Hrvatska politika

PRAVA HRVATSKOGA RADNIČTVA

Svidjelo se to komu ili ne, čini se da će sindikalni prosvjed, održan na zagrebačkim ulicama 20. veljače ove godine, u velikoj mjeri obilježiti hrvatsku političku zbilju. Nakon njega, nijedan promatrač političkih kretanja u Hrvatskoj ne će moći previdjeti, kako je prosvjed aktualizirao, prvo, potrebu suočavanja s pravim socijalnim stanjem u hrvatskoj državi, drugo, načelno pitanje, može li se represijom odgovarati na zahtjeve prosvjednika i ima li mjesta dramatiziranju činjenica da su se po prvi put sučeljeni (srećom ne i sukobljeni) našli hrvatski narod i hrvatske redarstvene snage, te treće, problem zastupanja interesa hrvatskoga radničtva, napose ulogu hrvatskih nacionalnih snaga u tome.

Svako od tih pitanja zaslužuje pozorniju razčlanbu.

lako se doima nevjerojatnim, ipak je istinito kako na odgovornim mjestima u hrvatskoj državi ima ljudi koji nisu svjesni da težak socijalni položaj većine pučanstva prijeti eksplozijom. Nisu posrijedi samo nizke mirovine, slabe ili nikakve plaće, nego se radi o čitavu spletu okolnosti (od poplave nemoralnih pojava u t. zv. pretvorbi i privatizaciji, preko slabe djelotvornosti pravosuđa i državne uprave, do obijestnoga ponašanja pojedinaca, koji prosječno gladnoga Hrvata provociraju sirovošću i drzkim pokazivanjem olako i najčešće nepošteno stečena bogatstva). Narod teže podnosi nepravdu, negoli siromaštvo. Zato u tisućama na zagrebačkim ulicama, i u bijesnim – ponekad težko shvatljivim povicima, poput onoga "Franjo, Saddame!" – nije dovoljno prepoznati samo djelatnost provokatora, nego i izraz nezadovoljstva stupnjem pravednosti hrvatskoga poredka.

Bjelodano je, daje prosvjed imao jasnu političku notu. Poodavno je poznato, da se uzpaljenom masom lako manipulira. Tako je i ovom prigodom bilo pokušaja da se protuhadezeovska retorika (o kojoj bi hadezeovska vlast morala hladno i temeljito razmisliti) prometne u fizički obračun između prosvjednika i redarstvenih snaga. Patetična kuknjava da je na pomolu bio sukob hrvatskoga radničtva s hrvatskom policijom, malo vrijedi: njemačke demonstrante "disciplinira" njemačka policija, francuzke poljodjelce francuzko redarstvo. Manja je, dakle, nevolja u tome što bi, da je kojim zlom došlo do fizičkih obračuna, sijevale iskre između hrvatskih prosvjednika i (uostalom jednako slabo plaćenih!) hrvatskih redarstvenika. Važnije je da je ta opasnost u uzkoj svezi s činjenicom da su gradske vlasti zabranile održavanje prosvjeda na Jelačićevu trgu. lako se pravna utemeljenost takve odluke formalno možda i može braniti, do današnjega dana nije priobćeno politički racionalno i utemeljeno obrazloženje za takav postupak. A ne može se inatom, kapricom upravljati državom (ili vladati, ako tko iz terminoložke razlike hoće vidjeti i razliku u biti). Sjedne se strane na inat redovito odgovara istom mjerom, a s druge, takav je model ponašanja lako predvidiv, samim time i lako iskoristiv za možebitni ponovljeni scenarij, u kojemu se akteri ne bi imali zadržati samo na verbalnim prepucavanjima.

S obzirom na to, valja nuždno postaviti pitanje, kako hrvatske nacionalne snage trebaju gledati na ovaj i slične prosvjede. Posljednjih se tjedandva dadu čuti ocjene, da hrvatskim nacionalistima nije mjesto u prosvjedima, koje organiziraju neokomunistički, socijalistički, autonomaški i slični krugovi.

Mislim, da je takva prosudba površna i pogrješna. Reintegracijom hrvatskoga Podunavlja uglavnom je završen proces stvaranja hrvatske države. Pitanje BiH je, na žalost, u strategiji i taktici većine hrvatskih političkih stranaka tijekom svih ovih godina od marginalnoga značenja, a da o Bačkoj ili Boki Kotorskoj ne govorimo. Uostalom, iz dana u dan se uvjeravamo kako t. zv. velike nacionalne teme više nisu kadre mobilizirati pučanstvo. Hrvatska postaje "normalnom" državom već i po tome što u središte pozornosti dolaze socijalna i porezna politika, politika zapošljavanja, ekoložki problemi i sl.

Ne razumiju pravo Starčevićev nauk i smisao hrvatskoga nacionalizma oni, koji misle da se hrvatstvo svodi na tamburanje rodoljubnih pjesama, uzvikivanje borbenih krilatica i vijanje hrvatskih barjaka. Krivo je misliti kako Hrvatska samo postoji po Hrvatima. Ona postoji i radi Hrvata (kao "političkog naroda", da se poslužimo danas zastarjelim nazivkom). Slijedom toga, hrvatske nacionalne snage nemaju pravo prepustiti neokomunističkim i internacionalističkim krugovima skrb za interese hrvatskoga radničtva i seljačtva (tim prije što su ti krugovi imali prigodu pokazati kakva je doista ta njihova skrb!). Naprotiv, sudjelujući u sindikalnome organiziranju (pa i prosvjedima), naslanjaju se na bogatu tradiciju, od "Zahtevanja naroda" iz 1848., preko Starčevića i Kvaternika, do Josipa Franka, braće Radić i Hrvatskoga radničkog saveza.

Zagreb, 1. veljače 1998.