Hrvatska politika

KAKO SE STRATEGIJA PRETVORILA U TAKTIKU

Svatko razuman znade da je neusporedivo lakše biti u oporbi nego na vlasti, da je lakše drugomu predbacivati i kritizirati ga, nego sâm nešto učiniti. To vrijedi i u stabilnim, snažnim i bogatim zemljama, a kamoli ne u malim, još neizgrađenim državama, koje još pate od dječjih bolesti. Kad su ove potonje k tome (pre)zadužene, položaj vlade još je nezahvalniji. Strani vjerovnici zapravo uvijek dužnicima oko vrata drže omču, koju mogu relativno jednostavnim sredstvima, poput podizanja kamatnih stopa, lako pritegnuti do neizdrživosti.

Radi toga dio kritika upućenih (svakoj, pa i sadašnjoj) vladi uvijek valja pripisati političkoj retorici i žaru dnevnopolitičke borbe. No, nikad ne valja smetnuti s uma, da postoji mjera u stvarima, da postoje granice, koje ni vlada ni oporba ne bi smjele nekažnjeno prijeći.

U jednome nedavnom razgovoru za jedan zagrebački dnevnik, aktualni je premijer, upitan što misli kako Crkva gleda na politiku njegove vlade, odgovorio kako Crkva mora biti zadovoljna, jer razboriti ljudi u njoj znaju da je politika umjetnost mogućega i da svaku vladu treba procjenjivati prema onome, što je u konkretnim okolnostima uspjela postići.

Logika više zavodljiva nego uvjerljiva. Nije na nama suditi, što i kako crkvena hijerarhija (na koju su i pitac i premijer očito ciljali pod pojmom Crkve), misli o vladi premijera Sanadera i njezinoj politici, makar bismo kao dio vjerske zajednice shvaćene u smislu opće crkve (ecclesia) i na to imali pravo. No, na nama je kao biračima obveza suditi, u kojoj se mjeri aktualna vlada držala načela koja su je dovela na vlast, odnosno u kojoj su mjeri ispunjena naša očekivanja formulirana u specifičnoj pogodbi, u kojoj su predizborna obećanja funkcionirala kao ponuda na tržištu političkih ideja, a naši glasovi kao prihvat te ponude.

Što je ostalo od pogodbe koja je imala jednostavnu i vrlo prepoznatljivu svrhu: očuvanje državne neovisnosti, zaštitu nacionalnoga dostojanstva i obranu tradicionalnih vrijednosti, koje su jedine kadre sačuvati nacionalno biće naroda, koji je iz totalitarnoga komunističkog poredka navrat-nanos izručen divljemu kapitalizmu i anarholiberalnim idejama koje se, upakirane poput starozavjetnoga zlatnog teleta, ubitačnim ritmom medijskoga terora predstavljaju kao etički neupitne vrijednosti? Je li vlada išta poduzela da se kao neprihvatljiv prokaže sustav, u kojem su europske i balkanske integracije viši interes od Hrvatske, u kojem su ljudska prava najveća vrijednost sve do trenutka kad se progovori o pravima Hrvata, u kojoj je poželjna novovjeka ideologija koja zagovara istospolne brakove i kojekakve vjerske sekte, dok su pripadnici tradicionalnih monoteističkih religija iznova «reakcionarni» i «vjerski zatucani»? Ima li ikakva pomaka u ograničavanju i zabrani pobačaja, u zakonskom rješenju rada nedjeljom koje će štititi obitelj? Ili smo baš u svim tim područjima ostali tamo gdje smo bili?

A rješenje mnogih od ovih pitanja ovisi samo i jedino o ideološkoj izgrađenosti odnosno hrabrosti i odlučnosti čelnih ljudi države.

O tome kako riješiti problem nezaposlenosti, može postojati tisuću ravnopravnih ideja, dok o pobačaju, eutanaziji i sličnim moralnim pitanjima, vrijedi samo ona: Tko nije za mene, protiv mene je... A od onoga koji pokazuje da je i u tim dvojbama, u kojima je moguć kristalno jasan i jednoznačan odgovor, i dalje neodlučan i da se sva njegova strategija svodi na taktiku (tj. održavanje na vlasti), uzaludno je očekivati odlučan i rezolutan nastup u zaštiti temeljnih nacionalnih interesa. Takvomu valja reći – zbogom, prepuštajući ga njegovoj savjesti i smetlištu nacionalne povijesti...