Hrvatska politika

DVA INTERNETSKA OMLADINSKA ČASOPISA

Posljednjih su se tjedana pojavila dva omladinska internetska časopisa. Jedan je izišao krajem svibnja 2008. pod nazivom Hrvatska domoljubna mladež, te mu je kao urednik naveden Matej Knežević, a dostupan je na adresi:

http://rapidshare.com/ files/ 119374143/
Hrvatska_domoljubna_mlade_.pdf.html
,

dok se drugi, Stekliš, pojavio početkom lipnja, a uređuje ga Alen Matušin (www.steklis.com). Pojava je to koja zaslužuje pozornost. Ona je važna ponajmanje zbog dva razloga. Prvo, samo pojavljivanje, a onda i orijentacija ta dva časopisa, ilustriraju stanje duhova bar u jednom dijelu hrvatske mladeži, a drugo, odluka mladih ljudi da pokrenu vlastiti časopis u današnje doba, kad smo svi zatrovani svakodnevnom poplavom jeftinih i bezvrijednih «informacija», svjedoči o nedostatku prostora namijenjenog mladima u tzv. etabliranim medijima te o njihovoj potrebi da o ključnim problemima današnje Hrvatske progovore na svoj način.

 

Hrvatska domoljubna mladež

 Čini mi se da su već ova dva razloga dovoljna, da se pojava tih časopisa pozdravi i da se njihove pokretače osokoli, bez obzira na možebitne kritičke opservacije o njihovim pionirskim uradcima. Samo osobe slaba morala i s manjkom osjećaja za nacionalnu sudbinu mogu ignorirati i podcjenjivati idealistička nastojanja mladeži, koja za svoj trud nije plaćena i koja – očito svjesno – bira put koji joj ne nudi pljesak, odobravanje i potporu političke kaste u Hrvatskoj, nego ide otvoreno uz vjetar, ne bojeći se sukoba sa stupovima hrvatske demokrature.

I da, posve slučajno, nemam vlastito, neposredno iskustvo s prvim odjecima pojavljivanja ovih časopisa, u ovome bih se osvrtu pozabavio ponajprije uvodnim, programatskim uredničkim tekstovima, jer oni  pokazuju ako ne ono što časopisi jesu, a ono barem što žele biti. A nezadovoljstvo postojećim političkim i duhovnim stanjem u Hrvatskoj posve je bjelodani zajednički nazivnik obje publikacije. To je nezadovoljstvo izraženo u otvorenoj i oštroj kritici ne samo tzv. političke ljevice, nego i tzv. centra i tzv. desnice. Stekliš, pisan morfonološkim («korienskim») pravopisom najavljuje da želi biti pravo hrvatsko političko glasilo, smatrajući da takvoga zasad nema, dok Hrvatska domoljubna mladež otvoreno proziva sve parlamentarne političke stranke kao kvislinške. Oba časopisa pokazuju također snažnu nesklonost hrvatskom ulasku u Europsku uniju, iako zasad nije jasno, jesu li tomu neskloni iz načelnih, ideoloških razloga, ili se protive sadašnjem obliku hrvatske žurbe prema EU u postojećem ustroju. S druge strane, ako se na temelju prvog broja smije zaključivati o razlikama, onda bi se moglo reći da pozivanje Hrvatske domoljubne mladeži na neke patetične rečenice prvoga hrvatskog predsjednika sugerira snažnije naslanjanje na tuđmanovsku Hrvatsku i Domovinski rat, dok je Stekliš otvoreno kritičan prema dr. Franji Tuđmanu (pa objavljuje i Gabeličine usporedne portrete Tuđmana i Pavelića, objavljene ranije i u Političkom zatvoreniku), tražeći ideološka uporišta u starijim oblicima hrvatskog nacionalizma.

 

Naslovna stranica "Stekliša"

 Oba se časopisa nude kao prozor u svijet hrvatskoj mladeži i prozor svijetu u autentičnu nacionalističku Hrvatsku. Ostaje nadati se da će tako doista i biti, iako s rezervom treba uzeti programatsku najavu da će časopisi poslužiti i afirmaciji mlađih publicista, budući da se većinu tekstova, osobito u Steklišu, ispisali autori koje nipošto nije moguće svrstati u poletarce (B. Petener, D. Crljen, M. Bakšić, I. Gabelica i sl.)

To su, rekao bih, osnovne obavijesti o ova dva časopisa. No, bojim se da je moje  nehotice stečeno iskustvo s njima toliko ilustrativno, da ga vrijedi podijeliti s drugima. Kad sam, naime, časopise elektroničkom poštom primio, proslijedio sam ih na tridesetak adresa iz mog računala, procjenujući da će te adresate – bez obzira na njihovu različitu političku orijentaciju – stvar zanimati već samim time što ih, kako sam mislio, zanima sudbina Hrvatske. Većina je pravilno shvatila, da su im časopisi poslani informacije radi. No, onim drugima, koji su dragi Bog zna uslijed čega, pomislili da su časopisi (unatoč svim razlikama između njih!) «moji», vratne su žile odmah nabrekle, pa su me zapljusnule reakcije u kojima se sa mnom htjelo raspravljati o tekstovima i o časopisima, hvaliti ih ili kuditi. Jedni su strasno ocijenili da je «napokon došao trenutak» (pritom previđajući da neuočavanjem razlika svjedoče o vlastitoj površnosti), drugi su se okomili na mladež koja drugačije misli, riječima da su posrijedi «ustaški pamfleti» ili čak «ustaško smeće» (očito dobro znajući što takva denuncijacija u mesićevskoj zavnohijadi znači), dok su treći – s mješavinom gađenja i sažaljenja – ocijenili da je stvar «štetna» (pa bi, kako se u lenjinističkoj propagandi govorilo, tvorci bili, a što drugo nego – štetočine), slijedom čega bi, logično, bolje bilo da se drugi broj nikad ne pojavi...

Takve su, eto, naše reakcije na članke i časopise u kojima se iskazuje drugo i drugačije mišljenje. Utječući se Cervantesu i parafrazirajući njegova Sancha, preostalo mi je samo zaključiti kako su one jasan dokaz koliko je tanak sloj demokratske slanine pod našom kožom, i koliko je lako gusti gruzijski brk prikriti politički korektnim frazama o naprednoj misli, humanizmu, antifašizmu, političkom pragmatizmu i o Europi. Upravo radi toga je posve shvatljivo, da mladež – i ona iz koje su nastali ovi časopisi, i ona koja s njima nema nikakve veze – za takve nalazi samo jedan osjećaj: prezir. A ne ugleda se u one koje se prezire, njih se ignorira. Tako valjda i treba biti.

Tomislav Jonjić