Osvrti i prikazi

NEDOSTATCI JEDNE DRAGOCJENE KNJIGE

(Uz zbirku dokumenata o partizanskim i komunističkim zločinima)

Piše: Tomislav JONJIĆ

            Knjige rječito govore o vremenu u kojem su objavljene. No, o vremenu i duhovnom stanju jednog naroda još više govore knjige koje – nisu objavljene. U tom smislu, dovoljno govori činjenica da je trebalo proći 54 godine od sloma Nezavisne Države Hrvatske i obnove Jugoslavije, da se u Hrvatskoj objavi prva zbirka dokumenata o četrničkim zločinima (Z. Dizdar - M. Sobolevski, Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Zagreb, 1999.). Više od pola stoljeća šutnje o četničkim zločinima jasnije govori o pravoj naravi druge, komunističke Jugoslavije, nego sve fraze avnojskih nostalgičara i sva isprazna jamstva i obećanja jugoslavenskih ustava i zaključaka partijskih kongresa.

Naslovna stranica zbirke dokumenata

             A još šest će godina proći dok svjetlo dana ne ugleda prva zbirka dokumenata o partizanskim i komunističkim zločinima. Nju je prije par tjedana pod naslovom Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. priredio povjesničarsko-arhivistički kvartet, u čijem su sastavu Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Pojić i Mate Rupić. Zbirka je objavljena u nakladi Hrvatskog instituta za povijest – Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskome Brodu, a na ukupno 344 stranice objavljeno je 118 dokumenata, od čega je sedam u presliku. (Dva od tih faksimila objavljujemo na posljednjim stranicama ovog broja Političkog zatvorenika.) Time nisu iscrpljeni tehnički podatci o knjizi, budući da su o dijelu nevolja s njezinim objavljivanjem dva priređivača (dr. Geiger i prof. Rupić) ponešto govorili na predstavljanju knjige u Zagrebu, 15. lipnja, kao i u emisiji «Opasne veze» Tihomira Dujmovića, koja je na Otvorenoj televiziji (OTV) prikazana upravo na tzv. Dan antifašističke borbe, a reprizirana sutradan, 23. lipnja 2005. U tim su prigodama priređivači spominjali teškoće s nekim recenzentima i nakladnicima, upirali prstom u njihove (simptomatične) rezerve i primjedbe, uslijed čega se dogodilo da knjiga bude tiskana na najjeftinijem papiru, u vrlo skromnoj opremi i izvan glavnoga grada Hrvatske. Istodobno su spomenuli da je ova knjiga – nejunačkom vremenu usprkos - samo prva u nizu, jer da u bliskoj budućnosti planiraju objaviti slične zbirke dokumenata za pojedine hrvatske regije i grad Zagreb.

Dokumentirana optužba partizansko-komunističkog pokreta

            Izabrani dokumenti ograničeni su na današnju (ili: avnojsku) Republiku Hrvatsku. Pitanje je, je li to najbolji pristup, s obzirom na to da organizacija vlasti Nezavisne Države Hrvatske nije imala nikakve veze s «avnojskim» granicama, a ni ustroj partizanskih vojnopolitičkih tijela nije se podudarao s današnjim granicama Republike Hrvatske. Razumije se samo po sebi, da – recimo – povlačenje zapadnohercegovačkih Hrvata i njihovo stradanje u logorima i na Križnom putu, nije razumljivo bez podsjećanja na partizanski pokolj svećenika i redovnika u Mostaru, na Širokome Brijegu i drugdje. U tom smislu, svakako ne bi bilo od viška, da su priređivači u predgovoru spomenuli, jesu li ih na takav postupak ponukali praktični razlozi (npr. dostupnost arhivskoga gradiva), ili su imali neke druge motive. Izostanku takve napomene svakako bi trebalo doskočiti u budućim izdanjima.

            I ovakva kakva jest, pionirska i po opsegu skromna, zbirka dokumenata o partizansko-komunističkim zločinima prvorazredan je događaj u hrvatskoj historiografiji. Iz nje jasno proizlazi da su partizanski zločini bili smišljeni, planirani i sustavno provođeni. Priređivači u više prigoda navode kako cjelovitu sliku o tome nikad ne će biti moguće dobiti, jer su dokumenti sustavno uništavani desetljećima nakon rata. No, i iz onoga što je dostupno, jasno proizlazi, da je jugoslavensko komunističko vodstvo znalo i htjelo provedbu tih zločina. To, dakako, ne znači da će se u dogledno vrijeme na Markovu trgu naći netko tko će postaviti pitanje veličanja Josipa Broza Tita, ili se suočiti sa samodopadnim tepanjem jugoslavenskih «antifašista» u današnjoj Hrvatskoj. Predsjednici Sabora i dalje će ići u Brezovicu i bulazniti o antifašizmu, klanjat će se «velikanima antifašističkog pokreta», od kojih su u ovoj knjizi neki i poimence spomenuti kao tihi svjedoci i poticatelji masovnog zločina. Ne znači to ni da će se u povijesnim udžbenicima promijeniti uobičajeno mistificiranje, ali ono što je važno jest činjenica da se prvi put sustavno i znanstveno pristupa demaskiranju partizanskog pokreta, tj. poslu koji je na jednoj drugoj razini apsolviran davno ranije, kad je Domovinski rat – unatoč svim propagandnim trikovima – konačno zabio čavao u laž o hrvatskome i osloboditeljskom karakteru partizanstva.

            Upravo radi temeljitosti i analitičke hladnoće priređivača, te zastrašujuće dokumentarnosti objavljenih isprava, ova zbirka dokumenata zaslužuje sve pohvale. Razumije se, ima stvari koje bi svatko od nas rekao drugačije, a suradnicima ovog časopisa ne će biti nezanimljivo napomenuti da su priređivači citirali i Politički zatvorenik, previdjevši ipak da je, primjerice, dokument br. 76 bio ranije objavljen, kako u Vjesniku, tako i u Političkom zatvoreniku. No, taj je prigovor skoro neukusno isticati.

Naslov šalje pogrješnu poruku

            Kad se hoće upozoriti na nedostatke ove dragocjene knjige, treba na umu imati najmanje dvije stvari. Prva je, da nije moguće prirediti zbirku dokumenata kojom će svatko biti zadovoljan. Uvijek ima onih koji će držati da se neke od uvrštenih dokumenata bez štete moglo izostaviti, a da je druge valjalo uvrstiti. I što je najgore, nikomu od takvih prigovarača nije moguće dokazati kako nije u pravu. Druga stvar koju valja imati na umu jesu spomenute neprilike s kojima su priređivači bili suočeni, a bit će – nema sumnje – suočeni i u budućnosti. Tužna je činjenica da za ovakvu knjigu u Hrvatskoj treba hrabrosti, a hrabrost koju su priređivači pokazali uvelike ih ispričava i od možebitnih propusta.

            Mora im se priznati da su knjigu naslovili preciznije nego što su to htjeli neki, koji su sugerirali da se već u naslovu partizanski zločini svedu samo na komunističku sastavnicu tog pokreta, ne bi li je tako prikazali kao eksces jedne marginalne ekstremističke skupine koja je zagovarala provedbu komunističke revolucije, kojoj su nasilje i nesloboda imanentni, pa je i u praksi provodila najžešći totalitarizam kojega je povijest čovječanstva upamtila. Doista, iz činjenice da su se u žrvnju tog nasilja našli pripadnici ne samo hrvatskoga, nego i drugih naroda i nacionalnih manjina (kao što, uostalom, krovni pojam Bleiburg pokriva stradanje ne samo Hrvata, nego i Slovenaca, Crnogoraca, Srba i drugih), mogla bi se naizgled uvjerljivo graditi konstrukcija, da su zločini partizana zapravo zločini komunista. No, time bi se otišlo u drugu krajnost, ignorirajući nacionalni moment, koji je u masovnim pokoljima bio itekako relevantan. O tome sasvim rječito govore razmjeri stradanja Hrvata i pripadnika drugih naroda: baš kao što su Hrvati u obje Jugoslavije bili najbrojniji među političkim uznicima, tako su i u partizanskim pokoljima u ratu stradavali najviše, a taj su tragični položaj zadržali – uz Nijemce – i u poratnim smaknućima.

            No, naslovu bismo knjige prigovorili nešto drugo, a i to se zapravo moglo apsolvirati u predgovoru. Priređivači u predgovoru doista ne štede jugoslavensko komunističko vodstvo, te naglašavaju čak i to, da će ova i slične zbirke dokumenata uvijek biti manjkave u prvom redu radi toga što je bjelodano da su dokumenti o zločinima sustavno uništavani sve do druge polovice osamdesetih godina. Ali, dokumenti uvršteni u knjigu kronološki počinju s proljećem 1944., baš kao što naslov knjige govori. Zar takva koncepcija, i takav naslov, ne sugeriraju da prije toga nije bilo sustavnih i masovnih pokolja? Zar se iz toga ne stječe dojam da partizanski i komunistički zločini počinju zauzimanjem određenih područja (npr. Dalmacije), pa se u tom svjetlu mogu interpretirati kao odmazda nad poraženim neprijateljem?

            Radi toga je trebalo napomenuti da partizansko-komunistički masovni zločini nisu započeli 1944. Trebalo je podsjetiti da «gerilci», koji su u ljeto 1941. počinili masovne zločine nad Hrvatima na području Like, zapadne Bosne i sjeverne Dalmacije nisu (samo) četnici, nego i oni koje će kasnija Jugoslavija častiti kao partizanske «narodne heroje», baš kao što će obljetnice tih pokolja biti slavljene kao «dan ustanka». Da se podsjetilo na masakr u Gvozdanskome, Udbini, Boričevcu i Krnjeuši, izbjegla bi se opasnost da se ponavljaju mistifikacije. Da nisu prešućeni Aržano, Zrin, Španovica i Krašić (ako se već preskočilo Bosanski Petrovac, Kulen Vakuf ili Prijedor), onda tzv. antifašistička kvazihistoriografija ne bi mogla manipulirati partizanskim zločinima, uspoređujući ih s poratnim odmazdama u Francuskoj ili Italiji. A samo jedna jedina rečenica u predgovoru mogla je otkloniti i ovaj prigovor.

Nerazmjeran broj dokumenata o stradanjima Nijemaca

            Da su razmjeri etničkog čišćenja Nijemaca u poratnoj Jugoslaviji razmjerno najveći, poodavno je poznato. Njemačka država u istraživanje njemačkih žrtava, očuvanje i održavanje grobalja i slične aktivnosti ulaže prilična sredstva. Ponešto je tome, nema sumnje, doprinijela i današnja Hrvatska. Paradoksalno je, ali lako dokazivo, da je stupanj istraženosti stradanja Nijemaca u Hrvatskoj (ili u Jugoslaviji, jer je većina Nijemaca živjela izvan današnje Hrvatske) znatno viši od stupnja istraženosti stradanja Hrvata.

            Utoliko je neumjesno u prvu knjigu koja se bavi partizansko-komunističkim zločinima u Hrvatskoj, uvrstiti neukusno velik broj dokumenata koji se bavi isključivo njemačkim stradanjima. I time se šalje pogrješna poruka.

            Naravno, u dokumentima koji obrađuju masovna stradanja, ne raščlanjujući žrtve po nacionalnoj pripadnosti, redovito se nalaze i Nijemci. No, od ukupno 118 dokumenata, njih točno 25 bavi se isključivo poimence spomenutim stradanjem Nijemaca, a u još dvadeset dokumenata njemački se zarobljenici i uopće žrtve izrijekom spominju. Drugim riječima, čitatelj stječe dojam da je oko trećine prostora u u prvoj knjizi koja se bavi partizansko-komunističkim zločinima u Hrvatskoj posvećeno – Nijemcima. Za takvo što zapravo nema opravdanja. A to istodobno izaziva i neka pitanja, koja još čekaju da budu istražena. Primjerice, u ovom je mjesečniku objavljeno blizu tisuću svjedočanstava o progonu Hrvata 1945. Ponekad se u njima spominju i stradanja Nijemaca, ali će pozorniji čitatelj zamijetiti da hrvatski progonjenici i hrvatski politički uznici tomu ne posvećuju osobitu pozornost.

            Nema dvojbe da uzrok tomu nije jugoslavensko-komunistička propaganda, koja je (i) Hrvatima pokušala omraziti «Švabe», jer se danomice pokazuje da Hrvati osjećaju naklonost njemačkoj kulturi i geopolitičku povezanost sa Srednjom Europom u kojoj je njemački utjecaja vrlo snažan. Uzroke, dakle, valja tražiti drugdje. Možda u činjenici da se njemačka manjina u prvoj Jugoslaviji – kao uostalom skoro svaka manjina – oslanjala na vlast, a ne na oporbu, pa se po toj logici nalazila na suprotnoj strani od većine hrvatskog naroda. A možda i u tome da se tzv. Njemačka narodna skupina i u NDH znala ponašati obijesno, uživajući zaštitu Trećeg Reicha koji je ratnoj hrvatskoj državi bio sve prije nego željeni i lojalni saveznik. Tako je i u ovom časopisu objavljen niz svjedočenja o njemačkom diskriminiranju Hrvata usred NDH. Ta tema, dakako, tek čeka svog istraživača, ali je u ovom trenutku svakako neprilično koristiti hrvatske žrtve i hrvatska stradanja da se – još jednom – dokumentira zastrašujući zločin nad Nijemcima, zločin koji doista zaslužuje da ga se kvalificira kao genocid.