Hrvatska politika

SEAN CONNERY ILI ŠKOTSKI POUČAK O RODOLJUBLJU

Piše: Tomislav JONJIĆ

                 Kad su je početkom veljače, u jeku protuiračke hajke, zbog njezina protivljenja ratnom pohodu američki mediji optužili za manjak rodoljublja, planetarno poznata pop-zvijezda Madonna odmah je reagirala, oštro odbacujući takve optužbe i ističući svoju ljubav prema Sjedinjenim Državama. Američkoj zastavi priseže od pučkoškolskih dana, pod njom pjeva i s njom pjeva, pa ne dopušta da se njezino drugačije mišljenje o iračkoj krizi tumači kao odricanje od vlastite domovine. Ona joj je, kaže, na prvome mjestu i zbog toga što u Sjedinjem Državama nema delikta mišljenja, pa ni onda kad se radi o mišljenju različitom od onoga predsjednika države.

Sean Connery

                Nije ovdje toliko važno što je općepoznato da su i svojedobni rat u Kuvajtu, i tragični napadaj od 11. rujna 2001., a i najnovija kriza, naveli američke državne vlasti i medijske mogule na visok stupanj filtriranja informacija, pa su tako, između ostaloga, nepoćudnima postali pacifistički ili nedovoljno američki stihovi desetaka američkih rock-bandova, koje radijske postaje odbijaju emitirati (baš kao što je svojedobno radnička klasa odbijala tiskati Hrvatski književni list ili Hrvatski tjednik). Puno je važnije to da je američka pjevačica sumnju u svoje rodoljublje doživjela kao uvredu i kao ugrožavanje svojih temeljnih prava i, nesumnjivo, interesa.

                U Hrvatskoj to ne bi bilo tako. U Hrvatskoj se manjak rodoljublja ne osjeća kao uvreda, nego kao kompliment. Nasuprot tomu, isticati svoj nacionalni osjećaj u Hrvatskoj automatski podrazumijeva svojevrsni ostracizam: na hrvatskoj nacionalnoj misli i identitetu inzistiraju samo natražnjaci, primitivci, gorštaci, gangaši, ognjištari i slični tipusi koji bi, eto, imali spadati u XIX. stoljeće. Hrvatska je nemoderna, hrvatstvo je napadaj na civilizaciju, na napredak i budućnost. I nemali je broj onih koji su ustuknuli pred tom medijskom najezdom.

                Kako, pak, svoje rodoljublje ističu i svjedoče oni koji nemaju kompleksa manje vrijednosti, jasnije od spomenutoga Madonnina primjera, ilustrira razgovor s kanadskim premijerom Jeanom Chrétienom, kojega je u broju od predposljednjega siječanjskog vikenda objavio renomirani Financial Times. Komentira tu Chrétien razne stvari, od iračke krize i odnosa s SAD-om, do kanadske imigrantske politike i svojih pogleda na društvena kretanja. Pritom podsjeća da je dosljedan izdanak svoje obitelji i po tome što se, iako Kvebečanin, žestoko i bezuvjetno protivi osamostaljenju Quebeca, frankofonskog dijela Kanade. Uz to je kanadski premijer strastveni igrač golfa.

                Chrétienu je golferska strast donijela i neke političke probitke, između ostaloga i prijateljstvo s Billom Clintonom. No, kako u spomenutom razgovoru sam priznaje, sa Seanom Conneryjem je bio lošije sreće, iako je i ovaj zaljubljenik u golf. Kad se zatekao na Bahamima, Chrétien je preko treće osobe htio upoznati poznatoga škotskoga glumca i najdojmljivijeg interpretatora Jamesa Bonda, kako bi s njim odigrao partiju golfa. “Mislio sam da će biti zainteresiran za poznanstvo, ta ipak sam ja kanadski premijer”, kaže Chrétien samodopadno. No, Conneryja to nije impresioniralo. Puno više ga je impresioniralo to što je doznao da je kanadski premijer protiv samostalnosti Quebeca.

Iako s Quebecom nema ništa zajedničkoga, i makar Chrétien ničim nije ugrozio škotske interese, umjesto partije golfa i snobovskog poziranja pred kamerama, škotski je nacionalist kanadskomu premijeru - okrenuo leđa. Jer, tako se postupa s izdajicama svoje domovine.

Ujedno je time svjetski poznati škotski glumac, idol milijuna, pokazao kako se voli vlastita domovina i kako iz načelnih razloga treba prezirati izdajicu. Onoga koji je čitao Hugoova Čovjeka koji se smije (L’homme qui rit), ova će epizoda s kanadskim premijerom i legendarnim škotskim glumcem jamačno podsjetiti na riječi koje poznati francuski pisac stavlja u usta središnjemu liku svog romana. Govoreći, naime, o nekom sporednom liku, Hugoov Urso kaže: “Bio je Irac koji se odrekao svoje domovine, dakle - loš čovjek.” A koliko ima do dana kad će se i u Hrvatskoj shvatiti da je onaj koji se odriče svoje domovine prije svega – loš čovjek, dakle nikakav uzor i nikakvo mjerilo stvari...