 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
PAKT
O (NE)STABILNOSTI Ne
računajući kolumnisticu jednoga važnog, ali niskonakladnog dnevnika,
kao da se nitko u Hrvatskoj ne pita, ima li potrebe misliti ne samo o
licu, nego i o naličju nedavno pompozno potpisanoga Pakta o stabilnosti
jugoistočne Europe. Njezino
uvjeravanje, da ne samo neke formulacije, nego i ključne odredbe, pa i
sama bit dokumenta koji je 10. lipnja ove godine predstavljen u Kolnu,
ne ostavljaju nikakvu dvojbu u bitno ograničavanje suvereniteta država
jugoistočne Europe, a time i Hrvatske, doživjelo je orkestrirani napad
u nekim "neovisnim" medijima, koji se godinama trse što više
se dodvoriti svojim nekad i financijskim, a redovito ideološkim
sponzorima. Još
dvije okolnosti u svezi s kolnskom poveljom izvrsno ilustriraju stanje
letargije, koje vlada Hrvatskom. Prvo,
činjenica da se spomenuti dokument na sva usta hvali (malo opreznije iz
redova vlasti, a nekritički iz redova "neodvišnjaka"), a da
do dana današnjega nije predočen hrvatskoj javnosti. Niti je stvar
tako opsežna, niti je pisana na kakvu egzotičnu jeziku, da bije bilo
nezgodno prevesti i u cijelosti objaviti. A ipak, danas se (u
svojevrsnoj magli) tobože učeno raspravlja o magli, s očitom
perspektivom odlaska u maglu. Ražanj je možda drugačiji, ali –
guske su opet iste. Druga
otužna činjenica jest činjenica osamljenosti spomenute kolumnistice.
Običan Hrvat kao da apsolutno nezainteresirano gleda na donošenje
dokumenta koji će možda dugoročno odrediti njegovu budućnost. Čime
smo uspjeli doći u to stanje pasivnosti i anemije? Komu imamo zahvaliti
što se razmatranje o nacionalnoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti
drži samo prezira vrijednom dangubom? Rasprava
o vanjskoj politici u Hrvatskome državnom saboru, u kojoj su samo
rijetki izuzetci pokazali zabrinutost za dugoročne interese Republike
Hrvatske i njezinu suverenost, također je posvjedočila, da većini
narodnih (?) zastupnika nije ni na kraj pameti stati na žulj izvršiteljima
volje tvoraca novoga svjetskog poretka. Za Hrvatsku je, štono bi Matoš
rekao, vjerolomnici opet kockaju k'o za roba afrikanskoga. Polako
se rasplinjavaju sve patetične fraze, sve deklaracije i ustavne odredbe
o zabrani udruživanja u balkanske asocijacije. Sad nam se zaobilazno
nude upravo to balkanske asocijacije, znakovito nazvane nekakvim
regionalnim stolovima (i to još uz izravni, neskriveni nadzor tuđega
skrbnika), a mi kao da smo sretni što drage volje, uz pljesak, prihvaćamo
teoriju ograničenog suvereniteta. Odbiti to, govore nam, bilo bi
pogubno. Nema daljnjih objašnjenja. Nema argumenata: ulazi se upodručje
iracionalnog (vrhunaravnog?). Ali, zar je pred nama, pred zakonom i pred
poviješću isto, kad je neko rješenje silom nametnuto, ili kad ga
dragovoljno izaberemo? General
De Gaulle je u odsudnom trenutku za Francusku rekao: "Što bi bilo
od naše domovine, da su Jeanne d'Arc, Danton i Clemenceau težili
pomirljivosti?" U
Hrvatskoj takvo pitanje, izgleda, nema tko postaviti. Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|