Hrvatska politika

ZAR VIŠE NISMO «SPREMNI NA SVAKU ŽRTVU»?

Piše: Tomislav JONJIĆ

Tijekom šest godina na čelu vlade Republike Hrvatske, dr. Ivo Sanader vodio se geslom: «Hrvatska je spremna podnijeti svaku žrtvu za pristup Europskoj uniji». Pa smo se tako i ponašali: svakomu tko je to poželio, bez pravne osnove i sudskoga naloga smo predali i onih nekoliko preostalih dokumenata o ustroju i djelovanju vojske i obavještajnih službi koje Mesić nije stigao ranije, ispod stola predati; bez ikakva oklijevanja i bez obzira na pravne instrumente pohapsili smo i izručili ono generala koji nisu htjeli posve dragovoljno o državnom trošku otputovati u Haag; ispričali smo se Srbiji; raspustili smo vojsku i drugome prepustili nadzor nad našim zračnim prostorom; odrekli smo se zaštićenoga ekološko-ribolovnog pojasa; ne svojatamo dijelove našega teritorija koji se nalazi pod stranom okupacijom (od istočne obale Dunava i južne obale Une, do Svete Gere); spremamo se na ulicu baciti zaposlene u brodogradnji i sve one koji su povezani s tom industrijskom gradnjom; dok nezakonito pogodujemo srpskoj manjini, na svakom koraku ponižavamo hrvatske branitelje, hrvatske političke uznike i hrvatske naseljenike na područjima oslobođenima u Bljesku i Oluji («područjima od posebne državne skrbi»); nakon što smo uspješno obavili pripreme za konačnu amputaciju hrvatskog iseljeništva i Hrvata u Bosni i Hercegovini, daleko smo odmakli i u provedbi plana da ustavnim promjenama konačno odsiječemo tih nekoliko stotina tisuća toliko nam nezgodnih sunarodnjaka i usput, da se Vlasi ne dosjete, uklonimo zabranu regionalnog, (zapadno)balkanskog povezivanja.

Osim što smo ostali na vlasti (sa stanovitim opipljivim prednostima koje taj položaj nosi!), zauzvrat nismo dobili ništa. Nismo se ni politički ni kulturno afirmirali u Europi ni u svijetu (jer se za to hoće reda i zakonitosti, rada i pameti, a ne podvijanja repa i služenja), nismo baš na pragu ulaska u Europsku uniju, a prosječni je građanin Hrvatske sve siromašniji i sve frustriraniji. Socijalna sigurnost i osjećaj zadovoljstva sve su slabiji, a ako su hrvatski ekonomisti u ičemu suglasni, onda su suglasni u tome, da razlog takvomu dramatičnom stanju ne treba tražiti samo u izvanjskim uzrocima, odnosno u svjetskoj gospodarskoj krizi, nego prije svega u našoj nesposobnosti da izgradimo sustav u kojem će se, umjesto korupcionaštva, poštivati pravda, zakon i rad te promicati načelo da se valja pokrivati biljcem kojega imamo.

I onda, kao grom iz vedra neba, na kongresu stranačke mladeži (sukladno navadi da se velike partijske poruke izriču u naizgled banalnim i nevažnim zgodama, što su prakticirali i Bakarić Mrtvac i drug Tode Ćuruvija i drugi dragi nam drugovi), predsjednik je vlade «poručio» da Europska unija, krzmajući pred «slovenskom ucjenom» oko Savudrijske vale, pokazuje svoju «neprincipijelnost». No Hrvatska ne će pokleknuti i ne će svoj pristup Uniji kupovati teritorijem, pa makar se taj pristup odgodio unedogled.

Poruke – kako nas uči onaj stari politički vic – šalje onaj tko je daleko od svojih, a ne onaj tko im je blizu. Tako ni Sanaderova «poruka» nije poruka ni Bruxellesu, a ni Ljubljani koja je gurnuta u prvi plan kao instrument otežanja hrvatskog pristupa Europskoj uniji. Uostalom, da je predsjednik hrvatske vlade i sada politički na bruxelleskim koordinatama, pokazuje njegov posjet Srbiji, koji nije primarno u funkciji normalizacije odnosa dviju država (što načelno, nakon razrješenja niza spornih pitanja, valja priželjkivati i podupirati), nego je u funkciji demonstracije hrvatske poslušnosti. Sanaderova poruka s kongresa stranačke mladeži je nešto drugo. Ona je doista poruka onima od kojih je predsjednik vlade poprilično daleko: hrvatskim biračima, odnosno onomu (velikom) dijelu biračkoga tijela, na čije glasove Hrvatska demokratska zajednica ima razloga aspirirati. Radi toga skoro i nema političkog analitičara koji Sanaderovu grožnju nije svrstao u predizborne izjave. No logika se ne smije zaustaviti na toj ocjeni, nego mora otići bar korak dalje. Ako, naime, Sanader tom prijetećom «euroskeptičnom» izjavom podilazi hrvatskim biračima, ne znači li to da su i ti birači većinom «euroskeptični»? A ako je tako, tko je onda u njihovo ime u Saboru i u vladi svih ovih godina izražavao političku volju, tko je do ovogodišnjega kongresa mladeži HDZ-a zastupao njihove interese?

: