Hrvatska politika

O LEGITIMITETU

U novijoj hrvatskoj političkoj povij esti nisu rijetki primjeri, da političke snage, stranke i pojedinci u kriznim vremenima potegnu argument legitimiteta, tvrdeći kako su svojedobno (pa makar kako to davno ili nedavno bilo) na ovaj ili na onaj način dobili narodnu potporu, a time i pravo zastupanja narodnih interesa. Da se to pravo ne želi držati isključivim, taj se argument, dakako, ne bi ni potezao. Međutim, njegova svrhaje upravo ta, da se drugoga isključi od sudjelovanja u vođenju narodnih (državnih) poslova. Time taj tzv. argument legitimiteta, kad bude krivo shvaćen, nerijetko postaje argumentom protiv demokracije, točnije, argumentom protiv narodne volje.

Parlamentarni izbori u svibnju 1935. ili, još više, oni u prosincu 1938., doista su potvrdili da vodstvo Hrvatske seljačke stranke, predvođeno dr. Vladkom Mačekom uživa plebiscitarnu potporu hrvatskog naroda. Daje Maček tako stečeni i ničim osporavani legitimitet posve krivo shvatio, potvrdio je travanj 1941. U svezi s proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske nije održan nikakav plebiscit, niti su održani kakvi izbori. Nu, daje to bilo moguće, kako je jednom jezgrovito primijetio don Živko Kustić, nema apsolutno nikakve dvojbe, da bi narod proglašenje svoje države plebiscitarno podupro, bez obzira na dr. Mačeka, pa – ako treba – i protiv njega.

Taj primjer zorno pokazuje, daje na izborima 1935. i 1938. legitimitet stekla odnosno potvrdila težnja za uspostavom države, a ne nekakva stranačka (zapravo koalicijska) lista. Ni plebiscit u travnju 1941. nije bio plebiscit za dr. Antu Pavelića ili Ustaški pokret, nego je bio plebiscit za hrvatsku državu. Stoga se ni Pavelić nakon rata i nakon svoga političkog poraza, pri ustrojenju svojih izbjegličkih vlada nije mogao u stranačkome i osobnom pogledu pozivati na legitimitet zadobiven u travnju 1941.

A i on i vodstvo izbjegličkog HSS–a počesto su se pozivali na te potrošene, u biti nepostojeće argumente, ne shvaćajući da narod živi mimo njih, i da će živjeti bez njih.

Hrvatski je narod stoljećima želio svoju državu, stoljećima je za nju prinosio najveće žrtve. Istodobno je htio i borio se, da ta država ne bude sama sebi svrhom, nego da bude izrazom hrvatskog duha slobode i napretka, da bude nužnim okvirom za duhovni i tvarni boljitak svega naroda. Samo ta težnja, samo to htijenje ima trajan legitimitet, samo ono odgovara pravoj i nepatvorenoj volji hrvatskog naroda.

Stoga, bez obzira na izborne rezultate, i bez obzira na izborne sustave i geometrij e s kojima se iz dana u dan suočavamo, legitimno pravo na zastupanje naroda imaju oni koji udovoljavaju toj pravoj, tisuću puta osvjedočenoj i jasnoj volji hrvatskog naroda. Nu, ni njihov legitimitet nije vječan: on utrnjuje istoga onog trenutka kad se prvi put krivotvori narodna volja, kad se iznevjere narodni interesi, kad se interesi zajednice podrede posebničkim ili skupnim prohtjevima. Tog trenutka legitimni predstavnik postaje uzurpatorom. Protiv njega se danas, doduše, ne poduzimaju revolucionarne mjere. Njega se samo trpi do novih izbora.

Politički odgojen i zreo narod najkasnije na izborima podučit će svoje političare, da oni postoje radi naroda i države, a ne država i narod radi njih. Podučit će ih, da narodna zajednica radi svojih budućih naraštaja nema pravo na ponavljanje pogrješaka. Podučit će ih, da se na varkama i demagoškim opsjenama ne temelji dobra vlada. Pokazat će im, da je narodno pamćenje dulje od dosega trubadurskog zova novinarskih podrepina. Svojim će glasovima, na najdemokratskiji način, podsjetiti svoje političare, da svaki dan iznova moraju dokazivati kako još uvijek legitimno upravljaju državom. Jer, narod, koji propusti obnašanje svojih prava i poštivanje svojih dužnosti, osuđen je na ponavljanje pogrješaka. □

Tomislav JONJIĆ