Hrvatska politika

MATICA HRVATSKA KAO ŽRTVA GOVORA MRŽNJE

Piše: Tomislav JONJIĆ

Malo je onih koji su zadovoljni djelovanjem Matice hrvatske od vremena njezine obnove do danas. Za kvaziliberalne («ljevičarske») krugove ona je previše tradicionalistička i stara, uostalom nezgodna i opasna već kao simbol. Za konzervativce i hrvatske nacionaliste troma, uglavnom nespremna sudjelovati u obrani nacionalnih vrijednosti, gluha pred napastima tzv. globalizacije i previše otvorena pogubnom eksperimentiranju s nedomišljenim novotarijama, koje u sebi prečesto kriju nadnacionalne i anacionalne motive. Višegodišnje lutanje Vijenca, bogišićevsko baljezganje nekih drugih njezinih publikacija, suvišno i nespretno upletanje Matičina autoriteta u pravopisna pitanja i slično, dovoljan su razlog za širenje ravnodušnosti prema sudbini te naše najstarije kulturne ustanove.

 Nikad Matica u hrvatskoj povijesti nije tako malo značila u našemu kulturnom životu kao posljednjih petnaestak godina, nikad nije tako malo utjecala na naše sudbine, i nikad palača na jednome od najljepših zagrebačkih trgova nije bila praznija (i ispraznija). Matica, koja je tridesetih godina XX. stoljeća duhovno pripremila stvaranje države, i koja je u doba Hrvatskog proljeća širila prostor slobode i revolucionirala duhove (opet nas kao narod pripremajući za preuzimanje odgovornosti za vlastitu sudbinu!), danas je institucija na margini našega društvenog i kulturnog života.

No, jedno je Maticu kritizirati, a drugo je obasipati je mržnjom i zazivati njezinu zabranu.

Zato je urednik Glasa Koncila posve u pravu, kad u brutalnom napadaju Denisa Kuljiša na Maticu u zagrebačkom Globusu («Mrtvačku Maticu hrvatsku treba hitno ukinuti. Uvošteni gnjavatori koji su zasjeli na državnu kasu zavrijedili su da svi skupa dobiju nogom u dupe, a treba razjuriti i besposličare iz HAZU»), prepoznaje nešto više od obijesna napadaja nadutoga neznalice i konfabulatora, koji u izljevima mržnje i bijesa traži publicitet i osjećaj važnosti, liječeći tako komplekse koji su tipični za nedoučena piskarala. U tom se napadaju krije zaziv onoga na što su se već jednom, bez presedana u povijesti, odlučili stvarni i duhovni očevi Kuljiševi: zaziv na zatvore, tamnice i linč. I zato je dramatično tužna činjenica da je – ne računajući službeni i služboljudni prosvjed Matičina tajnika, i reakciju u novome Vijencu, formalnomu casus belli, iz pera Slavcena Letice koji je kao dugogodišnji trbuhozborac globusijade nesumnjivo insajderski upućen u male tajne velikih majstora kuhinje – tek Glas Koncila suvislo odgovorio na taj Kuljišev izraz mržnje. Ostali šute.

Novi Vijenac kao casus belli

A obnovljena je Matica suodgovorna za takvu našu tromost i ravnodušnost. I mi i ona žanjemo uglavnom ono što smo sami posijali. I bilo bi vrijeme da se to shvati i na kutu njezine ulice i trga vladike Štroce...