|  |  |  |  |  | ||
|  |  | |||||
| 
 | PAKT
        O (NE)STABILNOSTI Ne
        računajući kolumnisticu jednoga važnog, ali niskonakladnog dnevnika,
        kao da se nitko u Hrvatskoj ne pita, ima li potrebe misliti ne samo o
        licu, nego i o naličju nedavno pompozno potpisanoga Pakta o stabilnosti
        jugoistočne Europe. Njezino
        uvjeravanje, da ne samo neke formulacije, nego i ključne odredbe, pa i
        sama bit dokumenta koji je 10. lipnja ove godine predstavljen u Kolnu,
        ne ostavljaju nikakvu dvojbu u bitno ograničavanje suvereniteta država
        jugoistočne Europe, a time i Hrvatske, doživjelo je orkestrirani napad
        u nekim "neovisnim" medijima, koji se godinama trse što više
        se dodvoriti svojim nekad i financijskim, a redovito ideološkim
        sponzorima. Još
        dvije okolnosti u svezi s kolnskom poveljom izvrsno ilustriraju stanje
        letargije, koje vlada Hrvatskom. Prvo,
        činjenica da se spomenuti dokument na sva usta hvali (malo opreznije iz
        redova vlasti, a nekritički iz redova "neodvišnjaka"), a da
        do dana današnjega nije predočen hrvatskoj javnosti. Niti je stvar
        tako opsežna, niti je pisana na kakvu egzotičnu jeziku, da bije bilo
        nezgodno prevesti i u cijelosti objaviti. A ipak, danas se (u
        svojevrsnoj magli) tobože učeno raspravlja o magli, s očitom
        perspektivom odlaska u maglu. Ražanj je možda drugačiji, ali –
        guske su opet iste. Druga
        otužna činjenica jest činjenica osamljenosti spomenute kolumnistice.
        Običan Hrvat kao da apsolutno nezainteresirano gleda na donošenje
        dokumenta koji će možda dugoročno odrediti njegovu budućnost. Čime
        smo uspjeli doći u to stanje pasivnosti i anemije? Komu imamo zahvaliti
        što se razmatranje o nacionalnoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti
        drži samo prezira vrijednom dangubom? Rasprava
        o vanjskoj politici u Hrvatskome državnom saboru, u kojoj su samo
        rijetki izuzetci pokazali zabrinutost za dugoročne interese Republike
        Hrvatske i njezinu suverenost, također je posvjedočila, da većini
        narodnih (?) zastupnika nije ni na kraj pameti stati na žulj izvršiteljima
        volje tvoraca novoga svjetskog poretka. Za Hrvatsku je, štono bi Matoš
        rekao, vjerolomnici opet kockaju k'o za roba afrikanskoga. Polako
        se rasplinjavaju sve patetične fraze, sve deklaracije i ustavne odredbe
        o zabrani udruživanja u balkanske asocijacije. Sad nam se zaobilazno
        nude upravo to balkanske asocijacije, znakovito nazvane nekakvim
        regionalnim stolovima (i to još uz izravni, neskriveni nadzor tuđega
        skrbnika), a mi kao da smo sretni što drage volje, uz pljesak, prihvaćamo
        teoriju ograničenog suvereniteta. Odbiti to, govore nam, bilo bi
        pogubno. Nema daljnjih objašnjenja. Nema argumenata: ulazi se upodručje
        iracionalnog (vrhunaravnog?). Ali, zar je pred nama, pred zakonom i pred
        poviješću isto, kad je neko rješenje silom nametnuto, ili kad ga
        dragovoljno izaberemo? General
        De Gaulle je u odsudnom trenutku za Francusku rekao: "Što bi bilo
        od naše domovine, da su Jeanne d'Arc, Danton i Clemenceau težili
        pomirljivosti?" U
        Hrvatskoj takvo pitanje, izgleda, nema tko postaviti. Tomislav JONJIĆ | |||||
|  |  |  | ||||
|  |  |  |  |  |  | |