Osvrti i prikazi

POSTANAK I DJELOVANJE USTAŠKOG POKRETA DO 1941.

(Uz knjigu dr. Marija Jareba: Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine)

Piše: Tomislav JONJIĆ

Više od sedam desetljeća ustaški pokret i ustaško ime polariziraju duhove u Hrvatskoj i oko nje, i više od sedam desetljeća o tom se pokretu u znanstvenome, historiografskom smislu znade malo ili nimalo.

Jedini koji o njemu od prvog trenutka znaju baš sve, jesu velikosrpski imperijalisti i jugoslavenski integralisti.

Naslovna stranica Jarebove knjige

 Budući da oni znaju da je ustaštvo organizirano nastupalo protiv svake Jugoslavije i protiv svake Velike Srbije (ukoliko se ta dva pojma uopće razlikuju), ono je za njih zločinačko od početka do kraja, in capite et in membris. Kvaziznanstvenu potkrjepu takve ocjene dali su Viktor Novak, Šime Balen, Jakov Blažević, Jovan Dedijer, Dragoljub Živojinović, Milan Bulajić, Veljko Đ. Đurić i slični. Rasprave koje izlaze izvan tih okvira, koje pokušavaju objasniti svjetski i europski kontekst nastanka ustaštva, kao i njegove unutarnjopolitičke uzroke, te opisati njegove pojavne oblike, posve su suvišne, pače opasne, jer nužno rezultiraju revizijom propagandne slike.

U Hrvatskoj se sukobljavati s povijesnim predodžbama izgrađenima na stripovima o Mirku i Slavku, na jeftinoj jugoslavensko-boljševičkoj propagandi i Bulajićevim odnosno Zafranovićevim ratnim filmovima, i danas je opasan pothvat.

Opasno je podsjećati na to, da bi i ideološko-politički i vojnički protivnici ustaštva morali imati na umu nelogičnost optužbe, da je ustaštvo «izdajničko» i «kvislinško» radi toga što se borilo protiv Jugoslavije i jugoslavenstva. Takva diskvalifikacija nužno uključuje premisu, da su Jugoslavija i jugoslavenstvo slobodno izabrana i pozitivna činjenica u hrvatskoj povijesti, pa je otklon od te činjenice ravan izdaji. Hrvat, međutim, ne može izdati nikoga do Hrvatske; samo u odnosu na Hrvatsku može biti kvisling. Kad je tražio modus vivendi s moćnom Njemačkom, maršal Petain je imao Francusku; kad je klicao Hitleru i pozdravljao njemačke postrojbe, Vidqun Quisling je imao Norvešku, ali Hrvati nisu imali Hrvatsku. Politički, ideološki i vojni protivnik ustaštva nije bila nikakva hrvatska država, niti kakva hrvatska politička stranka. Nasuprot ustaštvu nalazila se Jugoslavija, čizma jugoslavenskog žandara i vješala Suda za zaštitu države. S obzirom na prilike između 1918. i 1941., otpor i ustanak protiv nasilne i nedemokratske jugoslavenske državne tvorevine nije bio samo pitanje politike, nego i pitanje osobnoga i nacionalnog dostojanstva, odnosno pitanje elementarnog morala. U skladu s tim, ustaštvo se u političkom smislu može različito vrjednovati, ali ga se na red može pozivati samo s hrvatskih, a ne s jugoslavenskih pozicija; može ga se kritizirati, pa i osuđivati ili ne osuđivati, ali uvijek i samo iz perspektive hrvatske nacionalne misli, a nipošto iz perspektive tuđih nacionalnih ili internacionalnih ideologija.

Pavelićeva brošura: "Iz borbe za samostalnu hrvatsku državu"

 Upravo činjenica, da je trebalo proći šezdeset godina od sloma Nezavisne Države Hrvatske i konačnoga vojnopolitičkog poraza ustaštva, da bismo dobili prvu ozbiljnu monografiju o tom pokretu, nedvoumno pokazuje da su u tih šest desetljeća neusporedivo više na cijeni bili pamfleti izvučeni iz šešira srpsko-jugoslavenske propagande (pa i onda kad su ih pisali pisci hrvatskog podrijetla, poput Balena, Novaka ili Blaževića), negoli pokušaji znanstvenog rasvjetljavanja dramatičnog razdoblja između 1928. i 1945.

Uslijed toga je u Jugoslaviji objavljeno svega nekoliko rasprava koje, iako koketiraju s jugoslavenskom komunističkom propagandom, ipak donose važna saznanja i dokumente (F. Jelić-Butić, B. Krizman, D. Biber, Lj. Boban). U emigrantskoj su periodici mahom objavljivani memoarski ili prigodni prilozi nejednake vrijednosti (Eugen D. Kvaternik, Vjekoslav Luburić, Ivan Oršanić, Franjo Nevistić, Jozo Dumandžić, Edo Bulat i dr.), koje – uvijek s oprezom – nužno treba konzultirati, jednako kao i hagiografski priređene zbirke ustaških izjava i dokumenata (Mijo Bzik) odnosno memoarske članke objavljene u doba NDH u stranačkim ili režimskim novinama i časopisima («Ustaša», «Hrvatski narod», «Alma mater croatica» i dr.). Nezaobilazni su, ali neminovno jednostrani, ambiciozniji memoarski zapisi i knjige objavljene u emigraciji (Kovačić, Rojnica, Bauer, Žanko, Sinovčić, Čović i dr.), ili u domovini, s omčom oko piščeva vrata (kao u slučaju Slavka Kvaternika, Tiasa Mortigjije ili Ante Moškova) ili čak nakon raspada Jugoslavije, s manje ili više polemičkih tonova odnosno piščevih želja da se u novim prilikama svidi publici ili, ako to ne bi išlo, onda bar samomu sebi (Rušinović, Rover, Pilav, Latković, Crnički i dr.).

Prvi pokušaj zaokruženog prikaza

Do određenog je pomaka došlo osamdesetih godina. Priređujući dragocjene memoarske članke dr. Branimira Jelića, objelodanjivane tijekom pet godina u minhenskoj «Hrvatskoj državi» («Politički rad i uspomene Dra Branimira Jelića», Cleveland, 1982.), dr. Jere Jareb nastavio je svoj sustavni rad na izučavanju hrvatske povijesti 1918.-1945., započet opširnom kritikom Mačekovih memoara, koja je objavljena najprije u Hrvatskoj reviji, a onda i kao posebna knjiga («Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije», Buenos Aires, 1960.).

Perčecov pamflet protiv  jugoslavenske države

 I u Domovini se tada pojavljuju vrijedna djela. Unatoč stalnom prisezanju jugoslavenstvu i povremenim neukusnim opaskama, B. Krizman je u prvom svesku tetralogije o dr. Anti Paveliću i ustašama («Pavelić i ustaše», Zagreb, 1983.) s ne previše čestim i, iako karakterističnim, ipak donekle podnošljivim krivotvorenjima, objavio mnoštvo dokumenata koji su tada prvi put postali dostupni javnosti. Ti dokumenti redovito potječu iz jugoslavenskih i njemačkih redarstvenih i obavještajnih izvora. Iako su hrvatski nacionalisti odmah nakon Prvoga svjetskog rata uspostavili dodire s madžarskim revizionistima, pa je i najpoznatiji ustaški logor godinama postojao na madžarskom tlu (Janka Puszta), madžarski su dokumenti o ustaškim aktivnostima, dijelom zbog jezične barijere, a dijelom zbog nepostojanja sustava koji bi poticao znanstveno istraživanje, hrvatskoj stručnoj i laičkoj javnosti uglavnom posve nepoznati, ne računajući fragmente u raspravama srpskog povjesničara Vuka Vinavera, ili publicističke krnjatke Đorđa Zelmanovića (npr. «Nepoznati dokumenti Horthyjeva konzulata u Zagrebu» u tjedniku Danas).

Dvije godine iza Krizmana, Miron Krešimir Begić je objavio svojevrsnu kroniku pod naslovom «Ustaški pokret 1928.-1945.» (Buenos Aires, 1986.), a američki povjesničar hrvatskog podrijetla James J. Sadkovich zadužio je i hrvatsku historiografiju objavljujući – do danas, nažalost, neprevedenu - studiju «Talijanska potpora hrvatskom separatizmu 1927.-1937.» («Italian Support for Croatian Separatism 1928-1937»), koja se u pretežnom dijelu temelji na neobjavljenim talijanskim redarstvenim i diplomatskim dokumentima. Priličan broj dokumenata iz tuđih djela prepisao je i pod svojim imenom objavio i dr. Petar Požar («Ustaša. Dokumenti o Ustaškom pokretu», 1995.)

"Hrvatski domobran" (1931)

 Prvi pokušaj zaokruženog prikaza postanka i djelovanja ustaškog pokreta prije uspostave NDH jest monografija dr. Marija Jareba, koju su pod naslovom «Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine» (666 str.) jesenas objavili Hrvatski institut za povijest i zagrebačka Školska knjiga.

Jarebova knjiga nije samo sinteza dosadašnjih istraživanja povijesti ustaškog pokreta, nego ona ujedno prvi put donosi i valorizira mnoštvo dosad nepoznatih ili zanemarenih vrela, od kojih osobito treba istaknuti brojne fondove u Hrvatskome državnom arhivu, Državnom arhivu u Zagrebu te u više američkih pismohrana. Šteta je što pisac nije iskoristio neke fondove bez čijeg pregleda nije moguće ozbiljno pratiti razvoj osobito domovinske grane ustaškog pokreta (npr. različita izvješća političkih i redarstvenih tijela Banovine Hrvatske). No, Jareb je raspolagao i bogatom zbirkom predratnih emigrantskih publikacija, koje dosad nisu bile ozbiljnije korištene u analizi povijesti ustaškog pokreta (osim u radovima piščeva strica, dr. Jere Jareba, koji ih je i sustavno prikazao u Časopisu za suvremenu povijest).

Osim uvodnih napomena i kratke raščlambe dosadašnjih istraživanja, dr. M. Jareb svoju povijest ustaškog pokreta organizira u četiri dijela. U prvome analizira nastanak i početke djelovanja ustaško-domobranskog pokreta, u drugome njegovo djelovanje u Europi i Domovini do atentata u Marseilleu, u trećem opisuje razvitak i djelovanje organizacija «Hrvatskog domobrana» u Sjevernoj i Južnoj Americi, a u četvrtoj se bavi djelovanjem UHRO-a i domovinskog ustaštva od atentata u Marseilleu do travnja 1941. Drugim riječima, knjiga je ambiciozno zamišljena kao sustavan i nepristran prikaz, kojemu je zadaća objektivno, bez suvišne patetike i ideoloških predrasuda, prikazati osnutak i djelovanje organizacije odnosno pokreta, koji su uvelike odredili hrvatsku političku povijest XX. stoljeća. Nema sumnje, da je pisac u tome uspio, a njegova će knjiga, povrh toga, biti pouzdan oslonac i putokaz drugim istraživačima pri rješavanju onih pitanja, koja u ovoj knjizi nisu dovoljno obrađena ili bi se vjerojatno mogla argumentirano tretirati i drugačije.

Je li ustaški pokret «ustaško-domobranski»?

Dr. Mario Jareb je, poput svog strica Jere, najglasniji zagovornik nastojanja, da se naziv «ustaški pokret» zamijeni «ustaško-domobranskim pokretom». Ne može se poreći, da takvo stajalište ima uporišta u nizu dokumenata same organizacije (odnosno, u kasnijoj fazi: pokreta). Ona je u mnogim, osobito prekomorskim zemljama i ustrojena pod nazivom «Hrvatski domobran», pa je i dokument općenito poznat pod nazivom «Ustaška načela» često u različitim letcima, člancima ili u knjižicama (npr. Ante Valente) objavljivan pod nazivom «Domobranska načela». Dakle, i u samom se pokretu nazivak «ustaško-domobranski» rabi relativno često, osobito u prvoj polovici tridesetih godina.

"Croatiapress" (1933.)

 S druge strane, dvojba koja je nametnuta izborom tog imena nalik je dvojbi u kojoj se nalazi svaki prevoditelj Cervantesova Don Quijotea. Prvu je knjigu svog remek-djela klasik svjetske književnosti nazvao «El Ingenioso Hidalgo...» («bistri plemić»), a drugu, deset godina kasnije, «Segunda parte del Ingenioso caballero...» («bistri vitez»). Unatoč tim razlikama, u kongenijalnom prijevodu Ise Velikanovića i Josipa Tabaka koristi se samo nazivak «bistri vitez», što potonji objašnjava sljedećim razlozima: 1. oba naziva mogu biti naslov cijelomu djelu, 2. drugi je dio dotjeraniji i u njemu je piščeva posljednja riječ glede cijelog djela, pa tako i glede naslova; te 3. samo na početku se junak pojavljuje kao plemić, a poslije je uvijek vitez.

Tom se logikom možemo poslužiti i pri izboru naziva hrvatske revolucionarne organizacije: 1. možemo je, ne griješeći, u krajnjoj liniji zvati i ustaškom i ustaško-domobranskom; 2. u kasnijoj fazi ona sama, a i njezin tvorac i poglavnik, koriste isključivo naziv ustaški; 3. samo na početku ona ima domobranski značaj, dok je u zreloj i kasnoj fazi obilježava upravo revolucionarno, ustaško djelovanje, pod kojim je ušla i u politički život i u povijest.

Ima, naravno, i drugih, svakako važnijih razloga.

Naslovna stranica knjige dr. Mile Budaka (1934.)

 S priličnom se sigurnošću, naime, može zaključivati da je dr. A. Pavelić i krug oko njega zamislio i u jesen 1928. u Zagrebu osnovao borbenu organizaciju pod nazivom «Hrvatski domobran». Omladinsko glasilo pravaške mladeži, «Starčević», uskoro je radi redarstvenih mjera preimenovano u list «Hrvatski domobran». Neki od ključnih pojedinaca organizacije «Hrvatski domobran» (Jelić, Perčec) emigrirali su nakratko još prije proglašenja diktature kralja Aleksandra, a onda su otišli trajno, kako bi u emigraciji nastavili svoj revolucionarno-politički rad. Ako bi se, dakle, inzistiralo na ustaško-domobranskom nazivu pokreta, time bi se neminovno naglašavao kontinuitet u odnosu na domovinski «Hrvatski domobran». Taj kontinuitet u drugome svesku «Doživljaja» (str. 185.-186.) naglašava Pavelić, tvrdeći da je već u drugoj polovici 1928. imao na umu ime «ustaša», ali ga je iz taktičkih razloga zamijenio nazivom «Hrvatski domobran».

Paveliću se ne mora vjerovati, ali je svakako zanimljivo pripomenuti da on i nakon odlaska u emigraciju govori o «središnjici u Zagrebu», s kojom mu je veze pomogao održavati Stjepan Javor («Doživljaji», II., 214.). Nema nikakve sumnje, da tu «središnjicu» treba razlikovati od «domovinskog vodstva» na čelu s Mačekom, jer Javor nipošto nije bio osoba, koja bi mogla povezivati Pavelića i Mačeka. S druge strane, nije li neobično, da Pavelić – kojemu taštine nije manjkalo - sebe u fizičkom smislu ne vidi u «središnjici»? Govori li to nešto? Govori li nešto podatak, da taj kontinuitet između «Hrvatskog domobrana» i ustaštva potvrđuje, i svojom osobom i svojim uspomenama, jedan od glavnih organizatora «Hrvatskog domobrana», dr. B. Jelić? On je, skupa s Pavelićem i Perčecom, na čelu «Hrvatskog domobrana» 1928. i na čelu emigrantskoga ustaškog pokreta u kasnijem razdoblju; Mijo Bzik ravna uredništvom «Hrvatskog domobrana» 1928., a koju godinu kasnije će, u emigraciji, uređivati ustaška glasila.

Drugim riječima, postoji personalni, politički i teleološki identitet: isti ljudi se nalaze na čelu organizacija koje se različito zovu, ali imaju istovjetne političke ciljeve, koje teže postići istim sredstvima, iz čega zapravo nužno slijedi da se u biti radi o jednoj te istoj organizaciji koja svoje djelovanje prilagođava uvjetima.

Ta se teza može itekako braniti (pa se njoj, uz neke rezerve, skromno priklanja i pisac ovog prikaza).

"Hrvatska smotra", vodeći nacionalistički časopis u domovini

 No, da je prihvaćena, ona bi potkapala drugu Jarebovu tezu, onu da je ustaški («ustaško-domobranski») pokret utemeljen najranije u drugoj polovici 1930. Naime, ako bi se prihvatila potonja teza (a njezinoj ćemo se raščlambi vratiti niže), onda bi se naglašavao diskontinuitet u odnosu na domovinski «Hrvatski domobran». Čini se da nije moguće istodobno braniti obje te teze, jer: ako je zagrebački «Hrvatski domobran» iz 1928. zametak ustaškoga («ustaško-domobranskog») pokreta, onda je taj pokret utemeljen prije 1930. Ali, ako je taj pokret utemeljen tek krajem 1930., onda ga se može oštro lučiti od revolucionarnih aktivnosti u drugoj polovici 1928. i «Hrvatskog domobrana». Pristup tom pitanju nema samo akademske, nego i neke druge implikacije.

To, dakako, nije jedina dvojba koju izaziva pribjegavanje nazivu «ustaško-domobranski pokret».

Od ostalih, najmanja je ona o različitim dijelovima hrvatskih oružanih snaga u NDH, među kojima je bilo i hrvatsko domobranstvo kao redovita vojska (u sklopu koje je, uzgred budi kazano, izlazilo glasilo Hrvatski domobran). Taj je naziv baštinjen iz ranijega, austrougarskog razdoblja. No, pregledom hrvatskog tiska samo u prvim mjesecima nakon uspostave NDH, dade se vidjeti u kojim se još značenjima pojavljuje pojam «domobran». Primjerice, zagrebački Hrvatski narod u br. 151/III. od 15. lipnja 1941. piše kako je, osim ustaša koji su došli s Poglavnikom, u dva mjeseca «uređena» i jedna ustaška pukovnija, koja je sudjelovala u mimohodu 13. lipnja, a organiziran je i «Ustaški domobran», koji nastupa kao tjelesna garda vojskovođe Kvaternika. Isti list nekoliko dana kasnije javlja kako je obnovljena organizacija «Hrvatskog domobrana» u Križevcima (HN, br. 133/III. od 27. lipnja 1941.), a krajem srpnja priopćuje da se organizacija «Hrvatski domobran» uključila u Hrvatski ustaški pokret, objašnjavajući da je riječ o organizaciji «Hrvatski skaut», osnovanoj 1933., koja je 1939. na prijedlog Marijana Šimića preimenovana u «Hrvatski domobran» (HN, br. 164/III. od 28. srpnja 1941.). Uostalom, podatak o tom preimenovanju, citiranjem Hrvatskog naroda iz 1939. (br. 40/I. od 10. studenoga 1939.) donosi i sam Jareb (558.)

Naslovna stranica studije Jamesa J. Sadkovicha

 Dakle, čini se da je više nego dvojbeno, pridonosi li izbor «ustaško-domobranskog» imena terminološkoj jasnoći i značenjskoj preciznosti.

Tomu valja dodati još i činjenicu, da organizacije «Hrvatskog domobrana» u nizu prekomorskih zemalja, koje su nesumnjivo priznavale Pavelićevo političko vodstvo, pa ih svakako treba smatrati sastavnicom jednoga te istog pokreta u širem smislu, preživljavaju Drugi svjetski rat i nastavljaju djelovati pod istim imenom. Znači li to, da bi se in ultima linea moglo tvrditi, da je ustaški («ustaško-domobranski») pokret preživio svibanj 1945. i nastavio organizirano djelovanje u kasnijem razdoblju? Kako je uopće moguće izbjeći taja zaključak?

Postoji li ustaški pokret prije 1930.?

Kao što smo vidjeli, dr. Jareb smatra kako postoji uzročno-posljedična veza između uvođenja diktature i nastanka ustaškog pokreta (68.-79. i d.). On napominje kako su različiti pisci različito datirali postanak ustaškog pokreta, a da je nemali broj njih nekritički prihvatio tvrdnje iz ustaških redova, da je pokret osnovan u siječnju 1929. Iako se i sam Pavelić kolebao oko izbora nadnevka, u ustaškoj je hagiografiji kao dan osnutka uskoro prihvaćen 7. siječanj 1929. No, M. Jareb se priklanja tvrdnji Jere Jareba, da se «početak djelovanja te organizacije kao takve (i pod imenom 'Ustaša') može pratiti tek od polovice 1930. godine» (76.).

Mijo Bzik, službeni hagiograf ustaškog pokreta

 Ovdje valja primijetiti donekle zanemarivu terminološku nedosljednost, jer se ustraje na korištenju ustaškog imena («pod nazivom 'ustaša'») kao činjenici koja je presudna za utvrđenje vremena postanka organizacije, a u istom se kontekstu tvrdi, da je pravi, točan i precizan nazivak ne «ustaški», nego «ustaško-domobranski». Ta nas nedosljednost vraća na već spomenutu vezu između «Hrvatskog domobrana» i «Ustaše – Hrvatske revolucionarne organizacije». Tomu problemu, koji nije tek naposljetku logički, Jareb pokušava doskočiti tezom, da «od početka tridesetih godina usporedno postoje Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija i organizacije (sic!) Hrvatskog domobrana. One se razlikuju po svome karakteru i načinu djelovanja, ali istodobno pripadaju neformalnom Ustaško-domobranskom pokretu kojem je na čelu stajao dr. Ante Pavelić kao poglavnik ustaške organizacije i vrhovni starješina Hrvatskog domobrana» (161.)

Činjenica da je na čelu oba organizacijska oblika od samog početka trajno i neupitno upravo dr. A. Pavelić, te činjenica da su oba ta oblika utemeljena s jednim jedinim ciljem (stvaranjem neovisne Hrvatske!), Jareba ne navodi na pomisao, da je riječ o jednoj te istoj organizaciji koja u različitim državama i različitim okolnostima nastupa pod različitim imenom, nego na ocjenu da je riječ o odvojenim organizacijama koje ipak istodobno pripadaju istome «neformalnom pokretu». Takav zaključak, reklo bi se, trpi od ozbiljne šepavosti.

No, postoje, po svemu sudeći, važniji argumenti koji potkapaju tezu da je hrvatska revolucionarna organizacija pod vodstvom dr. Ante Pavelića osnovana tek sredinom 1930.

Ima niz podataka, koji upućuju na to, da nije posve neumjesno pitanje, je li Pavelić doista kanio nastaviti političku borbu iz emigracije, ili se htio brzo vratiti u Domovinu. No, svega tri mjeseca nakon odlaska u inozemstvo, Pavelić i Perčec su s Konstantinom Staniševim i makedonskim domaćinima u Sofiji 20. travnja 1929. potpisali Sofijsku deklaraciju. Tom je prigodom Pavelić najavio zasukivanje rukava i početak borbe, koja ne će biti samo borba riječima, a Perčec konkretizirao da se pritom misli i na borbu «nelegalnim sredstvima», jer nijedno legalno sredstvo nije preostalo u borbi protiv tlačitelja. Te su izjave dane nekoliko dana prije Pavelićeva posjeta Ivanu Vanči Mihajlovu. Također, bilo je to upravo mjesec dana nakon atentata na Aleksandrova pouzdanika Tonija Schlegela. Taj su atentat izvršili Mijo Babić, Marko Hranilović, Zvonimir Pospišil, Matija Soldin i dr. Nije nebitno istaknuti: ako se Pavelić prvi put susreo s Mihajlovim u travnju 1929., ne bi se, dakle, mogla braniti učestala tvrdnja o kojoj se redovito raspravlja u kontekstu analize postanka ustaškog pokreta, da je upravo Mihajlov zaslužan za to što se ustaške skupine počinju služiti i nasilnim metodama.

U «Političkom zatvoreniku» br. 58/VII. (siječanj 1997., str. 9.-14.) objavljen je razgovor s Marijom Hranilović, koja se sama smatrala pripadnicom «prvoga ustaškog roja», a takvom su je, ne bez razloga, držali i drugi (usp. Ante Pavelić, «Doživljaji», II., str. 408.). Taj je razgovor u stručnoj literaturi već nekoliko puta citiran, a vrijedno je na nj podsjetiti i u ovom kontekstu.

Marija Hranilović opisuje kako su joj braća Stanko i Marko, koji su otprije pripadali pravaškoj («frankovačkoj») mladeži, kasnije tvrdili da je organiziranje «petorki koje su se polako naoružavale» započelo već 1927., no ona ne zna tko im je sve pripadao. No, te je godine u prosincu njezin brat Stanko pratio Pavelića u Skopje. Tom su prigodom uspostavljene veze s makedonskim nacionalistima (pa je moguće, da je kod obitelji Hranilović ilegalno boravio upravo Vanča Mihajlov). Nekoliko mjeseci kasnije, po Pavelićevu je nalogu Stanko Hranilović 13. svibnja 1928. otputovao u SAD kako bi organizirao hrvatsko iseljeništvo i povezao ga s makedonskim nacionalistima, radi koordiniranja zajedničke oružane borbe protiv jugoslavenskog režima i države. Točan datum tog putovanja dokumentiran je pismenom potvrdom, kojom je Hrvatska stranka prava potvrdila primitak zajma od obitelji Hranilović; naime, upravo je ušteđevinom te obitelji financiran Stankov put u Ameriku.

Marija Hranilović znade, da je Stanko zastao u Beču, gdje se susreo sa Sarkotićem i Perčevićem. Prije nego što navedemo još neke podatke koji pomažu ocijeniti istinitost njezina prikaza, treba napomenuti sljedeće: u procesu Hranilović-Soldin 1931. redarstvene su i sudske vlasti ustanovile postojanje ilegalne organizacije, čijom je aktivnošću još od 1928. u Pavelićevo ime preko Stjepana Javora i Marka Hranilovića ravnao Gustav Perčec. Marija Hranilović potvrdila je, dakle, u prosincu 1996. (kad je razgovor s njom vođen), da su činjenična utvrđenja iz osude Hraniloviću i Soldinu u najvećoj mjeri točna. Uostalom, upravo je u njezinu uredskom stolu jugoslavenska policija pronašla dijelove korespondencije između Perčeca i Hranilovića, a neka od tada neotkrivenih pisama sačuvana su do danas (i nalaze se u posjedu pisca ovog prikaza).

Prema tim bi indicijima bilo jasno, da je pod Pavelićevim pokroviteljstvom najkasnije 1928. utemeljena tajna ilegalna organizacija koja se odlučila primjenjivati i nasilne metode u borbi protiv jugoslavenske države i režima. U toj su organizaciji, pored Pavelića, isti oni koji su u idućim godinama postali poznati po istaknutim ulogama u ustaškoj organizaciji (Perčec, S. Hranilović, Babić, Pospišil, Bzik i dr.).

U vrijedne indicije koje treba analizirati u kontekstu utvrđivanja (ne)postojanja «prvoga ustaškog roja» u razdoblju prije Pavelićeva odlaska u emigraciju, svakako spada zanimljiv način, na koji Stanko Hranilović koncipira svoj nekrolog prijatelju i suborcu Miji Babiću «Giovanniju», koji je 3. srpnja 1941. poginuo u borbi s četnicima kod Berkovića u istočnoj Hercegovini. (Uzgred, vrijedno je dometnuti da Jareb olako prihvaća (na str. 423.) Moškovljev prikaz, prema kojemu je Hranilović došao u nepomirljiv sukob s Pavelićem još krajem 30-tih u emigraciji, te u tom sukobu ustrajao.) Hranilovićev nekrolog pod naslovom «Jedan veliki život. U spomen hrvatskog heroja i revolucionarca, ustaše Mije Babića» (HN, br. 149/III. od 13. srpnja 1941.) manje je važan po tome što je zapravo ditiramb Paveliću, kojega se identificira kao jedinoga hrvatskoga političkog prvaka koji je pravilno procijenio povijesni trenutak, nego po tome što opisuje polaganje (ustaške) prisege u zagrebačkoj Voćarskoj ulici, koje Hranilović ne datira precizno, ali ga koncepcijski bez ikakve dvojbe i posve jasno smješta u razdoblje prije atentata na Radića.

Ako je Stanko Hranilović bio nazočan polaganju prisege u Voćarskoj ulici, onda to dijelom izravno, a dijelom neizravno, potvrđuje nekoliko važnih činjenica. Prvo, polaganje prisege podrazumijeva postojanje tajne, ilegalne i revolucionarne organizacije, jer se javnim i legalnim organizacijama ne priseže, nego se potpisuje pristupnica. Drugo, životopis Stanka Hranilovića i njegov boravak u SAD-u pokazuje da ta organizacija mora postojati već u prvoj polovici 1928. i treće, smisao i duh tog nekrologa potvrđuju, da između te organizacije i pokreta koji je proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku u travnju 1941. postoji kontinuitet ili, još prije, identitet.

Iz toga Hranilovićeva nekrologa Mišku Babiću proizlazi i to, da Hranilović ne zna točno, kad je u emigraciju otišao jedan od njegovih najbližih suboraca, koji je ujedno sudionik događaja (atentat na Schlegela), što je njegova brata Marka stajao života. To posredno potvrđuje, da Stanko u tom razdoblju odnosno tijekom 1929. nije u Hrvatskoj. Ta, pak, činjenica jasno je utvrđena u procesu Marku Hraniloviću, Matiji Soldinu i dr., gdje je jugoslavenskim istražiteljima poznato, da se Markov brat Stanko u vrijeme priprema i izvršenja akcija te skupine, nalazi u emigraciji, gdje djeluje «protiv vlastite otačbine», tj. protiv Jugoslavije.

Dakako, mogao je Stanko Hranilović izmisliti polaganje prisege u Zagrebu (iako se u njegovu opisu iz 1941. spominju i tada živi svjedoci!). Mogao se zabuniti, sugerirajući da je to bilo u razdoblju prije atentata na Radića. Mogla je, teoretski govoreći, Marija Hranilović krivotvoriti dokumente i izmisliti, da je njezina brata Stanka upravo Pavelić u svibnju 1928. poslao u emigraciju, s naputkom da ispita raspoloženje hrvatskih iseljenika i poveže ih s makedonskim revolucionarima. Sve je to moguće, iako nije jasno zašto. Zašto bi Stanko Hranilović u srpnju 1941. izmišljao takvu pripovijest, kad upravo napušta svaki oblik političkog djelovanja i prestaje raditi u državnoj službi, da bi otvorio nekakvu papirnicu? Nije jasno ni zašto bi Marija Hranilović u prosincu 1996., koju godinu pred smrt, bez potomaka i obitelji, smislila takvu priču.

No, istinitost njezina prikaza potvrđuje nekoliko posve odvojenih opisa iz pera međusobno nepovezanih osoba. U prvom redu, ona 1996. pripovijeda kako je njezin brat Marko, kao tipografski pomoćnik, uspijevao ukrasti po jedan primjerak masonskoga glasila «Šestar», kojega bi potom dostavljao Perčecu. Upravo na temelju vijesti iz zatvorenoga, masonskoga kruga o Schlegelovoj potpori diktaturi, «došao je Perčecov nalog da se Schlegela likvidira».

Dvije godine iza tog interviewa, a skoro četiri desetljeća nakon Pavelićeve smrti, objavljen je drugi svezak njegovih uspomena. Pavelić također piše kako ga je «naš tipograf» (ne navodi mu ime!) uvijek opskrbljivao jednim primjerkom «Šestara», iz kojega je doznao da će «loža» dati svaku potporu koracima koji se spremaju (proglašenje diktature!), pa «moramo biti spremni na neizbježne mjere». Prema Paveliću, u ožujku 1929. Javor je došao Beč, gdje je izvijestio o stanju organizacije, te je dobio naloge za daljnji rad («Doživljaji», II., 214.-215.) Dakle, dva posve neovisna prikaza navlas se podudaraju, osim što Pavelić sugerira da je on dao nalog i u svezi s atentatom na Schlegela («daljnji rad»), dok Marija Hranilović tvrdi izrijekom, da je nalog za likvidaciju došao od Perčeca! Ta razlika posve je irelevantna, jer Pavelić i Perčec neprijeporno nastupaju dogovorno i zajednički, pa Pavelićev susret s Javorom ne isključuje Perčecov naputak Marku Hraniloviću.

Drugo, spomenuli smo kako Marija Hranilović pripovijeda da je od brata Stanka doznala, da se on u proljeće 1928., na putu u Ameriku, zadržao u Beču. Vidjet ćemo niže, da taj podatak potvrđuje opet neovisan, bugarski izvor.

Sve da su Marija i Stanko Hranilović izmišljali, nisu jugoslavenske redarstvene i sudske vlasti u procesu Hraniloviću i Soldinu mogle izmisliti korespondenciju koja je predočena sudskomu vijeću, pa i optuženicima. A još manje su makedonski revolucionarni nacionalisti mogli izmišljati nazočnost Stanka Hranilovića u SAD-u u drugoj polovici 1928. Tamo je, naime, već od ranije postojala hrvatska iseljenička organizacija Hrvatsko kolo (o čemu je ponešto pisao Josip Kraja). Oko 1927. uspostavljena je suradnja između Hrvatskoga kola i Makedonske političke organizacije (MPO), koja je formirana 1922.

Prema jednome članku iz 1993., koji se poziva na suvremene vijesti, u Pennsylvaniji je 21. lipnja 1928. održan drugi redoviti kongres Hrvatskoga kola, na kome je kao izaslanik iz Hrvatske nastupio – Stanko Hranilović. (Trendafil Mitev, Načalo nasvemstnata borba mežu blgarskata i hrvatskata emigracia v Amerika za razobličavanje na srbski hegemonizam, Blgaro-hrvatski list, br. 1./I., Sofija, 1993., bug. ćir.) To je, dakle, posve neovisna i neprijeporna potvrda da je Hranilović (ne kao privatna osoba, nego kao nečiji izaslanik iz Hrvatske!) javno nastupio u SAD-u. Taj nastup zbio se 21. lipnja, tj. dan nakon skupštinskog atentata. To znači da je iz Hrvatske morao krenuti znatno ranije, jer je morao putovati brodom.

Na istome mjestu Mitev piše kako se Hranilović na putu u SAD neko vrijeme zadržao u Beču (eto potvrde Marijina iskaza!), gdje su mu makedonski emigranti dali preporuku za službenoga predstavnika MPO-a u New Yorku, Lazara Kiseliševa. Na spomenutome je kongresu, nesumnjivo i pod dojmom skupštinskog atentata, učvršćena hrvatsko-makedonska suradnja i u program hrvatske emigrantske organizacije ugrađen zahtjev za potpuno odcjepljenje Hrvatske od Kraljevine SHS. Zadržavanje u Beču i dobivanje preporuka za Ameriku također pretpostavlja solidnu organizaciju puta i postojanje ranijih hrvatsko-makedonskih veza, koje su očito osnažene u Skopju u prosincu 1927.

Da je Hranilović (preko Pavelića) i od ranije imao veza s Makedoncima (kao što u Političkom zatvoreniku tvrdi Marija Hranilović), upućuje i njegov američki prijedlog o stvaranju zajedničkoga hrvatsko-makedonskog sabora u SAD, radi djelotvornije borbe. Naime, treba podsjetiti da su Pavelić i Perčec odmah po dolasku u Beč započeli istupati skupa s Makedoncima, te su sličan prijedlog suradnje izložili u travnju 1929. u Sofiji. Budući da Hranilović ni po reputaciji ni po političkom položaju nije bio onaj koji kreira politiku, posve je jasno, da on u SAD-u postupa po Pavelićevim naputcima.

U svakom slučaju, očito se može smatrati nepobitno utvrđenim, da je u drugoj polovici 1928. Hranilović nastupio na nizu zajedničkih hrvatsko-makedonskih manifestacija u SAD-u. Osobitu pozornost izazvale su njujorške demonstracije 8. kolovoza 1928., na kojima su s hrvatske strane govorili S. Hranilović i Ivan Krešić, urednik Hrvatskog lista, a s makedonske L. Kiselišev.

Da sve ne ostane na podudaranju svjedočenja Marije Hranilović s publicističkim tekstovima makedonske emigracije, spomenimo i to, da u već spomenutome djelu (str. 74.-75.) i Sadkovich spominje kako je talijanski veleposlanik u Washingtonu, De Martino u dva navrata, 15. i 20., studenoga 1928., izvijestio Rim da je impresioniran uspješnim Hranilovićevim propagandnim akcijama i odzivom hrvatskih iseljenika u akcijama za prikupljanje novca i političko djelovanje. Pavelić se, pak, u «Doživljajima» (II., 213.) hvali, kako su mu hrvatske novine u Americi pružale pomoć i potporu i u siječnju 1929., od dana njegova odlaska u emigraciju. Ta je potpora snažnija od one, koju su uživali Mačekovi izaslanici (iako tada još vlada predodžba o posvemašnjoj slozi). Zar i to nije plod Hranilovićeve aktivnosti? Uostalom, je li posve slučajno, da prvi američki ogranak «Hrvatskog domobrana» nosi ime upravo Stankova brata Marka? Bilo je, naime, i drugih ustaških žrtava, i onih koji su pali prije Marka.

Čini se, dakle, da posve neovisni izvori pokazuju kako Mariji Hranilović treba vjerovati, i kako nije moguće šutke zaobići njezino svjedočenje pri analizi nastanka ustaške organizacije. No, u svakom slučaju, za temeljitu analizu tog pitanja trebat će temeljitije konzultirati ne samo onodobni hrvatski iseljenički tisak, nego će – pored jugoslavenskih diplomatskih pismohrana – valjati pročešljati i tadašnja glasila i arhive VMRO-a i pridruženih mu odnosno povezanih makedonskih organizacija.

Naravno, nakon ovih napomena mora se postaviti i pitanje: ako je doista utemeljio revolucionarnu (ustašku) organizaciju još prije proglašenja šestosiječanjske diktature, a osobito prije skupštinskog atentata, zašto je Pavelić to prešućivao u kasnijim političkim i propagandnim istupima? Zašto ustaška propaganda to nikad nije potegla, da bi naglasila Pavelićevu odlučnost i dalekovidnost?

Taj je mogući prigovor sasvim umjestan.

Dva su moguća odgovora na to pitanje. Prvo, Pavelić je nakon proglašenja NDH u nizu vanjskopolitičkih pokušaja i kontakata doživljavao poteškoće zbog izbora nasilnih metoda, a osobito zbog atentata na Aleksandra (to je bilo osobito izraženo npr. u odnosima sa Sv. Stolicom). Radi toga se u NDH o atentatu pisalo malo i uzgred, a i pomoć obitelji «Vlade Šofera«, ubijenoga marsejskog atentatora, «dopitana» je vrlo diskretno. Moglo se, dakle, činiti oportunim naglašavanje, da je izbor oružane borbe i nasilnih metoda bio tek reakcija na diktaturu, odnosno krajnje sredstvo i mjera na koju su Hrvati prisiljeni tek kad im je dogorjelo do nokata. Na tome ništa ne mijenja romantično nazivanje «ustašama» Petra Zrinskog, Frana Krste Frankopana, Huseina Gradaščevića ili Eugena Kvaternika, jer se te «ustaše» nije moglo izravno vezati uz suvremenu hrvatsku osloboditeljsku borbu.

Drugo, i vjerojatno važnije, jest sljedeće: smještanje osnutka ustaškog pokreta u razdoblje prije skupštinskog atentata nužno konfrontira Pavelića i ustaše ne samo s Aleksandrom i Beogradom, nego i sa – Stjepanom Radićem. Jer, ako je Radić doista «vođa i učitelj», kako se u NDH iz propagandnih razloga neprekidno kadilo prvaku H(R)SS-a, a novine na dan skupštinskog atentata («Dan hrvatskih mučenika») i na dan Radićeve smrti izlazile u crnome ovitku, zašto je onda i za njegova života, mimo njega (a samim time, dakle, i protiv njega) trebalo osnivati ilegalne, borbene organizacije? Nije li to jasna poruka, da osnivači takvih organizacija (dakle: Pavelić!) nemaju pouzdanja u Radića? A posve je jasno da je propagandna i motivacijska uloga Radićeva kulta, osobito radi privlačenja pristaša HSS-a, bila neusporedivo važnija od akademskog natezanja o nadnevku osnivanja ustaškog pokreta. Pavelić, koji je pokazao da je radi jačanja države i režima bio kadar povući i krupnije poteze, i koji je bez ustezanja mogao premučati svoje ranije teške riječi na Radićev račun (da je Radić «vrbov klin u hrvatskom kotaču» i osoba koja «nije odgovorna za sve što govori»), nesumnjivo je bio kadar ne trepnuvši okom odmahnuti rukom i na različito datiranje postanka ustaške organizacije. Koliko je to pitanje njemu bilo nevažno, ništa jasnije ne pokazuje od činjenice da je on sam spominjao različite nadnevke.

U svjetlu svih navedenih činjenica i indicija, čini se da je uvjerljivije smatrati kako je kod Pavelića zamisao o izboru drugih sredstava borbe sazrela na prijelazu 1927./28. godine, a tomu je pridonio niz razloga: prvo, nakon Radićeva ulaska u Seljačko-demokratsku koaliciju Pavelić je dobio dodatnu potvrdu da HSS ne će biti predvodnikom borbe za državnu neovisnost; drugo, samom činjenicom da je izabran za narodnog zastupnika nasuprot karizmatičnom Radiću on se uvjerio, da postoji kritična masa nezadovoljnika Radićevim sporazumaštvom; treće, kao narodni zastupnik počeo se i na vlastitoj koži uvjeravati da parlamentarnim načinom borbe ne će postići oslobođenje hrvatskog naroda; i četvrto, u drugoj polovici 1927. uspostavio je prve veze s makedonskim revolucionarnim nacionalistima i počeo sustavnije ispitivati raspoloženje revizionističkih sila.

U tim kontaktima u drugoj polovici 1927. (barun Apor, Gömbös, Davanzati) Pavelić naglašava da nastupa isključivo u svoje ime, a ne u ime Hrvatske stranke prava, kamoli u ime Hrvatskog bloka ili hrvatskog naroda. U istom svjetlu se služi promemorijom koju je za Talijane sastavio Ivica Frank. No, kod njega očito sazrijeva uvjerenje, da je potrebno stvoriti alternativu klasičnoj stranačko-političkoj borbi, između ostaloga i radi toga da se međunarodnu javnost uvjeri u ozbiljnost hrvatskog pitanja. (Aleksandar je, naime, običavao govoriti: «Hrvati su pacifisti i zato nisu opasni. (...) Nema pogibelji da Hrvati proglase nezavisnost!») Nakon postupnog sazrijevanja i donošenja političke odluke, tijekom prve polovice 1928. nastaje jezgra tajne revolucionarne organizacije, koja ispituje mogućnosti dobivanja političke i financijske potpore u iseljeništvu. Ta organizacija nastaje u okrilju Hrvatske pravaške republikanske omladine (HPRO), koja se u nizu redarstvenih i obavještajnih izvora, pa i u literaturi (Krizman!) naziva još i Hrvatskom pravaškom revolucionarnom omladinom, a Pavelić je također krivo krsti Hrvatskom pravaškom radničkom omladinom. U eksplozivnoj atmosferi nakon skupštinskog atentata i Radićeve smrti, ta organizacija nakratko dobiva svoj javni i legalni, ali očigledno prijelazni organizacijski oblik u «Hrvatskome domobranu». Da već nisu bile obavljene neke predradnje, ne bi, naime, bilo moguće tako brzo i tako uspješno organizirati «Hrvatski domobran» i pokrenuti glasilo čija je naklada strjelovito rasla.

Nakon proglašenja diktature usporedno se 1929./30. održavaju jezgre otpora u domovini (atentat na Schlegela, diverzije i sabotaže kojima koordinira «središnjica u Zagrebu» po Pavelićevim nalozima iz emigracije), te se animiranjem hrvatskih radnika pokušava izgraditi organizacija u emigraciji. Tek nakon što je tijekom 1930. postalo jasno da između Pavelićeve struje i istupa Mačekovih pouzdanika Košutića i Krnjevića postoje ozbiljnije razlike, ustaška organizacija poprima svoj određeniji oblik i počinje pod tim imenom istupati u javnosti, ali se još zadugo ne kidaju veze s «domovinskim vodstvom» i Mačekom. Njezin se postanak, dakle, ne može uvjerljivo datirati samo tim prvim istupanjima («pod ustaškim imenom»), no u svakom slučaju, čini se da je to jedno od onih pitanja koja traže dodatna istraživanja i bistrenja pojmova.

Ustaški pokret u međunarodnom kontekstu

Određenije datiranje postanka ustaškog pokreta u naše doba nije nevažno pitanje, jer pomaže praćenju i raščlambi ideoloških značajki koje je taj pokret imao. Iako se ne upušta u potanju analizu programskih dokumenata, nego se zadovoljava prihvaćanjem ocjena drugih auktora (npr. ocjene Ive Goldsteina, da do kraja tridesetih godina, odnosno do početka Drugoga svjetskog rata u ustaškom pokretu skoro uopće nema antijudaističkih («antisemitskih») natruha), dr. Jareb ustaštvo očito ne smatra totalitarnim pokretom. On naglašava kako u ustaštvu nema korporativističkih ideja «što je ostalo jednom od temeljnih točaka fašističkog programa i ideologije» (148.), pa usporedno čitanje Ustaško-domobranskih načela i Mussolinijeve Doktrine fašizma pokazuje da između njih «nema gotovo nikakve sličnosti» (152.)

Doduše, da ne bi bilo previše prigovora sa stanovite strane, Jareb na nekoliko mjesta nalazi «karakteristike», koje ustaštvo čine «sličnim talijanskom fašizmu». To su, prema njemu: militarizam (115., 120.), odnosno primjena nasilja kao sredstva političke borbe (145.), isticanje revolucionarnosti (115.-116.), korištenje naziva «poglavnik», pri čemu Jareb smatra kako je «razložno pretpostaviti da je na Pavelića ponajprije mogao utjecati Mussolinijev primjer, odnosno njegova titula 'Duce'» (118.), nacionalni ekskluzivizam (120.) odnosno nacionalizam (146.), inzistiranje na pripadnosti narodnoj cjelini i uvjetovanje sreće pojedinca srećom i blagostanjem te cjeline, što bi značilo «potiranje individualizma» i bilo blisko totalitarnim idejama, jer je antiindividualizam jedna od važnih karakteristika i talijanskog fašizma (131.), militaristički i autoritarni (hijerarhizirani) ustroj ustaške organizacije (135.), te napokon, «nepostojanje jedinstvenoga stranačkog/organizacijskog programa» (146.).

Sve to, prema Jarebu, povezuje ustaštvo s fašizmom. Interesantno je da se pisac nije dohvatio usporedbe tih «karakteristika» s obilježjima drugih nacionalno-revolucionarnih organizacija i pokreta u XX. stoljeću. Potanja, nepristrana i predrasudama neopterećena rašlamba lako bi pokazala, da irska IRA, baskijska ETA, židovski Irgun Zwai Leumi, makedonski VMRO, palestinska PLO itd. imaju baš sve te «karakteristike»: militarizam i nacionalni ekskluzivizam, zagovaranje nasilja i isticanje revolucionarnosti, konspirativnost i posluh autoritarnomu vođi, nacionalizam i naglašavanje kolektiviteta (naroda) odnosno njegove nacionalne države. I sve te organizacije imaju na čelu karizmatske prvake, koji se nazivaju vođama, baš kao što je općepoznato, da se u Hrvatskoj vođom (posve neovisno o Duceu!) prije Pavelića nazivalo i Radića i Mačeka, o kojemu kao vođi nije pisao samo Glojnarić u doba Banovine, nego su mu – kao što smo vidjeli u pozdravnim pismima i brzojavima objavljenima i na stranicama ovog časopisa – kao «Vođi» klicali hrvatski politički uznici već 1929./30.

Prema tome, usporedba ustaštva s fašizmom i nacionalsocijalizmom nužna je i korisna. Samo, to ne smije biti natega, kao što se ovdje dogodilo!

Također, korisno je naznačiti, da se protudemokratske i antiliberalističke ideje, te prvi izraz antijudaizma («antisemitizma») prvi put pojavljuje u u Pavelićevu spisu «Die kroatische Frage», koji je napisan 1936. za njemačke političke krugove, ali je javnosti (pa i njegovim suradnicima!) ostao posve nepoznat do proljeća 1941. (152.). To ne znači samo, da taj spis nije mogao utjecati na ideološko formiranje Pavelićevih pristaša, nego to znači nešto puno važnije: da on nije ni bio namijenjen «političkoj nastavi» odnosno instruiranju i izobrazbi sljedbenika! Zašto je onda nastao, mora se upitati povjesničar koji drži do sebe. U tom je kontekstu korisno naznačiti, što se te (1936.) godine zbilo. Te je godine Pavelić s Didom Kvaternikom izišao iz tamnice te se u Palermu susreo s Trumbićem, od koga je dobio potvrdu, da je Maček krenuo ne u razbijanje, nego u reformiranje Jugoslavije. Upravo u to vrijeme započinje proces nagloga talijansko-jugoslavenskog zbližavanja, koje će završiti Uskršnjim paktom 1937. i razdobljem «velike šutnje» ustaške organizacije.

Iako hrvatska historiografija na svakom koraku pokušava pobjeći od tog podatka (pa ga ni Jareb ne spominje), Sadkovich je pokazao (str. 289.), da je Pavelić 1936. uzaludno pokušavao napustiti Italiju i ukloniti se talijanskom političkom utjecaju. Zašto bi to činio, ako je tek talijanski plaćenik i agent Rima? On je htio otići u Švicarsku, jer je potpuno jasno, da mu u Francuskoj, Velikoj Britaniji i njihovim saveznicima ne bi bilo moguće djelovati, nego bi najvjerojatnije bio uhićen i suđen odnosno izručen Jugoslaviji (kao što je bio izručen dr. A. Artuković). Posve je, dakle, logično da se Pavelić u tom trenutku obazire za novim saveznicima. Jedina revizionistička sila na koju možda može računati, jest – Hitlerov Treći Reich. U Berlinu se pomoć nije mogla tražiti posezanjem za demokratskim krilaticama, nego samo na jeziku kojega nacionalsocijalistička Njemačka razumije, pa Pavelić i koristi taj jezik, okomljujući se prvi put u svojoj političkoj karijeri na Židove, plutokrate, slobodne zidare itd. Riječ je, dakle, o političkoj taktici, na koju ne valja gledati iz perspektive Auschwitza, nego iz vizure tog vremena i perspektive pripadnika jednoga malog naroda, koji se – unatoč svim ljupkim frazama o samoodređenju, demokraciji i slobodi - ne može osloniti na nijednog saveznika.

Upravo nedostatak međunarodnopolitičkog okvira predstavlja jedan od glavnih nedostataka Jarebove knjige. Vrlo je vjerojatno, da se auktor za takav postupak odlučio u želji da knjiga ne postane preopširna. No, čini se da nije moguće shvatiti kako je ustrojavana, kako je sazrijevala i djelovala ustaška organizacija (pokret), ako nemamo na umu, da su se hrvatski separatisti u svojoj političkoj borbi mogli nasloniti samo na revizionističke zemlje, tj. na Madžarsku, Bugarsku, Italiju i Njemačku. Sve su te zemlje, međutim, imale vlastite interese i sve su istodobno sudjelovale u političkim previranjima u Europi (pa i svijetu).

Osim što je bila predaleko i što u njoj nije bilo hrvatskih radnika i iseljenika, Bugarskoj su poratni mirovni ugovori otvarali mogućnost mirne revizije, pa su se u međuratnom razdoblju smjenjivala razdoblja suradnje i sporova Sofije i Beograda. Madžari su trajno pokazivali interes za hrvatsku oporbu, ali su imali važnijih aspiracija (prema Rumunjskoj, a dijelom i prema Čehoslovačkoj!), pa radi Hrvata nisu bili spremni previše zatezati odnose s Jugoslavijom. (Uostalom, ustaški su logori u Madžarskoj na temelju tajnoga jugoslavensko-madžarskog sporazuma zatvoreni i raspršeni i prije Marseillea, što u ovoj knjizi nije spomenuto!) Iz Austrije je Pavelić protjeran već početkom 1929., a njemačke vlasti – osobito nakon dolaska nacionalsocijalista, što se u nas uporno prešućuje – nisu pokazivale nikakvih simpatija za hrvatsku borbu. Osim toga, krajem dvadesetih i početkom tridesetih Njemačka je još uvijek politički patuljak, sapet versajskim okovima. Nije, dakle, Italija kao sjedište ustaške organizacije («Glavnoga ustaškog stana») posljedica slobodnoga hrvatskog izbora, nego rezultat nužde nametnute međunarodnopolitičkom situacijom. A kao što znamo, i predmusolinijevski i musolinijevski Rim je u odnosu prema Hrvatima trajno lavirao, uvijek imajući na umu probitke koje na račun Hrvata može dobiti od Beograda, Pariza, pa i Londona.

Sve to pokazuje u kako složenim povijesnim okolnostima je ustaški pokret nastao i djelovao. No, to također pokazuje da je i nakon atentata u Marseilleu, kad je izgubio svaki oblik inozemne potpore, i kad mu je aktivnost zabranjena praktično u čitavoj Europi, nastavio snažno djelovati u prekomorskim zemljama, a u Domovini iz dana u dan bivao sve jači. To posve jasno svjedoči o autohtonosti tog pokreta i o povijesnoj nuždi njegova nastanka. On se u Domovini razvija praktično bez ikakva Pavelićeva organizacijskog udjela: poglavnik pokreta je u emigraciji i djelovanje mu je skoro onemogućeno, ali se njega – kaže se u uvodniku Almanaha hrvatskih sveučilištaraca – naziva i smatra «prvoborcem». On funkcionira kao simbol borbe i zastava pod koju se okupljaju najrazličitije skupine, koje povezuje samo jedna zajednička misao: hrvatska državna neovisnost.

Katolički pokret i organizirano ustaštvo

To je ono što presudno obilježava politički razvitak u Hrvatskoj tridesetih godina XX. stoljeća. Nažalost, ni ova knjiga ne će prosječno neupućenom čitatelju pomoći da razazna, zašto je sredinom tridesetih godina počelo narastati nezadovoljstvo Mačekovom politikom. Što je to što ustaštvo čini različitim od mačekovštine i zašto je uspostava Banovine Hrvatske dovela do konačne polarizacije u hrvatskome političkom pokretu i do snažnoga jačanja ustaškog pokreta?

Uspostavi Banovine i njezinim reperkusijama pisac posvećuje nezasluženo malo pozornosti. Nema u knjizi ni slova o tome, kako je podjela BiH utjecala na raspoloženje bosanskohercegovačkih muslimana (kako tada, tako i kasnije!), i koji su uzroci doveli do toga da jedan od prvaka JMO-a, a nakon Spahine smrti i predsjednik te stranke, Džaferbeg Kulenović, puno prije rata pristupi Ustaškom pokretu. Pored toga, obrada domovinske grane ustaškog pokreta zadržala se uglavnom na opisu zbivanja u Zagrebu, dok se osječka jezgra (M. Kovačić, Kamilo Krvarić i Hrvatski list) jedva spominje. O dosta snažnome ustaškom («frankovačkom») centru u Splitu (dr. Josip Berković, dr. Ivo Cuzzi i dr.) nema ni slova (osim spomena dr. Ede Bulata), iako se o tome ponešto pisalo čak i u objavljenoj literaturi, dok je obilno arhivsko gradivo ostalo neistraženo.

Također, malo je ili nimalo kazano o jednome od najvažnijih aspekata djelovanja ustaškog pokreta u domovini: jačanju njegova utjecaja u redovima katoličke inteligencije tijekom tridesetih godina. Naime, u prvom desetljeću jugoslavenske države, većina organiziranih katolika privržena je Hrvatskoj pučkoj stranci i jugoslavenskoj nacionalnoj misli (Z. Matijević). Tijekom tridesetih godina među njima dolazi do raslojavanja, pa se nemali dio priklanja ustaškome pokretu. (Primajući izaslanstvo Katoličke akcije, na čelu s msgr. P. Jesihom, u lipnju 1941., Pavelić je istaknuo veliku ulogu organiziranih katolika u uspostavi hrvatske države (HN, br. 130./III. od 24. lipnja 1941.) Ta tema u hrvatskoj historiografiji još uvijek predstavlja veliku nepoznanicu, a - ne računajući jugoslavenske komunističke pamflete - o njoj je dosad ozbiljnije pisao tek dr. Jure Krišto.

Na to raslojavanje u katoličkim redovima utjecali su dijelom nacionalni razlozi, a dijelom zaoštravanje ideoloških prijepora nakon Hitlerova dolaska na vlast i, osobito, nakon formiranja Pučke fronte i Španjolskoga građanskog rata. Upravo se katolički pisci i nakladnici organizirano suprotstavljaju komunističkoj ideologiji, nerijetko spočitavajući vodstvu Hrvatske seljačke stranke da u svojim redovima dopušta koketiranje s marksističkom ideologijom, ili čak potiče formuliranje specifične klasne «seljačke ideologije» (Herceg, Šarinić) s nizom nekršćanskih, pače i protukršćanskih elemenata. Ti ideološki prijepori, u kombinaciji s Mačekovim sporazumaštvom na nacionalnom planu, dovest će do priklanjanja većine nižega klera i brojnih katoličkih intelektualaca hrvatskim nacionalistima. Možda nema jasnijeg prikaza tadašnjih duhovnih previranja među organiziranim katolicima, od nekoliko fragmenata uspomena Ivana Oršanića, objavljenih pod naslovom «Neke uspomene iz mladosti» u časopisu Republika Hrvatska (br. 93 iz 1973.). Što se previranja unutar klera tiče, Krišto je izvrsno zapazio, da je niže svećenstvo brže i snažnije počelo simpatizirati s ustaškim pokretom od katoličke hijerarhije ponajprije radi toga, što je bilo u tješnjemu, svakodnevnom dodiru s pukom, te je bolje i jasnije osjetilo i prepoznalo njegove želje, potrebe i htijenja.

To je jedna od tema koja u Jarebovoj knjizi nije obrađena. Na sadašnjem stupnju spoznaja o tim previranjima dade se uočiti, da su istaknuti katolički intelektualci nakon uspostave NDH zauzeli brojna važna i utjecajna mjesta (osobito u kulturi i propagandi). No, neke razlike koje su između njih postojale u predratnome razdoblju, kao da se nastavljaju i u doba NDH, pa i nakon rata. S jedne strane postoji struja koja je stasala unutar orlovskog pokreta te se, pod utjecajem dr. Avelina Ćepulića, od sredine tridesetih godina više angažirala na političkome polju, djelujući oporbeno u odnosu na HSS i snažnije se priklanjajući nacionalnoj ideji. U tom krugu (u prvom redu kod Ćepulića, I. Oršanića, Dušana Žanka, Ante Oršanića, Vilka Riegera odnosno kod skupine intelektualaca oko Hrvatske smotre) puno prije rata naglašeno je snažna svijest, da se sloboda hrvatskog naroda može ostvariti samo u neovisnoj državi, pa oni postanak i opstanak Hrvatske ni u ratu ne vežu uz osovinske ratne napore. Neki naglašavaju važnost osobne slobode i prava na različitost u nacionalnoj državi (u tom su svjetlu više nego dragocjeni Kavranovi govori, koje bi valjalo skupiti i posebno objaviti). No, na drugoj strani postoji struja potekla iz klerikalnih, domagojskih («senioratskih») redova, koju snažnije određuje katoličko (u konkretnoj situaciji: antikomunističko), negoli hrvatsko obilježje. Oni su beskompromisniji protiv komunizma, nego protiv Jugoslavije. U skladu s tim oni su i nakon sloma pučkaške politike nastavili koketirati sa slovenskim klerikalcima, a time i s jugoslavenskom idejom. Zbog njihove snažne ideološke, antikomunističke obojenosti, iz tih je redova tijekom rata (napose nakon napada na SSSR) primjetna spremnost da se i na ideološkom planu iskazuju simpatije s tada prevladavajućim ideologijama. Tako, primjerice, članci Ive Bogdana ili Ive Lendića počesto prednjače u antijudaističkim ispadima i neukusno podilaze Italiji i Njemačkoj.

Zanimljivo je (i očito nije slučajno), da su upravo ti klerikalni domagojski krugovi nakon svibnja 1945. prvi okrenuli leđa onima kojima su do jučer pjevali hvalospjeve, pa se – recimo – spomenuti Bogdan u emigraciji, u Glasu sv. Antuna, upinjao dokazati da su poznate riječi nadbiskupa Stepinca pred jugoslavenskim komunističkim sudom («Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu...») najobičnija – ustaška izmišljotina. Ustaše je tako – potpuno krivo – optužio onaj koji je godinama bio glavni propagandist i cenzor ustaškog režima...

Bilo bi šteta ovdje ne pripomenuti, da je takav «sektaški» i ultramontanski pristup karakterističan i za dio današnjih crkvenih ili Crkvi bliskih krugova, koji bi rado – bez obzira na činjenice - prešutjeli mnoge važne podatke iz crkvene i političke povijesti hrvatskog naroda u XX. stoljeću. U tim se krugovima i danas bježi od suočavanja s prilično dugim razdobljem prevage jugoslavenske misli u katoličkim redovima. Prešućuje se, da su se crkveni krugovi svojedobno oštro i nesmiljeno okapali sa Stjepanom Radićem, a onda je kasnije njegov kult vješto prigrljen. Nerado se govorio i o mnoštvu neslaganja s Mačekom i mačekovštinom, što nije zapreka da se osobito od 1990. naovamo u Glasu Koncila Mačeka, Krnjevića i družinu veliča (bez obzira na konc-logore, podjelu BiH, kršenje crkvenoga bračnog prava, zagovaranje «seljačke ideologije», poništenje izbora, komesarijat u Matici i dokidanje sveučilišne autonomije). Oči osobito bode uporno nastojanje, da se spoji nespojivo, tj. da se teza o potpori Crkve pravu hrvatskog naroda na vlastitu državu spoji s negacijom konkretnog ostvarenja tog prava u doba Drugoga svjetskog rata. Drugim riječima, pokušava se pjevati pohvala tadašnjim biskupima na čelu sa Stepincem, te istodobno prešućivati njihova službena ocjena iz ožujka 1945., da je hrvatski narod i 1941. imao pravo na vlastitu državu, da ju je proglasio i branio, i da je ta država, uza sve njezine mane i nedostatke, imala i po ljudskim i po Božjim zakonima pravo na opstanak.