Hrvatska politika

«HEJ, HRVATI SA SJEVERA BAČKE...»

Piše: Tomislav JONJIĆ

Kako bi naša politička elita mogla uporno ponavljati da je «regionalna suradnja» i uspostavljanje «dobrosusjedskih odnosa» s Republikom Srbijom neizostavna pretpostavka našega puta u «Europu», potrebno je svjesno zaboraviti mnoge činjenice. Jedna od njih su i pobijeni i nestali hrvatski vojnici i civili te naši gradovi i sela razrušeni u agresiji na Hrvatsku, iako su i oni, sami po sebi, dovoljni da nam zubi još dugo trnu. Druga takva činjenica jesu stalni ponižavajući pritisci uslijed kojih se – kao nekad davno, sada s jedva malko drugačijim predznakom – opet «isplati» biti Srbinom u Hrvatskoj. Treća je činjenica koja se u Hrvatskoj nikad ne spominje: hrvatska manjina u Srbiji.

Dični nam predsjednik Mesić, naime, uvijek govori o nacionalnim manjinama kao o «mostu suradnje i povezivanja». I doista, skoro sve nacionalne manjine u Hrvatskoj posljednjih desetljeća pokazuju kako manjina može očuvati vlastiti identitet, a da istodobno ne vrijeđa većinski narod nego zaslužuje njegovo poštovanje i potporu. Mnoge su se manjine tradicionalno prema hrvatskomu narodu odnosile više nego korektno. U slučajevima kad nije bilo tako, vrijeme i razum učinili su svoje: kad su Madžari prestali posezati za Međimurjem i Rijekom, hrvatsko-madžarski odnosi postali su uzorni, a položaj manjina u objema državama više nego dobar. Dugotrajni hrvatsko-madžarski animoziteti otupjeli su i utrnuli istog trenutka kad su se naši sjeverni susjedi odrekli svojih imperijalističkih ambicija.

No predsjednika te manjine previše ne zanimaju: ta retorika nema osobitu cijenu. On voli samo ono što se bogato plaća, a danas su «Balkan» i «Regija» najkurentnija roba među zapadnobalkanskim političkim piljarima. Radi toga on, kad govori o manjinama kao o «mostu suradnje», ne misli na Madžare ni na Nijemce, na Slovake ili na Ukrajince. On u prvome redu misli na – srpsku manjinu. Ona treba biti «most suradnje» između Hrvatske i Srbije. I pravo je! No teško se sjetiti da je u tom kontekstu predsjednik ikad progovorio o drugome dijelu toga istog «mosta suradnje», o Hrvatima u Vojvodini, na području današnje Republike Srbije.

Ili možda predsjednik – s pravom – procjenjuje da Hrvati u Vojvodini i ne mogu biti nikakvim mostom suradnje između Zagreba i Beograda? Kako pokazuje studija poznatoga hrvatskog demografa prof. dr. Anđelka Akrapa, objavljena prije par mjeseci u časopisu Pilar, «broj je Hrvata u Vojvodini smanjen između 1961. i 2002. sa 145.341 na 56.546 ili 61,1 posto». Dijelom je tomu uzrok iseljavanje koje je započelo već osamdesetih godina, a u devedesetima je poprimilo osobito drastične oblike. Drugim dijelom uzrok počiva u činjenici da se veliki broj tamošnjih Hrvata izjašnjava Bunjevcima u nacionalnom smislu (1991. je takvih bilo 21.236, a 2002. njih 19.766). Posve je jasno, da je izbor regionalnoga ili zavičajnog identiteta posljedica manje ili više otvorena pritiska. Bilo kako bilo, kaže Akrap, «tako velik pad broj nematičnog naroda jedne jugoslavenske republike nije u isto vrijeme zabilježen ni u jednoj drugoj republici bivše Jugoslavije», te se retorički pita: «Broj Hrvata u Vojvodini u relativno kratkom roku je više nego prepolovljen. Kako to nazvati?»

Da su Srbi posrijedi, Tadić, Koštunica i družina bi to jasno nazvali – genocidom, a Mesić bi požurio ponuditi ispriku. Da je riječ o Srbima, predstavnici tzv. međunarodne zajednice bi Hrvatima očitali lekciju kao što ju je nekada pred napuštenim i srušenim kućama hrvatskih Srba našim ministrima čitala Madelaine Albright. Ovako, kad su posrijedi Hrvati, nitko to ne će primijetiti. Pa ni sami Hrvati! Naš predsjednik će otrčati u Bukovicu kad koji lokalni pijanac razbije crijep susjedu Srbinu i, sav zasopljen, žaliti zbog incidenta i nuditi bratskomu nebeskom narodu sve povlastice. No kad se nasiljem iseli sedamdeset-osamdeset tisuća Hrvata, a još dvadesetak tisuća se dovede u položaj da se odreknu vlastitoga nacionalnog imena i identiteta, onda će o tome šutjeti i on, i svi mi. Hrvatska manjina u Vojvodini kao «most suradnje» postaje u našim svijestima beznačajnim čimbenikom. Predsjednik će se i dalje srdačno grliti s Borisom Tadićem i utirati staze novomu Igmanskomu maršu, a mi ćemo skrušeno stajati po strani. Eto, što je dosljednost i – «europska orijentacija»...