 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
POLICENTRIČNI
RAZVITAK HRVATSKE Posljednjih
su se tjedana u našoj javnosti usporedno čula dva u biti istovjetna
prijedloga: jedna se liberalna zastupnica založila za zakonsko ograničavanje
doseljavanja u Zagreb, a u televizijskoj reportaži o Sesvetama
izvjestitelj napomenu kako se u mjesnoj upravi, pa i među pučanstvom
sve češće čuje, da bi trebalo "onemogućiti novo
doseljavanje" u to zagrebačko prigradsko naselje. Makar ovi
prijedlozi mogu predstavljati povod za mnoštvo politoloških, socioloških,
gospodarstvenih, kulturnih i drugih rasprava, ovdje nas ove dvije iskre
zasad zanimaju samo kao simptom jednoga zabrinjavajućeg raspoloženja,
koje u sebi krije mnoge opasnosti i sili na postavljanje niza pitanja. Činjenica
je, da Hrvatska postupno seli u Zagreb. Zbog priljeva ratnih prognanika
i izbjeglica, zbog dramatična položaja naših sunarodnjaka u BiH i Bačkoj,
a onda i zbog koncentracije kapitala i moći u njemu, naš glavni grad
postaje prevelikim za malu Hrvatsku. Novi prostorni plan naše države,
zakoni o otocima i područjima od posebne državne skrbi, bar onako kako
su predočeni javnosti, ne samo da ne ulijevaju dovoljno povjerenja,
nego i ne pobuđuju opći interes ni izbliza u mjeri koju ova
problematika zaslužuje. Izgleda da Hrvati uglavnom nisu svjesni političkih,
demografskih, gospodarskih, vojnoobrambenih i kulturnih posljedica
raseljavanja pučanstva iz pokrajina i njihova naseljavanja, ako ne u
inozemstvu, a ono u Zagrebu i okolici. Potegnuti
(ozbiljno, a ne demagoški i strančarski) pitanje nuždnosti policentričnoga
razvoja Hrvatske, u nas se nerijetko izjednačava s opasnom tezom o
rastakanju, pače federalizaciji Hrvatske i uspoređuje s nikad posve
ugaslim autonomaško-protuhrvatskim tendencijama. To je posljedak našega
povijesnog razvoja. Pišući o "geografijskoj osnovici hrvatskog
naroda", lucidni je Filip Lukas davno istaknuo kako mi Hrvati
"nemamo jedinstvene geografijske cjeline, zaokružene prirodnim
granicama, kojima bi bila omogućena naša unutarnja koncentracija bez
većega stranog utjecaja, već su (hrvatske) zemlje odvojene središnjim
planinskim sklopom, a svaka je od njih sa stranim zemljama jednake građe
povezana, pače, što je kod toga najpresudnije, ti dijelovi su
mjestimice sa stranim geografijskim cjelinama jače privezani, negoli sa
zemljama vlastitoga naroda, pa je tako omogućivana različita
orijentacija i infiltracija tuđe krvi i tuđega duha." Upravo
zbog togaje Hrvatska stoljećima bila rascjepkana, pa je proces našega
nacionalnog osvješćivanja i organiziranja bio tijesno povezan s idejom
ne samo misaone, političkokulturne, nego i teritorijalne integracije,
kojoj je centralizacija prešutno postala prirodnim oblikom. Zagreb je
postao srce i duša, simbol Hrvatske, pa mu to obilježje nisu mogla
oduzeti neka druga sveta, strogo uzevši možda i slavnija mjesta
nacionalne povijesti. I kao što su našu orijentaciju prema Zagrebu
neprijatelji pravilno prepoznavali kao opasnost za svoje interese, tako
smo i mi postali skloni svaki otklon od snažne centralizacije
promatrati kao napadaj na hrvatske interese, kao pokušaj ponovnoga
cijepanja i rastakanja. Po
svemu se čini da je takva naša reakcija bila korisna i nuždna
posljednjih dvjestotinjak godina, a napose u vrijeme stvaranja i obrane
države. Budući da i danas ima političkih snaga, pa i stranaka, koje
bi simpatizirale s dezintegracijom Hrvatske, ona je i danas u tom
pogledu uputna. Međutim, kao opći i načelni stav ona postaje sve
manje prihvatljivom, a sve više prijeti da se izrodi u svoju
suprotnost. Hrvatski nacionalist, dakako, ne će ni iz mogućih današnjih
tendencija centralizacije izvlačiti zaključak daje "Zagreb
preuzeo ulogu Beograda, Beča ili Pešte". Njemu nikad ne će pasti
na pamet da vlastiti glavni grad izjednači s prijestolnicama koje
simboliziraju hrvatsku potlačenost i obespravljenost. Međutim,
upravo zbog osjećaja vlastite odgovornosti mora biti svjestan i mora
upozoravati, da se takvo razmišljanje ne smije očekivati od svega pučanstva.
Mora imati na umu da time što postoji opasnost da Zagreb usisa ostatak
Hrvatske, on ne samo da će biti predstavljan kao strašilo, nego će
biti ugrožena zdrava narodna jezgra, bit će ugrožena obrambena
sposobnost države, bit će dovedeni u pitanje njezini demografski,
gospodarski i kulturni potencijali. Upravo radi toga treba žurno
poduzeti korake kojima će se potaknuti policentričan razvoj Hrvatske.
Puke deklaracije ničemu ne koriste. Neki
bi graknuli na usporedbu, ali – u NDH se o tome mislilo, pa je upravo
radi jačanja države i čvršćeg privlačenja Bosne, glavnim gradom
imala postati Banja Luka. Može li se iz tog primjera išta naučiti,
odnosno, ima li, uostalom, ikakva razloga da Vrhovni ili Upravni sud
Hrvatske ne budu u Kninu? Zašto u današnjoj eri kompjutorizacije
ministarstvo poljodjelstva ne bi moglo biti u Osijeku, a ministarstvo
turizma u Dubrovniku, mirovinski fond u Gospiću, a zdravstveni u Požegi
itd.? Samo "izmještanje" nekoliko krupnih državnih tijela
dovelo bi do povećanja atraktivnosti pokrajinskih središta, do njihova
intelektualnoga, kulturnog i gospodarskog snaženja. Tek tada bi i
Zagreb mogao preuzeti onu ulogu, koja mu doista treba pripadati...
□ Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|