 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
O
LEGITIMITETU U
novijoj hrvatskoj političkoj povij esti nisu rijetki primjeri, da
političke snage, stranke i pojedinci u kriznim vremenima potegnu
argument legitimiteta, tvrdeći kako su svojedobno (pa makar kako to
davno ili nedavno bilo) na ovaj ili na onaj način dobili narodnu
potporu, a time i pravo zastupanja narodnih interesa. Da se to pravo ne
želi držati isključivim, taj se argument, dakako, ne bi ni potezao.
Međutim, njegova svrhaje upravo ta, da se drugoga isključi od
sudjelovanja u vođenju narodnih (državnih) poslova. Time taj tzv.
argument legitimiteta, kad bude krivo shvaćen, nerijetko postaje
argumentom protiv demokracije, točnije, argumentom protiv narodne
volje. Parlamentarni
izbori u svibnju 1935. ili, još više, oni u prosincu 1938., doista su
potvrdili da vodstvo Hrvatske seljačke stranke, predvođeno dr. Vladkom
Mačekom uživa plebiscitarnu potporu hrvatskog naroda. Daje Maček tako
stečeni i ničim osporavani legitimitet posve krivo shvatio, potvrdio
je travanj 1941. U svezi s proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske nije
održan nikakav plebiscit, niti su održani kakvi izbori. Nu, daje to
bilo moguće, kako je jednom jezgrovito primijetio don Živko Kustić,
nema apsolutno nikakve dvojbe, da bi narod proglašenje svoje države
plebiscitarno podupro, bez obzira na dr. Mačeka, pa – ako treba – i
protiv njega. Taj
primjer zorno pokazuje, daje na izborima 1935. i 1938. legitimitet
stekla odnosno potvrdila težnja za uspostavom države, a ne nekakva
stranačka (zapravo koalicijska) lista. Ni plebiscit u travnju 1941.
nije bio plebiscit za dr. Antu Pavelića ili Ustaški pokret, nego je
bio plebiscit za hrvatsku državu. Stoga se ni Pavelić nakon rata i
nakon svoga političkog poraza, pri ustrojenju svojih izbjegličkih
vlada nije mogao u stranačkome i osobnom pogledu pozivati na
legitimitet zadobiven u travnju 1941. A
i on i vodstvo izbjegličkog HSS–a počesto su se pozivali na te potrošene,
u biti nepostojeće argumente, ne shvaćajući da narod živi mimo njih,
i da će živjeti bez njih. Hrvatski
je narod stoljećima želio svoju državu, stoljećima je za nju
prinosio najveće žrtve. Istodobno je htio i borio se, da ta država ne
bude sama sebi svrhom, nego da bude izrazom hrvatskog duha slobode i
napretka, da bude nužnim okvirom za duhovni i tvarni boljitak svega
naroda. Samo ta težnja, samo to htijenje ima trajan legitimitet, samo
ono odgovara pravoj i nepatvorenoj volji hrvatskog naroda. Stoga,
bez obzira na izborne rezultate, i bez obzira na izborne sustave i
geometrij e s kojima se iz dana u dan suočavamo, legitimno pravo na
zastupanje naroda imaju oni koji udovoljavaju toj pravoj, tisuću puta
osvjedočenoj i jasnoj volji hrvatskog naroda. Nu, ni njihov legitimitet
nije vječan: on utrnjuje istoga onog trenutka kad se prvi put
krivotvori narodna volja, kad se iznevjere narodni interesi, kad se
interesi zajednice podrede posebničkim ili skupnim prohtjevima. Tog
trenutka legitimni predstavnik postaje uzurpatorom. Protiv njega se
danas, doduše, ne poduzimaju revolucionarne mjere. Njega se samo trpi
do novih izbora. Politički
odgojen i zreo narod najkasnije na izborima podučit će svoje političare,
da oni postoje radi naroda i države, a ne država i narod radi njih.
Podučit će ih, da narodna zajednica radi svojih budućih naraštaja
nema pravo na ponavljanje pogrješaka. Podučit će ih, da se na varkama
i demagoškim opsjenama ne temelji dobra vlada. Pokazat će im, da je
narodno pamćenje dulje od dosega trubadurskog zova novinarskih
podrepina. Svojim će glasovima, na najdemokratskiji način, podsjetiti
svoje političare, da svaki dan iznova moraju dokazivati kako još
uvijek legitimno upravljaju državom. Jer, narod, koji propusti obnašanje
svojih prava i poštivanje svojih dužnosti, osuđen je na ponavljanje
pogrješaka. □ Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|