Hrvatska politika

KAKO SU KOMUNISTIČKI SUDOVI ŠTITILI MONARHISTIČKU JUGOSLAVIJU

Piše: Tomislav JONJIĆ

Ni u publicistici, a ni u historiografiji koja se bavi razdobljem druge, komunističke Jugoslavije, nije dovoljno obrađeno i istaknuto da se je komunistički režim blagonaklono odnosio praktično prema svim «političkim Jugoslavenima» odnosno zagovornicima jugoslavenske države (pa tako i prema jugoslavenskim integralistima i unitaristima), uz uvjet da se oni nisu osobito isticali ranijim progonom komunista. Jugoslavenstvo je jugoslavenske integraliste i komuniste čvrsto povezivalo, ponekad čak čvršće od ideoloških pupčanih veza kojima su se komunisti hranili. Radi toga svatko od nas u najbližoj svojoj okolini znade za razne naše male, lokalne i svakodnevne anđelinoviće i leontiće, krizmane i novake, kostrenčiće i smodlake. Komunističkomu režimu ništa nije smetalo što su ti pojedinci bili stupovi režima koji je smatran reakcionarnim i države koja je nazivana tamnicom naroda (što je, uostalom, atribut kojim se, tipičnom nemaštovitošću, nasljedovalo boljševičke ocjene carske Rusije i režima Romanovih).

Vjesnik, 24. kolovoza 1945. o osudi Ivana Hauptfelda i dr. Franje Deaka

 Prema tome, ne treba olako nasjedati kasnijim, pa i suvremenim manipulacijama činjenicom da je u komunističkoj ideologiji i propagandi Kraljevina Jugoslavija redovito ocjenjivana negativno, a njezin režim u kasnoj fazi čak i fašističkim. Na prvi se pogled čini neprijeporno da su komunistički pisci ispisali neke od najsnažnijih osuda monarhističke Jugoslavije. No, bilo bi vrlo preuranjeno zaključiti, da su oni zagovarali razbijanje Jugoslavije, a kamoli stvaranje neovisne Hrvatske. Čak ni u razdoblju kad je KPJ, kao «sekcija Komunističke internacionale», dopuštala raspad jugoslavenske države, to nije bilo s ciljem stvaranja neovisnih i slobodnih nacionalnih država, nego s ciljem stvaranja balkanske sovjetske federacije, kao jednom od etapa na putu u svjetsku revoluciju. Od sredine tridesetih godina XX. stoljeća KPJ se, po smjernicama iz Moskve i poučena objektivnim prilikama u Kraljevini Jugoslaviji, i formalno vraća na jugoslavenske pozicije. Radi toga osnivanje Komunističke stranke Hrvatske (koja se u internim dokumentima i dalje naziva «partijom»), nije ništa doli taktika. Uostalom, čak i u proglasu Osnivačkoga kongresa Komunističke stranke Hrvatske (1937.) naglašava se kako su «pravi napredak i sloboda hrvatskog naroda osigurani samo u bratskoj slozi s ostalim narodima Jugoslavije». To će ostati konstantom političkog djelovanja KPJ i KPH, jer – kako je u predavanju vodećim partijskim kadrovima početkom 1941. kazivao Josip Broz Tito, prema bilješkama Sergeja Krajgera, koje su objavljene u šestom svesku Titovih Sabranih djela (Beograd, 1979., 208.-212.), slovenska i hrvatska organizacija KPJ stvorene su iz taktičkih razloga, kako bi se pariralo propagandi da je KPJ u biti velikosrpska organizacija, te da bi se ujedno komunisti mogli približiti «ugnjetavanim masama», pokazati «inicijativu» i odgajati svoje kadrove, a ujedno uzeti «oružje iz ruku separatista».  Stanovitih je separatističkih tendencija bilo 1936. u Sloveniji, ali se one drugdje (dakle, ni među komunistima u Hrvatskoj!) nisu pokazale. Također je osnivanje KPH i KP Slovenije poduzeto u skladu s politikom Moskve i Kominterne, upravo po uzoru na prilike u SSSR-u, gdje je osnovana KP Ukrajine, ali ne i KP Rusije.

Sjedište OZN-e u Karlovcu

Budući da su se komunisti u Hrvatskoj mahom novačili iz liberalno-jugoslavenskih i antiklerikalnih redova, uspostavu hrvatske države trajno su smatrali ugrožavanjem svojih ciljeva. Radi toga je posve razumljivo, da su komunisti već prije napada Hitlerove Njemačke na Jugoslaviju poduzimali pripreme za obranu države koju su i tada još uvijek nazivali «tamnicom naroda». U travanjskome ratu oni na svakome mjestu gdje im to polazi za rukom, kradu i sakrivaju oružje, čekajući trenutak kad će ga, na Staljinov poziv, podići i protiv Hrvatske. Očuvanje jugoslavenske misli i obnova jugoslavenske države bitni je sastojak njihove političke i vojne strategije. Svi komunistički proglasi iz travnja, svibnja i lipnja 1941. naglašavaju nepriznavanje raspada Jugoslavije, a to se izrijekom ponavlja i u članku «Zašto smo još u sastavu Komunističke partije Jugoslavije», koji je navodno sastavljen u svibnju 1941., a objavljen u lipanjskom broju Srpa i čekića (te u 7. sv. Titovih Sabranih djela, 16.-17.). Izvješćujući u to doba Kominternu o tome što se događalo nakon osovinskog napada na Jugoslaviju, Tito piše kako je Partija «u skladu sa svojom linijom da brani zemlju, dala direktivu da svi članovi Partije koji su bili vojni obveznici odu u vojsku i na front i da tamo rade među vojnicima u duhu partijske linije». (SD, VII., 18.-25.)

Stoga je posve shvatljivo i normalno, da Rade Bulat u jednome predmetu zagrebačkoga Općinskog suda, na pitanje o tome protiv koga su se borili jugoslavenski partizani, glasno i jasno, «od prve» kaže: protiv Nezavisne Države Hrvatske! Ne protiv nekih okupatora, protiv Nijemaca i Talijana, ili protiv ideologije koju su pronosile Hitlerove i Mussolinijeve trupe, nego – protiv hrvatske države! Analiza komunističke propagande 1941. i kasnijih godina, jasno bi potkrijepila refleksnu – dakle, autentičnu, iskrenu i nepatvorenu –  Bulatovu ocjenu. A kad je rat već jednom počeo, onda su komunisti i u Hrvatskoj, kao i drugdje u Europi, kako je to precizno opisao jedan od prvaka međuratnoga komunističkog pokreta, Ante Ciliga, «smišljeno činili izazove, da prouzroče što težu njemačku (i ne samo njemačku, op. T. J.) odmazdu. Komunisti su tako postizavali dvostruki cilj: poslije njemačkih protumjera, stanovništvu nije ostajalo drugo nego da se u masama i djelatno priključi otporu, a komunističkoj stranci uspijevalo je u isto vrijeme duboko prodrijeti u čitav pokret otpora i podvrći ga u velikoj mjeri svojoj kontroli». To je strategiju koju jasno otkriva Kardeljevo pismo partijskomu i partizanskom vodstvu, 2. kolovoza 1941., u kojem su govori da treba poticati represalije protiv nedužnih ljudi: «...Kod nekih drugova postoji bojazan od represalija (ne u rukovodstvu), od uništavanja sela i ljudi itd. Baš taj strah najviše koči odlučnije pristupanje mobilizaciji hrv. sela. A ja držim da će baš represalije prebaciti hrv. selo na stranu srp. sela. Teror će bezuslovno dovesti do oružane akcije. - U tom duhu smo i donijeli sada naše konkretne zaključke... Treba izazvati njihovu akciju. Teror protiv mačekov.[aca] podići će čitavu Hrvatsku...»

Ne predbacuje Kardelj, dakle, nikomu od «drugova iz rukovodstva» da u ovoj stvari krzma; on jasno vidi da su oko toga suglasni i oni koji njemu, Kardelju, zbog drugih razloga nisu simpatični, a i oni drugi. Radi toga se jugoslavenskomu komunističkom pokretu i njegovim nositeljima, od Josipa Broza naniže, čini neprocjenjiva usluga, kad ih se optužuje (samo) za Bleiburg i križne putove. Takva kritika omogućuje domišljate i cinične sofizme, poput Mesićeva: U Bleiburgu je bilo puno krivih za Jasenovac, a u Jasenovcu nije bilo nikoga odgovornog za Bleiburg. Međutim, odgovornost Josipa Broza i komunističkih ideologa treba postaviti na drugačiji način: oni su odgovorni zbog slijepog obožavanja jedne zločinačke ideologije, koja je do početka Drugoga svjetskog rata kriva za smrt više od 40 milijuna ljudi. Istodobno, na nacionalnoj razini, oni su odgovorni za to što su bezuvjetno otklanjali hrvatsku državnu neovisnost i što su od 1941. sustavno, uporno i dosljedno istrebljivali sve svoje političke protivnike, a napose one koji su bili za hrvatsku državu. Godinama prije Bleiburga, komunistički su partizani izvršili masovne pokolje i uništavali čitava naselja u svim hrvatskim zemljama. Prema tome, njihovi se smrtni i neoprostivi zločini zovu: komunizam i Jugoslavija!

Optužnica protiv ratnoga gradonačelnika Karlovca, Ivana Hauptfleda, koju u prilogu objavljujemo, izvrsna je potvrda duboko jugoslavenske orijentacije komunističke politike u Hrvatskoj. Iako se u njoj, u hrpi ideoloških natega i izmišljotina, nalaze i potpune besmislice (poput one o udruženom djelovanju koalicionaške perjanice Ivana Lorkovića i, vjerojatno, frankovca Vladimira Prebega), ona je ilustrativna po tome, što se njome nedvoumno kao objekt zaštite jugoslavenskoga komunističkog zakonodavstva i novojugoslavenskoga represivnog sustava, nalazi upravo – stara Jugoslavija, ta «tamnica naroda».

To je ilustrativno i važno radi toga što je prvi korak u raščlambi bilo koje kaznenopravne norme ocjena o tome, što je objekt njezine zaštite odnosno koju vrijednost zakonodavac propisivanjem norme hoće zaštititi. Primjerice, kod kaznenog djela ubojstva, objekt zaštite je ljudski život, kod kaznenog djela klevete - čast i ugled pojedinca, kod kaznenog djela krađe štiti se imovina itd. Ta raščlamba nikad nije sama sebi svrhom: način na koji se ona primjenjuje u sudskom postupku povodom konkretne životne situacije, redovito je jedan od najpouzdanijih pokazatelja vrijednosti koje određeni pravnopolitički sustav smatra dostojnima i potrebnima zaštite.

U totalitarnim su poredcima te vrijednosti vrlo često definirane u ideologiziranu obliku i u skladu s interesima vladajućeg režima. Optužnice i osude, dakle, vrlo rječito i vrlo pouzdano govore o pravoj naravi i pravim htijenjima vlasti.

Ova optužnica, koju objavljujemo u cijelosti i bez ispravaka, zapravo je jedna mala i periferna, ali zato ne manje pikantna potvrda vladajućeg stajališta od 1945. do 1990.: oni koji su 1941. branili Jugoslaviju, bili su rodoljubi, pa makar ta Jugoslavija bila «tamnica naroda». Oni koji su tu tamnicu naroda rušili, bili su «domaći izdajice», «sluge okupatora» i «kvislinzi». Ta ocjena i ta podjela na Jugoslavene i one druge, vrijedila je onda, a vrijedi i danas: nitko od naših Jugoslavena nikad ne će postaviti logično pitanje – zašto bi se Hrvati trebali smatrati izdajicama i kvislinzima, ako su okrenuli leđa državi koja ih je ugnjetavala i koja je bila «tamnica naroda»? Kako može biti «kvisling» onaj koji ruši tamnicu? I po kojem to ključu Irac može izdati Veliku Britaniju, Bask Španjolsku, Ukrajinac Sovjetski Savez, a Hrvat – Jugoslaviju? Posve je očito da je u toj ideologiziranoj ocjeni logika podvrgnuta političkim interesima. No izdati se može samo svoj narod i svoju domovinu, nikada tuđu! A Jugoslavija nikad nije bila naša domovina, ni ona Aleksandrova, ni ona Petrova, ni ona Titova. Slijedom toga je naša trajna moralna obveza bila činiti sve, da ta nakaza od države nestane s lica zemlje. A svoj su narod izdali oni Hrvati, koji su je bilo kada i u bilo kojem obliku branili. Oni se imaju za što kajati, oni imaju za što tražiti oprost.

JAVNI TUŽILAC ZA OKRUG KARLOVAC
Broj Ko 160/45-2
KT 34/45
Karlovac, 16. kolovoza 1945.

OPTUŽNICA

Javni tužilac za Okrug Karlovac tuži:

HAUPTFELD IVANA, sina Dragutina i Franice rodj. Garanjy, rodj. u Karlovcu 1900. g. gdje i živi, Prešernova 17, vjere rkt. Jugoslavenskog državljanstva, udovca, oca jednog djeteta, privatnog činovnika, bez imovine, vojsku služio u biv. Jugoslaviji i N. D. H., do sada navodno nekažnjavanog, u J. A. nema nikoga, u ustašama ima brata.

1. Da je godine 1919. stupio u protu državno separatističko društvo studenata tehnike u Brnu, koje je imalo zadatak okupljati studente Hrvate i odgojiti ih u protujugoslavenskom duhu, za ideje nezavisne države Hrvatske, te u tom društvo djelovao po direktivama dr. Ive Lorkovića i dr. Prebega sve do god. 1927.

2. Da je u međuvremenu, god. 1923. upisao se u H. R. S. S., ali ne kao pristaša stranke, već radi uvlačenja da bi za vrijeme odsustava domovini mogao vršiti unutar stranke protunarodno djelovanje, te to svoje djelovanje u stranci produžio, nakon svog povratka u domovinu sve do godine 1928.

3. Od godine 1928. posvetio se potpuno ilegalnom radu na rušenju Jugoslavije, šireći u tom pravcu propagandu, umnožavajući letke, dostavljajući ih vojnim licima i raznim drugim ustanovama, a nakon manifesta kralja Aleksandra god. 1929., kada mu je ta djelatnost bila onemogućena, nastavio svoje djelovanje šireći propagandu na euharističnim kongresima, proštenjima, crkvenim godovima i ostalim crkvenim priredbama i zborovima, gdje je održavao protunarodne političke govore.

Za taj rad bio član organizacije, koja je bila ustrojena po trojkama, a direktive za rad dobivao posredno od Budaka, Lorkovića i emigranata iz inostranstva,

dakle učestvovao u izdajničkim političkim organizacijama prije sloma Jugoslavije u cilju njezinog poraza.

4. Prigodom sloma Jugoslavije, kao zapovjednik 81. pionirskog bataljona, doveo taj bataljon u noći od 10-11 travnja 1941., sa svim lakopokretnim materijalom, oružjem i municijom u Zagreb i tamo ga predao ustaškim oružanim formacijama i Mačekovoj zaštiti,

dakle pomagao izdajničkim vojničkim organizacijama u cilju poraza Jugoslavije.

5. Za vrijeme okupacije, u dva navrata, dok je služio neprijateljsku vojsku, kao instruktor prvih regruta, odgajao iste iz vlastite inicijative u ustaškom duhu, kojim je i sam bio zadojen, držeći im protunarodne ustaške govore,

dakle, surađivao s okupatorom i njegovim pomagačima na političkom i propagandnom polju i vršio djelovanje, koje je išlo za tim, da posluži okupatoru i njegovim pomagačima.

6. Za vrijeme okupacije, sve do 30. IX. 1943. vršio dužnost tajnika obrtnog zbora, odnosno obrtne komore župske ispostave u Karlovcu, radeći na organizaciji ratne planske privrede, te kao takav na sastancima privrednika pozivao ih na što življe učešće i suradnju na privrednom polju N.D.H.,

dakle surađivao sarađivao s okupatorom i njegovim pomagačima na privrednom polju, vršeći službu na mjestu osobito važnom za okupatora i njegove pomagače.

7. Dne 24. X. 1944. primio dužnost načelnika grada Karlovca putem izbora ustaških staleških postrojbi, te na toj dužnosti ostao sve do oslobođenja, te kao takav sarađivao i održavao sastanke sa šefom policije Hočevarom, ustaškim satnikom Ilićem logornikom Latingerom i dr., te s njima sudjelovao u raspravljanju i rješavanju svih ustaških vojničkih i političkih problema, nadalje kroz isto vrijeme vršio dužnost zapovjednika milicije gradskog rajona br. 9, te vršeći tu dužnost nastojao u miliciju primiti što veći broj ustaša iz 35. ustaške bojne, nastojeći na taj način osigurati njen opstanak i osposobiti je što je više moguće na otpor protiv NOB,

            dakle vršio javnu službu osobito važnu za okupatora i njegove pomagače, sarađivao s njima na političkom i administrativnom polju, te sarađivao u izdajničkoj vojničkoj organizaciji u svrhu slabljenja otporne snage naroda u oslobodilačkoj borbi.,

te je time počinio zločin protiv nacionalne časti i to djelima pod a/, b/, c/ i d/ iz čl. 2. toč. 8, djelima pod a/ iz čl. 2 toč. 1 i 9, djelima pod f/ iz čl. 2 toč. 1 i 6, te djelima pod g/ iz čl. 2. toč. 1, 6 i 8, Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, a kažnjivo po čl. 3 iste odluke.

Predlažem

1. Da sud za zaštitu nacionalne časti odredi glavnu raspravu i na nju da dade predvesti okrivljenoga.

2. Da se na raspravi pročitaju spisi i to:

a/ Iskaz okrivljenoga u zapisniku od 30. VII. 1945.

b/ Iskaz okrivljenoga u zapisniku od 4. VIII. 1945.

c/ Uvjerenje o imovinskom stanju okrivljenoga, koje treba prethodno pribaviti od Gradskog NO-a u Karlovcu.

Obrazloženje

Sva djela okrivljenoga, koja su u dispozitivu optužnice svrstana pod točkama a/ do d/ potanko je opisao sam okrivljeni u svom saslušanju pred Opunomoćeništvom OZN-e u Karlovcu u zapisniku od 30. VII. 1945. Svojim iskazom pred sucem istražiteljem Suda za zaštitu nacionalne časti potvrdio je okrivljeni u cjelosti navode svoga ranijeg iskaza i još ih nadopunio. Okrivljenom u ostalom nije imalo ni smisla tajiti svojih djela, jer su ona uglavnom tako opće poznata, da bi mu svako njihovo tajenje ili krivo prikazivanje bilo potpuno uzaludno. Jasno je prema tome, da nije potrebno izvođenje bilo kakovih drugih dokaza ili preslušanja svjedoka.

Sva pak djela okrivljenoga imaju tako jasna obilježja djela predviđenih u Odluci o zaštiti nacionalne časti, da ne može biti ni časak sumnje, da se imaju svrstati pod norme spomenute odluke, a s obzirom na njihovu težinu, da se ta djela imaju ocijeniti kao zločin.

Okrivljeni spada svakako među one najjače radnike i pobornike ustaške ideologije. On već u samom početku Jugoslavije, još god. 1919. počinje sa svojim izdajničkim radom, te kao član protudržavne organizacije u inozemstvu radi na rušenju Jugoslavije i ostvarenju nezavisne države Hrvatske. On taj svoj rad nastavlja kasnije u domovini, uvukavši se u HRSS, odnosno kasniji HSS, te nastoji u tom krugu što više proširiti izdajničke ustaške ideje i pridobiti narod za svoje protunarodne akcije. Da bi njegov rad bio što uspješniji, on stupa u tajnu ilegalnu organizaciju ustrojenu po sistemu trojki i na taj način vrši svoju razornu djelatnost i širi protunarodni otrov u sve slojeve naroda, pa čak i u vojsku, u kojoj je također imao svoje saradnike. On iskorištava čak i crkvene zborove i kongrese da bi tom prilikom mogao svojim protunarodnim političkim govorima djelovati na široke narodne mase u cilju rušenja Jugoslavije i ostvarenja kasnije karikature od države NDH.

Kad je pak vjekovni neprijatelj slavenstva i cijelog slobodoljubivog čovječanstva, tada „veliki njemački rajh“, navjestio rat Jugoslaviji, okrivljeni jedva dočekuje tu priliku i kao zapovjednik jednog bataljona predaje ga zajedno s ratnom spremom prvim ustaškim oružanim formacijama i na taj način prilaže svoj obol u konačnom rušenju Jugoslavije u stvaranju razbojničke Pavelićeve države.

Tada se tekar okrivljenom pruža prilika, da razvije punu svoju protunarodnu djelatnost. Uspostavom N.D.H. davne težnje okrivljenoga, izbija okrivljeni, kao dugogodišnji ustaški radnik i jedan od najjačih intelektualnih skupova (stupova, op. prir.) ustaštva u ovom kraju, odmah na čelo toga pokreta i razvija svoju djelatnost i to na privrednom polju, kao tajnik obrtnog zbora, odnosno obrtne komore, zatim na administrativnom, političkom, kulturnom i propagandnom polju kao gradski načelnik i idejni suradnik pokreta, a kao zapovjednik milicije čak i na vojničkom polju.

Okrivljenom nisu dovoljna grozna masovna krvoprolića, koja su tada ustaške razbojničke horde vršile nad nevinim našim narodom da ga odvrate od njegova rada, ne odvraćaju ga od njegovog ustaškog djelovanja ni strahote koncentracionih logora Jasenovca, Gradiške itd., već on ustraje u tom svome radu do propasti N.D.H., pa se dapače povlači s ustašama u Sloveniju, nadajući se, da će ih primiti Englezi, s kojima će zajedno u borbu protiv Rusije i narodno-oslobodilačke vojske u Jugoslaviji.

Čovjek, njegovih intelektualnih kvaliteta, a usto upućen u sve ustaške makinacije, morao bi bio svakako uvidjeti, kakovu su ogromnu prevaru i izdaju počinili Pavelić i njegova zločinačka klika, morao je uvidjeti i shvatiti značaj podle prodaje Dalmacije Italiji, morala bi ga povrijediti izdajnička ponuda krune kralja Zvonimira neprijateljskoj dinastiji Savoia, od strane izdajice Pavelića, morao bi shvatiti povredu časti čitavog Hrvatskog naroda uslijed činjenice, da je Pavelićeva ustaška tvorevina, koju su oni nazvali državom, postala najbjedniji  sluga njemačke nemani i sredstvo za uništenje ne samo našega naroda, ne samo bratskog nam slavenskog ruskog naroda, već čitavog slavenstva, koje se je njemačkom silniku činilo kao najveća njegova opasnost, te konačno i čitavog čovječanstva, koje je želilo slobodu. Mnogi su pristaše ustaškog pokreta, uvidjevši sve ove činjenice promijenili svoje vladanje i istupili iz izdajničkog ustaškog pokreta, a ako im to nije bilo moguće, ono se barem povukli iz aktivnog učešća u tom zločinačkom pokretu.

Činjenica, da sve ovo nije moglo djelovati na okrivljenoga, već da je on u svom radu izdržao dio kraja, jasno dokazuje, da je njegov postupak daleko od idealizma ili barem ukazuje na potpuno pomanjkanje prave nacionalne svijesti, jer je on baš najuzvišenije narodne ideale pogazio i svim silama sarađivao s izdajicama, koji su nastojali uništiti sve one, koji su se za te ideale borili.

Ipak treba ovdje s razloga objektivnosti i pravednosti istaknuti, da je okrivljeni u početku svoga rada bio još mlad, te da je u to doba vrlo vjerojatno bio zaveden od svojih starijih vođa, a kasnije istomišljenika, koji su ga tim izdajničkim idejama zadojili u doba kada je čovjek pun poleta i kada ga se najlakše može upotrijebiti za intenzivni rad.

Mora se pak naročito istaknuti, da je to u ono doba bilo tim lakše, što je i tadanji sistem vladavine bivše Jugoslavije izazivao opravdano negodovanje i nezadovoljstvo čitavog naroda. Ako se naime uzme u obzir, da je sama Jugoslavija od svoga početka bila ustrojena na nepravednoj bazi, pa kasnije nepravde diktature i šestojanuarskog režima itd., ukazuje se početak rada okrivljenoga ipak u blažem svjetlu.

Nastavljajući s tim radom kome je posvetio čitav svoj kasniji život, postao je i sam okrivljeni jedan dio samog tog pokreta, te je doista trebalo mnogo snage, da sa svim tim raskrsti i da pokuša popraviti svoje ranije pogreške. U koliko je prema tome okrivljeni moguće i uvidio, da bi takav postupak bio ispravan, on je za to bio preslab, te je radije ustrajao u svom protunarodnom radu do samog svršetka i propasti fašizma, ustaštva i produkta tih zločinačkih pokreta, tzv. N.D.H.

Kao olakotnu okolnost treba još istaknuti i činjenicu da je okrivljeni sva svoja djela u tančine priznao, te da je inače u privatnom životu do sada neporočan.

Na osnovu svega gore izloženog slijedi da je ova optužnica na zakonu osnovana.

Smrt fašizmu - Sloboda narodu

Javni tužilac (potpis nečitak):