Hrvatska politika

POLICENTRIČNI RAZVITAK HRVATSKE

Posljednjih su se tjedana u našoj javnosti usporedno čula dva u biti istovjetna prijedloga: jedna se liberalna zastupnica založila za zakonsko ograničavanje doseljavanja u Zagreb, a u televizijskoj reportaži o Sesvetama izvjestitelj napomenu kako se u mjesnoj upravi, pa i među pučanstvom sve češće čuje, da bi trebalo "onemogućiti novo doseljavanje" u to zagrebačko prigradsko naselje. Makar ovi prijedlozi mogu predstavljati povod za mnoštvo politoloških, socioloških, gospodarstvenih, kulturnih i drugih rasprava, ovdje nas ove dvije iskre zasad zanimaju samo kao simptom jednoga zabrinjavajućeg raspoloženja, koje u sebi krije mnoge opasnosti i sili na postavljanje niza pitanja.

Činjenica je, da Hrvatska postupno seli u Zagreb. Zbog priljeva ratnih prognanika i izbjeglica, zbog dramatična položaja naših sunarodnjaka u BiH i Bačkoj, a onda i zbog koncentracije kapitala i moći u njemu, naš glavni grad postaje prevelikim za malu Hrvatsku. Novi prostorni plan naše države, zakoni o otocima i područjima od posebne državne skrbi, bar onako kako su predočeni javnosti, ne samo da ne ulijevaju dovoljno povjerenja, nego i ne pobuđuju opći interes ni izbliza u mjeri koju ova problematika zaslužuje. Izgleda da Hrvati uglavnom nisu svjesni političkih, demografskih, gospodarskih, vojnoobrambenih i kulturnih posljedica raseljavanja pučanstva iz pokrajina i njihova naseljavanja, ako ne u inozemstvu, a ono u Zagrebu i okolici.

Potegnuti (ozbiljno, a ne demagoški i strančarski) pitanje nuždnosti policentričnoga razvoja Hrvatske, u nas se nerijetko izjednačava s opasnom tezom o rastakanju, pače federalizaciji Hrvatske i uspoređuje s nikad posve ugaslim autonomaško-protuhrvatskim tendencijama. To je posljedak našega povijesnog razvoja. Pišući o "geografijskoj osnovici hrvatskog naroda", lucidni je Filip Lukas davno istaknuo kako mi Hrvati "nemamo jedinstvene geografijske cjeline, zaokružene prirodnim granicama, kojima bi bila omogućena naša unutarnja koncentracija bez većega stranog utjecaja, već su (hrvatske) zemlje odvojene središnjim planinskim sklopom, a svaka je od njih sa stranim zemljama jednake građe povezana, pače, što je kod toga najpresudnije, ti dijelovi su mjestimice sa stranim geografijskim cjelinama jače privezani, negoli sa zemljama vlastitoga naroda, pa je tako omogućivana različita orijentacija i infiltracija tuđe krvi i tuđega duha."

Upravo zbog togaje Hrvatska stoljećima bila rascjepkana, pa je proces našega nacionalnog osvješćivanja i organiziranja bio tijesno povezan s idejom ne samo misaone, političkokulturne, nego i teritorijalne integracije, kojoj je centralizacija prešutno postala prirodnim oblikom. Zagreb je postao srce i duša, simbol Hrvatske, pa mu to obilježje nisu mogla oduzeti neka druga sveta, strogo uzevši možda i slavnija mjesta nacionalne povijesti. I kao što su našu orijentaciju prema Zagrebu neprijatelji pravilno prepoznavali kao opasnost za svoje interese, tako smo i mi postali skloni svaki otklon od snažne centralizacije promatrati kao napadaj na hrvatske interese, kao pokušaj ponovnoga cijepanja i rastakanja.

Po svemu se čini da je takva naša reakcija bila korisna i nuždna posljednjih dvjestotinjak godina, a napose u vrijeme stvaranja i obrane države. Budući da i danas ima političkih snaga, pa i stranaka, koje bi simpatizirale s dezintegracijom Hrvatske, ona je i danas u tom pogledu uputna. Međutim, kao opći i načelni stav ona postaje sve manje prihvatljivom, a sve više prijeti da se izrodi u svoju suprotnost. Hrvatski nacionalist, dakako, ne će ni iz mogućih današnjih tendencija centralizacije izvlačiti zaključak daje "Zagreb preuzeo ulogu Beograda, Beča ili Pešte". Njemu nikad ne će pasti na pamet da vlastiti glavni grad izjednači s prijestolnicama koje simboliziraju hrvatsku potlačenost i obespravljenost.

Međutim, upravo zbog osjećaja vlastite odgovornosti mora biti svjestan i mora upozoravati, da se takvo razmišljanje ne smije očekivati od svega pučanstva. Mora imati na umu da time što postoji opasnost da Zagreb usisa ostatak Hrvatske, on ne samo da će biti predstavljan kao strašilo, nego će biti ugrožena zdrava narodna jezgra, bit će ugrožena obrambena sposobnost države, bit će dovedeni u pitanje njezini demografski, gospodarski i kulturni potencijali. Upravo radi toga treba žurno poduzeti korake kojima će se potaknuti policentričan razvoj Hrvatske. Puke deklaracije ničemu ne koriste.

Neki bi graknuli na usporedbu, ali – u NDH se o tome mislilo, pa je upravo radi jačanja države i čvršćeg privlačenja Bosne, glavnim gradom imala postati Banja Luka. Može li se iz tog primjera išta naučiti, odnosno, ima li, uostalom, ikakva razloga da Vrhovni ili Upravni sud Hrvatske ne budu u Kninu? Zašto u današnjoj eri kompjutorizacije ministarstvo poljodjelstva ne bi moglo biti u Osijeku, a ministarstvo turizma u Dubrovniku, mirovinski fond u Gospiću, a zdravstveni u Požegi itd.? Samo "izmještanje" nekoliko krupnih državnih tijela dovelo bi do povećanja atraktivnosti pokrajinskih središta, do njihova intelektualnoga, kulturnog i gospodarskog snaženja. Tek tada bi i Zagreb mogao preuzeti onu ulogu, koja mu doista treba pripadati... □

Tomislav JONJIĆ