Hrvatska politika

"ANTIFAŠISTIČKI MORAL"

Piše: Tomislav JONJIĆ

Rasprava o mjestu i ulozi Josipa Broza Tita i njegovih «antifašista» u hrvatskoj povijesti samo je na prvi pogled rasprava o – prošlosti. I oni koji ga napadaju i oni koji ga brane, čine to radi sadašnjosti i, još više, radi budućnosti. Tobožnji «antifašizam» legitimacija je na kojoj počivaju današnje povlastice dojučerašnjih Jugoslavena i komunističkih zagovornika hrvatske i jugoslavenske orijentacije prema Istoku odnosno prema zemljama tzv. Trećega svijeta. Do koje je mjere sezao taj zagriženi prezir vlastitoga naroda i njegove višestoljetne zapadnjačke orijentacije, i do kojeg su stupnja mržnje i straha od vlastitog naroda komunistički vlastodršci htjeli čvrsto držati uzde u rukama, zorno pokazuje i činjenica koja se u pravilu previđa: i Ceaucescuova strahovlada i Berlinski zid srušeni su 1989., a u nizu zemalja Varšavskoga pakta nekomunističke i protukomunističke snage preuzele su vlast krajem te i početkom iduće godine. U Hrvatskoj je trebalo proći još nekoliko mjeseci, sve do svibnja 1990., da komunisti priznaju poraz.

No i kad su ga prividno priznali, faktično su u velikoj mjeri nastavili vladati institucijama. Nove demokratske vlasti nisu znale – a u znatnoj mjeri nisu ni htjele – dirnuti u zatečeno stanje. Dijelom zahvaljujući tomu, a dijelom i uslijed velikosrpske agresije, nositelji jugoslavenskoga političkog poredka su u Hrvatskoj, umjesto moralne i političke osude, doživjeli rehabilitaciju. Nastavivši faktično držati medije i institucije vlasti u svojim rukama, oni i u budućnosti aspiriraju na vodeće pozicije u hrvatskome društvu. Shvaćajući instinktivno da u vlastitome narodu, oslobođenom stega medijske manipulacije, ne bi mogli dobiti ozbiljnu potporu, oni se oslanjaju na inozemne tehnokrate i bruxellesku birokraciju, kojima su upravo dojučerašnji partijski aparatčici najpouzdaniji izvršitelji prohtjeva tzv. međunarodne zajednice. Ljudi bez vlastitih vizija i uvjerenja nemaju ni vlastite volje, pa su već po tome najprikladniji kao – sluge.

Da bi ušutkali svoje političke protivnike, oni ih zabavljaju perifernim problemima i izmišljenim aferama, rastaču njihovu moralnu snagu jeftinim, žutim tiskom ili ih difamiraju ideološkim naljepnicama i diskvalifikacijama. Istodobno svoje ponašanje prikazuju rodoljubnim i moralno superiornim.

No o kakvome se doista moralu radi, zorno pokazuje njihov odnos prema Josipu Brozu i njegovu tzv. antifašizmu. Suočeni s obiljem nepobitnih dokaza o Titovim i partizanskim zločinima – ma koliko ih pokušali minimizirati – ti ideološki nasljedovatelji kumrovečkog bravara postupno počinju priznavati te zločine, ali ih prikazuju kao nekontroliranu osvetu pojedinaca i skupina. U tome – uz predsjednika Republike, čije je znanje i u tome području poslovično oskudno – prednjače neki profesionalni povjesničari, koji su vičniji svjetlima reflektora i televizijskim kamerama nego skrupuloznom ophođenju s povijesnim izvorima. Stazama koje oni utiru, koračaju kolumnisti najutjecajnijih novina, koji se ne ustručavaju napisati kako nema nikakve sumnje da je Tito odgovoran za mnoge zločine, ali je njegova antifašistička legitimacija itekako potrebna Hrvatskoj (J. Lovrić) ili, drugim riječima, Titu u zlo treba upisati «neke od najtežih zločina koji su se ikada dogodili na prostorima bivše države». Iako je bio protivnik «bilo kakve demokracije» te je tijekom skoro polustoljetne vladavine sustavno kršio ljudska prava, zagovarao protudemokratsku vladavinu i stvorio državu koja je bila osuđena na propast, on, «koliko god to bilo moralno dvojbeno, i danas predstavlja hrvatsku antifašističku legitimaciju, što je ovoj zemlji još uvijek potrebno» (D. Butković).

Makar koliko se to činilo iznenađujućim, Titovi apologeti, dakle, priznaju amoralnost vlastite pozicije: njihov se moral svodi na korist, na puki politički pragmatizam prema kojemu cilj opravdava svako sredstvo. Utoliko njihova diskvalifikacija svojih protivnika niti može niti smije imati ikakvu moralnu potku; ona je puki izraz trenutnoga odnosa snaga, koji je – kako nas povijest uči – vječno promjenljiv. I ne mijenja se mirenjem, podilaženjem i kompromisima, nego borbom i otporom.