Hrvatska politika

SANADER U OXFORDU: I MI ČESTITAMO!

Može li biti tužnije činjenice u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti od one, da se premijer neovisne Republike Hrvatske javno pohvalio dostignućima svoje vlade na način da si je u ključne zasluge ubrojio i to, da je utjecaj hrvatskoga nacionalizma u javnome i društvenom životu smanjen na zanemarivu razinu?

 I, što čitavoj stvari daje još bljutaviju dimenziju, učinio je to premijer na sveučilištu u Oxfordu, jednom od simbola britanske nadmoćnosti, koja se desetljećima, pa i u nedavnome Domovinskom ratu očitovala ne samo u posvemašnjem ignoriranju hrvatskih nacionalnih interesa, nego i u izravnome stvaranju političkih i psiholoških pretpostavki da se Hrvate stigmatizira na međunarodnoj razini, a onda da ih se gurne u suvišni, krvavi i tragični sukob s bosanskim Muslimanima.

Sanadera je na tradicionalno svibanjsko druženje sa studentima sveučilišta u Oxfordu pozvao Chris Patten, bivši visoki povjerenik Europske komisije za vanjske poslove i sadašnji rektor oxfordskog sveučilišta. Kako je izvijestila HINA 23. svibnja, Sanader je tog dana, koji će one starije podsjetiti na dane nošenja tzv. štafete mladosti, u Oxfordu izjavio: «Nacionalizam je još uvijek snažan u jugoistočnoj Europi, ali ne i u Hrvatskoj gdje je smanjen na minimum, osobito od 2003. godine kad je HDZ došao na vlast i vodi politiku normalizacije i dobrih odnosa sa susjedima. Želio bih da i Srbija krene tim putem.» Kao osobito važna, ova izjava, s kraćom reportažom o premijerovu posjetu Oxfordu, uvrštena je i na službenu internetsku stranicu Vlade Republike Hrvatske, te se tamo, na istome istaknutu mjestu, nalazi i danas, skoro dva mjeseca kasnije. Zanimljivo je, da je nema na stranicama stranke kojoj je premijer na čelu, Hrvatske demokratske zajednice, osim što je zadarski HDZ na svojoj internetskoj stranici izvijestio kako su sveučilištarci na Oxfordu bili zadivljeni postignućima hrvatskoga školskog sustava.

Ozareni premijer prima čestitke Chrisa Pattena

 Dakle, onaj dio oxfordske reportaže koji je važniji, Hrvatska je demokratska zajednica, kako njezina središnjica, tako i njezina zadarska organizacija – prešutjela. I taj je postupak tipičan za suvremenu Hrvatsku: sve ono što stranka na vlasti (osluškujući bilo pretežnog dijela svog članstva) verbalno osuđuje, njezina vlada uporno i bez ikakva otpora provodi. Vlada shvaća svoju ulogu na način da guši raspoloženje koje ju je dovelo na vlast, marginalizira krugove koji su pritom odigrali ključne uloge i anulira većinu postignuća ostvarenih u Domovinskom ratu.

Jasno je, zašto je tako: osim dosadašnje potpore iz inozemstva, aktualnu vladu u sedlu održavaju još tri bitna elementa. Prvi je - željezna stega. Za razliku od Tuđmana, koji je nastojao okupljati i miriti suprotstavljene frakcije i tako stvarati što širu bazu svoje vladavine, Sanader je izabrao put nemilosrdne eliminacije svih onih koji mu se stranački ili osobno zamjere. Viđali smo u našoj povijesti i druge političke lidere koji su prakticirali taj model, ali valja priznati da nismo vidjeli da se bilo komu od njih, osim Sanaderu, u tzv. neovisnim medijima i u tobože liberalnim krugovima unatoč tomu plješće kao demokratu. No, time se istodobno nameće pitanje, vlada li Hrvatskom njezina vlada, ili vladaju oni koji upravljaju njezinim medijima.

Publiku su činili uglavnom studenti iz "regije" (foto: Globus)

 Drugi element jest prividna Sanaderova simbioza s predsjednikom Mesićem. Najnovije afere oko generala Zagorca i Sanaderove tobožnje tone zlata zorno potvrđuju, da se između Pantovčaka i Banskih dvora vodi nemilosrdan podzemni rat, s bezbrojnim udarcima ispod pojasa. Čini se, da je jedini razlog Sanaderove odluke da ne ulazi u konfrontaciju s Mesićem njegovo uvjerenje, da u tom slučaju sigurno gubi i inozemnu i Mesićevu potporu, a onda i - izbore. A to opet na tužan način svjedoči o raspoloženju i zrelosti hrvatskoga biračkog tijela.

Treći element zasad još snažne Sanaderove pozicije je - strah od većega zla. Onaj dio birača koji tradicionalno naginju Hrvatskoj demokratskoj zajednici očito i dalje smatra, da je i ovakav Sanader bolji od koalicije koju bi predvodili Zoran Milanović i Vesna Pusić. Bit će da se računa kako bi oni, po smjernicama donesenima izvan Hrvatske, snažno i otvoreno krenuli u institucionaliziranje tzv. zapadnoga Balkana kao surogata za jugoslavensku državnu tvorbu. Taj strah od većeg zla Sanaderu daje nezasluženi alibi. On je, u prvom redu, dokaz predpolitičkog stanja u kojem se nalazimo, jer od političara ne tražimo da ispune obećanja koja su dali u predizbornoj kampanji, nego se zadovoljavamo tek time da oni budu manje loš izbor od onih koji se nude kao njihova alternativa. U drugom redu, argumentacijom o manjem zlu svjesno previđamo, da zapravo nema nijednoga zahtjeva tzv. međunarodne zajednice, kojega sadašnja vlada nije ispunila i da je ona, objektivno gledano, u servilnosti nadmašila raniju, Račanovu vladu. Doduše, iza Sanadera ne će ostati Račanov «savudrijski paraf», ali će zato ostati snažan napredak u povezivanju «regije», neodržana obećanja o zaštićenom ekološko-ribolovnom pojasu, «bosansko-hrvatsko-crnogorski-srpski» jezik u srcu Zagreba, nagrizene veze s hrvatskim iseljeništvom, rascjep hrvatskih stranaka u BiH itd.

Što se je, dakle, moglo uraditi lošije i s više samoponiženja? I postoji li u hrvatskome slučaju doista izbor između većega i manjeg zla?

Sanaderova izjava zaslužuje javnu sablazan u svakom pogledu. Ponajprije radi toga što ona predstavlja novi, očajnički pokušaj još servilnijega dodvoravanja međunarodnoj zajednici, koja kao da je procijenila da je sadašnja vlada odigrala svoju igru, posluživši dobro u novom preslagivanju na jugoistoku Europe, pa je vrijeme za nove snage koje će otići korak dalje.

S druge strane, ona zaslužuje osudu radi toga što implicira da je «smanjenje hrvatskog nacionalizma na minimum» pretpostavka «politike normalizacije i dobrih odnosa sa susjedima». Drugim riječima, time se kazuje kako je hrvatski nacionalizam uzrok (ili bar jedan od glavnih uzroka) ranijih «loših odnosa sa susjedima». Nije, dakle, hrvatski nacionalizam – kao i bezbroj puta u povijesti – bio u funkciji obrane elementarnih nacionalnih interesa, izloženih agresivnomu velikosrpskom imperijalizmu koji nam je, uobličen u jugoslavenstvo ili u otvoreno velikosrpstvo, prijetio potpunim uništenjem, nego je taj hrvatski nacionalizam agresivnoga, imperijalističkog tipa, pa radi toga zaslužuje povijesnu i političku osudu.