Hrvatska politika

ŠTO ZAPRAVO ZNAČI ORKESTRIRANA NARICALJKA NAD ODROM
DRUGA IVICE RAČANA?

Koliko sablažnjiva, toliko i ilustrativna bila je koncelebrirana tužaljka nad odrom druga Ivice Račana.

Dirljiv oproštaj od predsjednika SDP-a

 Kao da je vrijeme stalo. Plakali su i jadikovali za njim njegovi politički i stranački sljedbenici, sve su se novine zavile u crno (kao u doba kad je umro «drug Tito» ili kad je «drug Vladimir Bakarić» zaboravio disati), a dirljive riječi, pune hvale i priznanja, uputili su mu visoki predstavnik za zapadni dio Zapadnog Balkana, dr. Ivo Sanader, i njegov najbliži suradnik Vladimir Šeks, koji su Račana ne tako davno – u lovu na glasove naivnih birača – na splitskoj rivi i na osječkome Starčevićevu trgu zapjenjeno zvali «malim Jovicom», a predsjednika Mesića «Stevanom». Svi su se suglasili s onom Mesićevom, da Račana više nema, ali da njegov duh živi. I poslije Račana – Račan!

Činilo se, da se u tuzi za Ivicom Račanom ujedinila čitava Hrvatska. Ako je bilo nekoliko disonantnih tonova, oni su dolazili iz redova političkih autsajdera (poput I. Z. Čička, koji je točno, ali tek uzgred primijetio kako se uljepšava i krivotvori Račanova uloga u slamanju Hrvatskog proljeća) ili novinara koji nisu zaboravili da ih je Račan krajem osamdesetih marginalizirao zbog novovjekih «lijevih skretanja» (J. Lovrić).

Šef Partije u ležernom izdanju

 Ta udružena žalopojka nad Račanom ne da se niti se smije objašnjavati onom poznatom antičkom sentencom, da se o mrtvima govori samo dobro.

Javne osobe na tu povlasticu nemaju pravo. Političari koji su upravljali sudbinom nacije, nemaju pravo očekivati da će ih se nakon smrti častiti već samim time što više nisu među živima. Izabravši javno, političko djelovanje, izabrali su stalno (dakle, i posmrtno!) sučeljavanje s kritikama, neslaganjem i negiranjem. Tako je, na određeni način, zapravo bilo i u Račanovu slučaju. Ne treba se zavaravati, jer: nekadašnji njegovi protivnici ne slave Račana da bi njemu odali poštovanje, nego da bi i na taj način svijetu («međunarodnoj zajednici») demonstrirali svoju spremnost na reviziju vlastitih pogleda i pripravnost na posvemašnju poslušnost. Time, naime, što pokazuju da vole sve što gospodari cijene, pokazuju da su dorasli biti namjesnicima Hrvatske.

Drugim riječima, na Sanaderovu i Šeksovu kuknjavu za Račanom, u kojoj nije sadržan ni trunak kritike Račanove vladavine od 1972. do 1990., pa opet od 2000. do 2003., ne treba reagirati pitanjem, koje je koliko ogorčeno, toliko i retoričko: zašto njih dvojica, skupa sa svojim sljedbenicima, kolektivno ne pristupe Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske (uostalom, Šeksova je dugogodišnja članarina – poput one kaplje iz Cesarićeva «Slapa» - ugrađena u nekretnine iz čijih prihoda ta stranka financira svoje projekte, pa predsjednik Sabora ima alikvotni dio u svim postignućima Račanove stranke!). To je pitanje promašeno, jer ne postoji ni Račanova ni Sanaderova politika, niti postoje ideološke-političke razlike između SDP-a i HDZ-a: postoje politički amorfni poslušnici umotani u različite celofane, koje se po potrebi mijenja kako bi se ostvarili kratkoročni, taktički ciljevi (npr. nadzor nad tzv. desnicom i braniteljskim udrugama u razdoblju kad je potrebno povući jake, a potencijalno nepopularne poteze, poput izručenja generalâ, daljnje «detuđmanizacije» i pojačane zapadnobalkanske integracije).

Račan u Financial Timesu protiv nacionalističke ceste Zagreb-Split

Koncelebrirana tužaljka za Račanom u tom je smislu tužaljka nad suvremenom Hrvatskom. Način na koji se od Račana hoće stvoriti mit, ilustrira način na koji se demitologizira Hrvatska. Ako je Ivica Račan svijetli lik u hrvatskoj povijesti i putokaz budućim naraštajima, onda doista nema vrijednosne razlike između Hrvatske i Jugoslavije.

Jer, Račan je pretežan dio svoje političke karijere posvetio upravo borbi protiv Hrvatske i njezinih temeljnih interesa.

Danas mu se u zasluge pripisuje nekoliko navodno ključnih epizoda. Prvo, da nakon sloma Hrvatskog proljeća nije spadao u jastrebove ni zagovornike drastičnih mjera. Drugo, da je presudno utjecao na odluku, da «hrvatska delegacija» napusti XIV. kongres Saveza komunista Jugoslavije. Treće, da je odlučujuća bila njegova uloga u donošenju odluke o raspisivanju prvih višestranačkih izbora, i četvrto, da je izbornom pobjedom 2000. demokratizirao Hrvatsku.

Tito na naslovnoj stranici

 Nijedan od tih sudova ne može izdržati ozbiljniju kritiku.

Kaditi Račanu iz olovnih sedamdesetih godina s argumentom da bi netko drugi bio radikalniji u obračunu s hrvatskim nacionalizmom, znači prizivati asocijaciju na poznatu porugu znamenitoga srpskog satiričara Radoja Domanovića. Izrugujući se svojoj, onodobnoj Srbiji, u kojoj su se odličja dobivala za svakakve gluposti («Jedan je čiča odlikovan što je ostareo a nije umro», drugi je «odlikovan što je prvi primetio i konstatovao, da se reč knjiga vrlo interesantno počinje sa k, a završava sa a»), Domanović piše kako je neka služavka odlikovana, jer je u bogatoj kući ukrala samo dio zlatnine i srebrnine, a mogla je ukrasti – sve. Istom se logikom može slaviti i Račana: u doba njegove vladavine progonjeno je samo nekoliko desetaka tisuća Hrvata, ubijeno je samo nekoliko hrvatskih političkih emigranata, samo je par stotina tisuća Hrvata otjerano na strana (g)radilišta, obustavljena je samo gradnja auto-ceste između Zagreba i Splita, zabranjeno je samo nekoliko desetaka knjiga i novina te je zatvoreno samo nekoliko književnika. Drugi bi možda dali ubiti više, više bi hapsili, više progonili, palili i uništavali. I ako je to kriterij, onda Račan doista zaslužuje pohvalu. Nevolja samo u tome, što se primjenom te iste logike može hvaliti i Hitlera i Staljina: možda bi Gregor Strasser i Lavrentij Berija bili još gori?!

Nacija oplakuje smrt V. Bakarića

 Odluka o napuštanju XIV. partijskog kongresa nije bila nikakav izraz hrabrosti i odlučnosti, niti je dokaz probuđene Račanova (i kompartijske) nacionalne svijesti. Tadašnje se komunističko vodstvo Hrvatske našlo u položaju očajnika. Njemu je prijetio klasični državni udar u obliku «jogurt-revolucije», a s velikosrpskim nacionalizmom i Miloševićevom bjesomučnom hajkom nije bila moguća nagodba ni kompromis, jer takav kompromis, za kojim se čeznulo u «Kockici», Beograd nije htio. Napuštanje kongresa su, uostalom, potaknuli Slovenci (koji su dvorani napuštali plačući i za Jugoslavijom i za kompartijom), a to je za Račana i družinu bio jedini put političkog opstanka.

Upravo time je bila motivirana i odluka o raspisivanju slobodnih izbora (pri čemu su važniju ulogu od Račana imali Celestin Sardelić i Drago Dimitrović). Račan je htio dobiti potporu građana kako bi izbjegao Miloševićevu metlu, a ne kako bi izgradio građansku demokraciju i neovisnu Hrvatsku. Predizborni materijali i izborna kampanja jasno svjedoče o tome. U tu je svrhu od Smiljka Sokola, služnika svakog režima, naručen izborni zakon koji je komunistima trebao jamčiti saborsku većinu, ali su se malko preračunali. I zato je neshvatljivo, da odluku o raspisivanju izbora 1990. danas u zasluge Račanu pripisuju isti oni, koji uglas tvrde, da bi Hrvatska 1991./92. i bez Franje Tuđmana izborila državnost, jer su je u to doba dobili i neki koji ju nisu tražili (npr. Bosna i Hercegovina). Interesantno je, da se ne služe istom logikom, pa ne pitaju, zar u vrijeme kad je tobože Račan donio hrabru i dalekovidnu odluku o raspisivanju izbora, komunizam nije već poražen na svjetskoj razini, Berlinski zid srušen, a Ceaucescuove su mrtve oči ostale zagledane u kruške koje su dozrele na stablima topola (tek kad se to dogodi, govorio je svojedobno Conducător, pobijedit će «kontrarevolucija»). Svagdje su, dakle, u to vrijeme raspisani izbori, a jedino u hrvatskome slučaju za to povijesnu zaslugu ima – Ivica Račan. Što je previše, previše je!

Sve bol do bola: umro je i Ivica Račan

 U stvarnosti, komunisti su znali da se, za razliku od Miloševića, s netom legaliziranom oporbom mogu nagoditi: u najgorem slučaju će, u zamjenu za mirnu predaju vlasti, biti pošteđeni. I Tuđman je Račanu vratio dug: pošteđen je čitav upravnopolitički i obavještajni aparat, nije bilo nikakve lustracije, a na idućim je izborima (1992.) izborni prag prvi i jedini put snižen na 3 posto. Samo zahvaljujući tomu SDP je ponovno ušao u Sabor. Iako je sabornicu demonstrativno napustio u odsudnome trenutku, time mu je pružena prigoda za povijesnu rehabilitaciju. Račan i družina obilno su je iskoristili: od komunističkih aparatčika i zagovornika diktature proletarijata prometnuli su se u tobožnje glasnogovornike liberalne demokracije i borce za ljudska prava. Slično se dogodilo i u drugim zemljama izišlim iz komunizma: tvorci novoga svjetskog poredka odlučili su unaprijed, da su «bivši komunisti najbolji demokrati». Jer, uvijek će biti poslušni i uvijek će biti na usluzi u borbi protiv vlastitog naroda.