Osvrti i prikazi

«OLUJA» NIJE BILA ETNIČKO ČIŠĆENJE

(Uz knjigu dr. Nikice Barića: Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995.)

 Piše:  Tomislav JONJIĆ

Na prvi bi se pogled reklo kako je danas, nepunih deset godina od završetka Domovinskog rata, odnosno osam godina od tzv. mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, još uvijek nemoguće objektivno i znanstveno pisati o tim zbivanjima. Činjenica da su mnogi arhivski izvori nedostupni, a svjedočenja brojnih sudionika događaja nepoznata ili se daju na specifičan način i u specifičnim okolnostima (kao što je, primjerice, slučaj s mnogim svjedočenjima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju), mnoge bi i obeshrabrila, pa bi se zadovoljili onim što su proživjeli na vlastitoj koži i što danas – svim politikantskim osporavanjima unatoč – vrijedi kao općeprihvaćena istina: Hrvatska je bila žrtva velikosrpske agresije, kojoj se uspjela održati i istodobno izboriti međunarodno priznanje te reintegrirati okupirana područja.

Dr. Nikica Barić

 A ipak pred sobom imamo djelo koje i pored svih tih objektivnih zapreka i teškoća predstavlja zaokružen, monografski prikaz hrvatske političke povijesti u prvoj polovici prošlog desetljeća. Riječ je o knjizi dr. Nikice Barića Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995. (Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., 614 str.), koja je prerađena i dopunjena auktorova doktorska disertacija, obranjena pod naslovom Republika Srpska Krajina na području Republike Hrvatske 1990.-1991.-1995. (secesija, glavne značajke i slom) u studenome 2004. na Odsjeku za povijest zagrebačkoga Filozofskog fakulteta.

Nekorektni napadaji

Nakon pristupnih napomena, knjiga je podijeljena u jedanaest poglavlja: Prilike u Jugoslaviji uoči sloma socijalizma, Srpska manjina u Hrvatskoj i njezino pristajanje uz politiku Slobodana Miloševića, Osnivanje i ustroj srpskih autonomnih oblasti na teritoriju Republike Hrvatske, Rat u Hrvatskoj 1991., Proglašenje Republike Srpske Krajine i Vanceov mirovni plan, Glavni politički i vojni događaji tijekom 1992. i 1993., Značajke političkog života u RSK, Prekid oružanih sukoba 1994. godine, Značajke unutrašnjeg ustroja RSK, Slom Republike Srpske Krajine, Odlazak pobunjenih Srba tijekom «Oluje» i «Bljeska». Pored zaključka i sažetka na engleskom jeziku, u knjizi je kao prilog objavljen  u sastav vlada tzv. srpskih autonomnih oblasti i Republike Srpske Krajine (RSK).

Malo nakon objavljivanja, Barićeva je knjiga doživjela nekoliko osvrta koji bi se prije mogli zvati napadajima, negoli kritičkim ocjenama. Ono što je zajedničko filipikama iz Beograda i podmetanjima iz hrvatskih bratstveno-jedinstvujuščih krugova, jest spočitavanje piscu da je temi pristupio tendenciozno, s unaprijed zadanom hipotezom i s ciljem da na način kojega oni smatraju kvaziznanstvenim, legitimira hrvatsko «etničko čišćenje» Srba 1995. U tom se sklopu Bariću predbacuju i smiješne stvari, poput one da je propustio podsjetiti na to, da Srbi u Hrvatskoj «nisu dotepenci», nego starosjeditelji, iako se on – posve logično – u knjizi koja se bavi početkom devedesetih godina XX. stoljeća, nije osvrtao ni na teorije o podrijetlu Hrvata, niti na osmanlijska osvajanja, pa nije jasno zašto bi trebao raspravljati o podrijetlo vlaškoga ili doseljenju srpskog pučanstva.

U stvarnosti, njegovu knjigu objektivan čitatelj ni na koji način ne će ocijeniti pristranom ili – sačuvaj nas, Bože – «nacionalističkom». Baš naprotiv, Barić u svakom trenutku kritički promatra previranja i nastojanja u hrvatskome političkom korpusu. On, recimo, ne prešućuje jedan, nesumnjivo bolan podatak da je još u lipnju 1992. u kostajničkoj 26. brigadi tzv. Teritorijalne obrane bilo čak 30 pripadnika hrvatske nacionalnosti (str. 389.). No, on se ne ustručava stereotipima proglasiti i neka stajališta koja se mogu smatrati općenito prihvaćenima. Tako, primjerice, iako konstatira kako su Srbi u komunističkoj Hrvatskoj bili razmjerno nadmoćni u članstvu Partije te u važnim službama poput vojske i policije, on smatra kako se «ne može reći da je komunistički sustav namjerno i sustavno provodio politiku nacionalne podobnosti» (41.). Jedan od argumenata za takvu prosudbu nalazi u ocjeni da su «upravo u razdoblju kad su Srbi bili definirani kao 'narod' u Hrvatskoj zatomljene (...) njihove tradicionalne nacionalne i kulturne vrijednosti, što je, uostalom, bio slučaj i s hrvatskim narodom» (67.). Iako svjestan da sudbina Srpske pravoslavne crkve (SPC) i središnjih srpskih kulturnih društava («Prosvjeta»!) u komunističkoj Hrvatskoj podupire takvu ocjenu, pisac ovog prikaza s njom se ne može složiti, smatrajući da (veliko)srpska ideologija ni nakon 1941. odnosno 1945. nije napustila svoje ciljeve, nego se počela koristiti novim sredstvima za njihovo ostvarenje: uloga koju je u doba Khuena (kraj XIX. stoljeća) ili u doba akcije Srbi na okup! (1939.-1941.) imala SPC, kasnije je preuzela komunistička partija. Ali, i kad se s piscem ne složimo, ne smijemo smetnuti s uma činjenicu da Barić za svaku svoju hipotezu nudi argumente i dokaze, pa u tu svrhu koristi obilno arhivsko gradivo i mnoštvo objavljenih studija, memoarskih zapisa, pa i dokumentarnih video-materijala: više od 2.300 podrubnih bilježaka jasna su ilustracija akribičnosti njegova pristupa.

Rušenje političkih mitova

Pomnijem će čitatelju biti jasno zbog čega je Barićeva knjiga stanovitim krugovima nepoćudna. Ona, naime, hladnim jezikom dokumenata i činjenica ruši neke od mitova koji su – očito – imale biti kvascem novog oblika južnoslovjensko-zapadnobalkanskoga zajedništva.

Jedan od tih mitova jest onaj o bitnoj razlici između tzv. ruralnih i tzv. urbanih Srba. Hoće se da je velikosrpska politika i strategija pobune svoje pristaše našla mahom kod tzv. ruralnih Srba. Taj je mit pustio žile, iako se svi mi sjećamo srpskih intelektualaca koji su se ogradili od velikosrpske politike. Već činjenica da se dobro sjećamo imena Olge Carević ili Đorđa Pribićevića, jasno pokazuje da tih imena i nije bilo previše. A dokumenti koje Barić donosi, pokazuju da u istupima zagrebačkog ogranka («Opštinskog odbora», ne općinskog, naravno!) Srpske demokratske stranke (SDS) nije bilo bitne retoričke razlike u odnosu na istupe kninske središnjice. Tako je, recimo, zagrebački «Opštinski odbor SDS-a» krajem siječnja 1991., tj. u vrijeme kad je emitiran «film o Špegelju» i pripreman vojni udar u Hrvatskoj, podsjetio da djeluje u Zagrebu, «jazbini HDZ-ovštine», te je zatražio energičan obračun s «paravojnim formacijama» i sudionicima «hrvatsko-šiptarskog dogovora o razbijanju SFRJ». U istom se dokumentu, iz srca Zagreba a na srpskom jeziku, podsjeća na bombardiranje Beograda i ustaške logore i jame «napunjene poklanim Srbima», dok su hrvatska «sela i gradovi, a posebno Zagreb, pošteđeni u toku dva svetska rata» (113.). Samo će naivni u tome propustiti uočiti prijetnju, zar ne?

Dr. Jovan Rašković, jedan od ideologa srpske pobune

 Kretanje broja stanovnika «RSK» također potkapa mit o razlici između «urbanih» i «ruralnih» Srba. Na područjima koja će biti pod nadzorom srpskih pobunjenika, prema popisu iz 1991. živjelo je 549.083 stanovnika, od čega su 287.830 (ili 52,40 posto) bili Srbi. Prema podatcima «krajinskoga» Komesarijata za izbjeglice, u srpnju 1994. na području «RSK» živjele su 122.704 izbjegle i raseljene osobe (172., 424.). Srpske vlasti očito nisu umjetno uvećavale broj izbjeglica, jer je «premijer» Zdravko Zečević krajem 1992. izjavio da je «Krajinu» napustilo čak 100.000 Srba (172.). Veliku većinu tih izbjeglica nesumnjivo čine Srbi iz drugih, neokupiranih dijelova Hrvatske. Valja uzeti u obzir da je tamo mogao biti i određeni broj «abdićevaca», ali ovi, ipak, do oslobođenja bihaćkoga džepa, nisu mogli činiti znatniji udio u izbjegličkoj populaciji. Dio tih izbjeglica čine Srbi iz oslobođenih dijelova Hrvatske (npr. nakon akcije «Maslenica»), ali je posve jasno da je dobar dio njih potražio utočište u «RSK», odlazeći iz «jazbina HDZ-ovštine» poput Zagreba.

Pakrac, 3. ožujka 1991.

Drugi je žilavi mit o «lojalnosti» Srba u Gorskome kotaru. Protivno ljupkim pripovijestima da su (valjda zbog povjeranja antifašističkomu ministru unutarnjih poslova, Josipu Boljkovcu) tamošnji Srbi odbili poslužiti kao instrument pacifikacije i okupacije Hrvatske, dokumenti pokazuju da su Srbi u Gomirju, Brestovcu, Srpskim Moravicama itd. vrlo rado primili oružje iz skladišta JNA već u srpnju i kolovozu 1991. Jedna je skupina Srba iz Gomirja u kolovozu prebačena «preko ustaške teritorije» do vojnog uzletišta u Bihaću gdje je izvježbana za diverzantske akcije (324.) Ujesen 1991. priprema se osnivanje srpske brigade u Gorskome kotaru (325.), a kad je kasnije postalo jasno da Hrvatska ipak ne će pokleknuti, Srbi iz Gorskoga kotara pristali su na razoružavanje uz nadzor međunarodnih predstavnika, ali su i tada predali samo mali dio, oko jedne petine oružja koje su primili (326.). Opovrgavajući, dakle, interpretacije koje su «prihvatili i neki hrvatski politolozi», Barić zaključuje: «ako se podaci iz dokumenata 'Štaba odbrane Gorskog kotara' prihvate kao utemeljeni, onda se može pretpostaviti da bi srpsko stanovništvo tog područja ipak iskoristilo dobiveno oružje da su srpski pobunjenici i JNA tijekom 1991. imali više uspjeha i da su iz područja pod svojim nadzorom prodrli do Gosrskoga kotara» (329.).

Srbi na slavonskim barikadama u travnju 1991.

 Treći mit na koji Barić dokumentima podsjeća, jesu stajališta tzv. demokratske opozicije u Srbiji. Dokumenti govore da su tobožnji srbijanski demokrati, na čelu s miljenikom Zapada, Zoranom Đinđićem, u ključnim trenutcima bili i intransigentniji od «vožda» Miloševića. Đinđić, Kosta Čavoški i slični «prozapadno orijentirani intelektualci» bez oklijavanja su poduprli Milana Martića i «krajinsko» vodstvo koje je odbilo zlokobni Plan Z-4, jer im je svaki oblik ostanka u hrvatskoj državi bio apsolutno neprihvatljiv (474.-476. i d.). Njihove pozicije značile su potpunu negacije Hrvatske, a politiku srpskog vodstva u Hrvatskoj opisao je jedan oficir JNA sljedećim riječima: «Osnovni moto SDS je bio 'proteraj ili ubij, opljačkaj ili spali' sve što je hrvatsko, jer mi Srbi više ne možemo živeti zajedno sa Hrvatima...» (371.). U sklopu te politike, prema službenim podatcima tzv. MUP RSK, od 1. siječnja 1992. do 30. rujna 1994. evidentirano je 440 kaznenih djela ubojstva, prilikom kojih su ubijene 573 osobe. Kad se ima na umu koliko je Hrvata ostalo živjeti pod srpskom okupacijom, postaje jasno i značenje podatka da su od toga čak 268 ubijenih Hrvati i drugi nesrbi (384.).

Oluja je pomela planove o Velikoj Srbiji

 Sudbina prvaka SDS-a u Zapadnoj Slavoniji, Veljka Džakule, u hrvatskoj je političkoj hagiografiji također stekla obrise mita. Iz činjenice da je Džakula došao u nemilost «krajinskog» vodstva nakon što je početkom 1993. potpisao Daruvarski sporazum, stvarana je ne samo ratnopsihološka klopka kojom se kušalo rascijepiti naizgled monolitno vodstvo pobunjenih Srba, nego je kreirana i predodžba o znatnoj ulozi tobožnjih golubova u koje bi – po nekima – valjalo ubrojiti i Jovana Raškovića, miljenika Dobrice Ćosića i prvog predsjednika SDS-a. No, činjenice pokazuju da je Džakula i nakon «Bljeska», čak i u hrvatskome zarobljeništvu iz kojega je ubrzo pušten, odbio na bilo koji način ograditi se od velikosrpske agresije, pa je čak otklonio raspravu o mirnoj rentegraciji preostalih okupiranih hrvatskih područja, jer da bi to bilo «prejudiciranje političkog rješenja» (497.).

«Oluja» nije bila etničko čišćenje

Posebnu pozornost Barić posvećuje pripremama i odvijanju hrvatskih vojno-redarstvenih akcija 1995. Njegova analiza pokazuje da su Tuđmanovo lukavstvo i odlučnost bili presudni u nastojanju hrvatske strane da izbjegne nametanje nepovoljnih rješenja odnosno ciprizacije u obliku primjene Plana Z-4. Hrvatski je predsjednik bio načelno sklon miroljubivim, političkim rješenjima, pogotovo u svjetlu činjenice da se Hrvatska morala naoružavati i stvarati vojsku u nepovoljnim prilikama i pod nametnutim embargom na uvoz oružja. No, jednako tako, bio je nesklon predugom otezanju s političkim rješenjem, pa je u prvome pogodnom trenutku – a on se ukazao sredinom 1995., nakon srebreničke katastrofe i srpske prijetnje bihaćkoj enklavi, čiji bi pad trajno ugrozio stabilnost hrvatske države – dao zapovijed za oružano slamanje srpske pobune.

Tuđman je bio svjestan da operaciju valja izvesti munjevito i čisto, a Barić ne ostavlja nikakve dvojbe o tome da hrvatska strana nije planirala tzv. etničko čišćenje. Operacije na Miljevačkom platou, «Maslenica» i «Bljesak» svjedoče o profesionalnosti Hrvatske vojske i nastojanju da se ljudska stradanja i uništenje imovine svedu na najmanju moguću mjeru. Barić ne negira da Hrvati, nakon svega što su doživjeli, i nisu previše željeli ostanak pobunjenih Srba u Hrvatskoj, pa ni to da se, za razliku od «Bljeska», nakon «Oluje» dogodio i određeni broj zločina nad srpskim vojnicima, civilima i imovinom. Ali, nipošto se ne radi o smišljenom planu i njegovoj sustavnoj provedbi. Baš naprotiv. Srbi su od samog početka pobune isključivali svaku mogućnost suživota s Hrvatima, pa su već u svibnju 1995. u većini napustili okupirano zapadnoslavonsko područje i prije dolaska Hrvatske vojske.

Radi toga Barić «netočnim i ishitrenim» naziva pisanje Ive Banca, da je nakon «Bljeska» uslijedila serija hrvatskih zločina i masovan bijeg Srba (500.), a «grotesknima» smatra tvrdnje ruske povjesničarke Jelene Guskove da su Hrvati, primjerice, pobili i spalili oko 1.000 zarobljenih Srba, a žene i djecu «odveli u nepoznato» (500.). To se jednostavno nije dogodilo. Srbi su – zbog niza razloga - već ranije planirali evakuaciju pučanstva, pa je ona realizirana i u svibnju i kasnije, u kolovozu. Vrhovni savjet obrane RSK je 4. kolovoza 1995. donio odluku da se «po ranije pripremljenim planovima» provede evakuacija srpskih civila iz Dalmacije i južne Like (519.). Ako je srpska pozicija da je «jedini naš konsenzus sadržan u poruci – nikad više u sastavu Hrvatske» (537.), Barić posve prihvatljivom smatra naizgled paradoksalnu tvrdnju Borivoja Rašua iz 1996: «Srpski je narod u Krajini svojim kolektivnim iseljenjem (...) na istina negativan način iskazao svoju volju, svoju državotvornu svest» (540.). Slično su postupili i bosanski Srbi: Barić ukazuje na često previđani podatak, da je 1995. nakon potpisavanja ugovora u Daytonu, oko 100.000 Srba napustilo dijelove Sarajeva koji su pripali Federaciji BiH, pokazujući na taj način da ne žele živjeti izvan srpske države (564.).

Prema tome, apsolutno je neprihvatljivo izjednačavati srpsko zauzimanje Srebrenice i pokolj koji je uslijedio, s legitimnom hrvatskom vojno-redarstvenom akcijom. Barić također upozorava da je krajnji cilj takvih teza stvaranje predodžbe o «dogovorenom ratu» (533.-542.), a za takvo što nema apsolutno nikakva dokaza. Na oslobodilačkom značaju «Bljeska» i «Oluje» ne mijenja ništa bitno okolnost da su se na rubu akcija, kao ispadi, dogodili pojedinačni hrvatski zločini. Jer, ni sva uništavanja nisu počinile hrvatske snage, budući da postoje podatci koji ukazuju na to da su pojedini Srbi prije povlačenja palili i uništavali različite objekte, da ovi ne padnu Hrvatima u ruke (519.)