Hrvatska politika

ZAŠTO NAM NAMEĆU KOMPLEKS KRIVICE

IMPERIJALISTIČKOM politikom i fanatičnim propovijedanjem totalitarne ideologije, koja je povijesno odgovorna za više milijuna žrtava, vođa Velikonjemačkog Reicha, Adolf Hitler, nije polučio samo najteži politički, vojnički i moralni poraz njemačkog naroda u povijesti, nego i nestanak odnosno cijepanje njemačke države. Kombinacija njemačkog nacionalizma, antikomunizma, antisemitizma i vulgarnog rasizma urodila je posve oprečnim plodovima: poniženjem nijemstva, razbijanjem države i instalacijom komunističke tiranije u srcu Njemačke.

Ipak, možda najveće zlo, koje je Nijemcima nanio njihov svojedobno obožavani Vođa, počiva u nacionalnom defetizmu, koji je izravnim posljetkom sustavnih zločina Hitlerova režima. Zbog njih se potomci nekadašnjeg "nadčovjeka" desetljećima dragovoljno podvrgavaju osjećaju manje vrijednosti. Milijuni su se Nijemaca, i to onih, koji ni za kakve zločine nisu krivi i nisu mogli biti krivi, nerado osjećali Nijemcima. Isticati svoje nijemstvo, za njih je značilo doći na rub opasne provalije, na rub njemačkog nacionalizma, a on se skoro nuždno poistovjećuje s ksenofobijom, (neo)nacizmom, pa čak i Auschwitzom. Bez uspjeha su ostali pokušaji da se povijesna krivica svali na Hitlera i uzak krug njegovih najbližih suradnika.

Prihvaćajući na svoj način kolektivnu odgovornost nijemstva, Nijemac će zatomiti sve što bi narušilo predodžbu o njemu kao pripadniku nacije, koja svoje poslanje odjednom vidi u svojevrsnom internacionalizmu, u odricanju od nekadašnjih istočnih granica, u odricanju od Alzacije i Lotaringije, u pokornoj šutnji nad sudbinom milijuna Sudetskih Nijemaca. Ponekad se čini, kao da je Njemačka spremna nestati u interesu tzv. ujedinjene Europe. Nitko se, doista, tako ne grozi nacionalizma, kao prosječan Nijemac. Oštri propisi za zaštitu francuskog jezika, upravljeni prije svega protu anglizmima, u Njemačkoj su nezamislivi. Lepenovske desničarske parole ili redarstveni sustav zaveden u Sjevernoj Irskoj, u Njemačkoj se ne mogu dogoditi.

Dade se, dakako, raspravljati o razlozima zbog kojih su nositelji talijanskoga fašističkog terora (i nad Hrvatima!) na svršetku svjetskog rata ostali uglavnom nekažnjenima, i zbog čega se počinitelji ratnih zločina na savezničkoj strani (Dresden, Bleiburg i stotine drugih) slave kao nacionalni junaci. Dade se raspravljati i tome zbog čega je Josif Staljin, izvršitelj najvećih pokolja u povijesti, čak i u hladnoratovskom razdoblju toleriran na Zapadu i zašto sljedbenici crvenih diktatura nisu nikad tako stigmatizirani, kao što jesu pobornici crnih diktatura, iako i jedni i drugi zagovaraju jednako protunaravan i podjednako zločinački sustav.

I mi, koji smo stasali pod komunizmom, i oni koji su rasli u demokracijama, odgajani smo znati kako je najveće klanje u povijesti počelo njemačkim napadom na Poljsku. Sovjetski napad na Finsku, sovjetsko-njemački napad na Poljsku i dioba te zemlje, kao i sovjetska okupacija Besarabije, bili su nepoćudnim temama. I danas s nevjericom čitamo, kako novootkriveni sovjetski dokumenti pokazuju, da je Staljin doista spremao napadaj na Njemačku i da je – uostalom odavno planirana – njemačka navala na SSSR u lipnju 1941. imala preventivni značaj.

Nije se lako otrgnuti iz nametnutih okvira. Za Auschwitz smo znali, ali je Gulag bio nepoznanicom. Znali smo za Udice ili Guernicu, ali ne i za Katyn, kamoli za Boričevac i Krnjeušu! Staljinovo raseljavanje krimskih Tatara, Titovi progoni Volksdeutschera i Benešova hajka na Sudetske Nijemce, u našoj svijesti nisu značili ništa, baš kao ni činjenica daje Nobelovu nagradu za mir dobio general Marshall, koji je nakon sloma Hitlerove Njemačke, kao recept protiv uskrsnuća germanske nemani, predlagao razbijanje Njemačke u hrpu malih državica i strijeljanje pedeset tisuća njemačkih časnika...

Hoće li spomenuti kompleks krivice, koji Nijemac danas mirne duše nosi, za posljedak imati burnu reakciju na drugoj strani i hoće li novovjeki politički i psihološki Versailles roditi nekoga novoga karizmatičnog i agresivnog "vođu", kao što je nekadašnji Versailles umnogome zaslužan za pojavu Hitlera, nas se Hrvata u današnjem trenutku malo tiče. Nu, mora nas se ticati povijesni pcjučak koji daje sudbina Njemačke, već i zbog toga što se i nas desetljećima veže uz to mračno i sudbonosno razdoblje njemačke i svjetske povijesti, već i zbog toga što nas se desetljećima naziva "posljednjim Hitlerovim saveznicima".

Kamo sreće, kad otomu ne bismo morali ni razmišljati, a kamoli govoriti. Kamo sreće, da su svima jasne temeljne činjenice iz nacionalne povijesti i da su svi kadri zaključiti kako Hrvati ni 1941. ni 1991. nisu mogli birati saveznike, kako nisu krenuli u osvajanje svijeta, nego u oslobođenje domovine, kako nisu rušili ili ideološki prekrajali već postojeću svoju državu, nego su u krajnje nepovoljnim međunarodnim (pa i unutarnjim) okolnostima, rušili tuđu, neprijateljsku tvorevinu, i gradili svoju državu...

Konačno, kamo sreće da o tome razgovaraju samo povjesnici i samo znanstvenim rječnikom. Ne! Nama se ta tema i danas nameće kao politička tema par excellence. Nama se tako stalno nameće kompleks krivice, kako bi nas se nacionalno uškopilo i onemogućilo nam se da dignemo glavu (jer smo, reče Ernst Bloch, fašisti!), a istodobno nas – računajući na našu naivnost i naše osjećaje – podgrijavanjem tih tema hoće zadržati u prošlosti, ne dajući nam da se oslobodimo nametnutih nam hipoteka.

U upravo proteklu travnju dobro smo vidjeli kako se instrumentalizira naša prošlost. Naši su "veliki saveznici" (i u drugomu smo svjetskom ratu saveznicima morali zvati one, koji su nam bili sve prije nego saveznicil) uspjeli prisiliti priličan broj Srba da iziđu na izbore te iznude nova popuštanja, produljavajući na taj način razdoblje nestabilnosti Hrvatske.

Da ne bi bilo nikakvih dvojbi, američki se veleposlanik opet potrudio grubo se umiješati u unutarnje stvari Hrvatske (jer pravni i stvarni položaj nacionalnih manjina jest unutarnje pitanje jedne države, uza stroge ograde koje postavljaju međunarodne konvencije o manjinskim i ljudskim pravima), izjavivši kako će povratak Hrvata u Podunavlje ovisiti o povratku Srba u "Krajinu". U istomu se tonu dan ranije, 15. travnja, na američki poticaj, očitovalo Povjerenstvo UN za ljudska prava.

Da Hrvatskoj ne bi palo na pamet ponašati se kao suverena država, potaknuta je protuhrvatska novinska kampanja. Hrvatsku treba ucjenjivati, a ulozi su doista veliki: Bosna i Hercegovina te zapadni utjecaj u Srbiji. U igri su još najmanje i Makedonija, Bugarska, Grčka i Albanija.

U izdanjima od 12. i 15. IV. "The New York Times" pozabavio se tobožnjom renesansom ustaštva (koje se poiztovjećuje s fašizmom) u Hrvatskoj. List se poziva na zadušnicu za Pavelića i par predizbornih ekscesa, te podsjeća na to da je "više od pola milijuna Srba bilo ubijeno, četvrt milijuna prisiljeno da odu, 200.000 prisiljeno preuzeti katolicizam hrvatskih fašista". Podatci, preuzeti iz "Enciklopedije holocausta", potječu iz – "Enciklopedije Jugoslavije"!

Dok hrvatski "neovisni" tisak podsjeća na marginalca, koji ne predstavlja ni vlastitu obitelj, a poziva na slavljenje Hitlerova rođendana (što je to, što bi Hrvate na bilo koji način vezalo s Hitlerom?!?), te istodobno širom otvara stranice kampanji, koja svjedoči da je "Amerika protiv Hrvatske", ostatak tiska iztiče širinu partizanskog pokreta u Hrvatskoj i iztiče osobu samog Predsjednika Republike.

Nu, uzalud. Talijanski se iredentisti zahuktavaju, milanska "La Padania" (19.IV.) izvješćuje kako će Milano dobiti Ulicu žrtava fojbi, a njujorški se dnevnik u izdanju od 20. IV. obširno pozabavio navodnim sprječavanjem istrage o fojbama. I u ovomu su slučaju zločinci Hrvati, ovaj put oni, koji su bili u partizanskim redovima.

Ni "obrana partizanstvom" nije, dakle, djelotvorna...

Možemo mi do zore razpravljati, imaju li ikakva moralna prava o hrvatskim zločinima i "zločinima" suditi oni, koji su (bilo činom, bilo svjesnim propuštanjem) na vlast instalirali i Lenjina i Staljina, sa simpatijama gledali na Hitlera i razdragano uočavali njegovu strasnu ljubav prema njemačkoj rasi, oduševljavali se Mussolinijem kao "velikim zakonodavcem". A dok su se oni udvarali Hitleru i Mussoliniju, Hrvati su se srdčano borili protiv fašizma: u Istri (kasnije i izvan nje) zato što je fašizam bio nositeljem talijanskog imperijalizma, a u ostaloj Hrvatskoj protiv terorističke strahovlade, jer je ona i u monarhofašističkom i u staljinističko-titoističkom ruhu ugrožavala obstanak hrvatstva.

Kod "demokrata" hrvatski vapaj za slobodom i demokracijom nije nalazio odjeka. Čudnim su sponama ti čovjekoljubci bili vezani i s Aleksandrom i s Titom. I kad su okrvavili ruke i hrvatskom krvlju, predavši hrvatske ratne zarobljenike i civile jugoslavenskoj vojsci, šutke su gledali pokolje. Šutke su gledali ubijanja hrvatskih političkih emigranata, šutke su promatrali velikosrpsku navalu na Hrvatsku i BiH.

Pa i sada demokratski Zapad šuti na vijest da je patrijarh Srpske pravoslavne crkve, kako javlja "Vjesnik" od 16. travnja, u beogradskoj Sabornoj crkvi Sv. Save, služio liturgiju u čast M. Nedića i D. Ljotića. Jedan patrijarh u Beogradu, jedan svećenik u Zagrebu. Na jednomu mjestu liturgija za tipičnu nacističku marionetu te iskrenog pobornika fašističke ideologije, a na drugomu misa zadušnica za jednoga, doduše kontroverznoga, političara, za čijeg su se režima dogodila mnoga zlodjela, ali mu se simpatije za totalitarizam ipak ne mogu dokazati. Da i ne spominjemo, kako se nitko na Zapadu nije sablaznio nad zadušnicom za jednoga komunističkog zlotvora, tužitelja nedvojbeno nedužnoga nadbiskupa Stepinca...

Nu, krivo je ovdje govoriti o pravednosti. Oni imaju batinu i njome žele udariti. Tek, da bi ta batina imala odgojni učinak, nuždno ju je zaodjenuti u obličje pravedne kazne. Samo ako ju se uspije prikazati moralnom i pravednom, možda ju skrušeno prihvatimo, na koljenima zamolimo oprost, te pozovemo silnike da nama upravljaju, jer mi, eto, kao mali i genocidni fašisti nismo u stanju svladati svoje spiljske strasti i urediti svoj vlastiti život.

Da takvu situaciju koriste i naši "drugovi", uočava nesumnjivo dobro upućeni J. G. Reismiiller. On u dnevniku "Frankfurter Allgemeine Zeitung" (21. IV.) razčlanjuje položaj Katoličke crkve u Sloveniji, te primjećuje, kako ključni razlozi spora između slovenske države i Crkve proiztječu iz još uvijek vrlo velika utjecaja, koji imaju stari komunistički kadrovi. Stoga se i danas partizani prikazuju kao junaci i osloboditelji, dok se uz domobrane još stavlja oznaka izdajice. Na taj se način brojni skupni zločini, u kojima su partizani (čak i između 1941. i 1945.) ubili više Slovenaca, negoli neprijateljski Talijani i Nijemci, pretvoreni u pravedna i moralno neprijeporna djela.

Kako je očito da nije samo u nas razprava o prošlosti ujedno sredstvom aktualne političke borbe, uzaludne su naše nade, da će o tomu razgovarati samo znanstvenici. Mnogi još žive od jasala iz prošlosti, mnoge se kuša sapeti okovima povijesti. I zašto onda pristajati na nova poniženja? Valja kazati istinu i okrenuti se budućnosti. Psi nek' laju.

Tomislav JONJIĆ