Hrvatska politika

ODNOS VANJSKE I UNUTARNJE POLITIKE

Ako je smisao postojanja države ostvarenje blagostanja za sve njezine žitelje, postizanje pravne sigurnosti, gospodarskoga i kulturnog napretka, mira i zadovoljstva, onda se jasno nameće zaključak, da svaka odgovorna vlast prije svega mora voditi računa o unutarnjopolitičkim pitanjima i zadaćama. Vanjskopolitička aktivnost nužni je i sastavni dio ukupne skrbi o državi i državljanima, ali je ona podredna, upravo radi toga što mora biti u funkciji postizanja primarnih, unutarnjopolitičkih ciljeva.

Drugim riječima, ne mogu se unutarnje teškoće sanirati možebitnim vanjskopolitičkim uspjesima. Štoviše, ima situacija u kojoj vanjskopolitička postignuća ne prate pozitivni odjeci u domovini, što posve bjelodano upućuje na to, da su ti vanjskopolitički uspjesi prividni, i da zapravo i nisu uspjesi, nego tek mršava zadovoljština koja se vladajućoj kliki nudi kao nagrada za podređivanje nacionalne politike tuđim, nadnacionalnim ili anacionalnim planovima. Primjerice, možebitno sudjelovanje Hrvatske u imperijalističkim pohodima na Srednjem Istoku (koji se umilno nazivaju «savezničkima»), nesumnjivo bi bilo popraćeno pohvalama s različitih strana, no pitanje je, bi li iz toga Hrvatska imala kakve koristi (a posve je očito, da bi hrvatska javnost bila protiv takvih pustolovina).

U tom svjetlu treba promatrati i ulazak Hrvatske u Vijeće sigurnosti UN-a. Bilo bi sitničavo i, vjerojatno, neukusno, negirati svaku vrijednost tom događaju. On ipak predstavlja afirmaciju Hrvatske, koju većina svjetskih političara i političkih analitičara još prije dva desetljeća nije znala pronaći na zemljovidu. No, jednako je tako neukusno iz samoga tog događaja donositi brzoplete zaključke i na tom temelju graditi nova Potemkinova sela. U prvom redu, ostavljajući postrance moraliziranja o načinu na koji su Ujedinjeni narodi (zapravo: Ujedinjene države) stvoreni i na koji način su u Vijeću sigurnosti uglavljeni jednaki i jednakiji (dok su Njemačkoj, Japanu, Indiji i sl. i dalje zatvorena vrata), ne valja podcjenjivati ocjene da se ta organizacija posljednjih godina nalazi u krizi koja uvelike podsjeća na krizu koju je svjedobno prolazilo ženevsko Društvo naroda, utemeljeno na sličan način i sa sličnom svrhom nakon Prvoga svjetskog rata. Posve je neizvjesno, što će se zbiti u budućnosti.

Drugo, kolika je objektivna vrijednost hrvatskog ulaska u VS UN, rječito govori predizborna emisija na temu vanjske politike, održana na Hrvatskoj televiziji 2. studenoga 2007. Sudjelovali su aktualna ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar-Kitarović (HDZ), Vedran Mimica (SDP), dr. Vesna Pusić (HNS), dr. Mate Granić (HSP), Božidar Pankretić (koalicija HSS – HSLS), Ivan Šimek (HSU), Ivan Jakovčić (IDS). Poteglo se, dakako, i pitanje zasluga za ulazak Hrvatske u VS UN, koji se zbio nekoliko dana prije toga, ali se odmah – na pitanja novinara – pokazalo da nitko (baš nitko!) od tih tobožnjih stručnjaka za vanjsku politiku i ljudi koji danas predvode hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova ili bi to sutra imali činiti, pojma nema o tome, koje su još tri države skupa s Hrvatskom ušle u VS UN! Takozvani stručnjaci, okićeni akademskim titulama, profesionalni političari koji bi rado da ih smatramo ekspertima za vanjskopolitičke teme, nisu nam znali kazati, s kim smo to ušli u navodnu «svjetsku vladu»! Mislimo li, doista, da je u drugim državama bitno drugačije u odnosu na Hrvatsku?

I vjerujemo li doista, da smo konačnu moć postigli time što smo u VS UN izjednačeni s Burkinom Faso i Kostarikom, ili da je naš ugled potvrđen društvom s Gadafijevom Libijom? Ili bismo ipak neke zaključke mogli izvući i iz činjenice, da je nakon bombastičnih Sanaderovih i Mesićevih najava povodom presude «vukovarskim krvnicima», Tužiteljstvo MKSJ-a u Haagu jednostavno odlučilo protiv oslobođenoga Miroslava Radića žalbu ni ne uložiti? Toliko su ih impresionirale Mesićeve i Sanaderove grožnje, baš kao što je slona iz La Fontaineove basne impresionirala ljutnja jednoga miša!

A jedina pouka koju iz toga valja izvući jest sljedeća: nikakve srebrnjake iz Washingtona, Londona i New Yorka ne valja staviti ispred težnja i interesa hrvatskih građana. Hrvatska je ovdje.