Hrvatska politika

ODGOVORNOST DOMOVINE ZA SUDBINU EMIGRACIJE: DOJMOVI IZ KANADE

Kad se jednom slobodno, bez predrasuda i potrebe za političkom korektnošću, budu ocjenjivale zasluge i krivice političkih snaga i pokreta u Hrvatskoj u Drugome svjetskom ratu i nakon njega, na toj će tezulji povijesti u grijehe komunističko-partizanskog pokreta biti upisani ne samo razbijanje hrvatske države, desetci tisuća pobijenih Hrvata, uništenje čitavog naraštaja sjajnih intelektualaca, književnika, novinara i kulturnih radnika, nego i stotine tisuća naših sunarodnjaka raseljenih diljem svijeta. Demografski, gospodarski, politički i kulturni gubitak koji smo doživjeli u proljeće 1945., i koji je idućih desetljeća samo produbljivan odlaskom mladih, najzdravijih snaga na privremeni rad u inozemstvo, mahom iz političkih razloga (makar oni ponekad poprimali primarno ekonomske oblike), bez ikakve je sumnje najteži udarac našemu narodnom organizmu u čitavoj povijesti.

Drago Rupčić i Tomislav Jonjić ispred Hrvatskog doma u Winnipegu

 U domovini, čija je poratna komunistička nomenklatura bezuvjetno tražila jugoslavenski okvir, ta je hrvatska emigracija proglašena «najgorom emigracijom» (Bakarić). Oštrom i nesmiljenom represijom u zemlji, a progonima i ubojstvima u iseljeništvu, jugoslavenski je režim svim silama nastojao prekinuti svaku vezu domovinske i iseljene (protjerane) Hrvatske. Kao što je dotok i razmjena političkih ideja iz iseljeništva u Hrvatsku onemogućen, tako su i kulturna i znanstvena dostignuća hrvatskih iseljenika izopćena iz tokova hrvatske kulture i znanosti, čime su bitno reducirani naša samosvijest i naše shvaćanje narodnih potreba i htijenja. Uslijed toga je suvremena hrvatska nacija redefinirana na način da ju više i presudnije definira avnojevsko-zavnohovski diktat kojim smo rascijepljeni na (Socijalističku) Republiku Hrvatsku kao matičnu zemlju, Bosnu i Hercegovinu kao zasebnu državu u kojoj smo nominalno jednakopravni i konstitutivni, te ostale države u kojima smo zanemariva i neutjecajna manjina, negoli što ju određuju nacionalnopolitičke postavke starčevićanske nacionalnointegracijske ideologije. Pomnija raščlamba programskih stajališta većine protukomunističkih, pa i protujugoslavenskih snaga u Hrvatskoj pokazuje, da ni te snage u pravilu nisu kadre psihološki nadići avnojevsko-zavnohovski diktat i izgraditi viziju buduće Hrvatske koja bi se, dakako u suvremenome i demokratskom obliku, napajala na nekadašnjim čistim izvorima, koji su slobodu i sreću pojedinca u slobodnome i sretnom narodu postavljali kao jedini smisao i krajnji cilj naše narodne borbe.

Makar mi nepuna dva tjedna, provedena s hrvatskim iseljenicima u Kanadi, ne daju pravo na autoritativne sudove, priznajem kako me je strah dojma, da domovinska i iseljena Hrvatska danas egzistiraju kao odijeljeni, usporedni svjetovi.

Od 1945. do sloma komunističke Jugoslavije, Hrvati su iz Domovine mnoge nade upravljali prema emigraciji, od koje su se očekivali presudni koraci u kanaliziranju hrvatske osloboditeljske borbe. Ma koliko se precjenjivala važnost i organizacijska spremnost hrvatskih emigrantskih udruga, dragocjena je i ohrabrujuća bila svijest da su hrvatske državotvorne pozicije zauzeli ne samo oni, koji su se s takvom baštinom povukli iz Domovine, nego i oni koji su odgajani u jugoslavenskome duhu, ali su – pritisnuti činjenicama i životom – na koncu morali priznati opravdanost i neminovnost samostalne hrvatske države. Moglo je biti pojedinaca, pa i skupina, koji su ispod žita težile kojekakvim državnim savezima, ali se u hrvatskoj političkoj emigraciji nije moglo s izgledima na uspjeh nastupati ni s kakvih drugih, nego samo s hrvatskih pozicija. Sloga o tome ključnom pitanju sokolila je narod u domovini i omogućavala mu da postojanje brojnih udruga, skupina i stranaka u iseljeništvu tumači i više nego augustinovski (in necessariis unitas...), upravo kao dokaz slobodarske i demokratske dimenzije hrvatskoga nacionalizma.

Emigracija, na koncu, ipak nije odigrala presudnu ulogu u uspostavi suvremene hrvatske države, ali je i u završnom činu te borbe dala silno važan doprinos, kako na promičbenom, diplomatsko-političkom, tako i na gospodarskom, financijskom polju. Da joj je omogućeno više prostora, taj bi doprinos nesumnjivo bio i veći. Ali je ona morala biti gurnuta u stranu, da bi se omogućilo razmahivanje kadrova iz bivše jugoslavenske komunističke nomenklature. To je prozvano nacionalnom pomirbom, iako je u stvarnosti bilo tek projekt nacionalne i moralne rehabilitacije jugoslavenskih kadrova, koji su čitavu operaciju izveli na način da iznova zauzmu sva ključna mjesta u politici, diplomaciji, gospodarstvu, novinstvu i kulturi. Iz emigracije se na taj proces gledalo šutke: ljudi koji su ionako bili spremni na svaku žrtvu, rado su prinijeli i tu, smatrajući kako je to cijena uspostave hrvatske države.

Time su, uostalom, još jednom pokazali, da su im sve ideološke raspre i prijepori beznačajni u odnosu na vrijednost slobodne države.

T. Jonjić ispred hrvatske crkve u Winnipegu

 No, u posljednjih je desetak godina hrvatsko iseljeništvo dodatno marginalizirano, pače ostavljeno na milost i nemilost asimilacijskim strujanjima u zapadnome svijetu.

U Domovini se o njemu šuti. Svoj manjak ljubavi prema vlastitom narodu, hrvatsko novinstvo na svakom koraku pokazuje i svojim odnosom prema iseljeništvu: ili ga posve ignorira, ili se u odnosu na nj služi otrcanim klišeima, u kojima se hrvatsko iseljeništvo prikazuje kao skup zasukanih i okoštalih staraca, koji – ako već iznimno nisu postali slugama jugoslavenske i drugih stranih obavještajnih službi – ništa staro nisu zaboravili, niti su što novo naučili.

Hrvatska stvarnost u Kanadi, napose u Vancouveru i Winnipegu, a slično je nesumnjivo i drugdje, zapravo je dijametralno suprotna. Većinu pripadnika i suradnika Ujedinjenih Kanadskih Hrvata, najsnažnije i najuglednije hrvatske iseljeničke udruge u toj velikoj zemlji, čine ljudi mlađe i srednje dobi, okretni i uspješni u svome profesionalnom i dinamični u svome društvenom djelovanju, navikli na suvremeni način razmišljanja i demokratski način odlučivanja, potpuno okrenuti budućnosti. No kako žele sačuvati svoje narodne korijene i istodobno žive u zemlji u kojoj se tradicija i nacionalni osjećaji općenito njeguju (za razliku od staroga kraja, u kojem je to preko noći proglašeno anakronim!), hrvatski iseljenici marno skrbe o našoj narodnoj baštini, potičući djelovanje folklornih skupina, očuvanje narodnih običaja i obilježavanje simbolički važnih nadnevaka iz hrvatske povijesti. To je ne samo spojivo, nego bi bilo nezamislivo bez mladih, a o takvoj orijentaciji na mlade svjedoče mlađi ljudi na čelu ogranka UKH u Winnipegu (Ivan Bogović, Drago Rupčić i dr.), ogranka u Vancouveru (Mile Milković), pa i na čelu čitave organizacije (Franjo Crnković).

T. Jonjić i Mile Milković ispred Hrvatskoga kulturnog centra u Vancouveru

 Na priredbama koje upriličuju ti ogranci, napose onaj u Vancouveru, koji u organizacijskome i u materijalnom smislu prednjači u Kanadi, većinu uzvanika čine mladi, koji su iz godine u godinu sve nazočniji. Vancouverska rock-skupina Grah i ječam, koja uglavnom u takvim prigodama zabavlja mladež, najpopularniji je hrvatski sastav na sjevernoameričkom kontinentu i sjajan primjer kako je moguće kombinirati tradicionalne (narodne) napjeve s modernim glazbenim izričajem. Podatak o više od 230 uzvanika na ovogodišnjoj desetotravanjskoj akademiji u Winnipegu, i njih više od pet stotina u Vancouveru (kao i stotinjak zainteresiranih na predavanjima o aktualnom trenutku Hrvatske, održanima dan kasnije, u nedjelju, 6. odnosno 13. travnja 2008.) jasno svjedoči o interesu mladih Hrvata za sudbinu Domovine. Pitanja koja se pritom na javnim tribinama postavljaju, jasno pokazuju njihovu obaviještenost i brigu za temeljna pitanja hrvatske sudbine (položaj Hrvata u BiH i mogućnosti raspleta tamošnje situacije, opasnosti i koristi od pristupa EU i NATO-u i sl.). Podatak o broju nazočnih na desetotravanjskim priredbama postaje tim znakovitiji, kad se ima na umu, da Hrvatskoj demokratskoj zajednici i njezinu prirepku, Hrvatskomu svjetskom kongresu, već tri godine zaredom ne polazi za rukom organizirati domjenak prigodom obilježavanja službenoga Dana hrvatske državnosti. A istodobno, skupovi tih sedam-osam stotina Hrvata nisu zavrijedili ne samo posjet, nego čak ni simbolični, kurtoazni pozdravni brzojav službenih predstavnika hrvatske države.

Hrvatska crkva u Vancouveru

 Koji su uzroci te naizgled paradoksalne situacije, i koje su njezine posljedice? Je li zadaća službene hrvatske politike skrbiti samo o interesima onih koji misle isto, ili ona ima obveza i prema onima koji misle drugačije? Je li hrvatsko veleposlanstvo diplomatsko-konzularno predstavništvo samo za one, koji slave zavnohovsko-avnojevske, dakle, jugoslavenske tradicije, ili bi trebalo predstavljati i skrbiti o interesima svih Hrvata, dakle i onih, koji jugoslavenske blagdane nikad nisu slavili? Kako je moguće da guverner jedne od najmoćnijih američkih država (Reagan) proglasi Deseti travanj Danom hrvatske neovisnosti, a da službene vlasti samostalne Hrvatske taj nadnevak smatraju nepoćudnim, nevrijednim jednog brzojava? Kako je moguće da se prije uspostave hrvatske države toga dana u travnju pred gradskom vijećnicom Vancouvera viju hrvatske zastave, a da oni koji su ih tada postavljali, danas ne zaslužuju ni kurtoazni pozdravni brzojav? Kako je moguće, da se u Mississaugi 1989. taj nadnevak proglasi Danom hrvatske neovisnosti, a da se u do jučer komunističkoj Hrvatskoj on naziva smrtnim grijehom protiv hrvatske budućnosti? Kako je moguće, da se u Kanadi taj travanjski dan obilježava i u prostorijama koje su u vlasništvu židovske zajednice, i da se nazočnima obraćaju mjesni političari židovskoga podrijetla, a da se u Hrvatskoj svaki njegov spomen proglasi fašističkim?

Odgovori na ta pitanja imaju samo na prvi pogled duboke korijene u događajima iz Drugoga svjetskog rata. U stvarnosti, njihovi su neposredni uzroci vremenski puno bliži.

Unutrašnjost crkve u Vancouveru

Oni su odraz današnjega stanja u Domovini.

Da je tako, pokazuje usporedna analiza društvenoga i narodnoga života iseljenih Hrvata na svakome drugom području.

Nikad se hrvatski iseljenici nisu osjećali ostavljenijima nego danas. Hrvatske dopunske škole, koje su prije 1990. funkcionirale izvrsno i koje su, u velikoj mjeri zahvaljujući trudu katoličkih misionara, tisuće i tisuće djece naučile hrvatskomu jeziku, običajima i tradiciji, danas tavore, osuđene na volonterski rad pojedinaca i pomoć iz matične domovine, koja nikako ne stiže. Sve slabije poznavanje materinskoga jezika kod mladih naraštaja čini sve težim organiziranje književnih priredaba i izložaba. Zbog niza razloga smanjuje se i utjecaj, pa i brojnost hrvatskih katoličkih misionara (misiju u Winnipegu predvodi ukrajinski svećenik!). Nema zgodnih i neideologiziranih udžbenika povijesti i priručnika o hrvatskoj kulturi. Knjige se sve manje šalju i čitaju. Satelitski program koji emitira Hrvatska televizija sastavljen je i koncipiran bez ikakva osjećaja za iseljeničke potrebe i interese. Na svakom se koraku čuju iseljeničke pritužbe na sve veću birokratiziranost veza s domovinom, pa i na česte slučajeve otvorene nesklonosti prema njihovu povratku i ulaganjima u Hrvatsku.

Hrvatski rock band "Grah i ječam" iz Vancouvera

Treba biti načistu s tim, da će se vrlo mali broj Hrvata iz prekomorskih zemalja vratiti u Hrvatsku. Iseljeničko se razdoblje oteglo i većina je pustila žile u tuđu zemlju. Djeca, unuci, razgranati poslovi, drugi običaji i navike, sve su to razlozi protiv povratka. No, Domovina bi napokon trebala shvatiti, da su stotine tisuća naših iseljenika drugoga i trećeg naraštaja, naš neprocjenjiv kapital u duhovnome, političkom i gospodarskom smislu. Takvima mogu (p)ostati samo dotle, dok ih i svojim vladanjem svakodnevno podsjećamo, da smo dvije grane istoga stabla, i da to stablo može biti zdravo samo onda, dok su mu obje grane zdrave. Umjesto toga, današnja Hrvatska svojim ignoriranjem hrvatskog iseljeništva, svojim ideologiziranim pristupom, favoriziranjem jugoslavenske baštine i poticanjem podjela, faktično ih proglašava usahlom granom, ustrajno bježeći od spoznaje kako je krajnji trenutak da shvatimo: prestala je odgovornost iseljeništva za sudbinu Domovine – danas je Domovina odgovorna za opstanak hrvatskog iseljeništva!

Tomislav Jonjić