Hrvatska politika

ESTONSKI POUČAK

Kao što je poznato, najveće zlo koje tiranije donose, ne sastoji se u samome nasilju i neslobodi, nego u trajnim posljedicama koje takvo stanje ostavlja u duši pojedinca i kolektivnoj svijesti nacije. Zato je, kako je točno primijetio I. Oršanić, oslobođenje jedno, a sloboda nešto sasvim drugo. Oslobođenjem odnosno zbacivanjem vidljivih, fizičkih okova tek se stvaraju pretpostavke za mentalni raskid s totalitarnim duhom, za potpuno i konačno ostvarivanje slobode.

Mnogi narodi koji su desetljećima stenjali pod komunističkom tiranijom doživjeli su krajem osamdesetih i početkom devedesetih trenutak oslobođenja. No pitanje je, je li ijedan stekao slobodu: jedni su samo promijenili gospodara, a svi još trpe teške posljedice tiranije.

O tome zorno svjedoči incident koji se zbio krajem travnja u Tallinnu, glavnom gradu Estonije. Nakon što su estonske vlasti uklonile spomenik «sovjetskom vojniku osloboditelju», ruska manjina – kolonizirana u sovjetskom razdoblju – započela je demonstracije u kojima je jedna osoba smrtno stradala, 43 su ranjene. Uhićeno je tristotinjak prosvjednika, a grad je izgledao kao da se na njegovim ulicama vodi rat: stotine automobila, trgovina i zgrada je razbijeno, uništeno i spaljeno.

Prosvjednici u Sankt Peterburgu urnebesnim su odobravanjem popratili pozive ruskih huškača, da se Estonija bombardira i sravni sa zemljom.

Izrazi zabrinutosti i prosvjeda stižu i iz susjednih prijestolnica, Vilniusa i Rige, u kojima se – posve razumljivo – shvaća estonska pozicija i podupire stajalište estonske vlade. I tamo se još uvijek raspravlja o lustraciji i uklanjanju sovjetske, komunističke baštine u nacionalnom životu, a otpor novopečenih «demokrata» snažan je i žestok.

Uklanjanje dvometarske brončane statue vojnika Crvene armije sa središnjega trga u Tallinnu, ruske su vlasti nazvale uvredom za antifašističke borce i antifašizam općenito, te nasrtajem na «europske vrijednosti». Francuski komunistički list L'Humanite čitav je događaj nazvao «novim revizionističkim incidentom», ističući kako je spomenik sovjetskom vojniku zapravo spomenik slobodi.

Teško je zamisliti veći cinizam.

Crvena je armija umarširala u Estoniju (kao i u druge baltičke države), na temelju sporazuma Ribbentrop – Molotov, kojim su predstavnici dviju mračnih ideologija i dva totalitarna režima dogovorili podjelu Staroga svijeta. Riječ je o tipičnome imperijalističkom pohodu, koji nema nikakve veze s «fašizmom» ni «antifašizmom». Nazivati pokušaj estonske vlade napadajem na «europske vrijednosti» znači zapravo europskom vrijednošću proglasiti nacionalsocijalističko-boljševičku pogodbu odnosno pravo jačega da svijet kroji po vlastitoj volji.

Spomenik sovjetskom vojniku, prema tome, nije spomenik slobodi, nego spomenik okupaciji.

U biti, Estonci samo pokazuju, kako se ophoditi sa simbolima okupacije: treba ih ukloniti s počasnih mjesta, prokazati kao okupatorske i – ne uništiti, nego pohraniti u muzeje. Da mladi naraštaji nikad ne bi smetnuli s uma, kako ništa nije teže od života bez slobode. Samo prividno se, dakle, radi o pitanju koje se tiče prošlosti: o rješenju tog pitanja ovisi i sadašnjost i budućnost. Suvremeni ikonoborci to dobro znaju: borbom za simbole svoje vladavine, oni žele sačuvati plodove te vladavine.

U Hrvatskoj prijepore oko ovihj pitanja ne treba očekivati. Kao što su nam nedavno poručili predsjednici države, sabora i vlade, kod nas su sva pitanja riješena: nama su slobodu i državnost donijeli Josip Broz, Koča Popović, Aleksandar Ranković, Petar Drapšin, Kosta Nađ i njima slični. Tko nam je kriv, što nismo shvatili da se najslobodnije osjećamo u jamama i bunarima, svezani žicom i bez prava na spomen i spomenik...

Tomislav JONJIĆ