 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
ŠUVAROVA
ZLOPORABA DR. ANTE STARČEVIĆA Piše:
Tomislav JONJIĆ U
br. 7-8/IV listića, koji se (malo samodopadno, a malo "lukavo'')
naziva "Hrvatskom ljevicom", dr. Stipe Šuvar odvažio se
javnosti podastrijeti nekoliko izabranih fragmenata "iz rukopisa
knjige 'Svi hrvatski velikani1", u kojoj je inače, kaže, riječ i
o Križaniću, Ritteru-Vitezoviću, Gaju, Jelačiću, Kvaterniku,
Strossmayeru, Supilu, Radiću, Mačeku...
Nije
slučajno da su ti prvi "izabrani fragmenti", upravljeni
hrvatskoj javnosti u sklopu priprema za osnivanje stranke SRP (i čekić!),
zapravo Šuvarove misli o dr. Anti Starčeviću. Kako se čitatelji ne
bi domišljali o razlozima, auktor napominje, da se na to odlučio
"u sadašnjoj klimi nesamokritičnog a toliko raspojasanog
hrvatstva i hrvatovanja, jednostavno u duhu latinske izreke audiatur et
altera pars". Naime,
nastavlja Šuvar, "uz još živog 'poglavara svih Hrvata', koga
skutonoše proglašavaju i 'hrvatskim Washingtonom\ 'hrvatskim
Bismarckom' itd., te uz 'blagopočivšeg kardinala' Alojzija Stepinca,
Antu Starčevića se u aktuelnoj (!) duhovnoj i političkoj klimi uzdiže
na najviši pijedestal, obnovljen je njegov kult 'oca domovine',
pripisuje mu se uloga najznačajnije ličnosti novije hrvatske
historije, dakako do pojave samog Franje Tuđmana." "Na
žalost, to na što su se Starčević i starce vičanstvo svodili 1919.
godine – nastavlja Šuvar – bilo je više nego bezazleno u odnosu na
sve ono što se pozivom i na 'oca domovine' činilo 1941-1945. u tzv.
NDH, a u svakom je slučaju bezazlenije u odnosu i na sve ono što se, i
opet pozivom na njega i u znaku njegova veličanja, evo događalo i događa
od 1991. godine naovamo. " Sve
se to, po Šuvarovu sudu, uglavnom događa stoga što Starčevića
"drže začetnikom velikohrvatstva i antisrpstva", pa se
njegova uloga tumači izvan vremenskoga i povijestnoga konteksta, te se
ta nedvojbeno velika osoba mitologizira. Ovaj je esej, kaže njegov
auktor, pokušaj da se upozori na potrebu prestanka manipulacije Starčevićem
i njegovim naukom, te da ga se stavi u prostor i vrijeme. Šuvar
ne bi bio Šuvar, kad ne bi u samome uvodu pokazao svoju
nekompetentnost. Naime, ocjenjujući da Starčevićevi hvalitelji i
sljedbenici svoje divljenje prema Ocu Domovine temelje na
"velikohrvatstvu i antisrpstvu", on odmah domeće kako je tu
"divovsku figuru", "siromašnog Ličanina",
odnjihala "majka Srpkinja". Veliki
povjestnik Stipe Šuvar, koji hoće osobe i pojave staviti u prostor i
vrijeme, odmah
na početku čini grubu pogrješku, nazivajući Starčevićevu majku,
koja bijaše pravoslavne vjeroizpovijedi, Srbkinjom, iako danas već i
pismeniji osmoškolac znade da ni danas svi pravoslavni u Hrvatskoj nisu
Srbi, a da su pravoslavni, koji se na prijelazu 18. i 19. stoljeća ili
u prvoj polovici prošloga stoljeća u hrvatskim zemljama nazivahu
Srbima, vrlo rijedke ptice. Posrbljivanje
pravoslavnih, djelatnošću srbskih popova i uz prešutnu, a ponekad
i djelatnu
pomoć habsburžkih Šuvarovo
je izlaganje o Starčeviću suhoparno i dosadno. On prepisuje neke od
pisaca, koji su se bavili Starčevićem ili upozorava na njihove
tekstove (M. Gross, V.
Bogdanov,
M. Krleža, J. Skerlić), "marksistički" pravovjerno upirući
prstom u neke Starčevićeve ocjene, koje su primjenjive u "klasnoj
borbi", dok se pri razčlanjivanju tzv. Starčevićeva
velikohrvatstva i antisrbstva oslanja (dakako, ne spominjući je!) na
razpravu dr. Mile Starčevića ("Starčević i Srbi", Zagreb,
1936.). Ipak,
zapravo najviše vjeruje Krleži. Jer Krleža je kušao iztrgnuti Starčevića,
njegov nauk i njegovo djelo iz ruku " "ultramontane
desnice, cmožute mafije, najperfidnije i najgluplje od svih u našoj
novijoj historiji". Krleža je, jauče Šuvar, upozoravao na Starčevićevu
(sveslavensku (sic!) dimenziju, ali i na to da je pogrješno i naivno
Starčevića uzimati kao panaceju i idealističku konstantu kojom se rješava
hrvatsko pitanje, budući da je Starčević "sam po sebi, jedna
mrtva formula na političkom groblju". Dok
je Hrvatska trpjela, od 1945. na dalje, pa onda opet 1972., Krleža je
sjedio u kožnim naslonjačima, pušio skupocjene cigare i izpijao pića
nedostupna smrtnicima s ovu stranu željezne zavjese. Uprežući se u
boljševička i protuhrvatska kola, rugao se hrvatskomu nacionalizmu i
karikirao "debele popove", iako je iz dana u dan, brižno
skupljajući kilograme i gojeći podvoljke, sve više sličio tim svojim
karikaturama. Odporniji napastima tijela, Šuvar je u toj borbi protiv
Hrvatske bio još uporniji i još siroviji. Krleža
je, prisjetimo se Bonifačićeve misli, ponovno odtisnute i na ovim
stranicama, rušenjem hrvatskih veličina (pa i hrvatskih mitova), u
velikoj mjeri pridonio prodoru Balkana (pa i balkanskih mitova) u
Hrvatsku i hrvatsku nacionalnu svijest. Šuvar mu je i u tome sličan.
Nu, još su po nečemu Krleža i Šuvar slični. Prvi
je sredinom tridesetih godina, kad se Komunistička partija Jugoslavije,
po Kominteminu naputku, okrenula čuvanju te "nakaze od države"
uvažavanjem nacionalnih proturječnosti i utemeljenjem, između
ostaloga, i Komunističke partije Hrvatske, kao borbenu sablju izsukao
Antu Starčevića, ne bi li neukim Hrvatima, manirom velikoga književnika
i, s glasom simpatična buntovnika, koji ga je bio, zamaglio oči i
prikrio pravu, jugounitarističku koncepciju komunističke stranke. Drugi,
pak, sada, kad pokreće vlastitu političku stranku, također lukavo
poseže za Starčevićem, grizući one, koji Staroga veličaju, i veličajući
ga napadajima na mistifikatore. Obojica svojataju izvornoga Starčevića,
iako su obojica, po svome protuhrvatstvu, podrepništvu, farizejštini i
slavosrbstvu zapravo oličenje svega onoga, čemu se Starčević rugao i
što je prezirao. I jednomu i drugomu Stari je zapravo sredstvo
manipulacije, igračka "za obsjeniti prostotu" i izdati
vlastiti narod. |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|
