Hrvatska i EU

OD PODANIKA DO GRAĐANA

Politička, kulturna i gospodarska zbivanja u Hrvatskoj posljednjih desetak godina potvrđuju davnu postavku da je puno lakše zbaciti tiranski sustav, pa čak i uspostaviti vlastitu državu, nego od podanika postati građaninom. Činjenica da se u Hrvatskoj još hoće osobne hrabrosti, da bi se reklo što se misli i mislilo ono što se govori, najjasnije pokazuje kako smo još daleko od slobodnog društva, od društva u kojemu je sloboda toliko neupitna da se pitanje njezine obrane ne postavlja svaki dan iznova.

Ta se nesloboda očituje u dva temeljna oblika. Prvi se ogleda u odnosu prema tzv. međunarodnoj zajednici, tomu raznorodnom i počesto jedva prepoznatljivom konglomeratu nacionalnih i nadnacionalnih silnica, političkih i gospodarskih interesa. Mi, koji smo tijekom tolikih stoljeća patnjama, krvlju i životima najboljih pojedinaca plaćali težnju za neovisnošću i suverenošću, kao da smo jedva dočekali trenutak u kojem se te neovisnosti, te suverenosti želimo odreći, ustupiti je nekomu drugom, dati nekomu drugom da opet odlučuje u naše ime.

Kažu da to činimo iz plemenitih i nesebičnih pobuda, u ime visokih ciljeva, u ime "Europe", u ime "civilizacije", "tolerancije", "napretka", "europskog zajedništva". Nu, nisu li nam uvijek pred oči stavljali slične "plemenite" ciljeve? Nisu li uvijek potezani slični patetični argumenti? Ima li bitne razlike između "obrane kršćanstva", "slavenske solidarnosti i bratstva" i suvremenog poziva na "ujedinjenu Europu"? Jer, ni onda, kao ni danas, nije bilo niti je moglo biti kakvih jamstava da se ta "kršćanska Europa" ili to "slavensko bratstvo" ne će prometnuti u vlastitu suprotnost i postati instrumentom održanja našeg ropstva!

Ali, to se u Hrvatskoj danas ne može slobodno kazati. To se može izglasovati u jednoj uzornoj švicarskoj demokraciji, to se može izraziti i za to se može legitimno zalagati u jednoj demokratskoj Norveškoj ili Švedskoj, u jednoj Britaniji, Francuskoj, Austriji, pa čak i Njemačkoj. Ali u Hrvatskoj – ne! Pitati o razlozima srljanja u "integracije", u Hrvatskoj je 1999. jednako pogubno kao što je bilo pogubno 1918. ili 1945.

Danas to znači dragovoljno preuzimanje etikete "primitivca" ili "dinarca". Jer, misliti neovisno, danas u Hrvatskoj znači misliti tuđom glavom, i to nužno nehrvatskom, ponekad i protuhrvatskom. U ime slobode oduzeta je sloboda misli, umjesto terora beogradske čaršije nametnut je teror Atomiuma i Bretton Wooda. Naše sluganstvo danas se naziva kooperativnošću, a naš ugled mjeri se mrvicama ili oglodanim kostima, koje nam s prezirom dobace oni s kojima bismo se tako rado i tako nepotrebno poistovjetili. Sve to ne bi bilo moguće bez našega kompleksa manje vrijednosti, bez strasne žudnje da drugima dokažemo kako smo itekako kadri biti sluge (pardon, konobari!).

Ali, taj kompleks poslušništva ne postoji samo prema vani. Štoviše, prema vani on ne bi bio moguć, ili bar ne bi prevladao, da nismo odgojeni u poslušništvu prema unutra, tj. da smo u stanju u vlastitoj domovini i u vlastitoj državi živjeti bez svetih krava. Veličanstveno postignuće neovisne države počesto nam zatvara oči pred spoznajom da je prošlo vrijeme države u vlasništvu patrimonijalnoga gospodara, da država ima neku drugu svrhu i zadaću. Ona postoji da bi svojim građanima omogućila i osigurala slobodu i blagostanje, a ne da bi služila kao isprika za svaku teškoću i pokrivalo za svaki zločin i svaku zloupotrebu.

Dakako, mi prekratko živimo u vlastitoj državi i u sustavu političkog višestranačja, pa se mnoge teškoće nisu mogle u cijelosti izbjeći. Dobar dio njih strukturne je naravi i baštinjen iz razdoblja kad na njih nismo mogli utjecati. Situaciju je još otežao krvavi višegodišnji rat. Stoga nije najveće zlo u teškoćama s kojima se kao narod i država susrećemo. Zlo je u tome što ne pokazujemo zrelost u ophođenju s tim teškoćama. Zlo je u tome što kriza ovozemaljskih, prolaznih auktoriteta kod nas izaziva strah i uzetost, ne potragu za slobodom, nego potragu za novim gospodarom. Zlo je u tome, što od podanika još nismo postali građani.

Tomislav JONJIĆ