Hrvatska politika

SMISAO POLICENTRIČNOG RAZVITKA

Prije skoro devet godina, na istome je ovom mjestu objavljen uvodnik pod naslovom «Policentrični razvitak Hrvatske». Iako je izgradnja auto-cesta u međuvremenu približila do jučer tako udaljene dijelove Hrvatske, teško bi bilo dokazati, da smo u tom pogledu učinili makar jedan korak naprijed: Hrvatska se još uvijek sastoji od Zagreba i ostaloga, a takvo je stanje – s obzirom na geopolitički smještaj, veličinu i okruženje Hrvatske – krajnje nepovoljno.

Shvatljiva je i prirodna potreba jednog naroda i države, da razvije središte, stožer političkoga, kulturnog i gospodarskog života. Ta je potreba osobito izražena kod naroda koji je, kao hrvatski, stoljećima bio zemljopisno i upravno-politički rascjepkan i u kojemu su tuđinski osvajači potpirivali pokrajinske partikularizme. Nadvladavanje tih partikularizama i uspostava vlastite neovisne države nužno su se postavljali kao ključni cilj. Radi toga se ni u nacionalno osviještenim krugovima zapravo uopće nije ni razmišljalo ni razgovaralo o tome, krije li centralizacija kakve opasnosti za nacionalni razvitak. Smatralo se neupitnim, da je centralistički ustroj države najbolje rješenje i da se njime, štoviše, unaprijed omogućuju kvazifederalističke i separatističke tendencije u prvom redu srpske manjine, a onda i eventualni slični pokušaji odnarođenih skupina. U jednoj fazi povijesnog razvitka takvo je shvaćanje vjerojatno imalo opravdanje.

No, iako nisu utrnule tendencije koje teže rastakanju Hrvatske, danas se suočavamo i s drugim problemima, o kojima valja povesti računa.

Zagreb je narastao do četvrtine Hrvatske, a s područjem koje mu gravitira vjerojatno mobilizira polovicu ljudskih i gospodarskih potencijala Hrvatske. To dovodi do velikih infrastrukturnih teškoća, koje će se u budućnosti samo povećavati. Poteškoće s prometom, opskrbom energijom i pitkom vodom, cijena stanovanja i zemljišta, ekološke posljedice i sl. iz dana u dan će poprimati sve ozbiljnije oblike. Usporedno s tim, široki prostori Hrvatske već su opustošeni. Banovina, Kordun, Lika, Gorski kotar i Dalmatinska zagora pretvaraju se u pustinje, a pojave siromaštva i tendencija iseljavanja akutne su i u bogatim pokrajinama poput Slavonije, Baranje i Srijema. Ne smiju se podcijeniti ni psihološke i političke reperkusije takvih razlika između Zagreba i pokrajine, budući da u povijesti – i mi i susjedni nam narodi – imamo primjera, da su te razlike vremenom prerasle u suprotnosti i postupno dovele do stvaranja centrifugalnih, separatističkih pokreta. O tome rječito govori, primjerice, stanje duhova u susjednoj Italiji, gdje se – svega stotinjak godina nakon uspješnog okončanja mučne i teške borbe za stvaranje jedinstvene nacionalne države na području jednog naroda, ujedinjenog istim jezikom, kulturom, pa čak i vjeroispoviješću – pojavljuju i bivaju sve snažniji pokreti koji mogu dovesti do disolucije zemlje.

No, sve da do takvih drastičnih pojava u Hrvatskoj – koja ipak nema tradiciju polisa i neovisnih malih državica – i ne dođe, ne smijemo previdjeti činjenicu, da su posljedice slijevanja ljudi i kapitala u Zagreb i zagrebačku okolicu dramatične na demografskom, gospodarskom, obrambenom i svakom drugom planu. Predstojeće ukidanje ili smanjenje ograničenja u migracijama europskog pučanstva može u idućim desetljećima dovesti do bitne promjene i nacionalne strukture u Hrvatskoj. U državama, koje vode smišljenu i dugoročnu politiku, i u kojima se politički angažman ne svodi na stjecanje saborskih i ministarskih sinekura, nego na trajno osiguranje prosperiteta pojedinaca i naroda, o tome se vodi računa, pa se – recimo u Švicarskoj – snažnim mjerama gospodarske i porezne politike potiče opstanak pučanstva u «pasivnim», ruralnim krajevima. Mi smo od takvog shvaćanja još daleko. Osnivanje ministarstva za regionalni razvitak u sastavu netom formirane nove, druge Sanaderove vlade, jasno je motivirano potrebom da se kreiraju nove ministarske fotelje radi političke trgovine s koalicijskim partnerima, a ne radi uvjerenja, da Hrvatska u budućnosti može biti snažna, jedna i jedinstvena samo onda, ako se ravnomjerno razvijaju svi njezini dijelovi. Nitko, pak, ne će biti sretniji od nas, ako se zloguka predviđanja ne ostvare...

Tomislav JONJIĆ