Osvrti i prikazi

CRNA KNJIGA KOMUNIZMA U HRVATSKOJ

Piše: Tomislav JONJIĆ

Ako ikoga, a ono svakako čitatelje ovog mjesečnika ne treba posebno uvjeravati, da je sustavno prešućivanje ili relativiziranje zločina jugoslavenskoga komunističkog sustava jedan od glavnih uzroka otužnoga duhovno-političkog stanja u suvremenoj Hrvatskoj. O zabludama i zločinima hrvatskih Jugoslavena i komunista hrvatskog podrijetla ne piše se kad god se ne mora pisati, a kad se to nakratko uzmora (recimo, kad se otkrije kakva dosad nepoznata masovna grobnica), onda se piše na način da se za njihova djela uvijek nađe isprika i objašnjenje, pa ih se tako – posve bezočno - postupno pretvara u one koji su za uskrsnuće hrvatske države najzaslužniji.

Protiv strategije zaborava

Logika je to, po kojoj je za Kristovu božansku narav najzaslužniji Juda Iškariotski ili, ako ne on, onda bar Poncije Pilat, jer bez njih ne bi bilo Muke, a onda ni Uskrsnuća. Hoće se, naime, da bez hrvatskih Jugoslavena i komunista hrvatskog podrijetla, tj. bez AVNOJ-a i ZAVNOH-a, ne bi bilo Ustava iz 1974., a bez ovoga ni Hrvatske, kao da avnojevsko-zavnohovske tirade i posljednji jugoslavenski ustav nisu bili minimalistički ustupak hrvatskoj borbi za punu slobodu i državnu neovisnost. Hoće se, da bez njih u sastavu Hrvatske ne bi bili Istra, Dalmacija i otoci, kao da je narodnosni sastav tih područja bio uistinu sporan, kao da Italija nije morala biti kažnjena zbog sudjelovanja u osovinskome ratnom pohodu, i kao da se stjecanjem Baranje, te Istre i privremeno izgubljenoga dijela Dalmacije (uostalom, državnopravno vraćenoga mimo i bez partizana, 10. rujna 1943.) može kompenzirati vjerojatno trajan gubitak BiH, Boke Kotorske i presijecanje Hrvatske kod Neuma.

 U svjetlu te strategije zaborava, svako djelo koje hoće baciti svjetlo na pravu narav jugoslavensko-komunističkoga zločina nad hrvatskim narodom valja zdušno pozdraviti. Jedno od takvih jest i knjiga dr. Josipa Jurčevića, koju je pod naslovom Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj (Zločini jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj 1945. godine), u svibnju ove godine objavio Počasni bleiburški vod, u suradnji s još tri nakladnika (Institutum Historicum Croaticum - Beč, Croatian Herald – Melbourne, Dokumentacijsko-informacijsko središte – Zagreb).

Opsegom, pa i grafički, Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj podsjeća na uglavnom prešućenu Crnu knjigu o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, koju je 1999. s predgovorom i u redakciji dr. Jurja Batelje objavila Postulatura bl. Alojzija Stepinca. Tiskana na kvalitetnijem papiru, Jurčevićeva je knjiga nevelika (79 str., što uključuje predgovor i pogovor, te 19 ilustracija), i u biti je sažetak auktorove ambicioznije studije Bleiburg, koja je već prikazana na ovim stranicama (Politički zatvorenik, br. 160/161, srpanj-kolovoz 2005., str. 8.-10.).

Goli otok, jedan od simbola komunističkog zla

 Na šezdesetak auktorskih kartica, Jurčević daje vrlo sažet pregled međuratne povijesti prve jugoslavenske države, koja je zbog načina na koji je nastala i na koji je održavana, predstavljala tamnicu hrvatskog naroda. Ta se državna tvorevina raspala osovinskim napadom, te je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Vlast u njoj preuzeo je ustaški pokret, budući da se dotad središnja hrvatska politička snaga, Hrvatska seljačka stranka, praktično solidarizirala s jugoslavenskom državnom misli (auktor, doduše, ne izriče takvu ocjenu), time što je jedan dio njezina vodstva nastavio sudjelovati u jugoslavenskoj emigrantskoj vladi, a drugi se u zemlji potpuno pasivizirao. Nasuprot ustaškom pokretu pojavljuje se Komunistička partija, koja se tek nakon njemačkog napada na SSSR odlučuje na podizanje ustanka.

Budući da je za Saveznike, a osobito Britance, očuvanje jugoslavenske države spadalo u strateške ratne ciljeve, njihovu su potporu na početku imali četnici, a onda se, negdje od 1943., težište premješta na partizanski pokret. U nastojanju da izbori međunarodno priznanje nove Jugoslavije, komunističko se vodstvo – uz angloameričku asistenciju – poslužilo dijelom prvaka HSS-a, ponajprije Ivanom Šubašićem, bivšim banom Banovine Hrvatske.

Usporedno s vojnopolitičkom borbom, komunističko je partizansko vodstvo sustavno i minuciozno pripremalo obračun sa svim političkim protivnicima i uvođenje autoritarnog (Jurčević smatra: totalitarnog) poredka. To je, kako pisac s pravom primjećuje, bila logična i neminovna primjena osnovnih postulata komunističke ideologije.

Iako se o Istri i Kvarneru još može raspravljati, Međimurje je uvijek bilo sastavni dio NDH!

 Zbog slabosti tadašnje hrvatske države i činjenice da je njezino područje bilo poprištem velikog broja oružanih snaga, posljednji dani rata pogoršali su ionako kaotično stanje. Jurčević smatra kako je povlačenje Hrvatskih oružanih snaga obavljeno bez posebnih priprema i u priličnom neredu, a da se tom pothvatu spontano pridružio veliki broj civilnih izbjeglica, koji su se povlačili pred jugoslavenskim partizanskim snagama u strahu od nastavka zločina koji su se sustavno događali već tijeko rata. Nade hrvatskoga političkog vodstva, koje se – prema piscu – pokazalo posve nezrelim, da će Zapadni saveznici prihvatiti hrvatsku izbjegličku kolonu, između ostaloga i radi toga što je NDH bila pristupila međunarodnim konvencijama koje su tu problematiku regulirale, pokazale su se neutemeljenima.

Kakva je uloga hrvatskih prvaka komunističkog pokreta?

Britanci su odluku o vraćanju hrvatskih izbjeglica u partizanske ruke donijeli ne ishitreno, nego na temelju ozbiljne procjene geopolitičkih i vojnih čimbenika koji su determinirani dubokim prodorom Crvene armije u Srednju Europu i jugoslavenskim zauzimanjem južnih dijelova Austrije. Kako bi se izbjegao konflikt među dojučerašnjim saveznicima (upravo konflikt na kojeg je računalo hrvatsko političko vodstvo!), Britanci su izručenjem Hrvata (kao i Slovenaca, Kozaka, Srba itd.) odlučili napraviti ustupak Staljinu i Titu, očekujući zauzvrat povoljnije rješenje novonastaloga teritorijalno-političkog spora u Srednjoj Europi. Iz njihove perspektive, ta se pogodba pokazala isplativom, a time su i jugoslavenske snage dobile prigodu krvavo se obračunati s hrvatskim vojnim i civilnim izbjeglicama. Za Jurčevića nema nikakva dvojbe – a njegova studija Bleiburg to čvrsto dokazuje – da je plan o masovnom likvidiranju desetaka i stotina tisuća Hrvata donesen na samome vrhu jugoslavenske komunističke vlasti, tj. u krugu oko Tita i Rankovića.

Dva Jugoslavena u Rimu: Ivan Meštrović i Dominik Mandić (1942.)

 Ukratko, Jurčevićeva Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj ne donosi neke nove spoznaje, nego na sažet i samim time nužno pojednostavljen način, prikazuje što se dogodilo, i zašto se dogodilo. Zbog svoga opsega i očite ambicije da ponudi prve, osnovne informacije o ovome složenome i važnom pitanju, knjiga je rasterećena znanstvenog aparata, što znači da nema podrubnih bilježaka, a literatura navedena u prilogu predstavlja samo mali izbor dostupnoga.

Ni ova knjiga, međutim, nije ponudila odgovore o ponašanju tzv. hrvatskih kadrova u jugoslavenskome komunističkom aparatu u vrijeme tog masakra, nezapamćenoga u hrvatskoj povijesti. Kako su oni reagirali na klanje koje nije bilo moguće previdjeti? Je li tko od njih prosvjedovao, na saveznoj ili republičkoj razini, je li tko ponudio ili dao ostavku? Je li tko okrenuo leđa jugoslavenskoj državi i komunističkoj ideologiji, shvaćajući bar tada, da služi kao korisna budala jednomu režimu i jednoj ideologiji, koja će u povijesti njegova naroda ostati zabilježena najkrvavijim slovima? Je li tko sa svoga utjecajnoga ili manje utjecajnog mjesta, uputio pismo Ujedinjenim Narodima, Velikoj četvorki, ili bar drugu Staljinu? Je li tko, iz sasvim pragmatičnih razloga, u ime ljubavi prema komunističkoj Jugoslaviji, javno upozorio bar na to, da odmazda nad Hrvatima kopa smrtnu jamu i novoj Jugoslaviji? Ili su se svi, otvoreno ili prešutno, solidarizirali sa zločinom?

Ta pitanja još čekaju na odgovor.

Dr. Mladen Lorković

 Hrvatski je narod taj odgovor zaslužio: mi smo i na historiografskoj i na političkoj razini raščistili s Dražom Mihailovićem i s Aleksandrom Rankovićem, i pod tom nam firmom nitko više nikad ne će prodati nikakvu kontrabandu. No, jesmo li raščistili s onim hrvatskim političkim snagama i strankama, kojima su i Jugoslavija i komunizam bili preči od Hrvatske? Jer, takvi – i njihovi sljednici - i danas nam uspješno prodaju maglu, tvrdeći da ima većih vrijednosti od Hrvatske, i da za njima – danas - treba tragati u Bruxellesu, kao što se jučer tragalo u Beču, Pešti, Beogradu ili Moskvi.

Vjerojatno se zbog sažimanja osnovnog teksta u Jurčevićevoj knjizi potkrala i poneka nepreciznost, poput tvrdnje da je Radić ubijen u Beogradu (24.), iako je on tamo tek smrtno ranjen, ili tvrdnje, da je Milana Šufflaya ubila jugoslavenska policija (24.), iako je posve pouzdano utvrđeno, da je Šufflay žrtva jugoslavenskog režima, dok sami izravni počinitelji nisu pripadnici jugoslavenske policije. No, upirati prstom u takve nepreciznosti, bilo bi nepotrebno cjepidlačenje, koliko god zauzimali stajalište, da prema svomu treba biti kritičniji nego prema tuđemu.

Ante Vokić

 Ipak, krupnijim propustom, kojega bi bilo neozbiljno previdjeti, može se smatrati zemljovid NDH, objavljen na str. 48. (zemljovide – s kojima pisac čito nema sreće, jer mu se i u Bleiburgu potkrao sličan previd – izradio je, navodi se, Ivica Rendulić). Tamo su prikazani smjerovi povlačenja hrvatskih vojnika i civila u svibnju 1945., ali je NDH (u proljeće 1945.!) prikazana ne samo bez Rijeke, Istre i kvarnerskih otoka, nego i bez Međimurja.

O tome, je li umjesno u zemljovid NDH koji prikazuje područje te države nakon 10. rujna 1943., uvrštavati i Rijeku, Istru i kvarnerske otoke, može se raspravljati, osobito s obzirom na to, da se doista može razlikovati nedovoljno definirani pravni status nekih od tih područja, od njihova stvarnog položaja. (Tužna je činjenica, da o tome u hrvatskoj historiografiji, osim slabo pismenoga paljetkovanja tzv. akademika Petra D. Strčića, jedva postoji suvisla rasprava.) No, oko Međimurja nema apsolutno nikakvih dvojbi: madžarska je vojska zaposjela to područje u Travanjskom ratu, te su nekoliko mjeseci kasnije u Budimpešti poduzeti koraci, koji bi se mogli izjednačiti s aneksijom tog područja Madžarskoj. No, hrvatska vlada i njezin državni poglavar te čine nikad nisu priznali, nego su ih uvijek smatrali protupravnim ponašanjem okupatora. O tome je vođen i niz oštrih pregovora, a u hrvatskome zakonodavstvu i u službenim hrvatskim publikacijama (političkim, vojnim, školskim, enciklopedijskim), Međimurje je uvijek tretirano kao sastavni dio NDH.

Dr. Ivanko Farolfi, Mačekov pouzdanik u pregovorima s četnicima, partizanima i ustašama

 Zašto onda to danas prešućivati? Zar zato, što je Međimurje bilo faktično pod okupacijom? Hoćemo li, po istome kriteriju, Knin i «Republiku Srpsku Krajinu» u zemljovidima Republike Hrvatske prikazivati kao neko drugo, strano, tuđe područje? Ta, i ono je četiri, a u Podunavlju čak i šest godina, bilo posve izvan dosega hrvatskih državnih vlasti i hrvatskoga pravnog poredka!? Ne ćemo, naravno, jer bismo onoga koji bi se na to odlučio, počastili vrlo ružnim atributima. A zašto je onda kod NDH moguće postupiti drugačije? Za volju komu?

Bilješke o piscima predgovora i pogovora

Recenzenti su knjige akademik Dubravko Jelčić i povjesničar dr. Zdravko Dizdar, ali njihove ocjene nisu objavljene ni u krnjatcima. Nakladnik se pri izboru pisaca predgovora i pogovora odlučio za drugačiji, neobičan postupak, odabravši Janka pl. Vranyczanyja-Dobrinovića i dr. Matu Meštrovića. Iako su obojica u poodmakloj životnoj dobi, te su u redovima hrvatske emigracije imali – jedan veću, a drugi manju – ipak zapaženu ulogu, poznatiji su kao diplomati obnovljene hrvatske države.

Ali, ni jedan ni drugi se dosad u historiografiji nisu okušali ni jednim redkom, pa se sav njihov doprinos toj znanosti svodi na to, što moramo pretpostaviti da su povremeno kupili (a, bit će, i pročitali) poneku historiografsku raspravu. Nije ni to mala ni nevažna stvar, ali bi se ipak reklo, da ih to ne čini doraslima zadaći na koju su pozvani. Da su na nju pozvani iz drugih motiva, mogla bi svjedočiti i činjenica koja – koliko je poznato piscu ovih redaka, koji se inače posve neskromno smatra nezajažljivim čitačem – predstavlja presedan u svjetskim razmjerima. Knjiga, naime, nema uobičajenu biografsko-bibliografsku bilješku o auktoru, ali zato neoubičajeno ima – «bilješku o autoru predgovora» (11.).

Čime je pisac predgovora zaslužio biografsku bilješku?

Onaj tko pomnije pročita i predgovor i pogovor, dobit će odgovor na to pitanje, jer ti – inače uzgredni - sastojci jedne knjige u ovome slučaju kao da hoće predstavljati dociranje kako o povijesti, tako – valjda – i o sadašnjosti i budućnosti Hrvatske. Pa, što nam se to hoće reći ex cathedra?

Već na samome početku Vranyczany u prvi plan gura hrvatsko domobranstvo, koje je – po njemu – bilo sastavljeno od ljudi koji su «uglavnom pripadali hrvatskom političkom centru, kojega je zastupala demokratski nastrojena, antitotalitaristički usmjerena Hrvatska seljačka stranka», koja se razlikovala od ustaškog pokreta i komunističke stranke, jer su ovi (oboje) bili «radikalnog i totalitarnog usmjerenja» (6.). U domobranstvu se malo nakon uspostave NDH počelo javljati nezadovoljstvo, kako zbog brutalnih ustaških zločina, tako i zbog «ustupanja Dalmacije Italiji» (7.) Domobranstvo je slijedilo naputak vodstva HSS-a i ostalo pod oružjem, pripemajući se za nadolazeće događaje (7.), među kojima je posebnu važnost imao «puč protiv ustaškog režima koji im je nametnut silom», i kojemu je bila svrha «svrgnuti nositelja vlasti Pavelića, raspustiti totalitarni aparat i naknadno se pridružiti Saveznicima» (7.)

Glavni politički saveznik vođa urote, Lorkovića i Vokića, bio je Ivanko Farolfi, s kojim je dogovoreno razoružanje 40.000 njemačkih vojnika stacioniranih u Hrvatskoj (8.), pri čemu je neutralnost obećao njemački vojni predstavnik u Zagrebu, general Edmund Glaise von Horstenau (8.). Jedan od prvaka HSS-a, Josip Torbar, trebao je nakon preuzimanja vlasti odletjeti u Rim i tamo Saveznicima «izložiti novonastalu situaciju» (8.), dok bi u zemlji Maček preuzeo konce i pozvao narod i vojsku na rat protiv nacističke Njemačke (8.). Tako bi oko 200.000 hrvatskih vojnika ostalo pod oružjem, a Hrvatska bi s Mačekom «imala šansu uključivanja u sporazum o podjeli Jugoslavije na pola-pola iz Jalte» (8.). No, sve je pokvario Pavelić, koji je od početka bio uključen u plan, ali je vjerojatno igrao dvostruku igru. Nakon uhićenja, «pripadnici ustaške tajne službe» likvidirali su Vokića, Lorkovića i Farolfija (9.).

Slične su teze i Mate Meštrovića, koji smatra kako su «Nezavisnu Državu Hrvatsku osnovale nacistička Njemačka i fašistička Italija kao satelitsku državu» (74.). Kad je ratni rasplet bio već prilično jasan, Pavelić nije htio odstupiti s vlasti i tako spasiti i državu i vojsku (75.). Štoviše, odlukom o povlačenju, Pavelićeva je vlada posredno pridonijela povećanju broja žrtava (75.). U tom smislu, ključni krivci za Bleiburg su, prvo, Titovo komunističko vodstvo, drugo, Pavelićeva vlada i, tek na trećem mjestu, Britanci koji su Hrvate – makar protupravno – izručili ubojicama (76.)

Da iz svakog redka ne viri kopito, ove bi se pripovijesti mogle svrstati u klasične lovačke priče. Ovako ih, ne tražeći eufemizme, treba nazvati uvredom. Jer, tako nevjerojatno čvrsto uvjerenje da nitko o ničemu ništa ne zna, može imati samo neznalica ili posve neozbiljan čovjek.

Kaditi Mačeku i družini kao demokratima, može samo onaj koji misli da su posve nepoznate neke tužne stranice iz hrvatske povijesti, poput Lepoglave ili Krušćice, poput komesarijata u Matici ili jugoslavenskog nasilja u Akademiji, poput poništenja izbora ili uvođenja protužidovskog zakonodavstva, poput tepanja Hitlerovu Trećem Carstvu ili primjene šestosiječanjskog zakonodavstva. Tvrditi da je hrvatskomu domobranstvu (kojemu, onomu iz austro-ugarskoga doba, ili onomu koje u Kraljevini Jugoslaviji nije postojalo?) ustaška vlast nametnuta, može samo onaj koji se nikad ne će upitati, kako onda da nikad nije bilo nikakve pobune protiv te vlasti? I u istom kontekstu htjeti, da je NDH ustupila Dalmaciju Italiji, može samo onaj koji se nikad ne će upitati, tko je i kako podijelio BiH, i tko je i u kolovozu 1939., i u travnju 1941. i u listopadu 1944. i u svibnju 1945. čitavu Hrvatsku ustupio – Jugoslaviji. Bili su to, uostalom, isti oni, koji su u pregovorima s Italijom 1919., 1922. i 1938./39. pothranjivali talijanske aspiracije na istočnu obalu Jadrana.

No, ako je tadašnja hrvatska država doista, kao što hoće Mate Meštrović, doista samo djelo Njemačke i Italije, odnosno tvorevina nastala u funkciji njihovih okupatorskih planova, onda je obrana Jugoslavije hvalevrijedan čin. Onda su onih tristotinjak tisuća hrvatskih vojnika, koji su položili prisegu toj državi, doista izdajice i zločinci, a onih nekoliko stotina tisuća civila koji su se s njima povlačili prema zapadu, uistini suputnici fašizma. A izdajice i zločince, napisao je još davno Darko Bekić, nije se moglo izdati (kao što su to Britanci učinili), a osveta nad njima samo je zaslužena kazna. SUBNOR može biti zadovoljan, jer je, eto, i Počasni bleiburški vod, koji – kao – njeguje uspomenu na svibanjske žrtve, priznao ono što je najvažnije: te žrtve nisu bili borci za Hrvatsku, nego najodanije Hitlerove sluge.

 A ništa od toga ne da se braniti znanstvenim argumentima.

Mate je Meštrović mogao, recimo, iz očevih uspomena doznati i to, kako je britanski konzul u Zagrebu, Terence C. Rapp, u travnju 1941. kazao: «Nema sumnje, Država Hrvatska je tu, a narod je za nju...» Rappa je takvo ponašanje naroda malko začudilo, jer je valjda mislio da i narod – poput Mačeka i Krnjevića – mora misliti i htjeti, ono što London hoće. A narod je htio drugačije, i veći je problem, da to do smrti nije shvatio ni Rappov sugovornik, najveći hrvatski kipar, i da s tim stanovitih poteškoća i danas, skoro sedam desetljeća kasnije, ima njegov sin, pisac pogovora. A tadašnja je Hrvatska bila jedina, očevidno i jedina moguća hrvatska država. I za nju takvu, sa svim teškim manama i nedostatcima, kako 1946. reče nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac, hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio. Taj je plebiscit iskazan oduševljenjem u travnju 1941., neprekidno je četiri godine krvlju ponavljan, a u svibnju 1945. posvjedočen je – nogama.

I fama o «uroti Lorkovića i Vokića» prikazana je potpuno nepovijesno, izvan konteksta i u sukobu s činjenicama. Jer, svaki plan prestrojavanja na stranu saveznika, morao je poći od nekoliko važnih čimbenika.

Prvo, morala je postojati spremnost Saveznika, da hrvatsku državu prihvate. Nekoliko neslužbenih američkih izjava o dvojbenoj svrhovitosti očuvanja Jugoslavije moglo bi se naći, ali nikad nije donesena nikakva odluka u tom smislu, niti je stvar odmakla dalje od uzgrednoga komentara. Naprotiv, od travnja 1941. rezan je svaki pokušaj hrvatske strane, da se uspostave veze s Washingtonom, pa čak i da se organizira hrvatsko iseljeništvo, koje je izloženo progonima u SAD-u. Američka i britanska diplomacija vršile su snažan pritisak i na Svetu Stolicu i na Švicarsku, protiveći se svakom pokušaj makar faktičnoga priznanja NDH.

Drugo, morale su postojati vojničke pretpostavke za savezničko prihvaćanje hrvatske vojske. Najkasnije nakon iskrcavanja u Normandiji utrnula je svaka iluzija o mogućemu savezničkom iskarcavanju u Dalmaciji, a takav plan nikad nije ni bio napravljen. Bez iskrcavanja na hrvatskoj obali, nerealno bi bilo očekivati da je hrvatsko prestrojavanje moguće.

Treće, morali su «urotnici» uspostaviti nekakvu vezu sa Saveznicima. Takva nikad nije uspostavljena. Mogao je Vranyczany od svoga plemićkoga kolege, grofa Petra Pejačevića, doznati kako je ovaj uzalud, još 1941./42., po nalogu službenog Zagreba, pokušavao uspostaviti veze s Britancima, uvjeravajući ih da su Hrvati – uključujući politički vrh – zapravo protuosovinski orijentirani, i da jedva čekaju trenutak kad će okrenuti oružje protiv Nijemaca i, osobito, Talijana. Kad je to javio u London, britanskom je poslaniku u Madridu s hrvatskim kolegom – zabranjeno kontaktirati. Mogao je Mate Meštrović – koliko mu je vidovdanski tamjan dopuštao - od svoga oca doznati, kako je ovaj antešambrirao u bernskoj Herrengasse 23, tadašnjem sjedištu Allena Dullesa, posebnoga Rooseveltova izaslanika i kasnijeg šefa CIA-e. Kao što pokazuju sačuvani dokumenti, najveći hrvatski kipar i američki izaslanik slagali su se najmanje u jednom: Jugoslaviju treba obnoviti: Ivan Meštrović je zaboravio ono, što mu je par godina ranije kazao konzul Rapp. Vidovdanske se magle presporo razilaze...

Mogli su obojica, i Vranyczany i Meštrović, ne samo pročitati uspomene pukovnika Ivana Babića, nego od toga najpoznatijega hrvatskoga vojnog bjegunca (iliti: dezertera), naustice doznati, kako su ga Angloamerikanci dočekali, kad im je prebjegao i na svoju ruku ponudio prelazak hrvatske vojske (domobranstva) na savezničku stranu. Strpali su ga iza žice, i dali nekom ćati da ga sasluša. Domobranstvo je, pak, nastavilo braniti državu, ne hajući za Babića. A otprilike u isto vrijeme švicarski je generalni konzul u Zagrebu, Friedrich Kaestli, javio Bernu, kako ga iz samog vrha hrvatske vlasti pitaju, bi li švicarska diplomacija pomogla Hrvatskoj da uspostavi veze s Londonom i Washingtonom. Iz Berna su mu strogo zabranili svaku aktivnost u tom smjeru. A istodobno je Konfederacija omogućila da se talijanski urotnici, preko Cianova bivšeg tajnika Anfusa, Hrvatima poznatoga iz karlovačke epizode u travnju 1941., služe švicarskom diplomatskom valizom pri komunikaciji sa Zapadnim saveznicima. Italiju se na Zapadu htjelo, Hrvatsku se nije htjelo. Ni na Zapadu, ni na Istoku.

Četvrto, moralo je izvođenje «puča» biti moguće. Jer, nije se radilo o samo 40.000 njemačkih vojnika u Hrvatskoj, nego o blizu pola milijuna pripadnika skupine armija E, stacioniranih na Jugoistoku. Nakon ispadanja Bugarske i Rumunjske, hrvatsko je područje postalo jedino preko kojega je bilo moguće izvlačenje toga silnog vojnog potencijala. Vjerovati da bi Berlin šutke promatrao presijecanje te veze i odsijecanje «alpske tvrđave», može jedva pučkoškolac, a tvrditi da je general Glaise «obećao neutralnost» znači – izmišljati. Niti je Glaise dao obećanja u tom smislu, niti bi takva obećanja – da ih je i bilo – na terenu išta značila, jer je njegova pozicija i njegova zadaća bila posve odvojena od pothvatnog zapovijedanja njemačkom vojskom.

Peto, svrha «puča» bi za Hrvate mogla biti korisna samo ako se njime htjelo sačuvati hrvatsku državu. U vodstvu središnjeg dijela HSS-a takve ambicije nikad nije bilo. Jer, ne valja u svim tim politikantskim kuknjavama nikad smetnuti s uma, da su tzv. urotnici kontaktirali i s četnicima i s partizanima, a da su u tim dodirima najdalje odmakli bili Ivanko Farolfi i August Košutić, koji je kasno ljeto 1944. i odmaglio u šumu. Mačekovim je pobočnicima bilo uvijek lako pregovarati i s četnicima i s partizanima; jedino su prema suradnji s ustašama imali nepremostive rezerve. Ovima je, naime, neovisna hrvatska država bila ključni uvjet.

I doista bi bilo zanimljivo doznati, kakvi su se to pregovori o opstanku Hrvatske vodili s četnicima i partizanima. A da su potonji «urotnike», radi vlastitih računa, denuncirali Nijemcima puno prije Štitićeve prijave Paveliću i Pavelićeva razgovora s Kascheom, objavljeno je još prije nekoliko desetljeća. U tom je kontekstu zanimljiva – i mračna – uloga Vokićeva šurjaka Zlatka Mesića, koji je u Zagrebu umro prije nekoliko godina.

Šesto, hrvatskomu se državnom vodstvu vjerojatno može pripisati odgovornost za Farolfijevu smrt. Ostale je Pavelić dao pustiti prije povlačenja iz Zagreba. Kad se uopće govori o njihovu uhićenju i pritvaranju, valja imati na umu da se ono zbiva svega mjesec dana nakon pokušaja atentata na Hitlera. Hitler je urotnike od 20. srpnja 1944. dao nemilosrdno potrijebiti, Pavelić je prema svojima postupio neusporedivo blaže, najprije ih smjestivši u kućni pritvor. Smaknuće nikad nije dolazilo u obzir. Zašto? Vranyczany i Meštrović znaju odgovore na sve, pa će znati odgovor i na to. I kad se sugerira da je Pavelić dao smaknuti Lorkovića kao mogućeg suparnika na Zapadu, treba se upitati, zašto je onda Mačeka – neusporedivo poznatijega, važnijeg i utjecajnijeg suparnika u zapadnim krugovima - oboružao pratnjom i novcima, pozivajući ga da sudbinu Hrvatske sad napokon uzme u svoje ruke.

I Maček je to učinio na sebi svojstven način: ne tražeći hrvatsku državnu neovisnost, u svakoj situaciji uvijek iznova legitimirajući Jugoslaviju i prizivajući tek njezinu demokratizaciju, kadeći Karađorđevićima i objavljujući svoje uspomene u ovitku u bojama – jugoslavenske zastave!

Takav je «vođa hrvatskog naroda», eto, trebao biti alternativom ustaškoj Hrvatskoj.

Presudan je odnos prema hrvatskoj državnosti, a ne prema ideološkim pitanjima

U oči također upada učestalo korištenje termina «totalitaran». Kao što dojučerašnji boljševici sebi tepaju kao antifašistima, tako se ovdje pisci predgovora i pogovora rasipaju pojmom totalitarnoga, pa «totalitarce» (ma što to značilo) nalazimo na svim stranama (osim, simptomatično, u HSS-u). Inflatornom i nepreciznom upotrebom tog atributa se, s jedne strane, oslabljuje sadržaj tog pojma («ako su skoro svi 'totalitarci', tko je doista 'totalitarac'»). No, s druge strane, time se sugerira da je rat na području NDH imao primarno ideološki predznak.

A nije tako bilo. Hrvatska borba za oslobođenje i uspostavu neovisne države, koja se – ne hrvatskom voljom – pretvorila u krvavi hrvatsko-srpski rat, srpskom je pobunom i pasivnošću središnjeg dijela HSS-a postupno dobila i obilježja građanskog rata. Od lipnja 1941., kad su komunisti na poziv Moskve nasrnuli na Hrvatsku, a Hrvatska se pridružila pohodu na SSSR, taj je rat dobio još jednu, ideološku dimenziju. No, to je trajno ostala sporedna značajka: ustaškom je vodstvu bio prihvatljiv svaki onaj, tko je bio za hrvatsku državu (Pavelić: «Ustaša je svatko tko je za hrvatsku državu.»), neovisno o tome, je li «crven kao kukurijek» ili je anglofil stare škole, poput Vinka Kriškovića.

Podmetnuta teza, da je sukob između «totalitaraca» i «netotalitaraca» («demokrata») potka sukoba na hrvatskome tlu 1941.-1945., mogla bi se ozbiljno braniti jednako kao i teza da je odnos prema liberalnoj demokraciji, tržišnom gospodarstvu i (ne)pristupu europskim integracijama glavni uzrok ratova 1991.-1996. na području bivše Jugoslavije, pa bi na jednoj strani bili demokratska i proeuropska Slovenija i Hrvatska, a na drugoj neokomunistička i protudemokratska Srbija i Crna Gora. Ti čimbenici doista nisu bile bez ikakva značenja, no, svatko ozbiljan morat će priznati da hrvatske vojnike ni 1991. ni 1941. nije motivirao odnos prema Europi, liberalnoj demokraciji, tržišnome gospodarstvu, fašizmu, nacionalsocijalizmu ili komunizmu. Koliko god ta pitanja povremeno i mjestimice utjecala na taktičke poteze i savezništva, odnosno na modalitete i oštrinu političkoga, vojnog i propagandnog sukoba, posve je bjelodano, da je vododijelnicu i 1941. i 1991. predstavljao odnos prema hrvatskoj nacionalnoj slobodi i državnoj neovisnosti.

To je bilo i ostalo pitanje svih pitanja.

Iz odgovora na nj, proizlaze odgovori na sva ostala.

Hrvate je 1990./91. motivirala želja za državom, a ne pripovijesti o višestranačkom sustavu i blagodatima demokracije i slobodnog tržišta, bez obzira na to, dolazile te prodike iz usta Ante Markovića, Žarka Puhovskoga, Ive Banca ili Ivana Zvonimira Čička. Analogno tomu, prosječan Hrvat, koji je 1941. bio ideološki jedva izgrađen, a u velikoj mjeri slabo izobražen (ta, još 1942. se procjenjivalo da je 42 posto pučanstva NDH nepismeno!), slabo je mario za Hitlerov Mein Kampf, Mussolinijevu Doktrinu fašizma ili Staljinova Pitanja lenjinizma, ukoliko se praktična primjena tih ideoloških kupusara nije izravno doticala prava hrvatskog naroda da na svome tlu izgradi vlastitu neovisnu državu.

Baš radi toga je među Hrvatima bilo moguće unovačiti svega par stotina ili, uvrh glave, par tisuća odanih pristaša fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma. Onima, koji su ta, ideološka pitanja, stavljali u prvi plan, hrvatski je narod i 1941. i 1991. okrenuo leđa, instinktivno osjećajući da su zapravo oni okrenuli leđa svom narodu. Radi toga je ovdašnja kuknjava nad Mačekom i mačekovštinom ili pokušaj manipulacije, ili posljedak nerazumijevanja povijesnih procesa.

Maček je u travnju 1941. nepovratno prokockao prigodu da ostane na čelu hrvatskog naroda, ali ne radi toga što je počeo tepati Hitlerovu Trećem Carstvu ili što je i za hrvatske nacionaliste otvorio koncentracijske logore, uveo komesarijat u Maticu hrvatsku, zabranio preimenovanje JAZU u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti i uveo stroge protužidovske propise, pa čak ni radi toga što je Srbima prepustio lavovski dio BiH. Maček je bio za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku, i u tome je sav problem. Najkasnije od proljeća 1941. to je ubrzano počeo shvaćati i uglavnom nepismeni seljak, odsječen od državnog središta i nacionalne promičbe, a istodobno izložen teroru partizanskih kvislinga i nominalnih saveznika.

Predbacivati ustaškomu pokretu, da je od sudjelovanja u političkom životu odbio Mačeka i njegove pobočnike, znači prešućivati činjenice i ignorirati notornu istinu, da je Maček bio u položaju sam birati s kim će i kako će graditi hrvatsku državu. On je to odbio, prije Pavelića i neovisno o Paveliću. I kad je vidio da su stvari krenule u krivom smjeru, on je i u ljeto 1943., i u ljeto 1944. odbio pomoći. Htio je surađivati s Petrom I. Karađorđevićem i Dražom Mihailovićem, ali nije htio surađivati s Antom Pavelićem. Onim istim Pavelićem, koji je u veljači 1942. u Hrvatskome državnom saboru, pred diplomatskim zborom i pred budnim očima fašističkih i nacionalsocijalističkih cerbera, pozvao Krnjevića i družinu da, kad već ne žele stati uz bok ustašama, u inozemstvu formiraju hrvatsku izbjegličku vladu. Ne jugoslavensku, nego hrvatsku! I tada bi im svatko mogao skinuti kapu do poda. Jer nije sramota biti u emigraciji, i nije sramota osuđivati – pa i bezuvjetno - vladu i režim. Sramota je i izdaja sudjelovati u neprijateljskoj, jugoslavenskoj vladi; sramota je biti protiv svoje države!

Hrvatski je narod to prepoznao, pa hrvatski vojnici nisu robijali ni ginuli s Mačekovim imenom na usnama, jer Maček nije bio za hrvatsku državu. I obrnuto, u stranačkopolitičkom smislu, Pavelić sa svojim ustašama jedva da je značio išta. O njegovim se ideološkim i političkim nazorima znalo malo ili nimalo. No, bio je personifikacija borbe za hrvatsku državu, pa je samo i jedino u tom smislu nešto značio. I možda najtužnija činjenica iz novije hrvatske povijesti jest ta, da u onome trenutku nije bilo hrvatske alternative. Sve što se nudilo izvan ustaštva, značilo je Jugoslaviju.

I ako se hoće još, ako se hoće naći prispodoba i pouka: Franji Tuđmanu se svašta spočitavalo i spočitavat će mu se, s razlogom ili bez razloga, ali će ostati jedna trajna i nepromjenjiva njegova zasluga: kad se ukazala prva prigoda da proglasi hrvatsku neovisnost, on nije oklijevao. Za razliku od 1941., u Tuđmanovo je vrijeme bilo i drugih skupina i stranaka, koje su htjele neovisnu Hrvatsku. No, nitko to nije rekao tako jasno i tako glasno. I upravo je radi toga Tuđman dobio plebiscitarnu potporu. U prvom je redu njegova zasluga, da je ta država stvorena i obranjena, čime su stvorene pretpostavke za društveni, gospodarski i politički razvitak hrvatskog naroda.

Iz perspektive hrvatskih nacionalista, ta zasluga ne priječi raspravu o bezbrojnim drugim pogrješkama, ali onemogućuje mjerenje Tuđmana (ili, po istom kriteriju, Pavelića) mačekovskim, jugoslavenskim mjerilom.

Hrvatski se političari mjere hrvatskim, a ne jugoslavenskim mjerilima.