Osvrti i prikazi

ANDRIJA ARTUKOVIĆ JE PROTUZAKONITO IZRUČEN I OSUĐEN!

Piše: Tomislav JONJIĆ

(U povodu knjige Christophera H. Pylea “Extradition, Politics and Human Rights”, Temple University Press, Philadelphia, 2001)

            O “slučaju” dr. Andrije Artukovića u ovom smo mjesečniku pisali u više navrata. Spominjan je u dvadesetak memoarskih članaka hrvatskih političkih uznika, a u brojevima 59 i 60, za veljaču i ožujak 1997. (str. 31.-33. te 24.-27.) preveli smo i priredili knjižicu američkog povjesnika C. Michaela McAdamsa «Bijela knjiga o slučaju dr. Andrije Artukovića» (White Paper on Dr. Andrija Artukovic). Također smo, u broju 73 (travanj 1998., str. 21.) prenijeli priznanje jednog od Artukovićevih tužitelja, tad već zagrebačkog odvjetnika, Ante Nobila, u kojem se priznaje da je jugoslavenska tajna služba protuzakonito prisluškivala obranu (za što nije bilo prevelike potrebe, jer je jedan od branitelja ionako bio pouzdanik Službe državne sigurnosti), te je protuzakonito presnimila dokumente koje je u Zagreb za potrebe obrane donio Artukovićev sin Radoslav.

 Knjiga koja otkriva spektakularne tajne o Artukovićevu izručenju

             Način na koji je A. Artuković izručen komunističkoj Jugoslaviji i u njoj osuđen na smrt (da bi nakon toga njegovi posmrtni ostatci netragom nestali, zahvaljujući promjeni propisa poduzetoj upravo za tu svrhu), očito još nije okončana priča.

            Tom se slučaju ponovno vraćamo povodom knjige koju je prije nekoliko godina pod naslovom “Izručenje, politika i ljudska prava” (Extradition, Politics and Human Rights, Temple University Press, Philadelphia, 2001, 445 pp.) objavio Chistopher H. Pyle, profesor povijesti i političkih znanosti na Mount Holyoke College u Sjedinjenim Američkim Državama. Pyle je pisac nekoliko knjiga i kongresnih izvješća, te se kao stručnjak za pitanja izručenja (izručbe, ekstradicije) često pojavljuje pred američkim Kongresom.

Tradicionalna zaštita političkih prijestupnika

            Njegova je knjiga sustavan pravno-povijesni prikaz problematike izručenja u anglosaksonskome, osobito američkom pravu, s težištem na izručenju “političkih prijestupnika”. Toj problematici Pyle pristupa na poseban način, kritizirajući već na uvodnim stranicama brojne stručnjake, koji u raspravi o ovoj temi polaze od stajališta da je “izručenje aspekt međunarodnih odnosa u kojoj su samo države, a ne i pojedinci, ovlaštenici prava”. To je, nažalost, općenita pojava i danas, kad se ljudska prava često smatraju nedodirljivim postulatom. Štoviše, temeljita raščlamba povijesti izručenja u američkome pravnom poredku pokazuje da se o pravima pojedinca više vodilo računa u ranija vremena, dok su ona danas – usuprot svim bučnim frazama političkog establishmenta – vrlo često posve podređena političkoj pragmatici odnosno državnim interesima. Američko Ministarstvo vanjskih poslova (State Department) i Ministarstvo pravosuđa (Department of Justice) sve češće smatraju izručenje diskrecijskim pravom izvršne vlasti, potežući kao ključni argument ocjenu da bi otklanjanje zahtjeva za izručenje moglo ugroziti vanjskopolitičke interese Sjedinjenih Američkih Država.

 Christopher H. Pyle

             Nije uvijek bilo tako. Desetljećima je u američkom pravu prevladavalo stajalište koje je 1853. državni tajnik William L. Marcy izrazio riječima: “Predati političkog prijestupnika… nije dužnost; baš naprotiv, udovoljenje takvom traženju smatralo bi se nečasnim podvrgnućem stranoj sili, činom koji bi zavrijedio oštru osudu čovječanstva”. U to je vrijeme to bilo prevladavajuće shvaćanje uljuđenog svijeta, uobličeno zapravo u Europi. Jakobinci su, doduše, u doba Francuske revolucije narušili načelo zaštite političkih bjegunaca, određujući da se ono nema primjenjivati na “tirane” (i ostavljajući sebi pravo odrediti tko spada u tu vrlo rastezljivu kategoriju!), a Francuska je i u Napoleonovo doba i nakon njega pokušavala, dijelom i uspijevala, od europskih zemalja iznuditi ugovore koji su osiguravali izručenje političkih “prijestupnika protiv Francuske”. Britanci su, pak, čak i onda kad su nastojali dobiti u svoje ruke političke prijestupnike (redom irske borce za slobodu!), već u početku XIX. st. pretežno smatrali kako je neizručenje političkih krivaca postalo sastavnim dijelom uljuđenih europskih poredaka, pa bi, kako se izrazio lord Castlereagh, “pretvaranje britanskog prava u instrument za kažnjavanje stranaca zbog njihovih političkih prijestupa, značilo - zloporabu prava”.

            Nacionalni romantizam i stvaranje nacionalnih država pogodovalo je takvom shvaćanju. Pyle je posve u pravu kad kaže kako se danas revolucionarce i ubojice iz političkih motiva općenito smatra teroristima, dok je njihove preteče, poput Garibaldija, Kossutha i Mazzinija, europska liberalna javnost XIX. stoljeća slavila kao romantične junake. Slično ih je tretirala i tadašnja znanost, pa je znameniti talijanski kriminolog Cesare Lombroso pisao kako su politički prijestupnici redom ljudi “snažnog intelekta, naglašenog senzibiliteta, velikog altruizma i rodoljubnih, vjerskih, pa čak i znanstvenih ideala”. No, dramatični događaji u drugoj polovici stoljeća nagnali su države da preispitaju dotadašnja stajališta. Između 1854. i 1911. čak devetnaest državnih poglavara smaknuli su atentatori, a zločini Pariške komune i sve rašireniji nasilnički čini anarhista, nihilista i socijalista narušili su tu romantičnu sliku i naveli vlade da počnu razlikovati političke krivce od običnih nasilnika, koji se ne libe, bez vidljiva razloga, za glavu skratiti čak i posve umjerene i ni po čemu tiranski raspoložene vladare.

 Andrija Artuković kao mladi odvjetnik u Gospiću (sjedi u sredini) – vodstvo Hrvatskog radiše na zabavi Teniskoga kluba Nehaj u Senju

            Ipak, od revolucionarne 1848. do početka sedamdesetih godina XX. stoljeća, vlade su u velikoj većini odluke o izručenju prepuštale sudbenoj vlasti. Bio je to najsigurniji način zaštite političkih prijestupnika. No, američka je vlada sedamdesetih godina započela snažan pritisak da stvar uzme u svoje ruke, a to će još oštrije nastaviti Reaganova administracija Službeni je Washington započeo navalu na dotad uobičajeni način postupanja. Činio je to tako da iznimku koja se odnosila na političke prijestupnike odstrani zakonodavnim putem, da je uznastoji eliminirati pojedinačnim međudržavnim ugovorima i, napokon, tako da uvjeri sudove da ne primjenjuju predmetne ugovorne uglavke ili da predmet prepuste State Departmentu kao “političko pitanje”.

            Ahilova peta koncepcije koja je štitila političke prijestupnike pronađena je u borbi protiv terorizma. Prve su žrtve bili Palestinci i irski borci za slobodu. Rasprava o izručenju Irca Petera Gabriela Johna McMullena (1978.-1979.), pripadnika PLO-a Ziada Abu Eaina (1979.-1981.) i Mahmouda El-Abeda Ahmada poznatog i kao Mahmoud Abed Atta (1986.-1987.), te boraca IRA-e Williama Josepha Quinna (1979.-1986.), Desmonda Mackina (1980.-1981.) i Josepha Patricka Thomasa Dohertyja (1983.-1986.) uzburkali su američku stručnu i političku javnost. No, službeni je Washington pokazivao sve veću odlučnost da ljudska prava pojedinaca i pravnopolitičku baštinu, koja je umnogome pridonijela poimanju SAD-a kao “obećane zemlje”, u svjetlu zaoštravanja hladnoratovske borbe žrtvuje dobrim odnosima s Velikom Britanijom i Izraelom.

Prvi pokušaj izručenja dr. Artukovića

            U tom je kontekstu dragocjen Pyleov prikaz sudbine dr. Andrije Artukovića. On raspravlja o dva postupka za izručenje, koji su nakon Drugoga svjetskog rata vođeni u Americi, a ne i o Artukovićevu izručenju Kraljevini Jugoslaviji nakon atentata na Aleksandra Karađorđevića 9. listopada 1934. u Marseilleu. Britanske su vlasti tada, naime, uhitile Artukovića koji je 15. listopada 1934. po kratkom postupku dopremljen u Lyon. Nakon što su francuske vlasti provele istragu, jugoslavenski je zahtjev otklonjen. Slično je postupila Italija, čiji je sud odbio jugoslavenski zahtjev za izručenje dr. Ante Pavelića i Eugena Dide Kvaternika, s obrazloženjem da je atentat u Marseilleu političko djelo. No, Beograd se pokušao Artukovića dočepati pod izlikom njegova sudjelovanja u Ličkom ustanku 1932., pa je Francuska 7. siječnja 1935. Artukovića izručila Jugoslaviji. U tamnici Uprave grada Beograda i na Adi Ciganliji on je zlostavljan i mučen do proljeća 1936., ali ga je sud 4. travnja 1936. ipak, zbog nedostatka dokaza, morao pustiti na slobodu. Malo nakon toga opet se sklonio u inozemstvo.

 Prisega prve hrvatske državne vlade, Artuković sedmi zdesna

U svojoj knjizi Christopher H. Pyle, od ukupno 22 poglavlja, Artukoviću posvećuje dva: deseto (Cold War Justice) i sedamnaesto (Retributive Justice and Second Artuković Case). Važno je pritom naglasiti da pisac slovi kao lijevo orijentirani liberalni intelektualac, koji ne pokazuje nikakvih simpatija prema Ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Za nj je i sam Artuković bio pripadnik “pronacističkoga i marionetskog režima (Nazi-puppet regime)”, a i kad primjećuje da su protivnici tog režima često bez ikakva uporišta i pouzdana izvora potezali ogromne brojke žrtava (pa napominje da je Nora Levin u knjizi “The Holocaust”, New York, 1973., navela kako je u Jasenovcu stradalo 20.000 Židova), Pyle se ne uspijeva u cijelosti odhrvati ni zlokobnim crnim legendama koje su desetljećima – uz nemalo zalaganje “hrvatskih antifašista” i mačekovskih jugoslavenskih reformista - širene svijetom, poput one o “košari ljudskih očiju” na stolu državnog poglavara dr. Ante Pavelića. Utoliko je Pyleova analiza ponašanja američkog pravosuđa i vlade dragocjenija.

Dr. Andrija Artuković uselio je u SAD 1948. iz Irske, pod imenom Alojz Anić, te se nastanio kod svog brata Ivana, koji je od ranije živio i radio u Kaliforniji. Pokušaj legalizacije Andrijina boravka izazvao je pozornost jugoslavenskih vlasti, a u podizanju prašine oko njegova slučaja veliku je ulogu imao prokomunistički novinar Drew Pearson, koji je 29. travnja 1951. objavio članak u kojem se Artukovića proziva kao ratnog zločinca. Trumanova se administracija našla u nezavidnu položaju. I službenom je Washingtonu i američkoj javnosti bilo posve jasno, da u komunističkoj Jugoslaviji Artuković, bude li izručen, ne će imati pošteno suđenje. No, u Americi zapravo nije smatran zločincem, a nema nikakva dokaza da je počinio zločin koji bi podlijegao obvezi izručenja. Sačuvani dokumenti, koje Pyle citira u svojoj knjizi, pokazuju stajalište Ministarstva pravosuđa: izručenje u Jugoslaviju značilo bi njegovu sigurnu smrt, pa je preporučljivije uputiti ga u treću, nekomunističku zemlju, u kojoj bi dobio politički azil. Štoviše, ako mu se na teret stavljaju djela počinjena u borbi protiv komunizma, čak bi mu SAD trebale dati azil.

 L. A. Times Magazine od 18. V. 1986. o borbi Artukovićeva sina Radoslava

 Stvar je zakomplicirala Jugoslavija, podnoseći formalni zahtjev za izručenje, pozivom na ugovor kojega je 1902. sa SAD-om sklopila Kraljevina Srbija. Artuković je 29. kolovoza 1951. uhićen. Ubrzo je pušten uz kauciju, te se nastavila teška pravna bitka, koju je 3. travnja 1956. zaključio sudac Peyton Hall, ocjenjujući da su “svi navodni zločini za koje se izručenje traži, posljedica ’zapovijedi’ koje je (Artuković) izdao u svojstvu dužnosnika (hrvatske) vlade tijekom rata”, pa je “već na prvi pogled očevidno da su zločini za koje se predaja traži, zločini političkog značaja”. Jugoslavenska je žalba odbijena 24. lipnja 1957., ali je Vrhovni sud odluku ukinuo 20. siječnja 1958. i naložio nastavak dokaznog postupka. Zanimljivo je, primjećuje Pyle, da su najliberalniji članovi Vrhovnog suda, sudci William O. Douglas i Hugo Black izrazili neslaganje s takvom odlukom.

 Naslovna stranica Vrančićeve knjige o pokušaju Artukovićeva izručenja

 Dokazni postupak u predmetu Karadžole protiv Artukovića, nazvan tako po imenu jugoslavenskoga generalnoga konzula koji je formalno podnio zahtjev, nastavljen je 16. lipnja 1958. pred sudbenim povjerenikom Theodorom Hockeom. “Ali, kad je došlo vrijeme da se predoče dokazi, jugoslavenska vlada nije ponudila nijednog očevidca u potporu svojih optužbi. Sve njezine tvrdnje počivale su na hrpi izjava koje su sve odreda sastavili službenici jugoslavenskog režima, i to ne kao doslovne zapisnike, nego kao sažetke onoga što su službenici mislili da su saslušani svjedoci rekli ili mislili. Od ukupno 119 tih izjava, Artuković je imenom spomenut samo u njih dvanaest, a baš nijedna nije sadržavala spoznaje iz prve ruke o tome što je Artuković rekao ili govorio” (Pyle). Hocke je 15. siječnja 1959. donio odluku da Artuković ne smije biti izručen, “i to zbog dva razloga, prvo radi toga što jugoslavenska vlada nije učinila vjerojatnim da je on odgovoran za ratne zločine, i drugo, radi toga što on, da mu je odgovornost i dokazana, uživa pravo na zaštitu zbog političkog značaja tih djela”.

Pyle smatra važnim naglasiti, da je – otklanjajući iskaze svjedoka jugoslavenske vlade, a vjerujući svjedocima obrane, makar većina njih bili bivši dužnosnici ratne hrvatske vlade odnosno Ustaškog pokreta - američki sud na ovaj način prešutno primio na znanje (judicial notice) komunističke zločine kao dokazanu činjenicu. Štovše, zaključujući stvar, Hocke je glasno osudio taktiku jugoslavenskog režima, izjavljujući: “Nadam se da ne ću doživjeti dan kad će netko biti pozvan na odgovornost pred sudom države Kalifornije ili sudovima Sjedinjenih Država, na temelju takvih dokaza, kakve je u ovom predmetu predočio podnositelj zahtjeva”.

Odluka američkog suda o suspenziji rješidbe o izručenju bila je težak poraz jugoslavenskog režima. On je u svoja kola pokušavao upregnuti ne samo svoj propagandni stroj i svoje plaćenike odnosno simpatizere u zapadnim medijima, nego i hrvatske političke uznike. Na njih je vršen strahovit pritisak da potpišu predstavku za Pavelićevo i Artukovićevo izručenje, ali je i taj pokušaj ostao bez uspjeha: perfidnu ucjenu jugoslavenskog režima odbili su, kako su u našem mjesečniku svjedočili desetci preživjelih, i oni hrvatski politički robijaši koji su se oštro distancirali od ustaštva i NDH.

 Naslovnica zagrebačkog "Vjesnika" od 13. veljače 1986.

 U hrvatskim je iseljeničkim tiskovinama ta pobjeda, razumljivo, izazvala veliki odjek. Objavljeni su desetci članaka, a bivši državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova, ujedno jedan od najzrelijih hrvatskih emigrantskih publicista, dr. Vjekoslav Vrančić, objavio je knjigu Dr. Andrija Artuković pred sjeveroameričkim sudom (Mala politička knjižnica Hrvatske misli, knj. 2., Buenos Aires, 1959., 111 str.), u kojoj je potanko opisao tijek postupka, u kojem su kao svjedoci obrane nastupili René Herman, Tomislav Mesić, dr. Ivo Omrčanin, ing Karlo Mirth, vlč. dr. Stjepan Lacković (tajnik nadbiskupa Stepinca), Theodere Benković O.F.M., vlč. dr. Dragutin Kamber, Janko Tortić, dr. Vrančić i vlč. dr. Kruno Pandžić O.F.M. No, time nije završena politička i životna borba prvog ministra unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske.

Dar koji Beograd nije želio: protuzakonito izručenje na američko inzistiranje

            Mnogi analitičari događanja u Jugoslaviji osamdesetih godina ocjenjivali su da je 1985./86. bila prijelomnica. U to je doba došlo do preustroja JNA (koji je 1991. omogućavao “legalnu” intervenciju s području Srbije i BiH duboko u teritorij Republike Hrvatske), Srpska pravoslavna crkva se također teritorijalno reorganizirala (pa je broj eparhija zapadno od Drine izjednačen s onim istočno od Drine), a započet je rad na Memorandumu SANU, koji je procurio u javnost 1986. U tom se kontekstu činilo posve logičnim da je velikosrpska klika, u sklopu priprema za reunitarizaciju Jugoslavije ili stvaranje Velike Srbije, pokušala dobiti Andriju Artukovića i na taj način, propagandnim iskorištavanjem jednoga montiranog procesa, paralizirati mogući hrvatski otpor, unaprijed i iznova diskreditirajući Hrvate kao pripadnike “genocidnog naroda”.

Unatrag gledano, bio je to račun bez krčmara, a zagrebački je proces Artukoviću polučio posljedice koje jugoslavenski režim zasigurno nije želio. Pokazat će se da je njegova najkrupnija posljedica bila prema vani tiha, ali iznutra vrlo duboka i burna reakcija hrvatske javnosti, koja se ogledala u ponovnom buđenju tradicionalnih razrožnosti između Hrvata i Srba, i to do mjere koja je jasnije od ičega drugoga govorila kako ta dva naroda samo silom mogu biti svezana u istome državnopravnom okviru. Povijesno gledano, to je najvažniji plod suđenja Artukoviću, i ujedno najveća pobjeda u višedesetljetnoj političkoj borbi toga hrvatskog nacionalista.

No, ono što iznenađuje, vjerojatno je spoznaja da Artuković nije izručen zato što je to Beograd tražio, nego zato što je Washington prisilio Beograd da to učini. A najšokantnije je to, da su američke vlasti na izručenju inzistirale i na koncu ga provele uz flagrantnu povredu niza vlastitih, američkih propisa! Oslanjajući se na američke diplomatske, redarstvene i pravne izvore, Pyleova knjiga u tom pogledu otklanja sve dvojbe. Ključne razloge za takav rasplet pisac vidi u promijenjenim općim političkim okolnostima, tj. u splašnjavanju hladnoratovske konfrontacije, te u nastojanju židovskih skupina u Americi da se ne samo olakša položaj Izraela, nego i spriječi zaborav holokausta. Time je bitno ugrožen položaj bivših pristaša Osovine (bili oni to svojom voljom, bili to zbog objektivnih okolnosti odnosno razloga na koje nisu mogli utjecati), koji su zbog svoga antikomunizma uživali stanovitu zaštitu u SAD-u. Radi potrage za njima, krajem sedamdesetih (1977.) osnovan je Special Litigation Unit (SLU), koji je godinu kasnije ušao u sastav Ministarstva pravosuđa, gdje je preimenovan u Ured za posebne istrage (Office of Special Investigations, OSI). U OSI-ju je zaposleno pedesetak osoba, a pored velike kongresne potpore, dobio je i znatna sredstva: njegov je godišnji proračun već početkom osamdesetih iznosio oko tri milijuna USD.

Od samog početka se OSI fokusirao na izmjenu dvadesetak godina ranije suspendirane odluke o Artukovićevu protjerivanju. Ministarstvo pravosuđa je već 1979. zatražilo ukidanje supenzije, oslanjajući se na dopunjeni Holtzmanov amandman iz 1978., koji je otvarao mogućnost da se osoba protjera čak i u zemlju u kojoj je čeka progon, ako je i sama optužena za progon. Ta je odredba vošingtonskim insiderima, napominje Pyle, poznata kao “Artukovićeva klauzula”: američke su je vlasti ugradile u zakonodavstvo samo radi protjerivanja bivšega hrvatskog ministra, a i prije njezina usvajanja dužnosnici su Ministarstva pravosuđa otputovali u Beograd, nagovarati jugoslavenske vlasti da obnove zahtjev za Artukovićevim izručenjem. Ministarstvo pravosuđa je, povrh toga, pokušalo izbjeći da se ponovno preispituje valjanost i uvjerljivost dokazala iz pedesetih godina, očito svjesno da se u tom slučaju upušta u unaprijed izgubljenu bitku.

Iako je Žalbeni odbor za useljenička pitanja (Board of Immigration Appeals) usvojio zahtjev Ministarstva, Žalbeno je vijeće Devetoga okruga u prosincu 1982. ukinulo takvu odluku i omogućilo Artukovićevoj obrani da se provede novo dokazno ročište. Na njemu je OSI, ako je želio uspjeh, morao svoj zahtjev za deportaciju potkrijepiti “jasnim, uvjerljivim i nedvosmislenim dokazima”. Suočeno s tom, nastavlja Pyle, “naizgled nemogućom zadaćom, Ministarsvo pravosuđa se odlučilo umjesto protjerivanja tražiti izručenje. Pritom je svjesno ignoriralo činjenicu da stari antikomunist poput Artukovića zapravo ne može očekivati pošteno suđenje od strane svojih bivših neprijatelja. Jugoslavija je još uvijek bila komunistička diktatura, a prva zadaća njezina pravosudnog sustava je – kao i u drugim komunističkim zemljama – da vršenje pravde mora služiti Revoluciji, tj. ciljevima Partije”.

Nestrpljive zbog jugoslavenske tromosti, američke su vlasti poduzele ofenzivu: u srpnju 1983. u Jugoslaviju je otputovalo visoko izaslanstvo Ministarstva pravosuđa SAD, koje je predvodio šef Kriminalističkog odjela Ministarstva i zamjenik državnog odvjetnika Mark M. Richard, a činili su ga još i šef OSI-ja Neal M. Sher, te pridruženi direktor Ureda za međunarodna pitanja, Murray Stein. Sher će kasnije tvrditi kako je izaslanstvo putovalo u Jugoslaviju radi potrage za dokazima koji bi omogućili Artukovićevo protjerivanje, a nipošto radi vršenja pritiska na Jugoslaviju u svezi s podnošenjem zahtjeva za izručenje. Međutim, sačuvani dokazi govore drugačije. Brzojav State Departmenta američkomu veleposlanstvu u Beogradu iz svibnja 1983. svjedoči da je “glavna svrha posjeta rasprava o mogućnosti da Jugoslavija podnese zahtjev Sjedinjenim Državama za izručenje Andrije Artukovića”. U kolovozu 1983. State Depratment će brzojaviti svom veleposlaniku u Beogradu: “Ciljevi vlade SAD, onako kao ih vidi Ministarstvo pravosuđa, uključuju nastojanje da se Artukovića uspješno izruči Jugoslaviji”. Sher je odbio komentirati ove dokumente, koji opovrgavaju njegovu konstrukciju, a i bivši službenik jugoslavenskog ministarstva pravosuđa, Gojko Prodanić, potvrdio je kasnije kako su ga u ljeto 1983. posjetili Amerikanci, te mu kazali kako “Ministarstvo pravosuđa SAD želi iznova aktualizirati postupak izručenja Andrije Artukovića. Predstavnici američkog ministarstva su predložili da jugoslavenska strana podnese ponovni zahtjev za Artukovićevo izručenje”. Predati Artukovića Jugoslaviji za OSI je bio “prioritet prvog reda".

Izručenju i suđenju dr. Andrije Artukovića Hrvatska je republikanska stranka posvetila čitav br. 157 (lipanj 1987.) svoga časopisa Republika Hrvatska. Pisac članka Andrija Artuković pred jugoslavenskim sudom, dr. Ivo Korsky, jednomu poglavlju svoje opširne i temeljite rasprave daje naslov Tko je pokrenuo postupak za izručenje. Korsky je već tada, na temelju sasvim fragmentarnih podataka i par naizgled općenitih izjava za javnost, «pogodio duh cijelog slučaja» i zaključio da je pravi poticaj za izručenje i suđenje došao s američke strane. I, povrh toga, da nije u krivu bio progonitelj nadbiskupa Stepinca, zloglasni jugoslavenski javni tužitelj Jakov Blažević, kad je procijenio da je izručenjem Artukovića Washington Jugoslaviji dao «dar veoma sumnjive vrijednosti», budući da je zagrebački proces skinuo veo tajni s NDH i kod mladeži, zasićene višedesetljetnom jugoslavenskom propagandom, izazvao novi interes za događaje iz Drugoga svjetskog rata.

Kriv prije suđenja i bez obzira na suđenje

            Zahvaljujući dokumentaciji koja je postala dostupna tek u novije vrijeme, Christopher H. Pyle ide dalje. Protivno presumpciji nevinosti osumnjičenika, američke su vlasti Artukovića odlučile tretirati kao krivca, bez suđenja i prije suđenja. Radi toga se nisu obazirale na njegova procesna prava, niti su se zabrinjavale zbog toga što su partizanski pokolji nakon rata i brojni montirani politički procesi morali biti jasan znak za oprez. Pravnici Ureda za posebne istrage (Office of Special Investigations, OSI) ignorirali su i pravilo ne bis in idem, svjesno previđajući da je sudski povjerenik već ranije kao nepouzdane i nedostatne otklonio izjave tobožnjih jugoslavenskih svjedoka: «Poput komunista, pravnici u Ministarstvu pravosuđa nisu vjerovali da pravo treba biti nepristrano i štititi i najozloglašeniju osobu od neutemeljenog progona. Kao strančari u konkretnoj stvari protiv konkretnog neprijatelja, nisu brinuli o integritetu samog zakona.»

 Republika Hrvatska, broj posvećen procesu Artuković

             To se događalo i u nekim drugim slučajevima, pa je takvo ponašanje OSI-ja doživljavalo snažnu kritiku sudaca koji su ovoj američkoj službi predbacivali skoro institucionaliziranu suradnju KGB-a i OSI-ja («a joint OSI – KGB venture») ili, u drugom slučaju, «neoubičajene suradničke napore Ureda za specijalne istrage i sovjetskih vlasti». Zagovarajući izručenje iz političkih razloga, vladini su pravni stručnjaci morali tako postupati, jer su znali «da 'dokazi' koje je Jugoslavija predočila protiv Artukovića, ili su ih otkrili istražitelji OSI-ja, nisu dostatni da bi poduprli osudu po američkim standardima dokazivanja». Pyle navodi kako je zamjenik državnog odvjetnika David Nimmer izrijekom priznao da «s ovim predmetom ne bi išao pred američki kazneni sud», a onda sarkastično dodaje, da u doba Nixona, Cartera i Reagana Ministarstvo pravosuđa nije bilo ustanova posvećena zaštiti prava, nego zapravo odvjetničko društvo koje je zastupalo stanovite klijente i njihove (političke) interese.

Bajro Avdić, lažni svjedok

             No, unatoč američkom pritisku, Jugoslavija je u prvo vrijeme oklijevala. Radi toga je u jesen 1983. jedan istražitelj OSI-ja doputovao u Jugoslaviju, u potrazi za dokumentacijom. U ožujku 1984. istražiteljski, pravničko-povjesničarski tim OSI-ja izabrao je dokumentaciju koja bi se mogla predočiti sudu, pa je 5. travnja 1984. zagrebački odvjetnik Mario Kos, koji je postavljen kao branitelj po službenoj dužnosti, zamolio američke vlasti da osumnjičeniku prenesu službenu obavijest da je protiv njega ponovno pokrenut postupak. Iako su imale takvu zakonsku obvezu, američke joj vlasti nisu nikad udovoljile. Novi je zahtjev za izručenje formalno podnesen u kolovozu 1984.

Politička predstava s uhićenjem

            U zoru 14. studenoga 1984. američke su redarstvene vlasti bez ikakva valjana razloga (osim ako se takvim smatra potreba za demonstracijom odlučnosti i organiziranjem političkog igrokaza) helikopterima i plovilima blokirali pristup Artukovićevoj kući. Bolesni i stari osumnjičenik, suočen s tim morbidnim spektaklom, doživio je srčani udar. Liječnici su njegovo stanje ocijenili kritičnim. Istog je jutra OSI organizirao tiskovnu konferenciju, na kojoj je priopćeno da je uhićen «najopasniji visoki rangirani nacist, koji je ikad stupio na američko tlo». Prešućeno je, napominje Pyle, da je taj «najopasniji nacist» star 86 godina, da se njegovo prebivalište zna tri i pol desetljeća, da je skoro potpuno slijep, da je preživio nekoliko srčanih udara, te pati od Parkinsonove i Alzheimerove bolesti. Vlasti su mu uskratile puštanje na slobodu uz polog jamstva, jer da je «vrlo opasan», iako se Artuković kretao u invalidskim kolicima, a ni 50-tih godina, kad se branio sa slobode, nije pokušao pobjeći.

McAdamsova knjiga o slučaju Artuković           

Postupak za izručenje započeo je u veljači 1985. pred sudcem Volneyom Brownom Jr. Ministarstvo pravosuđa je inzistiralo na tome da je Artukovićevo mentalno stanje, tj. njegova sposobnost da mu se uopće sudi, potpuno irelevantno u postupku izručenja, te da se o tome može raspravljati samo na suđenju u Jugoslaviji. Sudac je, međutim, ocijenio da bi vođenje postupka protiv osobe koja nije kadra shvatiti njegovo značenje bilo teška povreda Šestoga amandmana. Suprotstavljena mišljenja vještaka optužbe i obrane o Artukovićevoj sposobnosti da stoji pred sudom razriješio je posebni vještak suda, koji je našao da Artuković načelno nije sposoban za vođenje postupka, ali da ga se takvim – uz pomoć snažnih lijekova – povremeno i privremeno može učiniti. Bilo je to dovoljno da se krene u razmatranje konkretnih inkriminacija.

O Bajri Avdiću, pet godina kasnije  

         Iskazi sedamnaest svjedoka koji su predočeni američkom sudu Artukovića nisu uopće spominjali (njih deset!), a od sedmorice koji su ga spominjali, petorica ga nisu nikad vidjela. Sve se svelo na iskaze Franje Truhara i Bajre Avdića. Truhar je svjedočio o stradanju Ješe Vidića. Zastupajući zahtjev za izručenje, OSI je izjavio kako raspolaže samo jednim Truharovim iskazom, iako je na raspolaganju imao čak četiri, međusobno kontradiktorna. Time je, izravnim kršenjem zakona, OSI u zabludu doveo ne samo obranu, nego i sud. Što se Avdićeva iskaza tiče, postupak je bio sličan: stručnjaci OSI-ja su znali da novi Avdićev iskaz proturječi ranijemu, a da su i ranijega američke vlasti ocijenile neuvjerljivim, ali su sve te spoznaje odlučili prešutjeti i obrani i sudu. (Slična će se predstava odigrati i na zagrebačkom procesu, pa će i pisci voluminoznih velikosrpskih pamfleta, poput dr. Milana Bulajića, naravno, iz svojih računa, na koncu morati priznati da je Artuković proglašen krivim i osuđen za zločine koji se nikada nisu dogodili!) Sudsku su raspravu, pored hrvatskih iseljenika, budno pratili i predstavnici različitih židovskih organizacija. Jednom od Artukovićevih branitelja, Garyju Fleischmanu, upućivane su prijetnje i predbacivanja kako on, kao Židov, uopće može braniti «osumnjičenoga nacističkog ratnog zločinca».

Kršenje osumnjičenikovih elementarnih prava

            Sudac Brown je u ožujku 1985. ocijenio da se Artukovića može izručiti zbog postojanja osnovane sumnje da je odgovoran za ubojstvo Ješe Vidića. Za ostale točke zahtjev za izručenje nije postojao, pa je taj propust jugoslavenske vlade na brzinu ispravljen. No, naglašava Pyle, «nijedan od zločina za koji je ocijenjeno da daju razloga za Artukovićevo izručenje, nema nikakve veze s nacističkim holokaustom». Sud je otklonio sve prigovore obrane. Nije prihvaćeno stajalište da se radi o presuđenoj stvari (res iudicata), niti je dopušteno ispitivanje kredibiliteta svjedoka. Tvrdnje obrane da se događaji za koje Avdić i Truhar tvrde da su se dogodili, ni teoretski nisu mogli dogoditi, niti su im svjedoci mogli biti nazočni, sudac Brown je našao irelevantnima. A prigovori obrane, da je američka vlada (OSI) počinila teške povrede procesnih i drugih pravila na štetu njihova branjenika, sud je također lakonski otklonio. Dokazi o protivnome – nisu dopušteni! Brownu nikakvu moralnu, stručnu ni mentalnu prepreku nije predstavljala ni okolnost da je Jugoslavija Artukovića teretila za genocid, a on ga je dopustio izručiti za drugo kazneno djelo, obično ubojstvo. Razlog se krio u činjenici da u to doba američko pravo nije poznavalo genocid kao kazneno djelo...

 Najava presude Artukoviću

            Posve je očito, ocjenjuje Pyle, da je sudac Brown podlegao političkim pritiscima, budući da u američkom pravu nije bilo nikakve zapreke da se dokazni prijedlozi obrane razmotre i usvoje. Ministarstvo pravosuđa oštro se protivilo bilo kakvom ispitivanju kredibiliteta svjedoka, kao i bilo kakvoj raspravi o pouzdanosti i istinitosti njihovih tvrdnji. Nije pomoglo ni stručno mišljenje Henryja L. De Zenga, koji je u veljači 1986., nakon pregleda njemačkih, talijanskih i jugoslavenskih pismohrana, dovršio nalaz iz kojega je proizlazilo da tobožnji krunski svjedoci jednostavno – lažu. Kako privatne, tako i javne pozive Artukovićeva sina Radoslava, da se nepristrano ispita istinitost tvrdnji svjedoka, američke su pravosudne i izvršne vlasti jednostavno ignorirale. Razlog takvomu ponašanju Pyle nalazi u političkoj kampanji protiv Artukovića, ali i u potrebi američkih vlasti da se danas – nakon što su krajem tridesetih i početkom četrdesetih ignorirale progone Židova u Trećem Reichu – pokažu kao protivnici tih progona. Paradoksalno je da je sudac Brown sredinom osamdesetih imao puno neslobodnije ruke nego sudski povjerenik Hocke pedesetih godina. Da je postupao profesionalno, poput Hockea, zaključuje Pyle, on ne bi ostao upamćen kao branitelj zakonitosti i američkih vrijednosti, nego bi ga se prikazalo kao onoga koji štiti nacističke ratne zločince.

 Andrija Artuković osuđen na smrt

            Do koje su mjere američke vlasti bile spremne kršiti Artukovićeva elementarna prava, pokazuje činjenica da je – tobože radi smanjenja troškova - iz obližnje bolnice u Long Beachu (Kalifornija) prebačen u zatvorsku bolnicu u Missouriju, oko 2.000 milja daleko od obitelji. Kad je njegovoj supruzi konačno dopušteno posjetiti ga, našla ga je u samici, a nije bilo moguće ustanoviti je li ga liječnik uopće pregledao niti znaju li liječnici uopće u kakvom se stanju on nalazi. Kad je sudac John R. Kronenberg pokazao pripravnost Artukovića ipak pustiti uz kauciju tijekom trajanja žalbenog postupka, predmet mu je na brzinu oduzet.

I iz velikosrpskih se krugova priznaje da je Artuković osuđen za zločine koji nisu postojali

            Još prije konačne odluke o pravnim lijekovima, tročlano je sudsko vijeće u veljači 1986. odlučilo da se osumnjičenika može predati komunističkoj Jugoslaviji, jer mu se time, neovisno o rezultatu žalbenog postupka, «ne nanosi nepopravljiva nepravda». U odluci se navodi kako je udovoljenje zahtjevu Ministarstva pravosuđa u skladu s interesima javnosti, budući da se njime «promiču odnosi dviju zemalja», a njegovo pravo na pošteno suđenje je u Jugoslaviji – zajamčeno. Artukoviću nije dopušteno pozdraviti se s obitelji ili braniteljima. On je 12. veljače 1986. prebačen u zračnu luku, gdje ga je čekao jugoslavenski zrakoplov. Ovu tragičnu sagu o instrumentalizaciji američkog pravosuđa zaključio je službenik Ministarstva pravosuđa Murray Stein, izjavljujući: «To je u biti naša trajna politika, osloboditi se tih ljudi što brže možemo. Nastojimo se prema stranim vladama ponašati onako kako želimo da se one ponašaju prema nama».

            O pravu i zakonu nitko nije govorio. Svima je sve bilo jasno; i onda i danas...