Osvrti i prikazi

JEDNA BRILJANTNA STUDIJA O SLIČNOSTIMA KOMUNIZMA I NACIONALSOCIJALIZMA

Piše: Tomislav JONJIĆ

            Budući da pripadnici komunističke nomenklature u Hrvatskoj nisu nikad, osim nominalno, sišli s vlasti, u sredstvima javnog priopćavanja i javnim raspravama skoro je nemoguće objektivno razglabati o pravoj, zločinačkoj naravi komunističke ideologije. U takvoj se društvenoj klimi, posve razumljivo, ne objavljuju rasprave domaćih, niti se prevode djela stranih pisaca koja problematiziraju sličnosti komunizma i nacionalsocijalizma, a ako se katkad i pojavi nešto što narušava ljupku sliku koju o sebi grade tzv. antifašisti, poput Crne knjige komunizma (koja Hrvatsku, uzgred budi rečeno, posve zaobilazi i koja je, dometnimo još, u Hrvatskoj objavljena na posve neuobičajen način, bez popratne rasprave o komunističkim zlodjelima u ovome dijelu svijeta) ili nedavnih zbirki dokumenata i studija o partizansko-komunističkim zločinima, onda se na to odgovara šutnjom koju je bolje nazvati ostracizmom, negoli ignoriranjem.

            Radi toga svaki pokušaj da se probije taj nametnuti obruč šutnje valja pozdraviti u ime slobode: u ime prava na slobodu misli i prava na slobodu riječi. Tim više kad se radi o kapitalnim djelima, kakvo je nesumnjivo zbirka eseja francuskoga filozofa i politologa Alaina de Benoista koja je pod naslovom Komunizam i nacizam: 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.), u Parizu objavljena 1998., a koje je nedavno hrvatski prijevod objavila zagrebačka nakladnička kuća Hasanbegović, a prevela Ivana Barišić. Predgovor zbirci de Benoistovih eseja, kojega se zapravo može smatrati i zasebnim ogledom o istoj temi nastalim u povodu de Benoistove knjige, napisao je poznati njemački politolog i povjesničar Ernst Nolte, vjerojatno jedan od najboljih poznavatelja fašističke i nacionalsocijalističke ideologije odnosno totalitarizama XX. stoljeća uopće.

            Ovim je hrvatska javnost dobila prigodu da se na jezgrovit i lucidan način upozna s temom koja svakodnevno utječe na naše živote: zašto su komunizam i nacionalsocijalizam tako usporedivi i tako bliski, a zašto se ipak tako zdušno hoće (i uvelike uspijeva) da ih doživljavamo ne samo kao različite, nego kao suprotstavljene sustave misli i vladavine?

Za žrtve komunističkog pokolja u Pravieniškésu (26. lipnja 1941.) nikada nitko ne će odgovarati

            Alain de Benoist je, navodi Nolte u predgovoru, glavni predstavnik francuske Nove desnice ("la nouvelle droite") koja objavljuje nekoliko časopisa "bez kojih se ne može zamisliti duhovni život Pariza i Francuske", a kojoj je tzv. politička i intelektualna ljevica pokušala doskočiti time što ju je, po običaju, bez ikakva teorijskoga i praktičnog uporišta, pokušala proglasiti fašističkom. Metoda je otrcana, svakidašnja i svenazočna, ali začudo - uvelike funkcionira. To je itekako moguće i u jednoj Francuskoj u kojoj je u drugoj polovici XX. stoljeća "intelektualnim životom gotovo u potpunosti prevladala marksistička ideologija". No, i bez marksista je de Benoist - očito nespreman na intelektualne kompromise - sebi izabrao moćne protivnike, odvaživši se ocijeniti da globalizacija "uzrokuje uništenje naroda i ima kulturocidnu narav".

 Istočnonjemački partijski i državni vrh na otkrivanju Marxova spomenika u Karl-Marx-Stadtu (1971.)

Skromne procjene Crne knjige komunizma o broju žrtava komunističke ideologije

            Temeljna misao koja se provlači kroz 25 ogleda o nacionalsocijalizmu i komunizmu jest de Benoistovo zalaganje za slobodu istraživanja i usporedbe, kako bi prošlost napokon mogla proći i postati poviješću. Zasada ona to nije: o srednjemu je vijeku moguće raspravljati na znanstvenoj razini, ali se rasprava u XX. stoljeću neminovno pretvara u političke (dis)kvalifikacije. I, kao što mi u Hrvatskoj dobro znamo, javni prostor danomice truje "prošlost koja se uvijek čini aktualnom, i koja je stoga vrelo pristranih polemika i dvosmislenosti". Posve je očito, da de Benoistovi eseji nisu nastali samo kao odgovor na društvenu klimu u Francuskoj, nego da imaju i neposredan povod. A povod je Crna knjiga komunizma, zbirka rasprava skupine povjesničara pod vodstvom Stéphanea Courtoisa, koji odreda spadaju u dojučerašnje komuniste.

De Benoist ne podcjenjuje tu knjigu, niti joj poriče veliku vrijednost, ali ne nasjeda ovlaš ni na one njezine ocjene koje bi, na prvi pogled, mogle goditi uhu kakvoga antikomunista. Odmah na početku on upozorava, primjerice, da je procjena njezinih pisaca o 100 milijuna komunističkih žrtava prije skromna negoli pretjerana: Zbigniew Brzezinski procjenjuje da je samo u SSSR-u život izgubilo 50 milijuna ljudi, Rudolf J. Hummel smatra kako je sovjetski režim od 1917. do 1987. uspio smaknuti čak 61,9 milijuna, Robert Conquest broj žrtava u Sovjetskom Savezu, ne računajući one iz doba Drugoga svjetskog rata, zaustavlja kod 40 milijuna, kao i Jacques Julliard. Dimitri Volkogonov nalazi da su komunisti u SSSR-u između 1917. i 1953., godine Staljinove smrti, poubijali oko 35 milijuna ljudi, dok Dimitri Panine govori o 60 milijuna, a Aleksandar Solženjicin o 66 milijuna sovjetskih žrtava tijekom čitava razdoblja komunističke vladavine u toj državi. A zanimljivo je da su demografska istraživanja najbliža Solženjicinovim procjenama!

Kad je toliko žrtava u SSSR-u, gdje su još one od Kine, Mongolije i Sjeverne Koreje, preko Europe i Afrike, do Kube. Jer, svagdje gdje su došli, komunisti su donijeli neslobodu, teror, nasilje i glad. I radi toga, koja god se od procjena broja žrtava samo u SSSR-u (a onda i diljem svijeta) pokaže točnom, zasigurno ne će biti dovedena u pitanje ocjena da je komunistički eksperiment "najkolosalniji slučaj političkog pokolja u povijesti" i da komunizam "predstavlja najveći, najkrvaviji zločinački sustav u povijesti".

No, puno više od opreznih procjena o broju komunističkih žrtava, de Benoist predbacuje auktorima Crne knjige komunizma da, unatoč svemu, štede komunističku ideologiju i da, na način kojega je skoro nemoguće shvatiti, odbijaju sustavno uspoređivati nacionalsocijalizam i komunizam. Kao da ne žele shvatiti da uspoređivati ne znači poistovjećivati, nego istraživati, a to i jest zadaća povjesničara. Dobrim je dijelom to, očito, posljedica upornog tabuiziranja komunističkih zločina u Francuskoj (naravno, ne samo tamo), u kojoj je bilo moguće graknuti na Courtoisovu rečenicu: "Smrt od gladi djeteta ukrajinskoga kulaka koji je namjerno natjeran u bijedu od strane staljinističkog režima, jednaka je smrti od gladi židovskog djeteta u varšavskom getu, koga je na glad natjerao nacistički režim". Našlo se u Francuskoj, zgraža se de Benoist, i uglednih imena koja su napisala da "ni svi mrtvi nisu jednaki..."

Treba li dometnuti da i u Hrvatskoj ima onih, od predsjedničkih dvora do kakvoga zaplotnjačkog subnorovskoga kružoka, koji tvrde da ni ovdje sve žrtve nisu iste: one iz naših redova uvijek su vrjednije od drugih. De Benoistov odgovor na takva umovanja glasi: "Žrtve komunizma ne poništavaju žrtve nacizma, kao što ni žrtve nacizma ne mogu izbrisati žrtve komunizma. Nije ispravno, dakle, koristiti zločine jednog režima da bi se opravdala ili ublažila važnost zločina drugog režima: mrtvi se ne poništavaju, već se pridodaju."

Misaoni korijeni totalitarizma

            Ipak, ono što je važno, napominje de Benoist, jest potreba da se crveni i crni totalitarizmi promatraju usporedno, što znači da ih treba uzeti zajedno, kako se izrazio François Furet, odnosno, Nolteovim riječima, da ih se prouči u njihovu vremenskom kontekstu. S tog se polazišta, smatra de Benoist, "nacizam može definirati kao antikomunizam koji je od protivnika preuzeo oblike i metode, počevši od načina terora", pri čemu je vrlo vjerojatno da nacizam ne bi imao određena obilježja da već nije postojao sovjetski komunizam.

U suvremenom se svijetu, međutim, iz političkih razloga postupa posve drugačije: "Komunizam je uništio i više ljudskih života od nacizma, no i dalje prevladava misao kako je nacizam ipak bio mnogo gori od komunizma. Kako je to moguće? Od dva jednako destruktivna sustava kako možemo procijeniti manje strašnim onaj koji je učinio više štete? Kako to da se i dalje odbacuje pomisao o njihovom uspoređivanju?" I dalje, "zapravo je nejasno zašto je manje strašno, ili pak zaslužuje manju osudu, ubijati one kojima se obećavala sreća, od ubijanja onih kojima se takvo što nije obećavalo", kad je "zlo teže oprostiti kad ga provode učitelji kreposti". U tom kontekstu de Benoist ne bježi od izazova, podsjećajući da mi danas "ne možemo polaziti od pretpostavke da naše mišljenje o nacizmu odgovara mišljenju koje je nacizam imao sam o sebi". Jer, "u biti, nacizam nije ništa manje od komunizma nastojao 'usrećiti' one kojima se obraćao. (...) Nacizam i komunizam zavodili su mase različitim idealima, koji su se, međutim, mogli činiti jednako privlačnima. No, problem je u tome što je ostvarenje tih ideala u oba slučaja podrazumijevalo iskorjenjivanje jednog dijela čovječanstva".

            Nakon oštroumne analize uzroka koji su doveli i dovode do različitog pristupa i vrjednovanja komunizma i nacionalsocijalizma (fašizam de Benoist oštro luči od nacionalsocijalizma, naglašavajući da je u suvremenoj politologiji prevladavajuće shvaćanje kako između fašizma i nacionalsocijalizma ima više razlika nego sličnosti!), pisac misaone korijene totalitarizama XX. stoljeća traži u jakobinskom duhu Francuske revolucije. U to se doba, uostalom, zbio prvi pokušaj genocida u modernoj povijesti (pokolj Vandejaca koje je, prema riječima jednog od zagovornika Velikog terora, trebalo ne pokoriti, nego uništiti!), a na jakobinske su se zasade pozivali i Lenjin i nacionalsocijalisti: prvi izravno, drugi neizravno. Obje su te ideologije izišle "iz radikalne modernosti koja je, svojim povijesnim i antropološkim pretpostavkama, mogla završiti samo u užasu" (François Rouvillois).

No, iz istoga prosvjetiteljskog vrela proizišla je i liberalna ideologija. A kad su posrijedi demokratsko-liberalni poredci, de Benoist naglašava, da oni "po naravi nikako nisu otporni na totalitarizam". Dokaza za tu tezu doista ne manjka: Crveni su se Kmeri podigli iz pepela zahvaljujući Amerikancima, Englezi su sredinom XIX. stoljeća doveli do smrti svakoga petog Irca, a Francuska se "nalazi u vodećoj skupini krvničkih zemalja druge polovine ovoga stoljeća". No, proces time nije dovršen. U suvremeno doba doživljavamo možda najdramatičniji proces nastanka dobrovoljnog ropstva, stanja u kojem se čovjeka ne samo tjera na posluh, nego ga se vješto sili da obožava i onoga koji ga je sveo na položaj roba: "cenzura nametnuta trgovinom zamijenila je političku cenzuru. Disidente se više ne deportira i ne ubija, već marginalizira i drži po strani, ili ih se ušutkava. Publicitet je zamijenio promidžbu, a konformizam dobiva oblik jednoumlja". Totalitarne tendencije u modernome liberalnom kapitalizmu rafiniranije su i radi toga možda opasnije od totalitarnih diktatura XX. stoljeća. One prijete dokidanjem same čovjekove biti, a de Benoistova nas knjiga podsjeća da se ta bit ostvaruje i potvrđuje samo po slobodi i u slobodi.

*