmišljajući nove nazive za ovaj naš nesretni narod.»

(Zagovarajući hrvatsko-srpsku suradnju, Supilo je u ovom nabrajanju previdio slučaj «Bunjevaca». Mi danas znademo, da su Srbi nakon stoljetnog napora da Hrvate u Bačkoj identificiraju kao «Bunjevce» ne samo u zavičajnome, nego i u etničkom smislu, i polučili nemali učinak. O njemu ilustrativno govori primjer nedavno izabranoga predsjednika Narodne skupštine Srbije: prema njegovim riječima, u njegovoj obitelji, pored Srba, Nijemaca, Makedonaca i drugih, ima i Hrvata i – Bunjevaca.) Službeni, pak, stav Srbije prema Dalmaciji u doba Prvoga svjetskog rata izrazio je Nikola Pašić 1916. u razgovoru za Corriere della Sera: Srbi ne mogu ne priznati neosporivo pravo Italije na hegemoniju na jadranskim obalama. To zapravo nije bilo iznenađenje: napuštajući Jugoslavenski odbor, Supilo je u svome poznatom pismu od 5. lipnja 1916. podsjetio: «Još lanjske godine u Londonu, čim se je ovaj slavni Odbor sastavio, navalio je predstavnik srpske vlade da Odbor iz svoga memoranduma mora ispustiti onaj vjekovima, historijom, i samim postojećim ostancima hrvatskih prava zajamčeni integritet Dalmacije u Hrvatskoj...»

Iz Zbornika zagrebačke Klasične gimnazije (str. 980.): pjesma hrvatska, slovenska i - dalmatinska

Polemizirajući s Pašićem, Stjepan Radić u članku «Hrvatsko državno pravo kao cimer protuslavenskoj srpskoj politici» upozorava 1917. na to, da unatoč pripovijestima o «jedinstvenom narodu», Pašić u svome velikosrpstvu «strogo razlikuje slavensku Dalmaciju i srpski Kotor. Za srpski Kotor najodlučnije odbija i samu pomisao da bi ikada mogao postati talijanski i pripasti ikomu drugomu osim Srbiji; za slavensku Dalmaciju, naprotiv, dopušta da se tu mogu dovesti u sklad talijanske težnje sa željama i potrebama toga 'slavenskog pučanstva'». U znamenitome govoru na noćnoj sjednici Narodnog vijeća 24. studenoga 1918. Radić je optužio dalmatinske zastupnike, da su se «bez naroda i protiv naroda odcijepili od Hrvatske, te sada bez pitanja naroda hoćete pod Beograd u centralističko državno jedinstvo s Kraljevinom Srbijom». Ti zastupnici, iako podrijetlom Hrvati, odlučuju o «ujedinjenju» bez dogovora sa Zagrebom, iako – upozorava Radić – «sveukupna politička povijest Dalmacije kroz pet stoljeća – od 7. do 12. vijeka – čisto je hrvatska. Dalmacija, to je za onda bilo par gradova i otoka, kako svi znate, a sva današnja Dalmacija, i još dalje ovamo do Kupe, i jest bila prava pravcata Hrvatska!».

Samo naizgled šaljiva epizoda s obnovom "Dubrovačke republike"

 Jedan od njih, Josip Smodlaka, koji je svoje stodlako jugoslavenstvo osvjedočio zdušnom potporom i monarhističkoj i komunističkoj Jugoslaviji, u sklopu kasnijih priprema za donošenje ustava Kraljevstva SHS, izložio je ustrojavanje Jugoslavije podijeljene na dvanaest pokrajina. Među njima bi bile i: Hrvatska sa Zagrebom, Bosna sa Sarajevom, Pomorje (Zeta i Hum) s Dubrovnikom, Slavonija (Istočna Hrvatska) s Osijekom i – Dalmacija sa Splitom.

Samo neka Hrvatska bude što slabija, kako bi Jugoslavija mogla biti jača!

Ni onda kad je Trumbić u Rapallu 1920., žrtvujući hrvatska područja, pridonio uspostavi i održanju jugoslavenske države, nisu prestali pokušaji Beograda da oslabi Hrvatsku. Jedan od ključnih koraka bila je «parcelacija Hrvatske». Upravne podjele jugoslavenske države (bile to «oblasti» iz 1921. ili banovine iz 1929.) bile su sustavno korištene za rastakanje narodnih individualnosti i državnopravnih cjelina, s ciljem stvaranja dodatne prevage srpstva. Protiv «parcelacije Hrvatske» ustao je i S. Radić. U «Poruci zastupničke republikanske većine banske Hrvatske regentu Srbije Aleksandru» iz veljače 1921., on je optužio Beograd, da je imenovao «svoga pouzdanika za tobožnjeg bana samo za Hrvatsku i Slavoniju, te je tako prvi put u povijest u naslovu hrvatskoga bana izbrisana Dalmacija, koja nije samo kolijevka hrvatske države i pravo ognjište hrvatske 900-ljetne književnosti, nego i tako svjesni dio hrvatskoga naroda da je od sto dalmatinskih općina samo jedna talijanska, a četiri srpske...» Istu je optužbu Radić ponovio i u Memorandumu Hrvatskoga narodnog zastupstva, poslanome Društvu naroda 1922.: «...beogradska vlada (je) najprije od Hrvatske otcijepila Dalmaciju (koja se netom bila dobrovoljno združila s ostalom Hrvatskom, kojoj kroz vijekove bijaše ponajprije kolijevkom, a onda njezinim glavnim stožerom i kojom poslije napoleonskih ratova protiv hrvatskoga državnoga prava upravljaše vlada bečka».

Uporno nastojanje režima da Dalmaciju tretira odvojeno od ostalih hrvatskih zemalja, doći će do izražaja i u različitim projektima i planovima tzv. amputacije Hrvatske, tj. odsijecanja osakaćene Hrvatske iz Jugoslavije koja bi tako, s dijelovima Dalmacije, Slavonije i čitavom BiH, ostala na milost i nemilost srpstvu. Ta je strategija uključivala poticanje regionalnih identiteta i partikularističkih osjećaja.

Talijanski fašisti 1941.: Protiv privlačnosti hrvatske misli treba se boriti isticanjem dalmatinstva!

Razumljivo, kad su 1941. okupirali primorske dijelove Jugoslavije i, koristeći svoj neusporedivo jači položaj, svoje priznanje Nezavisne Države Hrvatske uvjetovali sklapanjem niza teritorijalno-političkih ugovora, Talijani su znali da ne će naići na hrvatsko oduševljenje. No, bili su iznenađeni žestinom otpora koji je dolazio iz svih krugova, osim – nota bene! - integralističko-jugoslavenskih i velikosrpskih. Radi toga su se opet pokušali poslužiti dalmatinskim mamcem.

Rječito o tome govori izvješće o prilikama u Dalmaciji, koje je 20. travnja 1941. sastavio časnik za vezu zapovjedništva Druge talijanske armije, dopukovnik E. Coselschi. On s iznenađenjem konstatira kako i gradsko stanovništvo, posebice ono izobraženije, «javno ispovijeda, otvoreno i jasno, hrvatska osjećanja». Pohrvaćen je čak i dio nekadašnje talijanske manjine. Što se tiče poljodjelskog pučanstva iz zaleđa i otoka, «nema sumnje da su čak i seljaci zemljoradnici potpuno hrvatizirani», za što Coselschi optužuje katoličko svećenstvo, odnosno «popove - pohlepne, netolerantne, potkupljive i fanatične». Talijansku vojsku sa simpatijama dočekuje jedino vlaško pastirsko stanovništvo, koje živi u planinama. Ipak, nastavlja on, predodžba o pohrvaćenosti najvećeg dijela dalmatinskog stanovništva samo je umjetna ljuska, a ni spomenik Grguru Ninskome usred Splita «ne uspijeva zgnječiti rječitost Dioklecijanovih stupova koji ga okružuju; niti je Trogir izgubio svoju duboku mletačku dušu samo zbog toga što su skinuti lavovi Mletačke republike». Ta umjetna hrvatska ljuska mora nestati, ali sadašnje prilike nalažu «jedan cjelovit način za nastupanje, krajnje delikatno (ist. u izv.), energično, neprenagljeno, odlučno i u isto vrijeme oprezno, brzo ali ne nesmotreno, krajnje talijanski i fašistički, ali istodobno s puno humanosti i razumijevanja.»

«Samo tako,» nastavlja Coselschi, «uz puno osjećanje i razumijevanje kompleksnosti i osjetljivosti problema, može se sigurno uspjeti da se Dalmacija, po drugi put (i sada, poželimo da to bude konačno) otrgne od opasnosti da bude zauvijek nepovratno (ist. u izv.) izgubljena za bilo kakav talijanski utjecaj, ne samo politički, već jednostavno i za duhovni.

(...) Prema stavu Zagreba, nema nikakve sumnje da Dalmacija već pripada novoj hrvatskoj državi. Osim toga, može se primijetiti da odmah nakon što je proklamirana nova država, vlada u Zagrebu je od funkcionera tražila zakletvu na vjernost, što mi, u najmanju ruku, izgleda preuranjeno za momenat u kome je država bila priznata s rezervom (ist. u izv.) u pogledu naknadnog utvrđivanja njenih granica.

Sada više nema sumnje da je sve ovo u Dalmaciji ohrabrivalo apsolutno i opće (ist. u izv.) uvjerenje da ova regija već predstavlja integralni dio nove Hrvatske. Jedno takvo uvjerenje naravno da ne olakšava zadatak naših vojnih vlasti, dok ove treba da razbiju tu iluziju (ne upotrebljavam kondicional), jer sumnju u ovom pitanju, kao Talijan i kao fašist ne smatram prihvatljivom.

Istina je da je u Dalmaciji stvorena jedna euforična situacija. Iluzije su veoma povećane prirodnom hrvatskom megalomanijom. Mjesne vlasti i stanovništvo nas smatraju kao trupe na prolazu, savezničke (!) njihovoj vojsci. (...)

Na ovo što sam već rekao povezuje se krajnje osjetljivo, rekao bih hitno, pitanje upravljanja od strane takozvane hrvatske vojske; formacije koja se povećava uporedno s povećanjem teškoća u kojima se nalazimo.

Munjevitom brzinom, ponavljajući istu igru iz 1918. godine, čak je u brzini premašujući, poražena vojska se je - što se tiče Hrvata - transformirala u savezničku vojsku! Ne govorim o skupinama takozvanih 'ustaša', koje odgovaraju našim brzodjelujućim odredima, koje su sve sastavljene od mladića bez vojne uniforme i nepripadnika bivše jugoslavenske vojske. Govorim o oficirima i vojnicima u uniformi, koji su predstavljali dio regularne jugoslavenske vojske. (...)

Sada je dozvoljeno upitati se: da li je baš bilo neophodno da se ova takozvana vojska organizira s tolikom hitnošću?

Prije svega, koju potrebu ima jedna mala država, u okviru novog poretka nastalog iz ovog rata, da ima vojsku?

S druge strane, zašto Zagreb (i ako teži za ujedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom i uspostavljanjem vlastite vojske) nije olakšao naš posao, pozivajući sve Hrvate, pripadnike bivše jugoslavenske vojske, da se stave na raspolaganje talijanskim vlastima, radi organiziranja hrvatske vojske u okupiranim zonama?

I poslije svega, kakva je potreba za time da se na jednoj teritoriji, okupiranoj od jedne velike nacije, postavi uporedo i jedna s brda s dola prikupljena vojska, lišena discipline, s nekontroliranim oficirima, jer potječu iz mase 'in isfacelo' ili pak na brzinu proglašenim komandantima?

Zar nije dovoljna naša vojska da održava red? (...)

Sada prelazim na konstatacije krajnje povjerljive prirode. (...) Isključujem da je hrvatska revolucija u svojoj nedavnoj manifestaciji bila improvizirana. Izvjesno je da je ona plod jedne dugogodišnje i duboke napetosti protiv srpskog elementa. Ali ja želim da posebno referiram o uvjetima u kojima je ona sada izbila.

Neposredno pojavljivanje - dok su se odvijali sukobi između naše i jugoslavenske vojske - organa hrvatske države u cijeloj Dalmaciji i vijorenje stotina hrvatskih zastava, izvješenih na svakoj kući, može se reći, na svakoj kolibi (zastave sve nove novcate i u najvećem broju iste forme, a poneke, kao u Splitu, apsolutno neuobičajenih dimenzija) bio je dokaz brižljive i detaljne pripreme. Pored hrvatskih zastava, čak ni u mjestima gdje su naše komande, ni u velikim ni u malim centrima, nisam vidio talijanske zastave. U cijeloj Dalmaciji vidio sam samo dvije talijanske zastave. (...) Mogu sa apsolutnom sigurnošću zaključiti da, u ovom momentu, odgovorni hrvatski krugovi (i zbog odraza njihovih utjecaja na stanovništvo) okreću u Dalmaciji sve njene simpatije prema Njemačkoj i prema njoj razmetljivo okreću sve svoje nade.

Naravno, ne mogu reći da li takve simpatije odgovaraju jednom unaprijed utvrđenom pokretu, ili su pak jedna smišljena namjera da se, zaklanjanjem iza leđa Njemačke, obnove hrvatske aspiracije na Dalmaciju, kao protuteža talijanskim aspiracijama, uz nastojanje da bi se lojalnost naših saveznika (Nijemaca, op. T. J..) što hitnije prekinula.»

Velike poteškoće, ocjenjuje dalje Coselschi, predstavljaju i neke druge okolnosti: (a) talijanska mladež i fašistička javnost apsolutno isključuje ponavljanje odricateljskog rješenja; (b) okupacijske postrojbe, koje su zanosno izvršile svoju zadaću, kličući Duceu, svoju okupaciju smatraju definitivnom; (c) s obzirom na to, za stanovito je vrijeme nužno izbrisati hrvatstvo Dalmacije. Bilo bi pogrješno krenuti nasilnim i agresivnim mjerama. Treba ići energično, ali postupno i oprezno. U prvome redu, potrebno je «stanovništvo duhovno privući Italiji, odvlačeći mu privlačnost Zagrebu i usmjeravajući ga ka jednom konceptu dalmatinske solidarnosti» (ist. T. J.). Valja, prema tome, «istaći ovu parolu: Dalmacija. Potrebno je isticati dalmatinsku slavu, historiju i tradiciju. Nitko, čak ni najvatreniji hrvatofili, neće moći a da se ne udostoje da ih nazivaju Dalmatincima. Uz hrvatsku zastavu, koja je danas jedini vijoreći znak u cijeloj Dalmaciji, počnimo stavljati, zajedno s talijanskim i dalmatinske zastave (plave, s tri leopardove glave). Izgovarajući 'Dalmacija' podrazumijeva se, također, Venecija i Rim i priziva se pomisao na jednu historijsku tradiciju. (Ist. T. J.)»

Budući da je priobalno stanovništvo danas u cijelosti vjerno Paveliću, potrebno je vojnim vlastima podrediti i građansku upravu, kako bi vojne vlasti mogle spriječiti protutalijanske aktivnosti. Usporedno s tim nužno je pridobiti svećenstvo. Podmićivanje moraju pratiti i prijetnje ozbiljnim represalijama, a za sve to je nužno «barem za neko vrijeme, imati u ruci svu vlast, s jednim iznimnim režimom». Korisnu ulogu mogu odigrati i fašističke organizacije, ali je njih moguće utemeljiti samo tamo gdje ima Talijana, jer se ne treba nadati da će Hrvati pristati na ulazak u njih.

Jasna je, dakle, taktika koja se preporučuje neprijatelju Hrvatske: isticati dalmatinstvo i Dalmaciju, kako bi se stvorio jaz prema Zagrebu, Hrvatskoj i hrvatstvu! Julije Grabovac piše kako je na svojoj koži doživio da su službenici talijanskoga konzulata u Dubrovniku 1942. nudili Hrvatima iz anektiranog dijela Dalmacije talijanske putovnice i poputbinu od 12.000 lira, samo ako se izjasne kao Dalmatinci. Oni koji su ustrajali u tome da su Hrvati, ostali su i bez novca i bez putovnica!

Talijanskom se dalmatinskom, protuhrvatskom politikom ujedno može objasniti zaštita koju je Italija pružila orjunašima i jugoslavenskim integralistima koji se u nemaloj mjeri sazreli u otporu protiv talijanske prijetnje u doba Prvoga svjetskog rata; a time se motivira talijansko-četnička suradnja: i jedni i drugi Hrvatsku doživljavaju kao smrtnu prijetnju svojim imperijalističkim ambicijama.

Autonomaštvo jučer –

unitarizam kasnije

Slom Italije nije označio kraj takve politike, jer se ona i ne provodi nužno u interesu Italije. Ona je primjenjiva Srbiji, Jugoslaviji, Beču i uopće svakom drugom protivniku Hrvatske.

I kao što su velikosrbi i jugoslavenski integralisti 1941. zdušno pozdravili talijanske trupe, tako su jugoslavenski komunisti ukazivanjem na tobožnju dalmatinsku posebnost slabili Hrvatsku. Jasna ilustracija te politike ogleda se već u činjenici da je, pored Centralnoga komiteta KP Hrvatske postojao i Pokrajinski komitet KP za Dalmaciju, baš kao i PK BiH.

U nas se, dakako, vrlo malo pisalo, da se je u jeku rasprava o Ustavu nove Jugoslavije skupina dalmatinskih komunista založila da Dalmacija bude zasebna federalna jedinica. Ta se struja nije naslanjala samo na višedesetljetnu autonomašku tradiciju, nego i na partikularizam koji je potican iz partijske središnjice. Struja koja se zalagala za posebnu dalmatinsku federalnu jedinicu imala je potporu i u samome partijskom vrhu (Moša Pijade), ali se od toga ipak odustalo: nakon ratnoga iskustva odnosno talijanske okupacije primorskog dijela Jugoslavije, te Rimskih ugovora između Kraljevine Italije i NDH, za jugoslavensko bi komunističko vodstvo dodatno kljaštrenje Hrvatske, koja je već izgubila BiH i istočni Srijem, izazvalo znatne probleme. Radi toga je ta inicijativa potisnuta, a o njoj se izbjegavalo govoriti. No, time nije prestalo instrumentaliziranje «dalmatinstva» odnosno tobožnje dalmatinske posebnosti u svrhu slabljenja Hrvatske.

Hrvatska je u komunističkoj Jugoslaviji definitivno ostala bez Boke Kotorske. Također je, kao što znamo, presječena kod Neuma i Kleka, čime je ovjekovječen svojedobni turski izlaz na Jadran, dok je sličan izlaz kod Sutorine u Bokokotorskom zaljevu ukinut. (Odatle je, nakon kasnije srpsko-crnogorske okupacije, nastao «problem Prevlake»). U novoj je upravnoj podjeli, prema republičkom Ustavu iz 1946., NR Hrvatska bila sastavljena od niza okruga i - oblasti Dalmacije. Time je istaknuta posebnost Dalmacije. Nekoliko godina kasnije, Zakon o administrativno-teritorijalnoj podjeli NR Hrvatske od 7. travnja 1949. predvidio je šest «oblasti». Sve su nosile ime po najvećim gradovima (Oblast Bjelovar, Oblast Karlovac, Oblast Osijek, Oblast Rijeka i Oblast Zagreb), osim one u južnoj Hrvatskoj: tamo nije postojala «Oblast Split», nego – «Oblast Dalmacija».

Sâm gospodin Vukasović piše kako je doživio i svjedočio, da se u njegovu zavičaju poticala upotreba naziva «naški jezik», pa je podsjećanje da se zapravo radi o hrvatskome jeziku shvaćano kao provokacija: «naški» je bio dopušten i hvaljen, hrvatski je bio nepoćudan. I to u kraju koji se u pučkoj predaji smatra kolijevkom hrvatske državnosti! Upravo kao što je Ante Stamać zapisao 1971.: «Biti Dalmatinac značilo je biti nešto što se dopušta. Biti Hrvat, to je pak značilo biti nešto sumnjivo, ako već ne i javno prokazano». U istom je časopisu (Vidik) Šime Đodan napomenuo kako se Hrvatskom poput otrovnog oblaka širi strah od najezde Dalmatinaca: unitaristički krugovi uporno šire glasove o tome kako su Dalmatinci okupirali Zagreb i zauzeli sve važne položaje (baš kao što smo dvadeset godina kasnije počeli slušati hajku protiv Hercegovaca!).

U doba Hrvatskog proljeća objavljen je u Hrvatskome književnom listu, Hrvatskome sveučilištu, Hrvatskome tjedniku i dr. niz tekstova koji su upozoravali na političku pozadinu sustavene uporabe regionalnih naziva za pojedine dijelove Hrvatske. Primjerice, legendarna je «Kritika» u br. 19/1971. nadnaslovom «Antihrvatska manipulacija zemljopisnim nazivima» na naslovnoj stranici najavila članak Ratimira Kalmete «Što su Kvarnerski kraj i Hrvatsko primorje?». Isti je pisac i drugdje isticao kako oznaka «crnogorsko primorje» označava cijelo primorsko područje Crne Gore (uključujući i Boku!), oznaka «slovensko primorje» odnosi se na sveukupno slovensko primorje, dok se samo u hrvatskome slučaju oznaka «Hrvatsko primorje» odnosi na područje od Rječine do sv. Mandalene nedaleko od dalmatinskog sela Lisarice. Slijedom toga, hrvatski bi se primorski pojas imao, u tadašnjoj uobičajenoj uporabi, sastojati od Istre, Rijeke, Hrvatskog primorja, Dalmacije, kojoj se ponekad još dodaje i «dubrovačko područje». Zašto, pita se pisac, naziv Hrvatsko primorje ne bi – kao kod svih drugih europskih naroda – obuhvatio čitavo područje od Dragonje do rta Oštro?

Objašnjeno mu je nakon XXI. sjednice CK KPJ održane u Karađorđevu...

A jučer je bilo kad su, u sklopu priprema za prekrajanje Jugoslavije i za agresiju na Hrvatsku, beogradski mediji osamdesetih godina pokušavali rehabilitirati ne samo Miloša Žanka, nego i Vicka Krstulovića. U desetcima tekstova se računalo ne na njegovo zalaganje za tzv. jadransku orijentaciju, nego na njegovo isticanje dalmatinske posebnosti. Usporedno s tim, i s ukazivanjem na tobožnju suprotstavljenost Istre i Zagreba (Hrvatske), tragikomično se pokušavalo oživjeti ideju o zasebnoj «Dubrovačkoj Republici». U sklopu istog nastojanja uspostavljeni su dodiri, pa i sklopljeni stanoviti sporazumi između velikosrpskih i talijanskih imperijalista. Bio je to preslik događanja iz doba Hrvatskog proljeća: Tomislav Slavica je u Hrvatskom tjedniku odnosno u Vidiku 1971. upozoravao na to, da se iz Beograda potiču autonomaški osjećaji, «tobože zbog patologiziranog straha od (hrvatskog) nacionalizma».

Na splitskim, pak, ulicama i danas je moguće vidjeti grafite, kojima se Zagreb izjednačava s Beogradom, a kad su prije nekoliko godina na splitskoj rivi održane velike demonstracije povodom optužnice protiv generala Norca, dežurni su se Jugoslaveni upinjali dokazati, da su to demonstrirali «vlaški» došljaci, a ne autentični Splićani.

Zašto je zazoran naziv

«Južna Hrvatska»

Gospodin Vukasović je u krivu, kad tvrdi da se Dalmaciji «nametao» naziv Južna Hrvatska, a da nigdje nema naziva sjeverna Hrvatska ili istočna Hrvatska. Gospodin Vukasović malo čuje i slabo vidi, jer je istina upravo suprotna: na svakom je koraku moguće naći nazive istočna Hrvatska, sjeverna ili sjeverozapadna Hrvatska, samo južne Hrvatske nigdje nema. O tome svjedoče zemljopisni udžbenici, zbornici partizanskih dokumenata, svakodnevne meteorološke prognoze i novinski članci. Hrvatska je jedina zemlja, koja nema svoga juga!

Kao politički uznik, gospodin je Vukasović nesumnjivo čuo da su mnogi ljudi osuđeni zbog klicanja Hrvatskoj, a bit će da ponekoga i osobno znade. Lako se i često radi toga išlo u tamnicu! No, uvjeren sam da ne će moći uprijeti prstom ni u jednoga, koji bi u Austro-Ugarskoj ili u bilo kojoj od dvije Jugoslavije bio progonjen ili suđen zbog klicanja Dalmaciji i dalmatinstvu, Hercegovini, Slavoniji, Zagorju, Međimurju itd. Pokrajinama se moglo, pače bilo je poželjno klicati. Razlozi su bili isti oni, zbog kojih je UDB-a u dalmatinskim gradićima žbirila, tko čita zagrebački Vjesnik umjesto splitske Slobodne Dalmacije. Iako su oba lista bila pod jednako strogim partijskim nadzorom i jednako pravovjerna, Vjesnik je dolazio iz Zagreba, pa je već samim time njegov čitatelj nehotice pokazivao, da gleda preko Dinare i Velebita.

A to je bilo nezgodno.

I sve to pokazuje kako je gospodin Vukasović posve u krivu, kad misli da se imenu «Dalmatina» uklanjamo zbog straha od talijanske ekspanzije ili novih izljeva talijanskog imperijalizma (makar tomu svjedočimo puno češće nego što sami sebi želimo priznati!). Razlozi su drugi i drugačiji: dalmatinstvo je (jednako kao «istrijanstvo» ili «slavonstvo» instrument rastakanja Hrvatske. To je oružje kojim se je služio i služit će se svatko, komu je do slabe Hrvatske.

Nema, dakle, apsolutno ni jednoga razloga za trpljenje «Dalmatine», a kamoli za zagovaranje tog nazivka.

Prvi je razlog jezični. Jezični osjećaj g. Vukasovića, naime, očito nije osobito istančan. Naziv «Dalmatina», protivno njegovu tvrdom uvjerenju, nije hrvatski niti je skovan u skladu s pravilima hrvatskoga jezika. On je, posve u duhu talijanskoga jezika, stvoren na jednak način na koji su stvoreni, primjerice, Napolitana, Triestina, Siciliana, Istriana i sl., no s pravilima hrvatskoga jezika on nema nikakve veze! Tromi ga hrvatski duhovi prihvaćaju vjerojatno i radi toga što oponaša nazive dviju cesta koje poodavno spajaju Jadran sa zaleđem: cesta između Karlovca i Senja, sagrađena 1770.-1779., po Josipu II. nazvana je Jozefinskom ili, popularno, «Jozefinom», a cesta između Karlovca i Rijeke, građena između 1803. i 1811., nazvana je Lujzijanskom po Mariji Louise, Napolenovoj supruzi, te se popularno zove «Lujzijanom». Pa se onda čini, ako već imamo uvriježene naziva «Jozefina» i «Lujzijana», zašto ne bismo imali i «Dalmatinu»? Zašto ne bismo još jednim primjerom pokazali svoj ropski mentalitet?!

Drugo, auto-cesta između Zagreba i Splita, a sutra Dubrovnika, ne povezuje samo Dalmaciju sa zaleđem, nego povezuje skoro čitavu današnju Hrvatsku. Zašto onda nikomu nije palo na pamet nazvati je «Hrvatica»? Ili «Croatica», ako nam je već do tuđica koje su strancu «prepoznatljive»? Naravno da o tome nije nitko ni slova rekao. A ni gospodin Vukasović ne uočava da naziv «Dalmatina» ustrajno, iz dana u dan, promiču s televizijskih ekrana i novinskih stranica isti oni, koji most preko Rijeke Dubrovačke uporno nazivaju «Dubrovačkim mostom», makar se most i službeno zove Mostom dr. Franje Tuđmana. Ima u dubrovačkoj okolici puno mostova i nadvožnjaka, pa je sintagma «Dubrovački most» i nejasna i zbunjujuća. No, njima je bolje i to, nego da se most zove Tuđmanovim imenom! Naravno, ne bi njima Tuđman smetao, da Tuđman tu ne znači – Hrvatska.

Treće, misliti – kao što g. Vukasović misli – da naziv «Dalmatina» treba promicati iz nekakvih komercijalnih razloga i radi «izgovorljivosti», krajnje je neozbiljan. Makar sam nešto svijeta obišao, osim talijanske «Auto-ceste sunca» i transameričke «Route 66», nisam se uspio sjetiti nijednoga naziva nijedne auto-ceste u bilo kojoj državi. Ni u Austriji, ni u Njemačkoj, ni u Švicarskoj, ni u Francuskoj, Nizozemskoj ili Belgiji. A nikad nisam čuo nikoga, da bi u Italiju otišao radi toga da vidi u kakvom je stanju «Auto-cesta sunca». Tamo se ide radi Rima, Firenze ili Mletaka, a ne radi naziva auto-ceste. Na hrvatski će se Jadran dolaziti ili se ne će dolaziti iz sasvim drugih razloga, a ne zbog naziva ceste kojom se do njega vozimo. Jedino će g. Vukasović, primjenjujući umiljata mjerila za koja se zalaže, iz Zagreba u Rijeku, umjesto auto-cestom, putovati Lujzijanom, jer mu je to – izgovorljivije.

A na kako površan način gospodin Vukasović pristupa činjenicama, pokazuje i njegovo nekritičko citiranje navodne Tesline izjave, da se ponosi svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom. Mene je ta navodna izjava uvijek asocirala na one Krležine umne opservacije uklesane na spomenik kralju Tomislavu Roberta Frangeša-Mihanovića: da je Tomislav, primajući srpskoga kneza Zahariju i njegove sunarodnjake pod zaštitu, dalekovidno naslutio «bratstvo i jedinstvo naših naroda». Ignorirajući Krležine ideološke fantazmagorije (kao i činjenicu da je Zaharija bježao pred – Bugarima, dakle, južnim Slavenima), Teslina me navodna izjava privlačila, jer bi ona mogla i trebala biti putokaz i hrvatskim Srbima i Hrvatima. Slijedom toga, onaj koji ju je izrekao zaslužuje svako poštovanje i svaki spomenik.