Hrvatska politika

DOMOVINA ĆE PAMTITI: POVODOM SMRTI VLADE GOTOVCA

Piše: Tomislav JONJIĆ

Iako se svega nekoliko tjedana kasnije čini da je potpuno zaboravljen, definitivno pokopan velikim, patetičnim riječima izrečenim nad njegovim odrom, smrt Vlade Gotovca važan je događaj za Hrvate. Važan koliko po odlasku jednoga briljantnog intelektualca, koji je htio biti i političarem, toliko i po činjenici da su sve viđenije osobe iz javnoga i političkog života oćutjele potrebu da, govoreći o Gotovcu, kažu nešto zapravo o sebi. I upravo radi toga, kad se malo odmaknemo, pokazat će se da većina epiteta pridjevenih mu nakon vijesti o smrti, više govori o tome što Vlado Gotovac nije bio, nego o onome što jest bio. Možda najparadoksalnije od svega je to, da je posljednje desetljeće njegova života presudno odredio Franjo Tuđman, prema kojemu je Gotovac osjećao takav animozitet da mu je bezuspješno htio biti negacijom, a da se od njega u ime nacije oprostio Stipe Mesić, Tuđmanov pomazanik i kasniji otpadnik, intelektualno potpuno nedorastao i jednomu i drugomu. I osim zajedničkoga protutuđmanovskog žara, teško je vjerovati da je Gotovac s Mesićem mogao imati išta zajedničko. Bilo bi tužno, da je taj zajednički žar legitimirao Mesića za držanje nadgrobnog slova, baš kao što bi brižno njegovan lik moralnog prototipa narušila slutnja, da je Mesićev današnji položaj predsjednika države tako snažno godio i zagrobnomu pjesnikovu samoljublju.

Više nego političar, Gotovac je bio pjesnik, filozof, nadasve govornik. Ali, svi hvalospjevi o njemu kao velikom pjesniku i sjajnom filozofu ne će biti dostatni da pokriju činjenicu, da Gotovac ni kao pjesnik, ni kao filozof nije ostavio zaokruženo, cjelovito i nezaobilazno djelo. O njemu će se možda pisati, ali se čini, da ga se ne će čitati. Za razliku od nekih njegovih političkih govora, njegovu literarnom i filozofskom opusu nedostaje ono što privlači i odgaja mlade naraštaje. Možda je to posljedica njegova solipsizma, često hinjene samodostatnosti koju su mnogi, pogotovo oni neskloni njegovim političkim pogledima, bez rezerve proglašavali taštinom. Radi toga je nerijetko ostavljao dojam onoga koji čezne za slušačima i istodobno prezire one koji slušaju njegove već poslovične monologe. Ni u panegiricima tzv. liberalnoj demokraciji nije ga uznemiravalo to što sklonost monologu podrazumijeva nesklonost slušanju drugoga, dakle toleranciji, drugim riječima - nesklonost demokraciji. Sjajno izobražen intelektualac, s teorijom političke misli snalazio se jedva bolje nego s političkom poviješću i svoga, a kamoli tuđih naroda. (I zapravo je uopće dvojbeno, od kojeg se trenutka on pronalazi u liberalizmu. Jer, oni koji su dulje poznavali i njega i druge poznate hrvatske disidente, ne mogu se sjetiti da je među njima svojedobno bilo izraženijih naklonosti prema sociološko-političkim strujama koje su iz tadašnje hrvatske perspektive s pravom mogle biti smatrane pomodarstvom.) Nismo ga vidjeli u ulozi obnašatelja izvršne vlasti, da bismo mogli suditi, je li i na nj primjenjiv onaj Neumannov poučak o relativnosti demokratskog uvjerenja.
U svakom slučaju, u njegovu praktičnom djelovanju nakon raspada Jugoslavije i sloma komunizma, bilo je jasno da je precizniji i uvjerljiviji u detektiranju i prokazivanju patoloških pojava, u žustrom i duhovitom opisivanju nemoralnih karaktera, nego u oživotvorenju općeljudskih i nacionalnih ideala koje je ponekad – nikad kao u znamenitom govoru majkama na današnjemu zagrebačkom Krešimirovu, a onda Lenjinovu trgu – znao učiniti tako privlačnima i tako bliskima. Ni kao predsjednik obnovljene Matice hrvatske, a to je bio u odsudnom trenutku nacionalne povijesti, nije iskoristio prigodu da Matica doista postane maticom. Sporovi s političkim vlastima pritom ne mogu služiti kao isprika, pa je bespredmetno raspravljati tko ih je i kako izazvao (iako se činilo, kao da u tom suvišnom stanju uživaju i Gotovac i predstavnici tadašnje vlasti). Jedan od njegovih predšasnika, veliki Filip Lukas, živio je u nesklonijim vremenima i pod apsolutno nesklonim režimima, pa je Maticu pretvorio u luč koja je jarkim svjetlom vodila čitav, tada još mahom nepismen narod. Kao što je Matica stajala uz bok najjačim političkim snagama u narodu, tako je Lukas stajao uz bok narodnim vođama. Gotovac je imao sličnu, možda i bolju prigodu i nije ju iskoristio. Kao toliki Hrvati, više je umješnosti i dostojanstva pokazivao u intelektualnoj oporbi, nego u trenutcima kad je bio ili mogao biti blizak vlasti.
I kao što se u Matici okružio mnogim bezličnim tipovima, tako su i personae dramatis njegove političke karijere često bili ljudi sumnjive prošlosti i krajnje neizvjesne budućnosti. Njima je godilo biti s hrvatskim Ciceronom. Njegova bliskost služila im je kao isprika i ukras, dok je on to doživljavao drugačije, ne osjećajući da ga bilo tko iskorištava. U ime fantomskoga građanskoga političkog centra, kojega je posve pogrješno (za jednoga kritičnog intelektualca i naivno) idealizirao, pred kraj života lakše je pronalazio zajednički jezik s nekadašnjim hrvatomrzcima, nego s hrvatskim nacionalistima. On, koji je svojedobno napisao da se Hrvatska mora postaviti kao mjerilo u svakom trenutku, u svakom potezu, sljedbenike takvog stajališta odjednom je bio sklon odbaciti kao stare, prljave krpe. To ga, međutim, nije učinilo antihrvatom, kao što su mu neki za života, a neki i nakon smrti htjeli, dijelom i uspjeli javno spočitnuti.
Zapravo, već sama rasprava o tome uvredljiva je i nedopustiva. Da je za Hrvatsku spreman trpjeti, Gotovac je dokazao i u trenutcima kad bi mu drugačiji izbor nesumnjivo otvorio vrata zemaljskog raja. On je izabrao Hrvatsku, kad su mnogi od njegovih današnjih i hvalitelja i opadača birali Jugoslaviju. On je izabrao demokraciju i slobodu u vrijeme kad su mnogi s obje strane današnjih barikada birali čizmu i bič. To je ono, po čemu će povijest pamtiti Vladu Gotovca. Ne po nespretnim koracima, ne po objavljenim ili neobjavljenim knjigama, ne po koalicijama sa šarenim družinama i beznačajnim individuama, nego po tome što je u najgorim trenutcima za svoj narod, bio jedan od simbola borbe za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Bio je jedan od rijetkih hrvatskih književnika, koji je znao da se sva sudbinska pitanja, pa i ona literarna, odlučuju na nacionalnom, na političkom polju.
I upravo radi toga, u jednom od posljednjih javnih istupa, tjelesno već vidno shrvan teškom bolešću, ali duhovno još bodar, izjavio je kako se ne boji ni smrti ni samoće, jer svagdje je i u svakom trenutku s njime njegova Domovina. To je prava politička oporuka Vlade Gotovca. Kao što je Hrvatska s njim bila do posljednjeg trenutka, tako će i on trajno predstavljati jedan od blistavih izraza raznolikoga duhovnog bogatstva hrvatske domovine...