Osvrti i prikazi

SELEKTIVNA PAMET BIVŠEG MINISTRA: MARGINALIJE UZ USPOMENE 
DR. MATE GRANIĆA

 Piše: Tomislav JONJIĆ

             Puno je onih, koji su s nestrpljenjem očekivali bombastično najavljivane političke uspomene dr. Mate Granića. Granić je od 1. kolovoza 1991. do lipnja 1993. bio podpredsjednik Vlade, a potom, sve do trećesiječanjskog poraza Hrvatske demokratske zajednice, ministar vanjskih poslova. Malo je onih koji su tako dugo u vrhu državne vlasti u možda najdramatičnijim trenutcima hrvatske povijesti, pa je samim time malo onih koji o tome razdoblju mogu pouzdanije svjedočiti. Posao podpredsjednika Vlade obavio je nesumnjivo uspješno, osobito skrbeći o stotinama tisuća izbjeglica i prognanika. Povrh toga, Granića se općenito smatra dobrim ministrom vanjskih poslova. Bio on komu simpatičan ili ne, takva ocjena nije neutemeljena. Nedostatci organizacije samog ministarstva, povremena kriva personalna rješenja i slično, objektivno su beznačajni u odnosu na činjenicu da je Granić, u dugom razdoblju kad Hrvatska nije bila miljenicom tzv. međunarodne zajednice, svojom staloženošću i strpljenjem uspijevao popraviti položaj mlade države.

            Bilo je, dakako, situacija kad se nametalo pitanje, je li Granić hrvatski ministar vanjskih poslova, ili je, možda, predstavnik tzv. međunarodne zajednice u Hrvatskoj. No, ta se dvojba u naše dane - nažalost - toliko često pojavljuje, da ju se smije smatrati skoro zakonitošću, pa Granić ni po servilnosti ne spada u najistaknutije.

Pokušaj uloga u budućnost, a ne uspomene

            Od uspomena čovjeka koji je, dakle, devet godina u velikoj mjeri sudjelovao u stvaranju neovisne Hrvatske, mora se očekivati puno. A Granić nam umjesto knjige zapravo nudi – kajdanku. Publikacija pod naslovom «Vanjski poslovi. Iza kulisa politike» (Algoritam, Zagreb, 2005., str. 235) samo naizgled predstavlja uspomene; ona je zapravo pokušaj uloga u političku budućnost. Na to upućuje već oprema i osnovni podatci o nastanku knjige.

            Protivno dobrim običajima, knjiga nema označenih recenzenata, niti se pisac u pristupnoj napomeni zahvaljuje komu od suradnika ili javnih osoba, koje bi mu pomogle pri opisu i vrjednovanju događaja. Jedini komu se Granić zahvaljuje jest Robert Bajruši, novinar zagrebačkog Nacionala, koji je piscu, kaže Granić, pružio «neprocjenjivu pomoć», osobito «u odabiru napisanog materijala i mnogim drugim savjetima». Nikoga od kolega ministara pisac, dakle, nije konzultirao, niti je citirao ili spomenuo kakve nepoznate dokumente. Nasuprot tomu, opsežno se pozabavio tračevima koji su godinama punili novinske stupce, ali ni tu zapravo nije otkrio ništa novo: sve ono što je kazao u knjizi, Granić je ispripovjedio u svakom od intervjua koje je dao povodom njezina izlaska.

Granić postaje ministrom vanjskih poslova (1. lipnja 1993.)

            Oslanjajući se samo na svoje pamćenje, Granić se, nažalost, pokazao nedovoljno pouzdanim. U završnim redcima, on napominje kako je knjigu počeo pisati početkom lipnja (2005.), ali da se za to «dugo pripremao», pa je «prikupio mnogo bilježaka, pisama, govora, isječaka iz novina te sjećanja sudionika». Makar je urednici hvalili kao «priču koja se čita u dahu i koja će ostati jedinim od namjerodavnijih svjedočanstava događaja koji su obilježili živote milijuna ljudi u ovom dijelu svijeta», pozorniji će i upućeniji čitatelj lako uočiti da je Granić nepouzdan već na faktografskoj razini, a da se o problematičnosti interpretacije i ne govori. Što se faktografije tiče, događaju mu se i najbanalnije pogrješke, koje su se mogle izbjeći i bez «mnogih bilježaka, pisama, govora i isječaka iz novina». Recimo, on tvrdi da je predsjednik Tuđman bio u državnom posjetu Kini od 7. do 9. srpnja 1993. (str. 68.) i da je tom prigodom bio dobro raspoložen, ali je idilu pomutila vijest o padu Travnika (točnije, Granić, ne slučajno, kaže: «Tih je dana Armija BiH zauzela Travnik») i egzodusu 20.000 tamošnjih Hrvata. Ništa od toga nije bilo u srpnju, nego u lipnju. Slično tomu, Granić griješi tvrdeći da je Tuđman s Izetbegovićem početkom 1994. potpisao Ženevsku deklaraciju (str. 83.), budući da zna kako je to bilo 14. rujna 1993. (str. 75.). Dok se hvali dobrim odnosima sa Svetom Stolicom, mons. Nikolu Eterovića krivo krsti Titovim fotografom, Ivom Eterovićem (92.). O površnom pristupu govori i činjenica da Granić tvrdi kako je Tuđman umro «8. prosinca 1999. odmah poslije ponoći» (str. 189.). Suvišno je zamarati se razmišljanjem što takva stilizacija rečenice glasi: je li Tuđman umro u prvim minutama 8. prosinca ili u noći 8./9. prosinca, kad ni jedno ni drugo nije točno. Franjo Tuđman umro je 10. prosinca 1999.

Granićeva želja da se svidi

             Naravno, da se nedostatci knjige svode na to, bilo bi lako. Puno je nezgodnije to što iz svake njezine stranice izbija neskrivena Granićeva želja da se svidi. Komu? Istim onima kojima se želio sviđati tijekom ministrovanja. Već sam pogled na kazalo dovoljno je rječit. Čitavo ratno razdoblje, sve do Daytona, Granić sažimlje na manje od 150 kartica teksta, ali je i tako skroman opseg bio dovoljan našemu ministru vanjskih poslova, da posebna poglavlja posveti «ubojstvu obitelji Zec», «slučaju Gospić», «logorima u Hercegovini», «Dretelju», «Medačkom džepu» i «zločinima nakon 'Oluje'». Bili su to, nema sumnje, događaji koji su imali i (negativne) vanjskopolitičke reperkusije. No, vanjskopolitičke su reperkusije mogli imati – da je bilo volje, pameti i rodoljublja – i pokolji Hrvata na području Republike Hrvatske, ali i pokolji u Dusini i Lašvi, zločini u Trusini, Uzdolu i Grabovici. Oni se, pak, ministru vanjskih poslova nisu učinili vrijednim čak ni spomena...

Granić na Petom saboru HDZ-a 27. veljače 1995., uz Darija Kordića

            A kad opisuje hrvatske budalaštine i hrvatske zločine – koje s pravom ne smijemo nijekati ni prešućivati – Granić se uvijek i neizostavno oštro distancira od struje koju on naziva «radikalnim dijelom HDZ-a» i koju smješta uz Gojka Šuška i njegova štićenika Matu Bobana te, kasnije, Ivića Pašalića. Pisac je ovih redaka, bez ikakve dvojbe, među posljednjima koji bi se mogli nazvati Šuškovim i Bobanovim pristašama ili apologetima, ali se smatra i osobno uvrijeđenim kad mu se kao čitatelju pokušava podmetnuti rog za svijeću. Pogotovo u situaciji u kojoj Granić ne nalazi praktično nijednu riječ pokude za udbaško-komunističku struju u HDZ-u, ali ni za tzv. tehnomenadžere koji su stvaranje i obranu države uglavnom koristili za stvaranje i obranu svoga nezakonito stečena imetka. I kad se, k tomu, ustrajno ističu neke, uostalom općepoznate, Tuđmanove osobine, kao što je tvrdoglavost, krutost ili, kako neki hoće, sklonost autoritarnosti. Kad onaj tko je proveo devet godina u najbližoj Tuđmanovoj blizini, i to uz Tuđmana koji je bio autoritaran i tobože podložan utjecaju «radikalne struje», tvrdi kako se iz dana u dan propinjao na stražnje noge u borbi za vlastita različita stajališta, onda mu ne treba na riječ vjerovati ni kad kaže da Uskrs pada na nedjelju...

Tuđman i M. Albright u Zagrebu, 30. kolovoza 1998.

            Imao je Granić različita stajališta o mnogočemu, ne treba dvojiti. No, nije ga baš resila spremnost da se za svoja uvjerenja otvoreno konfrontira i bori. On se služio drugim sredstvima. A treba dvojiti, smije li se – iz perspektive državnog službenika koji je na položaj došao po strogo stranačkome ključu - moralnim i, u krajnju ruku, pristojnim nazvati paktiranje s oporbenim prvacima ili povjeravanje državnih tajni predsjednicima oporbenih stranaka. Ako bi za takve poteze – a njih Granić priznaje, upisujući si ih danas u zasluge – i moglo naći kakva opravdanja, može li biti opravdanja za odavanje državnih tajni medijima?

Granić i Tuđman 1998.

            Granić, naime, sam priznaje kako se povremeno, kad je nešto htio progurati ili kakvu zamisao dezavuirati, poslužio davanjem izjava za medije. No, javna je tajna, da je on istodobno u medije plasirao i različite informacije i dokumente koji su diskreditirali pojedine osobe iz vrha vlasti, i to – zanimljivo – ne po kakvome ideološko-političkom kriteriju, nego tek po suparništvu u borbi za milost suverena. Da je on bio glavni akter «curenja informacija iz državnog vrha», što se eufemistički naziva «suradnjom s novinarima», potvrdio je i Davor Butković, novinar i urednik tjednika Globus u knjizi Ivice Radoša Tuđman izbliza. Svjedočenja suradnika i protivnika (Profil international, Zagreb, 2005. str. 248), koja je u svakom pogledu, pa i historiografskom, vrjednija od Granićeva knjižuljka. Zato će se nakon Trećeg siječnja dogoditi neke zanimljive slučajnosti: prvo, Granić će od ožujka 2000. do kraja 2003. pisati kolumnu u Nacionalu, a drugo, na stranicama toga zagrebačkog Revolverblatta niti bilo gdje drugdje, ne će procuriti nijedan tzv. Tuđmanov transkript, u kojem se dokumentira stvarni odnos Granića ili Hrvoja Šarinića prema Franji Tuđmanu i nekim njegovim političkim koncepcijama. Stipe Mesić, koji se prema ostavštini svog predšasnika odnosio s manje poštovanja nego kakva priprosta piljarica, očito je znao biti zahvalan Graniću zbog toga što u drugome krugu predsjedničkih izbora 2000. nije pozvao svoje birače da glasuju za Budišu.

Prividna obrana Franje Tuđmana

             Zanimljiv je način na koji Granić diskreditira Šuška. Predbacuje mu pokroviteljstvo nad problematičnim Tihomirom Oreškovićem i još problematičnijim Mladenom Naletilićem-Tutom za kojega mu je sam kardinal Kuharić navodno dao pismeni dokaz da je suradnik KOS-a. Ali mu istodobno ne smeta Šuškovo pokroviteljstvo nad Josipom Perkovićem (ili obrnuto). Drugim riječima, Granića ne žuljaju agenti UDB-e ili KOS-a, ako ne ugrožavaju njegovu poziciju. Štedi on i strane službe. Francuzima i Britancima će, doduše, ponešto uopćeno i predbaciti, ali to nema stvarne veze s velikim utjecajem kojega su njihove službe preko svojih agenata i pouzdanika ostvarivale u Hrvatskoj. Za Sjedinjene Države nalazi, pak, uvijek opravdanje. Bez ikakva krzmanja, kaže da mu je jednom prigodom američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright «gotovo naredila što se očekuje od Hrvatske» (str. 69.). Za Granića to nije ni neuobičajeno ni uvredljivo, pa pomalo komično izgleda njegova tvrdnja da su Amerikanci «snažno podupirali njegove političke poteze» (str. 172.). Onaj tko ima običaj zapovijedati, u pravilu ne podupire onoga tko njegove zapovijedi izvršava. Može ga nagrađivati, ali se tada radi o plaćanju usluga, a ne o potpori, zar ne?

Tuđman i Izetbegović 22. studenoga 1998.

            Ipak, možda najproblematičniji aspekt Granićeve knjige uspomena jest način na koji on brani Tuđmana. Potrebu za tom obranom on, možda, osjeća zbog toga što je napustio HDZ prije nego što se osušilo cvijeće na Tuđmanovu grobu. Ali, kako Tuđmana nije previše popularno braniti, on ga brani na način da ga zapravo optužuje: Tuđman je krut, Tuđman je autoritaran, poput kakva pubertetlije, Tuđman nije volio gubiti na kartama, Tuđmanova je razsudna moć u drugoj polovici devedesetih bila problematična, Tuđman nije znao pregovarati, ali je znao eksplodirati, Tuđmana se nije smjelo ostaviti sama s Miloševićem, jer bi se možda napio i tko zna što potpisao (doduše, Ashdownov jelovnik potvrđuje tu tužnu naivnost bivšeg predsjednika). Ipak, iznosi dragocjeno svjedočanstvo, da Tuđman nije pristao ni na kakve tajne obveze prema Beogradu, što je nova potvrda da je teza o Karađorđevu najobičniji politikantski mit.

            Ali, ta tzv. obrana Tuđmana kulminira višekratno ponovljenom tvrdnjom, da u Tuđmanovo doba ni ministar vanjskih poslova u svom uredu nije mogao slobodno razgovarati, nego se morao skrivati od prisluškivanja i o povjerljivim stvarima razgovarati u šetnji Zrinjevcem ili – sudbinskim – Mirogojem. Drugim riječima, imaju pravo moralne vertikale poput Ive Pukanića ili feralovaca, kad tvrde kako je Tuđmanova Hrvatska bila – policijska država!

            Takav pristup, naravno, malo govori o Tuđmanu, ali puno govori o Graniću. Čak i više od njegova dodvoravanja Ivi Sanaderu kojega je – u vrijeme dok mu je ovaj bio zamjenikom – podrugljivo nazivao komesarom. Ali čak ni Sanaderu ne može oprostiti što nije stao iza njega u vrijeme afere Granić – Bago (ili, drugačije, «tvrtka – tvrtka»). Tu mu je klopku, tvrdi Granić, podmetnula Vesna Škare-Ožbolt, još jedan neobičan lik iz hrvatskoga političkog bestijarija. Može vjerovati tko hoće, samo ako je volja jaka... Upravo obračunom s Vesnom Škare-Ožbolt i svojom strankom (Demokratski centar), Granić završava memoare, ne skrivajući nadu da će mu oni pomoći da se u politiku vrati na velika vrata. No, velika su vrata za velike ljude; Graniću bi pristajala kakva omanja rupa ili, možda, zapučak Ante Đapića. A kako ni tamo izgledi nisu previše dobri, i za nj i za Hrvatsku bi bilo korisnije da je umjesto prijave na natječaj, napisao doista uspomene...