 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
MOŽE LI GOSPODARSKA KRIZA DONIJETI I POZITIVNE PLODOVE? Piše: Tomislav JONJIĆ Tužaljke o gospodarskoj krizi koja trese Europu, Ameriku i Japan refren su svih naših rasprava, bez obzira na njihove teme i motive. O čemu god mi mislili i što god planirali, vraćamo se na sve dramatičnije vijesti o smanjenju proizvodnje i potrošnje, o potrebi stezanja remena, o sve većem broju nezaposlenih. Makar (uz primjerenu dozu političke korektnosti) i postojala bar načelna suglasnost o njezinim uzrocima, nema suglasnosti o razmjerima koje će kriza doseći, ni o vremenu njezina trajanja. I tako, umjesto društvenom konsenzusu, svjedočimo prizemnom prepucavanju i sramotnom paljetkarenju političkih epizodista koji svoju karijeru imaju zahvaliti upravo svojoj bezličnosti. No, državna vlast koja bi imala političku viziju i koja ne bi robovala predrasudama i stereotipima (niti bi smatrala da Hrvatska doista treba podnijeti «svaku žrtvu» za ostvarenje nekih nadnacionalnih ciljeva i interesa!), i u ovoj bi krizi mogla prepoznati prigodu za ostvarenje nekih od ključnih narodnih interesa. Jedan od njih je, nema sumnje, otrježnjenje od uvjerenja da je nekritično i bezuvjetno srljanje pod bruxelleski kišobran odgovor na sva naša pitanja, odnosno – suvremeni kamen mudraca. U vrijeme kad radnici diljem Europe štrajkaju i prijete neredima, zahtijevajući posao i plaću samo za sebe (i ne želeći ih tek tako dijeliti s «kompatriotima» iz zemalja članica Europske unije), kad vodeći svjetski politički dnevnici i tjednici na naslovnim stranicama ističu kako se svijet suočava s erom galopirajućega «gospodarskog nacionalizma», kad je svakomu koji nije spreman zatvarati oči pred činjenicama jasno da kretanje radne snage i migracije pučanstva nailaze na sve veći otpor i negodovanje nacionalnih država, i kad je bjelodano da budućnost Lisabonskog ugovora visi o tankoj dlaci, to triježnjenje nije samo pitanje nacionalne odgovornosti, nego je pitanje elementarnog poštenja. Drugi od tih ciljeva – kojemu prvi, iako s njime tijesno povezan, čak i nije nužna pretpostavka – jest strategija demografske obnove hrvatskih zemalja. Jer upravo će postojeća gospodarska kriza dovesti do masovnih otpuštanja radnika u zapadnim zemljama, i upravo će rastući «gospodarski nacionalizam» dovesti do toga da se među stotinama tisuća, možda milijunima nezaposlenih nađu i hrvatski «radnici na privremenom radu u inozemstvu». Ako ostanu bez posla, i ako ne budu mogli plaćati skupe stanove i režije, kamo će se ti ljudi vratiti? Je li hrvatski nacionalni interes da se oni potucaju po predgrađima zapadnoeuropskih metropola, da u dugačkim redovima stoje pred uredima za zapošljavanje ili, još gore, pred uredima socijalne skrbi i pučkim kuhinjama? Ili je, možda, naš interes da se vrate u Zagreb i još nekoliko većih hrvatskih gradova, uzrokujući dodatne socijalne i infrastrukturne teškoće, ali i umjetno stvarajući potražnju za stanovima (ne bi li se na taj način sanirale štete koje prijete građevinarima među kojima su mnogi u taj posao pohrlili na brzu ruku, bez dovoljno znanja i sposobnosti, pa čak i bez dovoljno novca, računajući na to da će višegodišnjim ekstraprofitima moći podmiriti tadašnje razmjerno povoljne bankovne zajmove)? Ili je možda ipak naš interes da se ti ljudi, naši sunarodnjaci – ma koliko ih bilo – državnim ekonomsko-političkim mjerama potaknu na naseljavanje opustjelih hrvatskih krajeva, Like, Slavonije i Dalmacije? Ili da se protjerani Hrvati iz BiH potaknu na povratak na svoja ognjišta u Bosanskoj Posavini i u Srednjoj Bosni? Razmišlja li tko o tome? Postavlja li itko u Hrvatskoj takva pitanja? Mi ih nismo čuli, a još manje odgovore na njih. I zato nam se nameće novo pitanje: Kako je moguće da jedan narod čak ni u izbornoj godini nije zaslužio da se raspravlja o tim i takvim temama? I što je sve trebalo poduzeti da taj narod prestane voditi računa o svom ponosu, svome dostojanstvu i svojim interesima...? |
||||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|