 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
EUROPSKI STANDARDI PRIJE EUROPSKIH OKOVA Posljednjih se godina na ovome mjestu više puta podsjećalo kako nije nikakav problem u tome što većina hrvatskih državljana misli da bi ulazak Hrvatske u Europsku uniju sam po sebi riješio krupne društvovne i gospodarske teškoće u kojima se nalazimo, nego je problem u tome što rasprava o tom pitanju zapravo nije dopuštena. Euroskepticizam u Hrvatskoj nije legitiman. Svako upozorenje na negativne aspekte pridruženja Europskoj uniji biva proglašeno izolacionizmom, natražnjaštvom, primitivizmom. Jednako tako, svaka rezerva u pogledu ulaska u NATO biva sasječena u korijenu. Glavni protagonisti te netolerantne, hajkaške kampanje uglavnom su isti oni koji tvrde da Hrvatskoj uopće ne trebaju ozbiljne oružane snage, jer su svi problemi “u regiji” riješeni. Ako je tako, čemu nam onda skupi i zahtjevni sjevernoatlantski kišobran? Je li to za hrvatske ili za neke tuđe račune? Postavljati pitanja o svrhovitosti hrvatskog pristupa Europskoj uniji ili NATO-u, međutim, ne znači automatski protiviti se takvom rješenju. To znači samo tražiti argumente, odgovore, činjenice i brojke. I ako ti argumenti pokažu da je uspostavljanje tih institucionalnih sveza probitačno za hrvatske nacionalne i državne interese, onda će samo onaj koji za Hrvatsku ne mari biti protiv njih. Ali upravo izbjegavanje rasprave o tim pitanjima tjera na oprez. Europa nudi više primjera i dokaza da se i izvan Europske unije može razvijati slobodno i demokratsko, a ujedno prosperitetno društvo. Provevši nekoliko godina u Švicarskoj i tako osjećajući tu zemlju bližom od možda ijedne druge u Europi, potpisnik je ovih redaka u bezbroj prigoda upozoravao da su se Švicarci sve do najnovijeg doba odupirali i članstvu u Ujedinjenim Narodima, braneći tako svoju neutralnost, a ni danas ne žele pristupiti Europskoj uniji. Zašto bi i čemu? Ta, njihov je standard osjetno viši nego u Uniji, stopa nezaposlenosti manja, društvena sigurnost na znatno višem stupnju. Više od petine žitelja Švicarske stranog su podrijetla, a autohtono je pučanstvo sastavljeno od četiri različite nacionalne skupine. Katolici su nešto brojniji od protestanata, a židovska zajednica ima nemali utjecaj. Iz dana u dan raste broj muslimana. Četiri su jezika službena, a tri (retoromanskim govori skoro zanemariva manjina!) se koriste u svakodnevnoj uporabi. Tako raznorodna država uspjela je svojedobno odoljeti jakim navalama francuskoga, talijanskog i njemačkog nacionalizma. Švicarska sloboda, demokracija i sustavno gajena snošljivost velikoj su većini pučanstva trajno privlačnijom činili Konfederaciju negoli, recimo, poletnu Francusku koja je pod Napoleonom postala kontinentalna sila, Mussolinijeve bajke o novome Rimskom carstvu ili Hitlerov Treći Reich. Zahvaljujući poslovičnoj marljivosti i preciznosti, Švicarci i danas uspijevaju očuvati posljednje oaze izravne demokracije u Europi, štititi i promicati ljudska prava i zaštitu okoliša kao malo tko, a istodobno ljubomorno čuvati svoju neutralnost, svoje granice, svoja prirodna bogatstva i svoje tradicionalne vrijednosti, među kojima su država, zastava i vojska na prvome mjestu. Malo je država i nacija uspjelo tako mudro i spretno ostvariti spoj konzervativnoga, tradicionalističkog duha i istodobne otvorenosti prema svim pozitivnim vrijednostima suvremenog svijeta. Takva je Švicarska europskija od Europe. Nije ona beskonfliktno društvo, ali unutarnje probleme, pa bili oni i vrlo ozbiljni, poput jurskog pitanja ili nadmoći njemačkog jezika, otklanja bez groznice i bez posrtanja pred bilo kakvim diktatima, dolazili oni iz Bruxellesa ili odnekud drugo. Kad, dakle, govorimo o mogućnosti Hrvatske izvan Europske unije, onda ne govorimo o Hrvatskoj protiv Europe, nego o Hrvatskoj koja bi mogla biti nalik srcu Europe, maloj, ponosnoj, dostojanstvenoj i prosperitetnoj Švicarskoj. Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|