Hrvatska politika

CROATIA REDIVIVA!
(Hommage gradu Splitu)

Splitski prosvjed od 11. veljače ući će u povijest kao jedan od dana u kojima je hrvatski narod demonstrirao svoje odlučno protivljenje da se o njemu ikad više odlučuje bez njega. Prije skoro godinu dana, na istoj ovoj stranici najavili smo da je odgovor na servilnu, kapitulantsku politiku vlasti izabrane 3. siječnja 2000. neminovan. Nije trebalo biti posebno dalekovidnim, da bi se predvidjelo kako hrvatski narod ne će trajno šutjeti nad podrugivanjem Domovinskom ratu, nad revizijom novije povijesti i rehabilitacijom jugoslavenskog batinaštva, nad svjesnim rastakanjem nacionalne kohezije, nad sustavnim iskapanjem unutarnjih procjepa i jazova, nad mračnim izljevima ideologije Übermenscha prema južnoj Hrvatskoj, a pogotovo Hrvatima iz Bosne i Hercegovine.

Taj odgovor i ta reakcija došli su u Splitu, gradu kojega se desetljećima nazivalo “crvenim” i smatralo bastionom jedne samo naizgled nelogične sinteze orjunaštva i jugoslavenskog boljševizma. Split je, ne prvi put, pokazao svoje hrvatsko lice. Tamošnjih 150 ili 200 tisuća prosvjednika nije govorilo samo u ime svojih brojnih ili manje brojnih obitelji, nego i u ime stotina tisuća onih, koji tamo fizički nisu mogli biti. Vlast je toga bila i jest svjesnija nego većina samih prosvjednika. Iz svakog poteza, iz svakog njezina koraka nazire se strah: njihalo se počelo vraćati i nikakvo taktiziranje, došlo ono s Pantovčaka ili s Markova trga, ne će ga zaustaviti. Kao u glasovitoj priči Edgara Allana Poea, prostor sadašnje vlasti biva sve uži, a pad u bezdan posve neumitan.

Slobode je dostojan samo onaj koji je znade sam steći (Baudelaire). Splitskim prosvjedom Hrvati su ponovno posvjedočili da su dostojni slobode i države. Na stranu šačica provokatora, impresivno se mnoštvo okupilo, prosvjedovalo i razišlo bez ijednog incidenta, bez ičega što bi kaljalo ugled nacije. Unatoč nastojanju vladina propagandnog stroja, mnoštvo, štoviše, nije dopustilo da ga se upregne u ikakva stranačka kola i tako svede na zavedenu, zapjenjenu masu instrumentaliziranu za provedbu partikularnih ciljeva. Baš naprotiv, politički su se lideri pokazali nedostojnim snage i dostojanstva prosvjednika, koji su izražavali cjelinu hrvatske misli i volje.

U Hrvatskoj trenutno nema organizirane političke opcije koja bi znala kanalizirati narodno nezadovoljstvo u smjeru revitalizacije narodne i državne svijesti, s ciljem otvaranja, gospodarske obnove i modernizacije Hrvatske kao samosvjesne, suvremene, demokratske i pravne europske države. Danas se još hoće, na razvalinama Hrvatske, izgraditi Balkan umotan u kvazieuropski celofan, dok trenutno nema snage koja je kadra od Hrvatske graditi Švicarsku, zemlju demokracije, pravde, zakona, blagostanja i dostojanstva. Međutim, nema mjesta defetizmu, jer će, bez sumnje, kao uvijek u povijesti, novo vrijeme donijeti i nove ljude i nove odgovore.

Proces ponovnog sazrijevanja je započeo, a u njemu se hoće hladnih glava i trijeznih misli. I zato doista nema mjesta (navodnim ili stvarnim) prijetnjama političarima drugačije orijentacije. Ne radi se samo o tome da, primjerice, gospođa Vesna Pusić ima pravo na izražavanje svoga političkog stava i pravo na ravnopravno sudjelovanje u političkoj areni, nego se radi i o tome da bi svaki pametan političar platio misu zahvalnicu, što mu je Bog podario tako nekompetentna, a tako arogantna suparnika...

Tomislav JONJIĆ