Osvrti i prikazi

PRILOG SPOZNAVANJU PARTIZANSKOG «ANTIFAŠIZMA»

(Uz uspomene Sime Š. Dubajića: «Od Kistanja do Kočevskog roga»)

Piše: Tomislav JONJIĆ

«Nemam nameru da branim svoju ličnost autoritetom 'bakarske vodice' sa Kočevlja. Čist sam jer me brani Jehova, Gospod promišlju svojom da je ustaške zločine trebalo odmah kazniti, po meri njihovih užasa. Zato ih je predao meni, kao nekad aždaju mojoj krsnoj slavi Svetom arhijerejskom velikomučeniku Georgiju: za iskopane dečije žive oči, odrezane tople majčinske dojke, odsečene sede glave oronulih staraca, polomljene ruke i noge umornih domaćina i rasporene utrobe njihovih porodilja. Za dečicu izvađenu otuda ustaškom kamom, i bačenu u kolevčicu u jaslama, s mirisom sena i svinduka.

 Iskustvo prominskih jamara bilo mi je poruka da treba snažnom eksplozijom trotila sprečiti izlazak iz jama tamo bačenih zlikovaca!»

Ovim redcima započinje kratka završna napomena («Umesto pogovora») Sime Š. Dubajića (Kistanje, 1923.) u knjizi njegovih uspomena, koja je pod naslovom «Od Kistanja do Kočevskog roga. Život, greh i kajanje» objavljena 2006. u Beogradu, u nakladi Nidda Verlag GmbH (Bad Vilbel) i Vesti d.o.o. (Beograd). Podnaslov knjige od 398 str. glasi «Ispovedna autobiografska hronika – Knjiga I», no kako su u njoj opisani Dubajićevo djetinjstvo i mladenaštvo, te čitav njegov ratni put, a nemali dio knjige posvećen je i razdoblju od druge polovice osamdesetih («balvan revolucija» i dio rasprava odnosno prijepora o pokolju ratnih zarobljenika i civila na kraju Drugoga svjetskog rata, koji su vođeni krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina), nije posve jasno, koja bi bila svrha i tematika eventualne druge knjige. Dubajićev životopis od početka pedesetih do sredine osamdesetih, vjerojatno, nije osobito zanimljiv. Neke reminiscencije na doba Hrvatskog proljeća sadržane su u završnom dijelu knjige, u kojem pisac objavljuje nekoliko pisama svom prijatelju i suborcu Bošku Šiljegoviću. Ima u njima zanimljivih opservacija (poput simpatija za Miku Tripala kao zeta Gojka Polovine i sl.), ali su one za širu publiku ipak nebitne, jer sâm Dubajić tada nije imao važniju ulogu. No, ne može se isključiti mogućnost, da pisac ostvari prijetnju i doista objavi nastavak svojih uspomena. Drskosti mu zasigurno ne nedostaje.

Mladi "antifašist" Simo Dubajić

 Prva knjiga, koja pokazuje da Dubajić nije posve bez literarnog dara (makar su mu dijalozi nevješti i nategnuti), pisana je na besprijekornome srpskom jeziku ekavskoga izgovora, onomu kojega pisac nije mogao naučiti u rodnoj Dalmatinskoj Zagori, ali i tim izborom očito hoće posvjedočiti svoje srpsko osjećanje. Što, pak, misli o hrvatskome jeziku, Dubajić jasno pokazuje kad na više mjesta, pri opisu svojih nastavnika i konškolaraca, ne trepnuvši, spominje kako su neki profesori u šibenskoj i splitskoj gimnaziji predavali – srpski jezik. To negiranja postojanja hrvatskog jezika, dakako, uključuje negiranje postojanja Hrvata kao naroda. Naime, u opisu Dubajićeve mladosti u Kninskoj krajini i Šibeniku uopće je teško pronaći Hrvata: uz spomen katolika koje sreće i s kojima se druži, pisac redovito domeće kako su srpskoga podrijetla, ali su se – «nema tome ni par decenija» - odmetnuli od srpstva, «prevjerili», «pobunjevčili» i pohrvatili. I Niccolo Tomaseo je, dakako, srpskog podrijetla. Sve što Dubajić oko sebe vidi; od kamena i nadgrobnoga humka, do crkava, zgrada i ljudi, sve je srpsko, sve odiše srpskim duhom, sve misli srpski.

S korica Dubajićevih uspomena

 Samo proglašenje NDH dovoljan je razlog za oružanu pobunu!

Ako se zanemari činjenica, da je piščev velikosrpski naboj koji kipi sa svake stranice knjige, dokument sâm po sebi, u dokumentarnom će smislu Dubajićevi memoari razočarati čitatelja. Ipak, iz njih se donekle može dočarati atmosfera koja je tridesetih godina prošlog stoljeća određivala sudbinu srpske mladeži u Dalmatinskoj zagori i u Šibeniku: sukob i suživot svetosavsko-četničke tradicije i novih društvenih odnosa; odanost Beogradu i Srbiji uz istodobno ignoriranje političkoga, gospodarskog i kulturnog položaja hrvatskih sumještana; ogorčenje atentatom u Marseilleu kao i unutarnja previranja između jugoslavenske misli (u primarno ljotićevskom, a tek iznimno samostalskom poimanju i interpretaciji) i velikosrpske ideologije. Sredinom tridesetih godina, pod dojmom španjolskoga građanskog rata i talijanskog napadaja na Abesiniju (u kojemu srpska mladež simpatizira s Koptima, smatrajući da su oni pravoslavni i zato im bliski!), pojavljuju se i prve komunističke odnosno skojevske organizacije.

Iako tek autonomna jedinica unutar jugoslavenske države, stvorena upravo radi jačanja te države, Banovina Hrvatska je i kod političkih Jugoslavena, i kod velikosrba i kod komunista nailazila na snažan otpor. Sve što je otvaralo rizik slabljenja veza s «majčicom Srbijom», Srbi doživljavaju kao smrtnu prijetnju i protiv nje su se spremni boriti, bez obzira na cijenu.

Sâmoga je Dubajića privlačila pomisao da ode u bogosloviju ili da «predaje srpski jezik u kninskoj ili šibenskoj gimnaziji» odnosno posveti se književnosti po uzoru na Maksima Gorkoga. U političkom smislu, otklanjao je jugoslavenstvo, ali se ipak divio ljotićevcima zbog njihova otpora «frankovcima». Kao šibenski gimnazijalac čvrsto je prigrlio komunističku i ateističku orijentaciju (ali se, pri izrazima prijezira prema religiji i crkvi, ne čudi niti uočava proturječje, da se je skupa s nizom svojih pravoslavnih drugova, besplatno hranio kod časnih sestara u katoličkom Sjemeništu, gdje je – kako tvrdi – danomice polemizirao s intelektualno nadmoćnim Milivojem Karamarkom, tadašnjom vođom hrvatske mladeži u Šibeniku, kasnijim glavnim urednikom «Ustaške mladeži» i onda tragičnom žrtvom tzv. afere Lorković-Vokić).

Imao je Dubajić nepunih osamnaest godina kad je Njemačka sa svojim saveznicima napala Kraljevinu Jugoslaviju. Stupovi jugoslavenskog režima, prema kojemu je bio kritičan, ali ne i neprijateljski, skršili su se za svega četiri dana: «Rasulo vojske i bezglavo povlačenje rulja i grupa pod oružjem, delovalo je ponižavajuće». Skupa s nekim drugovima, od vojnika u povlačenju odmah je kupio puške, a kistanjski su skojevci iz oružničke postaje ukrali sedam pušaka, nekoliko sanduka strjeljiva i bombi «kragujevki». Na vijest da «ustaše kod Roškog slapa pucaju po zaostalim delovima začeonog odreda pukova koji se povlače», ta je skupina skojevaca «nasumice otvorila vatru na selo» i «naterala Hrvate da beže do Skradina».

Zanimljivo je da Dubajić pritom zaboravlja, kako je samo nekoliko redaka ranije, tu istu jugoslavensku vojsku u rasulu nazvao «ruljom i grupama pod oružjem»: ni nakon svoga dugogodišnjeg iskustva nije kadar ni shvatiti ni prihvatiti, da će svaka vlast – bila ona vlast stabilizirane državne tvorevine, ili vlast netom proglašene države – pokušati stati na kraj «rulji i grupama pod oružjem». Iako skojevac, komunist, on pokušaj razoružavanja te naoružane rulje – koja bi u svjetlu komunističke propagande morala personificirati monarhofašistički režim i «tamnicu naroda» - doživljava kao poziv na uzbunu. On s drugovima, bez truna spremnosti na kompromis, staje na stranu te rulje, jer je ona - jugoslavenska. Motiv je jasan, posve neideološki: «Srećom, nisu nam pružali otpor, niti smo zatekli bilo koga nad kim bi iskalili svoju volju da se tučemo. Zamišljali smo da je to ustanak i da Hrvatima nikada nećemo dati da uspostave proglašenu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nisam znao da će to ostati samo neočekivana, usamljena navala mladenačke radoznalosti, koja je buknula i ugasila se, a da nije bila dočekana otporom i kažnjena».

Srbi i srpstvo iznad svega

Dubajić, dakle, i nehotice potvrđuje: unatoč čarki s vojskom u rasulu («naoružanom ruljom»), nije bilo još nikakva hrvatskog napadaja na Srbe i mjesno srpsko pučanstvo, čak ni nakon napadaja na «ustaše» (kojih tada, kao organizirane oružane formacije, tamo nije bilo niti je moglo biti!) nije bilo nikakva odgovora ni kazne. Za oružanu je pobunu dovoljna bila vijest o proglašenju neovisne Hrvatske: «Hrvatima nikada nećemo dati da uspostave proglašenu Nezavisnu Državu Hrvatsku!»

I srpsko-jugoslavenskim nacionalistima i srpskim komunistima bilo je, ne taji Dubajić, posve jasno, da se taj plan ne može ostvariti bez tijesne suradnje s Talijanima. Ta suradnja datira već od prvih dana, od trenutaka kad Talijani navaljuju na Kraljevinu Jugoslaviju i okupiraju njezin teritorij, kojega će uskoro priznati sastavnim dijelom NDH.

Imala je ta suradnja različite oblike: od uživanja vojničke i političke zaštite, do institucionalne potpore u proglašenju «srpske opštine Zrmanja». Veličajući Otrićki sporazum kao zajedničko djelo Srba-nacionalista (Niko Novaković-Longo i senator Rađenović) i Srba-komunista (Đoko Jovanić), Dubajić ocjenjuje: «Nikada kao tada, ni pre, ni kasnije, Srbi Krajine nisu bili tako jedinstveni u pogledu izbora puteva za ostvarenje nacionalnog clja golog opstanka i razgrančenja sa Hrvatima, baš radi tog golog opstanka. A to je značilo: Uz pomoć italijanske vojske proterati Srbe iz Krajine. Proširiti okupacionu zonu Italije na čitavu Krajkinu, do linije Karlovac – Banja Luka, iz Dalmacije, a na Hercegovinu do Mostara, iz Crne Gore. Sačuvati glavninu srpskog naroda izvan Srbije pod protektoratom Italije, dok ona ne pređe na stranu velikih saveznika.»

Naravno da su pripovijesti o «prelasku na stranu Saveznika», koje se hoće smjestiti u ljeto 1941., samo pripovijesti, baš kao što su pripovijesti naknadna domišljanja o hrvatskim («ustaškim») zločinima kao jedinim ili bar glavnim razlogom talijansko-srpske suradnje. Uostalom, Novaković-Longo je «u ime 100.000 pravoslavnih Srba iz Dalmacije» zatražio proširenje talijanske okupacije (a onda i aneksiju) već u prvoj polovici svibnja 1941., dok je hrvatska vojska bila u embrionalnoj fazi, a tek proglašena hrvatska država svim silama pokušavala amortizirati talijanske teritorijalne aspiracije. Jesu i s hrvatske strane potom zaredali zločini, koji su srpske političke prvake uvjeravali u ispravnost takve orijentacije, ali njihovo protuhrvatsko opredjeljenje nije bilo izvorno motivirano tim zločinima. Uostalom, od samog su početka Talijani slali «parlamentarce za pregovore i dogovor o organizaciji mira sa Srbima i zajedničkom stavu prema Hrvatima». Taj «zajednički stav» diktiran je zajedničkim interesom, da se potkopa hrvatska država.

To je razlog, zašto su «ustanici» odnosno «gerilci» u najvećoj mjeri – Srbi. Dubajić opisuje niz situacija i uvijek napominje, da su ne samo četnički, nego i partizanski pokret sačinjavali pretežno Srbi. Uostalom, to jasno proizlazi iz mnoštva dokumenata i uspomena različitih sudionika tih zbivanja, iako se u Hrvatskoj posljednjih petnaestak-dvadeset godina hoće stvoriti slika da je bilo drugačije, jer da bismo time dokazali kako su Hrvati bili – «antifašisti». I jesu, samo što to nisu dokazivali stupanjem u četničke ili partizanske redove. Ovima je glavni neprijatelj bila hrvatske država, a ne talijanska okupacijska soldateska. Dubajić opisuje četničko-partizanske sporazume, kojima je jedan od ciljeva bio da se «ne diraju Italijani u srpskim selima», jer – «neću da nam pale kuće i ubijaju ljude!». Talijanske je represalije trebalo izazvati u hrvatskim selima, nad hrvatskim življem, te na taj način otjerati i Hrvate u šumu. Uostalom, to je recept kojega je u ljeto 1941. ponudio Edvard Kardelj: treba izazvati represalije nad Hrvatima, jer će teror «bezuslovno» napuniti šume, a pri tome se ne valja ustezati od uništavanja čitavih sela.

Isprika srpstvu, ne kajanje pred Hrvatima

Ranije snažno protuhrvatsko osjećanje kod Dubajića dobiva dodatnu legitimaciju nakon navodnog pokolja nad Srbima u Mratovu u ljeto 1941. Neki od bačenih u jamu izišli su živi. Iz toga je naučio ono što će četiri godine kasnije primijeniti u Kočevskom rogu: grlo jame treba minirati, kako bi se spriječio izlazak i spas na smrt osuđenih. U pune četiri godine Dubajić je živio – kako sâm kaže - kao osvetnik: «Negde iz dubine povređenog srca, kao jeka je odzvanjala osvetnička muka bezbožne pameti: 'Mratovski jamari su moja sudbina!' Zvali su me da njihovu krv naplaćujem, dok trajem, kao carinik na granici novog pakla, u kojem je, bačena na kolena, prvi put u mom životu umirala moja mila Srpska Krajina. Četiri godine kasnije, mene će prst božiji dovesti u Austriju, i odatle u podnožje Kočevskog roga, da tamo komandujem u egzekuciji krvnika zarobljenih tokom bežanja u Austriji, uz svesrdnu pomoć engleskog poručnika Roberta Finli Locheada [Finley Lockhead], a pod komandom generala Toby[ja] Lowa. Inspiracija toj epopeji bili su mratovski jamari.»

Iz današnje perspektive on hoće svoju borbu prikazati kao borbu za obranu srpstva. I ako ima «greha», i ako je potrebno «kajanje», oni postoje samo radi toga što je zabludio u komuniste i što je – bar verbalno – propovijedao jugoslavenstvo. Trebalo je otvoreno braniti i zastupati spstvo, a ono je i tada i kasnije bilo oličeno u četništvu. Srbi-partizani su krivi što su omogućili i olakšali poraz četništva, posluživši na taj način latinskom lukavstvu Hrvata. Hrvati, hrvatski nacionalisti, iz Dubajićeve vizure su partizanski i partijski dužnosnici, skoro bez iznimke, i bez obzira na to što su omastili ruke hrvatskom krvlju. Iznimka je Josip Broz. Za nj Dubajić ima samo pohvale.

Ta je teza na tragu one o «vatikansko-kominternovskoj ujdurmi» protiv Srba i srpstva, ali ipak nije pomogla Dubajiću da se u suvremenoj Srbiji nametne kao moralni ili politički autoritet. A bio je na pragu takve karijere. Kako stoji na ovitku knjige: «Kad se, onako brkat, pojavio na Kninskom mitingu 1989, postao je 'ikona probuđenih i pobunjenih Srba'. Išla je za njim slava partizanskog hajduka i partijskog odmetnika kojeg, 'iz nekog razloga', Tito nije dao 'dželatima udbe'. Javno je zbacio uniformu JNA 'da ne služi đavolu, jer bi ga mogli potkupiti činom generala'. Onda je 'nešto lupetao o partizanskim zločinima' ('...Nikada neću zaboraviti naša partizanska zverstva, ubijanja nesrećnih srpskih patriota, odanih kralju i otadžbini, i vlastitih drugova komunista...'). Pozivao je potom i na odbranu ćirilice u Hrvatskoj, 'ako treba i puškama'... Nove srpske vođe nisu ga htele u svojoj blizini, pa je proteran iz Krajine. A njegovi bivši i ostareli saborci, rasuti širom domovine u raspadanju, pokušali su da ga bar rečima dokusure...»

Kaje se, dakle, Dubajić zbog partizanskih pokolja komunističkih sudrugova, «frakcionaša» i «trockista» (nerijetko tek suparnika u borbi za kakvu partijsku funkciju, preljubnika koji su likvidirani pod krinkom «borbe za čistoću Partije» ili nezgodnih svjedoka nečijiega kukakvičluka), ne može sebi oprostiti zbog partizanskih zvjerstava nad «nesrećnim srpskih patriotama, odanima kralju i otadžbini», ali mu ne pada na pamet pokajati se zbog pokoljâ Hrvata. Hrvati su «zverovi», njih potrijebiti bogugodan je čin.

«Carinik na granici novog pakla»

U tom istrebljivačkom pohodu na «zverove», Dubaić je odigrao važnu ulogu. Nije bitno, što ni danas nije kadar uočiti, u kakvom se međunarodnome i vojnopolitičkom kontekstu dogodilo izručenje Hrvata, a s njima i Slovenaca, Kozaka, Srba i dr. Nije toliko važno ni to, što ni nakon šezdeset godina nije uspio svladati neke činjenice i imena (pa tako Vilka Pečnikara uporno naziva «Pečnikom», Đuru Grujića «Đorđom Grujićem»). Ilustrativnija je bahata ignorancija, kojom konfabulira kako su ustaše s Mihailovićevim četnicima sklopile sporazum o stvaranju nove, antikomunističke koalicije kojoj bi na čelu bio Petar II. Karađorđević, ili kako su Maček, Rupnik i ustaški prvaci pripremali proglašenje nekakve nove jugoslavenske koalicijske vlade u izbjeglištvu.

Još je važnija hladna mržnja s kojom govori o rijeci ljudi koja se slijevala prema Austriji u svibnju 1945., i stalno podsjećanje na britansko-jugoslavensku suradnju: «Englezi su to duhovito nazivali ' velikim balastom na palubi koju treba brzo očistiti i oprati'.»

Osim te mržnje, Dubajić zapravo ne nudi noive podatke ni dokumente. Utoliko će njegovi memoari biti vrlo mršav doprinos historiografskom proučavanju tadašnjih zbivanja. No, ne treba podcijeniti ulogu koju oni mogu imati u oslikavanju atmosfere i načina na koji su razmišljali akteri tadašnjih događaja. On, primjerice, u cijelosti navodi bilješke sa sastanka održanog s Britancima 20. svibnja (prije toga kao da se ništa nije zbilo). U tim bilješkama naveden je i broj Hrvata koji su izravno prepušteni u Dubajićeve ruke: «...Daljnjih 10.000 hrvatskih zarobljenika, uključujući i civile koji se s njima nalaze, biće evakuisani 4. jugoslovenskoj armiji u ROZENBAHU, kao što je bilo direktno dogovoreno sa majorem Dubajićem. Tako će ukupan broj biti 13.000».

Posljednjih je godina Dubajić imao potrebu objašnjavati srpskoj javnosti, prvo, otkud se i kako pojavio broj od 30.000 ljudi koji su smaknuti pod njegovim zapovjedništvom, i drugo, je li među njima bilo Srba. Radi toga navodi, da ih 30.000 ipak nije bilo, te citira dokumente, u kojima se jasno vidi, da su njemu bili prepušteni samo Hrvati. Iako u dokumentima jasno piše, da broj od 13.000 uključuje i civile, i iako i sâm citira taj dokument, Dubajić u više navrata piše kako se «jasno vidi da su moji zarobljenici 13.000 ustaša, upisanih kao Hrvati, a ne kao četnici».

Za nj su svi Hrvati – ustaše, pa ih je tako i tretirao.

Ne previše uvjerljivo Dubajić osporava svoje ranije izjave, da je zapovijedao smaknućem 30.000 ljudi. No, lojalno priznaje, da su se među izvršiteljima pokolja nad njih bar 13.000 isticali pripadnici dalmatinskih partizanskih brigada, koji su podrijetlom u velikoj mjeri bili Hrvati. Neki su sišli s uma, zbog pokolja koji je naložen u noći nakon Titova ljubljanskoga govora. Dubajić pripovijeda: «Iste noći, dok me je još držala 'bakarska vodica', upadoše kod mene Ivan Maček, Maks Baće i Jovo Kapa, s naređenjem da Jedanaesta brigada spremi svoje dobrovoljce koji će izvršiti egzekuciju nad telesnim zdrugovima Ante Pavelića, Rupnikovim belogardistima i Ljotićevim dobrovoljcima. Za moje komandno mesto određena je železnička stanica Kočevlje, a mesto streljanja kod kraških bezdana u Kočevskom rogu. (...) Ta očekivana, pravedna odluka, učinila mi se jedino mogućom. Posle četiri godine strašnog, nemilosrdnog rata i revolucije, zamišljao sam se izabranikom rimske božice Justicije ili grčke Temide. 'Blagosloven Davidov Jehova i Bog naš koji nauči ruke moje boju i prste moje ratu!', ponavljao sam u sebi... (...) Na pedesetu godišnjicu tog susreta sa ustašama u Austriji, i rastanka s njima u Kočevlju maja 1945. godine, nemam nikakva razloga da se stidim. Ponosan sam, jer su mi svi preživeli Srbi zbog toga zahvalni. kao što su zahvalni Petom korpusu generala Kitlija, lorda Aldingtona, 11. dalmatinskoj brigadi i Slovenačkom bataljonu 'Protiv pete kolone' PPK, Ljubi Periši Dinku koji je, izvršavajući dužnost, poslao ustaše u pakao. Mnogo bolje nego da su to morali izvršiti Srbi».»