Hrvatska politika

POKUŠAJI MISTIFICIRANJA ODGOVORNOSTI ZA BLEIBURŠKI ZLOČIN

Svakoga svibnja intenzivnije se nego inače prisjećamo vjerojatno najveće tragedije u našoj nacionalnoj povijesti: pokolja rijeke civila i razoružanih vojnika nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske i plebiscita nogama, kojim su Hrvati pokazali što misle o obnovi Jugoslavije i uspostavi komunističke vladavine. Iako su mnogi dokumenti još tajni i nedostupni, mi već desetljećima ne naslućujemo, nego znamo, što se zapravo dogodilo u svibnju 1945.: u želji da spriječe komunističku infiltraciju i okupaciju južnih dijelova Austrije, britanski su politički i vojni krugovi odlučili «očistiti palubu», te su – flagrantnim kršenjem međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava - na milost i nemilost Staljinu i Titu izručili mnoštvo Hrvata, Kozaka, Slovenaca, Srba i drugih. Uslijedio je pokolj, a pitanje je, koliko se preživjelih moglo nazvati sretnicima, jer su većinu ostatka života morali provesti ili u neslobodi iza željezne zavjese, ili u tuđini, odsječeni od obitelji, zavičaja i domovine.

Pavelić u pučkoškolskoj početnici

 Da bi se zločin relativizirao, a odgovornost izručitelja i koljača umanjila, poduzet je psihološko-propagandni pothvat, koji je morao naći krivca i na hrvatskoj strani. Bilo je posve razumljivo, da će desetkovana nacija – nakon političkog poraza i poniženja – nasjesti i na tu klopku, tražeći ključne krivce među nama samima. Samo su malobrojni shvaćali, da je jedan od ciljeva tog pothvata kompromitacija onih, koji su na svojevrstan način personificirali hrvatsku borbu za slobodu i državnu neovisnost.

Da je puno lakše kompromitirati pojedinca nego ideju, odavno je poznato. I da se ideje najlakše ocrnjuju ocrnjivanjem njihovih protagonista.

Nakon svibanjskoga sloma, Hrvati su bili politički obezglavljeni. Ustaški je pokret doživio povijesni poraz, te je – kompromitiran vojnopolitičkim savezništvom s Osovinom – nepovratno sišao s povijesne pozornice. Predratni «vođa hrvatskog naroda» i neprijeporni prvak Hrvatske seljačke stranke, dr. Vladko Maček, kojemu je Pavelić pred odlazak iz Zagreba osigurao oružanu pratnju i nužna financijska sredstva, predavši u njegove ruke sudbinu hrvatskog naroda, ni nakon rata se nije mogao osloboditi svojih južnoslavenskih i – ako one ne bi bile ostvarene - podunavskih magluština, pa je do smrti koketirao i s kraljom Petrom II. Karađorđevićem i s američkim i britanskim službama i plaćenicima, sve u nadi da će kad-tad tuđom milošću biti vraćen na vlast. Njegovi suradnici, poput Šubašića i Šuteja, svjesno su poslužili kao korisne budale pri učvršćenju komunističkog režima, a Gažijev HRSS ionako nikad nije bio više od prirepka Komunističke partije. Katolička crkva, kao jedina organizirana oporba, bila je izložena nezapamćenim progonima i ponovno stjerana u katakombe.

Haile Selasije napustio je domovinu pred okupatorom

 U takvim se okolnostima hrvatska politička emigracija činila jedinom snagom, koja bi mogla dovesti do preokreta. Sačuvani dokumenti, pa i sudski materijali koji se odnose na jezgre otpora što su u Hrvatskoj nastajale već od svibnja 1945., to jasno pokazuju: potlačena se Hrvatska uzdala u emigraciju. No, emigracija se do 1948./49. zapravo nije ni uspjela organizirati, jer se većina njezinih pripadnika još nalazila po brojnim izbjegličkim logorima, ili je tek pristizala u prekomorske zemlje, bez ruha i kruha. Nakon 1948. i sukoba Staljina i Tita, Jugoslavija je postala važnim američkim saveznikom, pa se objektivno suzio prostor emigrantskog djelovanja. To sužavanje prostora djelovanja bilo je jedan od čimbenika njezina raslojavanja. Nove su prilike dovele do ideološkog preslagivanja i nastanka različitih taktičkih zamisli. Iako je hrvatska politička emigracija – ne računajući dio koji se okupljao oko Mačeka i koji je stalno trabunjao o «legitimitetu» baziranom na rezultatima prosinačkih izbora iz 1938., maštajući uvijek iznova o Banovini Hrvatskoj u reformiranoj Jugoslaviji – bila jedinstvena u pogledu cilja (neovisna hrvatska država), nije više bila jedinstvena u pogledu sredstava za postignuće tog cilja. To je dovelo do pokretanja raznih časopisa, koji su htjeli predstavljati i misaone jezgre novih političkih pokreta, kao i do osnivanja političkih stranaka. Samim time su se rađale pretpostavke za unutarhrvatsko raščišćavanje.

Albanski kralj Zogu: sunarodnjaci su ostali pod okupacijom

 Bleiburg i odgovornost za nj u tim su raščišćavanjima bili nezaobilazna tema.

Kako se i bivši državni poglavar, dr. A. Pavelić, pozivao na svoj «legitimitet» te se – povratkom u emigrantsku politiku – i dalje smatrao neupitnim stožerom, bilo je posve jasno, da će se postaviti i pitanje njegove odgovornosti za svibanjsku katastrofu. To se i dogodilo. Dakle, to pitanje potegnuto je s političkim motivima i u političkoj borbi jednoga malog i ugnjetenog naroda, a ne sa stranica historiografskih časopisa. Potegli su ga sami Hrvati, pače hrvatski nacionalisti. No, s vremenom se ta tema, upravo na način na koji su je postavili Pavelićevi hrvatski politički protunošci i oponenti, uvukla i u historiografiju, pa se bez velika pretjerivanja može kazati kako ona danas vrijedi kao dokazana stvar.

Kao snažni i, moglo bi se reći, skoro općeprihvaćeni argumenti, redovito se ističu dvije tvrdnje. Prva, da je trebalo nastaviti otpor u Zagrebu i okolici, i druga, da je Pavelić svojim napuštanjem vojske i naroda u povlačenju pokazao svoju sebičnost, koja nepovratno baca ružno svjetlo i na njegovu političku borbu.

General de Gaulle

 Prva tvrdnja ne ignorira samo svjedočenje nekih hrvatskih generala, da je Pavelić pred slom sazvao visoke vojne i državne dužnosnike, te ih upitao što misle o tome da se «ponovi Krbavska bitka». Ona ignorira niz važnih čimbenika koje je u jednoj zanimljivoj i žustroj polemici s Vinkom Nikolićem na sljedeći način sažeo Danijel Crljen:

«...Povlačenje ugroženog hrvatskog pučanstva u tudjinu i predaja hrvatske vojske angloameričkim jedinicama, koje će tražiti hrvatske puške, ali ne hrvatske glave, bila je jedina razumna alternativa, koju nam je ostavio genocidni srbsko-partizanski pohod na život hrvatskog naroda.

Nastavak borbe u šumi poslije sloma plod je sulude fantazije onih, koji su tokom cielog rata vješto izbjegli svakoj borbi. Ne samo da bi hrvatska vojska ostala bez ičije podpore u svietu, kojim su bili podpuno zavladali pobjednički saveznici, nego bi partizani bili dobili i od demokratskih velesila i od Sovjetskog Saveza svaku pomoć, koju bi zatražili. Masovni pokolj Hrvata bio bi uvjerljivo prikazan kao borba protiv 'ostataka fašizma', a Bleiburžka bi tragedija bila udeseterostručena. (...)

Kraljica Wilhelmina slavodobitno se vratila u Nizozemsku nakon pet godina emigracije

 Posljednjih tjedana NDH hrvatska se vojska u težkim borbama pod trajnim neprijateljskim pritiskom povlačila prema Zagrebu. Da li su postojale ikakve mogućnosti, da se bez katastrofalnih gubitaka prekine dodir s neprijateljem, napusti organiziranu frontu, razprši četvrt milijuna vojnika na što većem prostoru dobrim dielom već u partizanskim rukama, nanovo postroje sve jedinice za novi način borbe, uzpostave veze, osigura ratna stega, postroji zapovjedničtvo?

Kako se obraniti od smrtonostnog bombardiranja angloameričkog zrakoplovstva, koje je uslied njemačke kapitulacije bilo sasvim slobodno za nove podhvate?

Kako obnoviti zalihu streljiva, na kojemu je hrvatska vojsku oskudievala nekoliko mjeseci prije sloma?

Kako nadoknaditi sve težko naoružanje, koje bi moralo biti napušteno?

Kako riešiti problem desetaka tisuća vojnika, koji poslije obće kapitulacije ne bi htjeli nastaviti bezizglednom, samoubilačkom borbom?

Kako spriečiti da stotine ili tisuće očajnika ne pokušaju spasiti život izdajom svojih drugova?

Kamo uputiti množtvo ranjenika i invalida, koji su se s vojskom povlačili?

Što bi se dogodilo s gradjanskim izbjeglicama, koji su u paničnom biegu grnuli prema Zagrebu, da se spase od partizanskog pokolja?

Da li bi im s oružjem bio spriečen bieg u tudjinu?

Da li bi oni bili razpršeni po šumama, ili bi bili vraćeni partizanima u ruke, da se operativne jedinice 'rieše balasta'?

Da li bi se problem prehrane moga riešiti drugačije nego otimačinom hrane od mirnog domaćeg pučanstva?

I predsjednik Tuđman pripremao je odlazak iz Hrvatske, ako stvari krenu po zlu

 Kako obraniti to pučanstvo od masovnih krvavih represalija srbskog okupatora, koji bi i otetu hranu proglasio 'dobrovoljnim doprinosom buntovnicima'?

Koja bi bila sudbina težkih ranjenika povodom neizbježivih pokreta nakon svake akcije?

Ne bili vojska bila već prvih tjedana desetkovana zaraznim bolestima zbog absolutne nemogućnosti nabavke liekova u odgovarajćim količinama?

Ostavši bez ikakove obrane od zračnih napadaja, hrvatskoj bi vojsci ostalo jedino utočište protiv tih napada u skrivanju svojih jedinica i kamufliranju svojih položaja. Nije li svakom trieznom čovjeku jasno, da bi i ta teoretski jedina obrana praktički bila dozlaboga neuspješna?

Budući da bi sva hrvatska vojska bila prema medjunarodnom ratnom pravu stavljena izvan zakona, partizani bi bili na temelju tog ratnog prava ovlašteni strieljati sve zarobljenike. Da li se može sumnjati, da bi srbokomunisti to zakonodavstvo primienili temeljito i do kraja?

Basna o pozitivnoj reakciji demokratskih velesila na taj 'hrvatski rat' ne zaslužuje ni komentara. Zar nisu upravo demokratske velesile bezdušno žrtvovale Poljsku, svog najlojalnijeg prijatelja, za volju svog himbenog saveznika Staljina Groznog? Zar nisu mirno, ne maknuvši prstom, prepustile krvniku svog suborca Dražu Mihajlovića, stup i štit srbske kraljevske kuće Karadjordjevića, čije uzke rodbinske veze s englezkom kraljevskom kućom nisu ni malo ganule londonsku vladu u časovima velikih odluka? (...)

Ideja konačnog odpora u Zagrebu do podpunog samouništenja još je ludja od ideje povlačenja ciele vojske u šumu. Jezoviti sanjari tolike bezglavosti tvrde, da bi Poglavnik time stekao priznanje cielog svieta i slavu Nikole Šubića Zrinskog, koji se je s ostatcima svoje vojske žrtvovao u Sigetu. Nisu sviestni, da bi namjesto slave Zrinskog stekao – bez ikakve dvojbe – 'slavu' bezumnog Hitlera, koji je obranom Berlina, kad je već sve bilo izgubljeno, nametnuo poraženoj Njemačkoj zadnju i najbezsmisleniju žrtvu. Ne sjećaju se, da je jedinstveni japanski heroizam u obrani svog otočja nakon gubitka cielog imperija bio 'nagradjen' atomskom bombom!

Borba u Zagrebu nakon obće kapitulacije bila bi smatrana ludjačkim nastavkom rata 'ostataka poraženog fašizma'... (...) Ne bi li Hrvati lojalni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ustali, da oružjem u ruci sprieče to fantazmagorično kolektivno samoubojstvo?

Tko bi mogao spriečiti krvave pobune u samoj vojsci izmedju pristaša kapitulacije i zastupnika 'borbe do kraja'?

Zagreb i okolica, preplavljeni u ono doba morem izbjeglica sa svih strana Hrvatske, imali su milijun i pol do dva milijuna duša. Ne može se ni zamisliti broj žrtava totalnog rata na tako malom području...»

Ovomu se strasnome i energičnom Crljenovu plaidoyeru zapravo malo što dade dodati; on je izrečen jezikom polemike, a ne jezikom znanosti, ali se čini da će mu i znanost (koja nije politički korektno priklanjanje ideološkim Potemkinovim selima) teško pero odbiti.

Druga tvrdnja, ona o Pavelićevu kukavičkom bijegu, previđa činjenicu da se Pavelić već jednom zametnuo glavom u torbi, kad je 1929. napustio lagodnu građansku egzistenciju i otišao u neizvjesnost emigracije, pa se ni nakon dvije smrtne osude nije pokolebao niti molio za milost. On se ni u svibnju 1945. ne povlači zrakoplovom (zrakoplovom šalje Vrančića zapadnim Saveznicima!), odlazeći u neko ranije pripremljeno skrovište, nego na put kreće s izbjegličkom rijekom, ne znajući gdje će, kada i kako stići. Upravo kaotične prilike u kojima su se hrvatske izbjeglice povlačile, pokazuje da ozbiljnih priprema bijega nije bilo. Druga je stvar, je li državno vodstvo objektivno, u onim prilikama i s tadašnjim mogućnostima, moglo postići da povlačenje bude organiziranije. Ta je tema vrijedna ozbiljne rasprave. No, u svakom slučaju, poznato je da je sâm Pavelić operativno zapovijedanje vojskom u povlačenju povjerio stručnijima i kompetentnijima od sebe, profesionalnim vojnicima. Iako se on s manjom skupinom bliskih osoba odvojio od glavne izbjegličke kolone (kao što su, uostalom, učinile stotine i tisuće drugih skupina), nije obična natega hipotetsko pitanje, bi li ijedan hrvatski vojnik ili hrvatski civil bili spašeni, da je Pavelić u svibnju 1945. izvršio samoubojstvo, da je bio ubijen ili da je skupa s pretežnim brojem izbjeglica uhićen pa «suđen». Bi li Britanci odustali od izručenja makar jednoga Hrvata, i bi li jugoslavenski partizani poštedjeli makar jednoga? Odgovor na ta pitanja prilično je jasan, zar ne?

Tvrdnja o kukavičkom bijegu također ignorira neminovnu dvojbu, kakve bi političke posljedice imalo Pavelićevo uhićenje, istraga i eventualno «suđenje» u Hrvatskoj. Ne treba smetnuti s uma, da se režim desetljećima hranio «ustaštvom» i «fašizmom» nadbiskupa Stepinca, i da su se i zapadni diplomati, koji su iz prve ruke znali da su optužbe na njegov račun apsolutno neistinite, radije priklanjali vlastima, nego istini.

No, i kad bismo potpuno zanemarili spekulaciju o mogućim posljedicama Pavelićeva uhićenja i «suđenja», tvrdnja o kukavičkom bijegu ne bi postala plauzibilnom.

Politička je povijest čovječanstva svojevrsna povijest emigracije.

Kako ne bismo išli predaleko u prošlost, navedimo samo nekoliko primjera. Srbijanski kralj Petar I. Karađorđević napustio je zemlju pred austrougarskim trupama, ali time ni njegov uzmak, ni povlačenje srpske vojske preko albanskih planina nisu označeni kao izdaja. Etiopski car Haile Selassie I. nije se nakon talijanske invazije Etiopije predao na milost i nemilost okrutnomu okupatoru, nego je u svibnju 1936. otišao u Veliku Britaniju. Otamo se nakon šest godina vratio i ponovno preuzeo vlast. Njegov ga narod slavi kao junaka, a ne kudi ga kao izdajicu i kukavicu.

Albanski predsjednik Ahmet Muhtar Bey Zogolli okrunio se 1. rujna 1928. za kralja svih Albanaca, te je uzeo ime Zogu I. Nakon što su se talijanske snage u travnju 1939. iskrcale u Albaniji, Zogu je otišao u izbjeglištvo u Francusku, a potom u Egipat, pa u London. Umro je 1961., nikad se više ne vrativši u domovinu.

Nizozemska kraljica Wilhelmina, rođena kao Wilhelmina Helena Pauline Marie van Orange-Nassau, procijenila je 1940. da Nizozemska ni kolaboracijom s njemačkim okupatorom ne će sačuvati prekomorske posjede, nego da će nizozemska Istočna Indija biti prepuštena Japanu (baš kao što mu je pripala francuska Indokina). Radi toga je odbila prijedloge da se sporazumije s Nijemcima, te je s vladom pobjegla u London. Nizozemci su, dakako, ostali u – Nizozemskoj. Kraljicu Wilhelminu su najprije sumnjičili za kukavičluk, ali je – otkad se pobjedonosno vratila – slave kao pobjednicu.

Francuski se pukovnik Charles de Gaulle u svibnju 1940. pokazao hrabrim i umješnim vojnim zapovjednikom. Premijer Paul Reynaud promaknuo ga je u čin brigadnoga generala, te ga 6. lipnja imenovao podtajnikom u ministarstvu obrane. Kad se izjalovila zamisao o anglofrancuskoj političkoj uniji, koju je novopečeni general zdušno zagovarao, a novi premijer, maršal Phillipe Pétain nagovijestio kapitulaciju pred Nijemcima, de Gaulle nije ostao dijeliti dobro i zlo s Francuzima, nego je – uzevši prethodno 100.000 zlatnih franaka – 17. lipnja 1940. odletio u London. Francuzi se, dakako, ostali u Francuskoj. U domovinu se de Gaulle vratio četiri godine kasnije, nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji. Nitko ga ne optužuje zbog uzmaka 1940., nego ga svi slave zbog povratka 1944.

U sklopu nedavne rasprave o razlozima otvaranja računa u inozemstvu, bivši savjetnik predsjednika Tuđmana, kasniji veleposlanik dr. Darko Bekić, izjavio je prošle jeseni u «Slobodnoj Dalmaciji» kako se Tuđman, u slučaju poraza Hrvatske vojske i srpsko-jugoslavenske okupacije Zagreba i Hrvatske, planirao povući na Brijune i otamo pratiti tijek rata i reakcije međunarodne javnosti. Ako bi hrvatski otpor bio skršen, on bi s užim kabinetom pobjegao u Austriju i tamo formirao izbjegličku vladu, te nastavio borbu za oslobođenje Hrvatske. Drugim riječima, Tuđman nije planirao u tom slučaju doći pred srpske tenkove na Trgu bana Jelačića i razgaljenih prsiju reći: «Evo me, pucajte! Živjela Hrvatska!»

Naprotiv, ni u doba kad je mogao računati na međunarodne promatrače i Amnesty International (što je povlastica koju Hrvati u svibnju 1945., očito, nisu imali!), on nije kanio pasti u zarobljeništvo u kojemu bi se u tome hipotetskom slučaju našla većina njegove vojske, nego je htio nastaviti borbu iz emigracije, svjestan da je to prava odgovornost državnog poglavara.

Svakomu razboritu posve je jasno, da su postupci spomenutih državnika bili normalni, očekivani i racionalni.

Ali, treba imati na umu još nešto. U trenutku kad su napuštali svoju zemlju bježeći pred okupatorom, srpski kralj, etiopski car, albanski kralj, nizozemska kraljica i francuski general imali su pred sobom krajnje neizvjesnu sudbinu. Malo je bilo onih, koji su im ozbiljno mogli proreći brzi povratak u domovinu, pa je, objektivno, njihov odlazak prije bio bijeg, nego uzmak. Unatoč tomu, oni su odlučili nastaviti borbu, a njihovi ih narodi i danas časte kao dalekovidne političare. Jer, svi su – osim Zogua – dočekali pobjedu. Nikomu od njih bijeg se ne spočitava kao kukavička izdaja, nego kao promišljeni uzmak.

U Hrvatskoj je drugačije. U svibnju 1945. svi su, od Pavelića preko nadbiskupa Stepinca do Mačeka, bili uvjereni u skori sukob Istoka i Zapada, te u brzi povratak hrvatske vojske u domovinu. Za takvu procjenu postojali su ozbiljni pokazatelji. Istodobno, nitko se nije bojao da će Britanci postupiti onako kako su postupili; svi su vjerovali u «uljuđeni Zapad» i međunarodno pravo. Postojali su, dakle, ozbiljni razlozi za optimizam, a nije – gledano iz ondašnje perspektive - bilo nijednog razloga koji bi opravdavao pojedinačni ili kolektivni hara-kiri. Nije nitko mogao pretpostaviti, da će «kulturni» i protukomunistički zapadnjaci izručiti stotine tisuća nedužnih ljudi, civila, žena i djece, pod nož komunističkim tiranima. Taj se optimizam, nažalost, pokazao neutemeljenim, i zbog toga ćemo svakog svibnja do kraja povijesti oplakivati svoje žrtve.

No, kao da još dugo ne ćemo uočiti, da se – uz dlaku spomenutome degolovskom poučku - kao kukavice i izdajice obilježava one koji su htjeli neovisnu Hrvatsku. Mačeka, koji je bio i ostao za Jugoslaviju, nitko ne optužuje ni za kukavičluk, ni za izdaju, iako je pobjegao, sa zlatnicima ušivenim u podstavu haljetka. O Mačeku se šuti, jer njegovim optuživanjem ništa ne bi dobili ni Britanci ni «antifašisti». Ovako, pak, oni mogu biti zadovoljni: Hrvati su sami skrivili svoju tragediju, baš kao što je – po istoj logici - muslimansko političko vodstvo 1995. suodgovorno za genocid u Srebrenici.