Hrvatska politika

ISKUŠENJA SLOBODNE DOMOVINE

Piše: Tomislav JONJIĆ

Oni koji su i u olovnim vremenima mislili hrvatski, bili su čvrsto uvjereni da njihova Hrvatska može postojati samo kao carstvo slobode. U njihovim mislima i njihovim predodžbama Hrvatska je bila sinonim slobode. Boriti se za Hrvatsku značilo je biti borcem za slobodu. Drukčije nije moglo biti, jer bi svaka vizija Hrvatske koja ne bi ujedno bila vapaj za slobodom dokinula legitimitet hrvatske borbe time što bi ugrozila nepomirljivu, dijametralnu opreku prema Jugoslaviji, koja je već svojom protuprirodnošću predstavljala utjelovljeno nasilje, a svojom praksom organiziranu neslobodu, tiraniju monarhofašističkog ili boljševičkog tipa.

Željeti neslobodnu, nedemokratsku, diktatorsku Hrvatsku bilo je nemoguće, jer bi to značilo dovesti u pitanje moralnost i pravednost ideala, a ideal ne može biti nego moralan i pravedan. Oni koji nisu imali ništa nego ideale, nisu si mogli priuštiti luksuz da ih dovode u pitanje. Time bi ukinuli smisao svog opstanka, jer su već na prvom koraku ovozemaljske užitke označili sporednima, a apstraktnosti bez jasne i izravne veze sa sudbinom Hrvatske proglasili defetizmom. Oni su, po vlastitoj volji, postojali samo po borbi za Hrvatsku. Stoga su se čak unaprijed, najčešće prešutno, ponekad i nesvjesno, odricali prava na preispitivanje ne svojih ideala, nego svoga idealizma. Njihova vjera u svakodnevnim okrutnim iskušenjima mogla je postojati samo kao fanatizam: sve što je postojalo, postojalo je ili za Hrvatsku ili protiv nje.

A nije bilo lako imati Hrvatsku za ideal. ("Ah, proklet bio čas, kad rodih se Hrvatom, jer tuđinski nas glođe pas, a konop nam za vratom...", stenjao je ne slučajno i ne jedan hrvatski pjesnik.) Za ovu "najdivniju domovinu čitavoga planeta" stoljećima se moglo samo padati i patiti.

"Živjeti za Hrvatsku" nije postojalo kao alternativa, nego kao eufemizam za neravnu borbu sa stoglavom nemani. Na taj su se pothvat stoga odlučivali  samo  probrani,   a  njih uglavnom nalazimo ili medu mrtvima ili medu bivšim političkim uznicima. Društvene ljestvice u neovisnoj Hrvatskoj, popisi hvaljenih i mimohodi odličjima urešenih, doduše, kao da govore drugačije (u prilog onoj da je revolucija nemilosrdna prema svojim tvorcima), ali oni koji bolje pamte, znaju da bez ubijenih i zatočenih ne bi bilo Hrvatske. Ta je dostojanstvena skupina neopozivo kamen zaglavni hrvatske države, a to joj časno mjesto neće oteti prirepine i "praktičnici" lažnog sjaja koji postoje samo po nezasitnosti svojih trbuha i radi potrebe kratkoročnih kadrovskih križaljki.

Izbor zajedničkog ideala značio je izbor zajedničke budućnosti i medu apostolima ideje hrvatske državne neovisnosti kao da je ukidao sve razlike. Nu njihove vizije Hrvatske (dakle, vizije slobode) nisu bile istovjetne i oni su to znali. Ipak, važnost cilja učinila ih je beznačajnim, jednako kao i udaljenost tog cilja. Kad se on primakao, nekad skladna srca nastavila su kucati za istu stvar, ali različitim ritmom. Blizina slobode značila je blizinu onoga što je bit slobode: izbor je izazov kojega bi se mnogi odrekli kad ne bi bili svjesni da se time odriču slobode. A iskušenjima slobode nerijetko se teže oduprijeti nego li torturama tiranije. Mogućnost izbora otkrila je razlike. One, koje su se nekad činile beznačajnima i koje su možda više ujedinjavale nego li razdvajale, sad su prerastale u ponore. Sva su pitanja postala dovoljno važna da bi poticala razlike, svi su društveni problemi postali vrijedni sukoba medu onima kojima je nekad sve bilo zajedničko. Nu iako odijeljeni tim ponorima, oni su – skoro bez izuzetka – još uvijek bili na istoj strani u odnosu na zajedničkog neprijatelja.

Ponekad    su    razlike    rađale protimbe i sporove: nitko nije želio biti natkriljen u borbi za dobrobit domovine. Tek je konačna pobjeda pokazala da nije sve tako jednostavno. Nije sve to plod ljubavi. Nisu sve te razlike dokazom hrvatskoga duhovnog bogatstva. Nisu one samo ilustracija naše demokratičnosti i legitimnosti naše borbe za državnu samostalnost. One jesu i to, ali ujedno jesu i izraz onog što zovemo ljudskom naravi. Različit stupanj izobrazbe, osobne sklonosti i nagnuća, predodžbe i prosudbe o prošlosti, različite želje i ambicije pojedinaca oduvijek su važnije za sudbinu naroda nego što se to općenito misli. Bezgranična ljubav i bezgranična žrtva ponekad traže i bezgraničnu plaću, i tko zna nije li se u nekim srcima radost zbog hrvatske pobjede miješala sa žalom zbog toga što ta pobjeda nije izvojevana pod njihovim vodstvom... Onaj koji je Hrvatsku izabrao smislom svog života možda je došao u napast pomisliti kako ona nema pravo izabrati nekoga osim njega, jer samo on utjelovljuje sve ono sto Hrvatskoj treba. Kao svaka prava napast, i ova je dovoljno zavodljiva i bez nje je teško dokučiti zašto razlike među dojučerašnjim suborcima i istomišljenicima postaju sve dublje i zašto nekima čak i dojučerašnji progonitelji postaju bližima od supatnika, lako postaje svakodnevicom, ta je paradoksalna pojava uvijek iznova šokantna i uvijek iznova poziva na razmišljanje.

Nu nisu za taj opasni zaokret – kojim se vješto služe njegovi jedini korisnici, dojučerašnji mučitelji – zaslužne samo sitne, ljudske mane nezadovoljnih apostola, njihove neostvarene ambicije i neispunjeni snovi. Sukrivac je, kao i uvijek, vlast. Većim ili manjim dijelom. Ne može se istodobno biti na vlasti i biti oslobođen odgovornosti. Vlast podrazumijeva objektivnu odgovornost, odgovornost neovisnu o osobnoj krivici. Država koja svojim činima izaziva tugovanje najsjajnijih svojih sinova, nije na dobrom putu. Još gore je to tugovanje i nezadovoljstvo    proglasiti    neprijateljstvom (a najgore je kad se postane neprijateljem u očima dojučerašnjeg supatnika). Time se skreće pozornost s pravog neprijatelja koji nastavlja staru, uvijek istu bitku, ali ovoga puta modernim, rafiniranim sredstvima, osnažen nezadovoljstvom onih koji su se znali oduprijeti svim nevoljama tuđinskoga, tiranskoga sustava, ali se – zbog svojih mana ili zbog propusta onih koji odlučuju – nisu znali oduprijeti iskušenjima slobodne domovine.