Hrvatska politika

Tomislav Jonjić - Josipovićeva sarajevska isprika je neprihvatljiva

Gospodine Jonjiću, glavni ste urednik mjesečnika Politički zatvorenik čiji se vrlo zanimljivi tekstovi znaju pojaviti i na našem Portalu. Možete li nam ukratko predstaviti taj časopis?

Unatoč svim financijskim poteškoćama, mjesečnik Hrvatskog društva političkih zatvorenika «Politički zatvorenik» izlazi već dvadesetu godinu. Posljednjih desetak godina opseg svakog broja iznosi 48 stranica, ranije je bio i veći. Otprilike polovica sadržaja posvećena je aktualnim političkim, kulturnim i društvenim temama, dok se u drugoj objavljuju dokumenti o političkom progonu Hrvata od 1918. do 1990., odnosno sjećanja i svjedočenja sudionika tih događaja. Nismo, dakle, ograničeni samo na razdoblje komunističkih progona, jer bez svijesti o događajima iz doba prve jugoslavenske države nije moguće shvatiti ni druga zbivanja iz naše novije povijesti. Istodobno time pokušavamo poslati poruku da je upravo jugoslavenska misao rak-rana hrvatske povijesti. Kao što znademo, komunistička Poljska, Mađarska, Bugarska itd. neusporedivo su lakše izišli iz komunističke ere od Hrvatske koja je morala razbijati ne samo komunističke strukture, nego i jugoslavenske okove. Mi smo bili u tamnici i prije komunizma, a komunistička je strahovlada toj našoj tamnici dala samo nove, brutalnije dimenzije. Zanimljivo je da nam u poratnim desetljećima naš antikomunizam uglavnom nije mogao priskrbiti nikakve saveznike: oba su bloka inzistirala na opstanku Jugoslavije, njezin je režim bio od sekundarnog značenja. Uostalom, kad su nam 1991./92. htjeli spriječiti osamostaljenje, nije se tražila restauracija komunističkog režima: važno je bilo obnoviti Jugoslaviju. Pa i danas, kad je komunizam, hvala Bogu, doživio povijesni poraz na svjetskoj razini, nama se opet nudi jugoslavensko rješenje, samo u drugome obliku. To jasnije od ičega pokazuje da iz iste rupe ponovno vreba ista zmija. Nije, dakle, ključ rješenja u isticanju protukomunističkoga, nego u naglašavanju protujugoslavenskog raspoloženja.

Kako ocjenjujete mjesečnik, njegov utjecaj i čitanost? Možda imate i neke planove za budućnost koje možete podijeliti s našim čitateljima?

Zasad se čini da će «Politički zatvorenik» opstati još neko vrijeme, što smatram važnim, jer je to, koliko znadem, jedina tribina koja se bez ikakvih kompromisa, cenzure i političkih obzira bavi problematikom koja se dade iščitati iz naslova mjesečnika. Razumije se da je to jedan od čimbenika koji limitiraju doseg časopisa ili ga na neki način «getoiziraju». No iz te se kože ne može. Tiskano je izdanje lista dostupno samo u pretplati, ali ga je moguće čitati i na internetu, što znači da svaki njegov broj dođe do više od desetak tisuća ljudi. Nije puno, ali za hrvatske prilike nije ni malo. Ima i poznatijih časopisa koji progutaju puno više novca, a dospiju do višestruko malobrojnije publike. Ove, pak, godine, u povodu 20. obljetnice utemeljenja HDPZ-a, trebao bi biti organiziran znanstveni skup o političkim progonima u hrvatskim zemljama 1918.-1990., s kojega će biti objavljen i zbornik radova. Kanimo u njemu obraditi sve političke progone, dakle, i one u kojima žrtve nisu bili Hrvati (npr. Židovi i Romi u Drugome svjetskom ratu), ili im hrvatska narodnosna pripadnost nije bila primarna odrednica (npr. pristaše Informbiroa). I u tom će kontekstu, nema sumnje, biti jasno da je središnji problem naše povijesti u posljednjih 150 godine konflikt hrvatske i jugoslavenske ideje.

Nedavno ste zajedno s prof. dr. Zvonimirom Šeparovićem sudjelovali na tribini Hrvatskoga kulturnog vijeća pod nazivom "Tužba protiv Srbije ne smije se povući". Kakvo je vaše mišljenje o trenutnoj perspektivi hrvatske tužbe?

Presuda od 18. studenoga 2008. kojom se Međunarodni sud pravde proglasio nadležnim za suđenje u postupku protiv Srbije, mora se smatrati velikom pobjedom Hrvatske već i radi toga što je MSP mogao donijeti i obrazložiti i drugačiju presudu. Ako pomno analiziramo prigovore Srbije, podneske koje su stranke tim povodom razmijenile te usmenu raspravu iz svibnja 2008. i presudu od 18. studenoga 2008., lako ćemo uočiti da je riječ o iznimno složenim pravnim i činjeničnim pitanjima. S druge strane, standardi koji su primijenjeni u presudi u povodu tužbe BiH protiv Srbije (26. veljače 2007.) pokazuju da naš postupak trebamo pratiti s umjerenim optimizmom. No prije ikakve određenije procjene trebalo bi imati pristupa samome tekstu tužbe, kao i podnescima stranaka koji su predani nakon odluke o nadležnosti. No ti su materijali, u skladu sa sudskim pravilima, zasad nedostupni javnosti.

S obzirom na aktualne najave koje s Pantovčaka dolaze u smislu mogućeg povlačenja tužbe, što mislite koje bi bile dugoročne posljedice takvog čina, posebno ako se u obzir uzme činjenica da Haaški sud do sad nije donio ni jednu presudu koja bi Srbiju okvalificirala kao agresora u Domovinskom ratu?

Kad kažete «haaški sud» vjerojatno mislite na Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ)? To je prva stvar koju treba razjasniti, s obzirom na to da je u Haagu sjedište i Međunarodnoga suda pravde i Međunarodnoga kaznenog suda (tzv. stalnoga Međunarodnoga kaznenog suda). Postoje, dakle, tri «haaška suda», od kojih se dva izravno bave našom problematikom. No pod pojmom «haaški sud» najčešće se misli na MKSJ... Pitanje slično Vašemu, u kojem je sadržana tvrdnja da nema osude «za agresiju», u raznim se prigodama ponavlja već petnaestak godina, čak i u dijelu krugova koji žele da ih se smatra kvalificiranima za raspravu o toj temi, koja je doista iznimno važna, jer već dugo predstavlja ne samo pravno, nego i jedno od najvažnijih pitanja hrvatske unutarnje i vanjske politike. No takvo pitanje jasno pokazuje da u Hrvatskoj ni nakon više od petnaest godina ne postoje jasne predodžbe o elementarnim činjenicama. Zbog toga je krajnje vrijeme da naučimo, prvo, da MKSJ ni teoretski ne može ni Srbiju ni bilo koga drugoga «proglasiti krivim» za agresiju. Taj sud sudi pojedincima, a ne sudi državama. Drugo, jednostavno nije točno da se u presudama MKSJ-a ne spominje agresija na Hrvatsku koju su izvršile Srbija i Crna Gora. Treba samo pročitati presude npr. Milanu Martiću, Milanu Babiću ili vukovarskoj trojci, pa se uvjeriti da nije tako. Ta se činjenica itekako spominje i konstatira kao vojnopolitički okvir zločina koje su počinili pojedinci kojima se sudi. Dakle, često se uvjerenja naše javnosti baš i ne oslanjaju na činjenice. No ako se to smije oprostiti laicima, teško je pojmiti da se tobožnjim stručnjacima smatraju ljudi koji očito nisu pročitali ništa od onoga što su morali pročitati. Bit će da je to jedan od razloga zbog kojih se na njihove kritike i u Hrvatskoj i u inozemstvu odmahuje rukom? Može se, naime, i treba osporavati i kritizirati ne samo način na koji MKSJ obavlja svoj posao, nego i sam legalitet i legitimitet njegova utemeljenja, ali to treba činiti na temelju činjenica, a ne na temelju konfabulacija. Ako želimo da nas se shvaća ozbiljno, moramo razgovarati ozbiljno, tj. o činjenicama, a ne o spekulacijama i domišljanjima koja činjenice potpuno ignoriraju.

Hoćete reći da je pred MKSJ-om utvrđeno postojanje agresije na Hrvatsku?

Ne. Ponavljam, MKSJ sudi pojedincima, a ne državama, pa se u dispozitivu presude ni teoretski ne može ni tražiti niti naći osuda države. Međutim, u opisnome dijelu presude, u njezinu obrazloženju, ta činjenica zapravo nije prijeporna. Korisno je, također, pročitati optužnice protiv Slobodana Miloševića ili Vojislava Šešelja. Tužiteljstvu MKSJ-a nitko razuman ne će pripisati apolitičnost, a još manje će mu se spočitnuti bilo kakve simpatije prema Hrvatima, no dio naše javnosti nikad se ne će potruditi i na Internetu pročitati, recimo, paragrafe 6.-9. optužnice protiv Šešelja. U njima se jasno govori o udruženome zločinačkom pothvatu u kojem su pored Šešelja sudjelovali i Milošević, Kadijević, Adžić, Mladić, Martić, Hadžić, Karadžić, Krajišnik, B. Plavšić, Ražnjatović-Arkan i drugi, s ciljem stvaranja Velike Srbije do granice Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, u kojemu bi se provedbom etničkog čišćenja osigurala srpska dominacija. Također, s vrlo malo truda se može doznati da neke dijelove presuda protiv srpskih lidera u obrambene svrhe koriste obrane hrvatskih optuženika pred MKSJ. To su, između ostaloga, upravo dijelovi u kojima je utvrđeno ono što kolokvijalno nazivamo agresijom. Dakle, nemojmo zatvarati oči pred činjenicama, jer one postoje i neovisno o našoj volji. Istodobno, nemojmo prešućivati odgovornost hrvatskih vlasti za probleme koje smo imali i imamo s MKSJ-om.

Na što mislite? U čemu se sastoji odgovornost hrvatskih vlasti?

Rezolucijama Vijeća sigurnosti UN iz 1993. nametnuto je i Statutom MKSJ-a propisano i prostorno i vremensko važenje Statuta te stvarna nadležnost MKSJ-a. Dakle, time je propisano komu i za koje zločine MKSJ može suditi, i za koji od tih zločina se traži, a za koji se ne traži postojanje tzv. međunarodnoga sukoba. No, Statut nije usvojen bez svojevrsne javne rasprave. Čitava je svjetska javnost mogla reagirati na njegov nacrt. Učinile su to i SR Jugoslavija i Slovenija, učinilo je to tridesetak država i niz međunarodnih pravničkih organizacija. Međutim, među njima nema ni Hrvatske niti bilo koje hrvatske organizacije! Mi, dakle, nismo imali nikakva prigovora što je usvojen pretežno anglosaksonski postupak, nismo se bunili što nije predviđena naknada štete optuženicima koji na koncu budu pravomoćno oslobođeni, nismo se protivili čak ni tome da se – protivno međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima kojima smo i sami pristupili – omogući ponavljanje pravomoćno okončanog postupka ne samo u korist, nego i na štetu optuženika. Nad ničim nismo negodovali, zbog ničega nismo prosvjedovali, i onda kukamo nekoliko godina kasnije, kad se te odredbe razbiju Hrvatima o glavu! Jadikujemo, recimo, 2001. godine što Kupreškićima nitko ne će platiti naknadu štete za vrijeme provedeno u pritvoru, ali smo 1992./93. bez ikakve primjedbe prihvatili pravila koja propisuju upravo takvo rješenje i ne dopuštaju nikakvo drugačije! Govori li to nešto o nama, o našoj stručnosti i o našem moralu, ili ne? Ja ne tvrdim da bi 1992./93. hrvatske primjedbe dovele do drugačijeg Statuta MKSJ-a. Međutim, zar to znači da nismo trebali pokušati? Nije li ipak malko nemoralno danas prosvjedovati protiv onoga za što smo jučer faktično i sami glasovali?! A da ne govorimo o Ustavnom zakonu o suradnji s MKSJ-om...

Što je s tim zakonom?

Nitko nikad nije demantirao današnjeg predsjednika Republike, Ivu Josipovića, koji je u više navrata javno ustvrdio da je 1995./96. dobio nalog prirediti nacrt zakonskoga teksta koji će «omogućiti potpunu suradnju s MKSJ-om». Mate Granić u svojim memoarima tvrdi kako su tekst zakona napisali Josipović i Šimonović «u suradnji sa stručnjacima Haškog suda». Oni su, dakle, u suradnji s MKSJ-om zakonski tekst napisali, a Sabor ga je glatko izglasovao. Što mislite, od koga su Josipović i Šimonović dobili takav nalog? U Saboru je tada HDZ imao nadmoćnu većinu, a ako pogledate kako je tekla saborska rasprava, vidjet ćete da su najgrlatiji zagovornici usvajanja upravo takvoga ustavnog zakona bili ne samo liberali ili SDP-ovci, nego baš HDZ-ovci, i to upravo oni među njima koji su od 2000. među najoštrijim kritičarima «hrvatske suradnje s Haagom». Od tada oni točno primjećuju da Ustavni zakon nije propisao nikakvu «suradnju» nego da je hrvatske državne vlasti pretvorio u listonoše i tako podvrgnuo diktatu MKSJ-a, konkretnije – diktatu tamošnjeg Tužiteljstva (što su račanovsko-mesićevske vlasti slijedile još poslušnije). No gdje su bili 1996.? Zašto to nisu znali pročitati ranije, u zakonskom tekstu za koji su glasovali? Zašto tada nisu glasovali protiv Ustavnog zakona? Zašto im je tada stranačke stega bila ispred savjesti i rodoljublja? Zašto su tada napadali pravaške zastupnike, koji su jedini bili protivni takvom zakonu, kao politički nepismene fantaste? S druge strane, zašto Ustavni sud do dana današnjega nije donio baš nikakvu odluku o zahtjevu Ivana Gabelice za pokretanjem postupka ocjene ustavnosti toga Ustavnog zakona? Ako je taj zahtjev neosnovan, zašto nije otklonjen punih četrnaest godina? Zar treba više dokaza o suodgovornosti hrvatskih vlasti za stanje koje trpimo već petnaestak godina? Gora je još samo politička manipulacija arhivskim gradivom i nekim optuženicima!

Vratimo se postupku pred Međunarodnim sudom pravde. Ako ne dođe do povlačenja tužbe, što bi nekim krugovima jako odgovaralo, kakve bi po Vašemu sudu bile posljedice eventualnog uspjeha tužbe?

Te bi posljedice bile u prvom redu moralne i političke. One bi snažno naglasile odgovornost Srbije za najteži zločin što ga čovječanstvo poznaje, a time bi – između ostaloga – otežale bilo kakvo «regionalno povezivanje» kojemu danas iznova svjedočimo. Upravo to je, mislim, glavni motiv koji vodi zagovornike povlačenja tužbe.

Što je s pitanjem naknade ratne štete?

Bojim se da u tom pogledu u našoj javnosti postoje neumjerena očekivanja. Iz presude o nadležnosti može se zaključiti da je Hrvatska od Srbije zatražila i naknadu štete «u iznosu koji odredi Sud», pridržavajući pritom pravo «naknadno naznačiti Sudu točnu procjenu štete koju je prouzročila Savezna Republika Jugoslavija». Ne znamo je li to Hrvatska do danas učinila. Radi se, dakle, o naknadi štete počinjene Hrvatskoj, njezinim građanima i njihovoj imovini, a država nastupa kao tzv. parens patriae, tj. kao ovlaštenik prava na naknadu štete. Drugim riječima, nemaju hrvatski državljani pojedinačno pravo na naknadu štete, niti će ju – kao što se povremeno znade tvrditi u javnosti – moći namirivati od hrvatske države ako bi Vlada povukla tužbu. Treba, dakle, biti realan: i u slučaju da Srbija bude proglašena krivom, materijalna naknada štete će biti samo simbolična. No zato bi moralna, politička i povijesna važnost takve presude bila neprocjenjiva.

Kako komentirate prve političke poteze novoizabranog predsjednika Josipovića, posebno se pod tim misli na njegov nedavni istup u parlamentu BiH? Smatrate li da se za njegovu politiku može reći kako je samo nastavak politike Stjepana Mesića ili Josipović svojim postupcima možda čini čak i korak dalje od svojeg prethodnika?

U znamenitoj Josipovićevoj sarajevskoj isprici pozitivnu ocjenu zaslužuje samo načelna spremnost da se ispričamo, ako smo za nešto krivi. No ne treba se ispričavati za ono za što nismo krivi! Josipovićeva je isprika neprihvatljiva iz najmanje tri razloga: kontekstualnoga, sadržajnog i simboličkog. Prvo, do nje ne dolazi u funkciji hrvatsko-bošnjačkog pomirenja i zbliženja, nego u kontekstu uspostave uvjeta za formalizaciju «regionalne suradnje». O tome jasno govore Josipovićevi potezi i susreti uoči puta u BiH i neposredno nakon njega, a u istome se kontekstu potiču i rasprave o povlačenju hrvatske tužbe protiv Srbije. Drugo, u sadržajnom smislu, ona sugerira da je Hrvatska sudjelovala u agresiji na susjednu državu, što je politički neprihvatljivo i povijesno netočno. Istodobno to teško ugrožava položaj ljudi koji su optuženi za sudjelovanje u tobožnjemu udruženom zločinačkom pothvatu, sudilo se za to u Haagu, u Hrvatskoj ili u BiH, a ne treba se zavaravati: pravosudni epilog ratnih zbivanja u BiH daleko je od finala. I treće, u simboličkom je smislu nedopustivo da predsjednik Hrvatske nakon takve formulacije ode upravo u Ahmiće, pa na taj način stvori dojam da je Hrvatska odgovorna za taj zločin, što nema nikakve veze s činjenicama. Pred MKSJ-om i pred Sudom Bosne i Hercegovine branio sam Pašku Ljubičića, optuženoga i osuđenog kao zapovjednika akcije u Ahmićima, pa s punom odgovornošću mogu kazati da čak ni tužiteljstvu nije palo na pamet tvrditi da Hrvatska s tim događajem ima ikakve veze! To se tvrdi samo u dirigiranome hrvatskom tisku!

Što se zapravo dogodilo u Ahmićima?

U sklopu legitimne vojne akcije, u Ahmićima se dogodio i zločin. Počinili su ga, nažalost, neki naši sunarodnjaci, a ne Kinezi ili Japanci, pa ni Britanci, kako se to kod nas često znade konfabulirati. No ogromna većina onoga što hrvatska javnost zna o Ahmićima nisu činjenice nego politika. U toj političkoj igri, izrasloj na jednoj teškoj povredi međunarodnoga humanitarnog prava, ravnopravno su sudjelovale i neke strane obavještajne službe, ali i utjecajni politički i obavještajni krugovi u Hrvatskoj, pa tako i obrana Tihomira Blaškića, uključujući samog Blaškića. (Nije, dakle, slučajno da se Blaškić našao među Josipovićevim podupirateljima, i da je povodom Josipovićeve sarajevske isprike u javnosti oglasio opširnim farizejskim istupom!) Svrha čitave te obavještajno-političke operacije oko Ahmića jest optuživanje službenog Zagreba, s ciljem da se izjednače sve «sukobljene strane». Zato se manipuliralo imenima zapovjednika i sudionika, brojem i svojstvom žrtava, a onda i dokumentima skrivenima u Hrvatskoj. Nasuprot predodžbi koja se nameće iz tzv. neovisnih medija, upravo je Račanova vlada skrivala dokumente koji bi omogućili otkrivanje istine o Ahmićima, zbog čega sam od MKSJ-a tražio da joj izda sub poenu, obvezujući nalog. Taj je nalog izdan, konstatirano je da Račanova vlada skriva dokumente, pa joj je naloženo da ih preda Ljubičićevoj obrani. Dokazi su bili takvi da se Vlada nije ni pokušala žaliti. Dakako, i ta je epizoda zapravo skrivena od javnosti...

M. M. B.